Poslovni broj P-100/2024-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐR, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Lani Roje, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. (ranijih naziva: Nova hrvatska banka d.d., Sberbank d.d. te Volksbank d.d.), čiji OIB glasi 87939104217, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 29. studenog 2024. godine, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, 27. prosinca 2024. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništave odredbe Ugovora o kreditu koji je 12. prosinca 2005. godine, pod brojem 717313, sklopljen između pravnog prednika tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. - Volksbanke d.d., kao kreditora i/ili predlagatelja osiguranja, te tužiteljice ĐR, kao korisnice kredita i protivnice osiguranja, a koji je 13. prosinca 2005. godine potvrđen po javnim bilježnicama Jadranki Borčić i Olgi Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod brojem OU-845/05, i to u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je sadržana u čl. 2.1. i u čl. 2.4. navedenog Ugovora, koji glase:

"(…) promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."

"Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da tužiteljici ĐR isplati iznos od 568,23 eura (slovima: petsto šezdeset osam eura i dvadeset tri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. travnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 8,89 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,80 eura od 02. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,33 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,05 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 8,03 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,94 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 9,06 eura od 03. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,35 eura od 01. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 13,59 eura od 02. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,06 eura od 02. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,90 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,14 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,72 eura od 02. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,50 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,50 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,34 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,24 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,58 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,68 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 14,56 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,41 euro od 02. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,29 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,37 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,34 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,83 eura od 03. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 12,78 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,15 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,02 eura od 02. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,37 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,07 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 12,82 eura od 02. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 12,31 euro od 01. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 13,57 eura od 03. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 11,16 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 11,54 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 10,87 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 10,83 eura od 02. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 10,29 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 10,23 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 10,35 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 9,58 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 8,72 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 8,46 eura od 02. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 7,38 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 7,42 eura od 02. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 6,51 euro od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 6,18 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 5,74 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 5,00 eura od 02. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 4,31 euro od 01. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 3,97 eura od 02. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 3,15 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,65 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,04 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,51 euro od 02. studenog 2012. godine do isplate te

- na iznos od 0,81 euro od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništave odredbe čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu koji je 12. prosinca 2005. godine, pod brojem 717313, sklopljen između pravnog prednika tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. - Volksbanke d.d., kao kreditora i/ili predlagatelja osiguranja, te tužiteljice ĐR, kao korisnice kredita i protivnice osiguranja, a koji je 13. prosinca 2005. godine potvrđen po javnim bilježnicama Jadranki Borčić i Olgi Sokolić Ožbolt iz Rijeke pod brojem OU-845/05, i to u dijelu kojima su glavnica i povrat obveza iz navedenog Ugovora o kreditu (otplata kredita) vezani uz valutnu klauzulu koja se odnosi na valutu švicarskog franka (CHF), a kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti švicarskog franka (CHF), plativ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize, koji je važeći na dan dospijeća.

IV. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da tužiteljici ĐR isplati iznos od 1.856,65 eura (slovima: tisuću osamsto pedeset šest eura i šezdeset pet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. veljače 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,90 eura od 02. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 3,08 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 1,42 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,49 eura od 02. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,28 eura od 02. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 4,59 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 3,66 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 9,06 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 7,19 eura od 03. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 11,93 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 25,74 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 22,41 euro od 02. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 36,02 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 29,49 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 24,60 eura od 02. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 40,74 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 49,15 eura od 03. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 44,54 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 45,19 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 40,83 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 42,42 eura od 02. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 60,08 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 62,54 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 81,36 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 75,25 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 65,39 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 65,38 eura od 02. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 65,29 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 69,13 eura od 02. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 74,33 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 74,79 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 72,54 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 74,37 eura od 02. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 76,67 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 75,27 eura od 02. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 76,25 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 75,15 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 72,81 euro od 01. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 76,94 eura od 02. studenog 2012. godine do isplate te

- na iznos od 118,38 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da tužiteljici ĐR naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.981,09 eura (slovima: tisuću devetsto osamdeset jedan euro i devet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 27. prosinca 2024. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 4,25% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 2.168,59 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužiteljice ĐR za naknadu troškova postupka odbija se.

VII. Odbija se zahtjev tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 165,90 eura.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, istaknut po tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. u odgovoru na tužbu koji je sudu podnesen 22. siječnja 2022. godine.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 04. kolovoza 2021. godine, navodi se da je 12. prosinca 2005. godine, kao korisnica kredita, tužiteljica ĐR (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom čiji je naziv u to vrijeme glasio Volksbank d.d., a koja danas ima naziv Hrvatska poštanska banka d.d., u svojstvu kreditora, sklopila Ugovor o kreditu broj 717313, na temelju kojega joj je, za kupnju vozila, stavljena na raspolaganje kunska protuvrijednost iznosa od 24.281,00 CHF koju se obvezala vratiti tuženici u roku od 84 mjeseca. Ističe se da je citiranim Ugovorom utvrđena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja tog Ugovora iznosila 5,10% godišnje. Ukazuje se na to da je tijekom razdoblja otplate kredita dolazilo do promjene kamatnih stopa, s tim da se tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine, na temelju koje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ništave (ništetne) jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Naglašava se da je istim Ugovorom o kreditu ugovorena i valutna klauzula te da je i u tom dijelu Ugovor o kreditu ništav (ništetan). Tužbenim zahtjevom traži se da se utvrde ništavima (ništetnima) odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine te da se tuženici naloži da tužiteljici isplati sve one iznose koje je od nje primila na temelju ništavih ugovornih odredaba, i to po osnovi ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 4.281,21 HRK, a po osnovi ništavih odredaba o valutnoj klauzuli u iznosu od 13.988,92 HRK, sve sa zakonskim zateznim kamatama te s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, u sadržaju podneska koji je sudu dostavila 11. listopada 2024. godine, tužiteljica je kondemnatorne dijelove tužbenog zahtjeva izrazila u eurima, zatraživši isplatu iznosa iz t. II. i IV. dispozitiva presude.

3. Takvo je njezino postupanje ispravno.

4. Nakon 01. siječnja 2024. godine prestala je, naime, obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 27. prosinca 2024. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Odlukom i Zakonom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

5. U odgovoru na tužbu osporen je tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz ukazivanje na to da utvrđenja iz „Parnice Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos iz predmetnog spora, uz upućivanje na to da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se o odredbama konkretnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da se radi o odredbama koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama te uz tvrdnju da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. Visina tužbenog zahtjeva nije dovedena u dvojbu, ali je istaknut prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci, uz pojašnjenje da je predmetnim Ugovorom o kreditu prorogirana nadležnost suda u Zagrebu.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

7. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

8. Iako je tužiteljica predlagala provođenje dokaza financijskim vještačenjem, odnosno saslušanjem svjedokinja FR i UR, sud je odbio izvođenje tih dokaza, nalazeći ih suvišnim za presuđivanje.

9. Naime, dokaz financijskim vještačenjem tužiteljica je predlagala radi utvrđenja okolnosti vezane uz visini istaknutog tužbenog zahtjeva, međutim budući da je u odgovoru na tužbu tuženica decidirano navela da visinu tužbenog zahtjeva ne osporava, dokaz financijskim vještačenjem ukazao se irelevantnim za odlučivanje o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva.

10. Što se, pak, tiče prijedloga tužiteljice da se saslušaju svjedokinje FR i UR, za ukazati je na to da su ti dokazi personalne naravi bili upravljeni dokazivanju tvrdnje tužiteljice o tome da je osobno vozilo koje je kupila sredstvima predmetnog kredita koristila isključivo u privatne svrhe. No, o istoj toj okolnosti svjedoči i iskaz tužiteljice koja je tijekom konkretnog spora saslušana u svojstvu stranke pa nije postojala potreba da se ta okolnost još i dodatno dokazuje saslušanjima imenovanih svjedokinja.

11. Uz izvedene dokaze i one koje nije proveo iz upravo objašnjenih razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2., u svezi s čl. 292. st. 7. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZPP).

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

13. No, da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu u konkretnom sporu, sud je bio dužan prvenstveno odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti koji je tuženica istaknula u odgovoru na tužbu. Pritom je, u skladu s mogućnošću iz odredbe čl. 301. st. 1. ZPP-a, o ovom prigovoru sud odlučio zajedno s glavnom stvari.

14. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci prvostupanjski sud ocjenjuje pravno neutemeljenim.

15. Prije svega, očitujući se o takvom prigovoru kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 13. travnja 2024. godine, tužiteljica je ustvrdila da je Ugovor o kreditu koji je 12. prosinca 2005. godine sklopila s tuženicom predstavljao ugovor sastavljen na unaprijed formuliranom obrascu te da, posljedično, niti o sadržaju ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti ona nije mogla pregovarati. Isto tako, ustvrdila je da je Ugovor o kreditu od 12. prosinca 2005. godine sklopljen u poslovnici tuženice u Rijeci.

16. Odredbama čl. 81. st. 1., st. 2. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Budući da tuženica, na kojoj je u tom pravcu bio teret dokaza u skladu s izričitom regulacijom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbi Ugovora o kreditu koji je ona 12. prosinca 2005. godine sklopila s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, za zaključiti je da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a time, posljedično, i da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

18. Kako je, pak, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a, kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe predviđena ništavost, tako je odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti ništava pa to dalje znači da tu odredbu sud nije u mogućnosti primijeniti kao podlogu za odluku o mjesnoj nadležnost, a posebno ne na način da bi zbog toga mogao donijeti afirmativnu odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti koji je tuženica istaknula u odgovoru na tužbu.

19. Nakon što je otklonio mogućnost donošenja odluke o mjesnoj nadležnosti na temelju ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine, sudu nije preostalo drugo do li o prigovoru mjesne nadležnosti odlučiti na temelju odredaba pozitivnog prava.

20. Pritom sud nalazi da mjesnu nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu koji pokreće potrošač kao lex specialis (poseban propis) regulira Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske te 128/22; ZPK), i to kroz odredbu čl. 19.l koja je u odredbe ZPK uvrštena kroz Zakon o izmjeni i dopunama ZPK-a od 25. rujna 2015. godine, koji je na snagu stupio 30. rujna 2015. godine, dakle prije no što je tužiteljica podnijela tužbu u predmetnom sporu.

21. Iz odredbe čl. 19.l ZPK slijedi da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane (...) neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

22. Budući da je prebivalište tužiteljice u [adresa], a da je, po odredbi čl. 2. st. 1. t. VI. al. 3. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine broj 67/18 i 21/22), Općinski sud u Rijeci nadležan (i) za područje općine [adresa], osnovano je spoznati da je tužiteljica mogla postupak protiv tuženice pokrenuti i pred Općinskim sudom u Rijeci. Radi se, naime, o mjesno izberivoj nadležnosti toga suda pa to znači da je i prigovor mjesne nenadležnosti, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, pravno neprihvatljiv te ga je, kao takvog, valjalo otkloniti i odlučiti kao u dispozitivu rješenja.

23. Nakon što je odlučio da postoji njegova mjesna nadležnost za odlučivanje u konkretnoj parnici, sud je prešao na utvrđivanje okolnosti bitnih za suđenje o biti stvari.

24. Među strankama nije sporno da su 12. prosinca 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 24.281,00 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala vratiti kroz 84 mjeseca. Također, nije sporno da je u čl. 2. st. 1. citiranog Ugovora određeno da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 5,10%, ali da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženice, kao kreditora, dok je u čl. 4. i 8. Ugovora od 12. prosinca 2005. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužiteljice da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju HNB za devize, koji važi na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo ne samo do promjene kamatne stope, već i do promjene tečaja za CHF. Naposljetku, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

25. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine u dijelu u kojemu određuju promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništave

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene kamatne stope i tečaja valute

- može li se tužiteljica pozivati na donesene odluke; presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

26. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da i dokazi materijalno- pravnog karaktera (isprave) i dokazi personalne naravi (iskaz tužiteljice) predstavljaju valjanu podlogu za odlučivanje o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva.

27. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, a stranački iskaz tužiteljice je dosljedan.

28. Iz povijesnog dijela tužbe jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništavost odredaba Ugovora o kreditu, koji je 12. prosinca 2005. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice, u dijelu u kojemu te odredbe tangiraju promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništavosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

29. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba ZZP-a.

30. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

31. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, prije no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a/05, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

32. Kako je, pak, i odredbama ZZP-a i odredbama ZOO predviđen pojam “ništavosti” (a ne pojam “ništetnosti”, koji rabi ZOO/05) te kako je, po odredbi čl. 59. st. 2. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23 i 55/24), u odlukama i ostalim pismenima obavezna uporaba zakonskih izraza, tako sud prvog stupnja za sadržaj tužbenog zahtjeva koristi pojam “ništavost” (a ne „ništetnost“, kako to, pravno i jezično neispravno, pišu tužiteljica u tužbi i tuženica u odgovoru na tužbu).

33. Odredbama čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Odredbom čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a regulirano je da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

35. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je upravo za nju bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, u skladu s načelom stranačke istine, sadržanim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, a cijeneći i to da je odredbom čl. 2. st. 1. toga Ugovora tuženici dopušteno da jednostrano mijenja kamatnu stopu bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, dok je odredbama čl. 4. i čl. 8. Ugovora od 12. prosinca 2005. godine tuženici omogućeno da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je mjesečna obveza za tužiteljicu rasla tijekom utuženog perioda, zaključak je suda prvog stupnja da su spomenute odredbe Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine ništave te da na temelju te pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

36. Naime, iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe čl. 2., 4. i 8. imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih Odluka na koje tužiteljica nije mogla ni na koji način utjecati, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

37. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljicom te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine (na izostanak promjene kamatne stope kroz sklapanje dodatka Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine izvan svake razumne dvojbe ukazuje sadržaj tog Ugovora) izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužiteljicu porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da je odredba čl. 2.1. Ugovora o kreditu 12. prosinca 2005. godine stipulirana na štetu nje, kao potrošača.

38. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su i trebali biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužiteljici u samom trenutku sklapanja Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine, koji je obuhvaćao 7-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine otplata kredita ugovorena kroz 84 mjeseca), bili razgovijetno naznačeni u Ugovoru, da ih je kao takve tužiteljica mogla pročitati i da su joj oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice (tuženica niti u jednom stadiju predmetnog spora nije predlagala izvođenje dokaza saslušanjem bankovnog službenika, dok je u svom stranačkom iskazu, koji je dala na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 22. listopada 2024. godine /list 434. sudskog spisa/ tužiteljica izričito izjavila da je Ugovor o kreditu od 12. prosinca 2005. godine bio sastavljen u banci, da je bio unaprijed pripremljen i da ona nije ni na koji način sudjelovala u sastavljanju tog Ugovora niti joj je u banci bilo što posebno uopće objašnjeno o ugovornim odredbama), tek tada bi tužiteljica došla u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za nju proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

39. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužiteljica je dovedena u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužiteljici.

40. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

41. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužiteljice, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz netom citiranih odredaba ZOO-a.

42. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 12. prosinca 2005. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim Odlukama, na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužiteljica nije mogla biti čak niti upoznata, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora od 12. prosinca 2005. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom.

43. Zbog svega navedenog sud prvog stupnja smatra da su odredbe čl. 2.1. i čl. 2.4. Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine ništave jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, dok je visinu tog zahtjeva tuženica učinila nespornom već prilikom podnošenja odgovora na tužbu).

44. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbama čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. godine ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

45. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, onu poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

46. Podnoseći tužbu u ovom sporu tužiteljica se pozvala upravo na citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž-6632/2017-10. Stoga je sud prvog stupnja ispitao može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravno utvrđenje iz te presude. Ovo posebno zato jer je kroz odgovor na tužbu tuženica tvrdila da nema mjesta izravnoj primjeni navedene presude i automatskoj vezanosti ovoga suda za utvrđenja iz te presude.

47. U svezi takvog upiranja tuženice, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a, koja je dopunjena kroz čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 24. srpnja 2019. godine (iz Narodnih novina broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19), predviđeno da se u posebnim parnicama za isplatu fizičke osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba poziva na takva utvrđenja.

48. Kada se pomno sagleda smisao i sadržaj odredbe čl. 502.c ZPP-a, tada je razvidno da se svaka fizička osoba koja pokreće posebnu parnicu radi isplate, a to je i tužiteljica koja na teret tuženice u ovom sporu traži isplatu po pravilima o restituciji, može u toj parnici pozvati na utvrđenja iz parnice koja je vođena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

49. Tužiteljica je to učinila već u povijesnom dijelu svoje tužbe pa to dalje znači da je, u skladu s izričitim utanačenjem iz odredbe čl. 502.c ZPP-a, sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

50. Zato je tim prije trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev u ovom sporu.

51. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine plaćanje bilo vezano za valutu CHF, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine pojedinačno pregovaralo, dok iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi upravo suprotna okolnost, dakle da se o tim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

52. Ponavlja se da je odredbama čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

53. Dakle, sumarno, sud drži da su nepoštene i odredbe čl. 2.1. i čl. 2.4. Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine (o promjenjivoj kamatnoj stopi) i odredbe čl. 4. te čl. 8. istog Ugovora (o valutnoj klauzuli) pa je zato odlučeno kao u t. I. i III. izreke presude i u tom dijelu tužbeni zahtjev usvojen u potpunosti.

54. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

55. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužiteljica tuženici više platila upravo zbog posljedica takve ništavosti.

56. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništavog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

57. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalno-pravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništavosti pravnog posla, tužitelj ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništavosti.

58. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog pravnog posla, tj. njegovog dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.

59. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 110 ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod primjene instituta ništavosti i restitucije nema mjesta primjeni instituta zastare.

60. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

61. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o tom prigovoru prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

62. Ništavost Ugovora koji je 12. prosinca 2005. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice, točnije ništavost pojedinih odredaba toga Ugovora (čl. 2.1., čl. 2.4., čl. 4. i čl. 8.) utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništavosti citiranih ugovornih odredaba stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice, upravljenom na ništavost citiranih odredaba Ugovora, donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici, ukazuje pravno neutemeljenim.

63. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni u dispozitivu presude temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

64. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

65. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine, tuženica od tužiteljice primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom, tako je, u vidu posljedica ništavosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništavih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala tužbenim zahtjevom.

66. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

67. U odnosu na svođenje kamatne stope na početno ugovorenu, treba naglasiti da je jedina konstanta u odnosu na koju je uopće moguće dobiti izračun upravo ona koja se tiče početno ugovorene kamatne stope, a kako je za sve ostale kamatne stope koje su uslijedile na temelju Odluka tuženice u ovom sporu utvrđeno da se radi o postupanju tuženice koje u svemu odgovara onome što je ZOO-om i ZZP-om predviđeno kao ništavost, tako niti za sud nije preostalo drugo do li o visini tužbenog zahtjeva suditi na temelju početno ugovorene kamatne stope, one koja je u odredbi čl. 2.1. Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2005. godine predviđena kao stopa od 5,10% godišnje. Isto se odnosi i na početno ugovoreni tečaj za CHF.

68. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je razmotrio i ovo pitanje.

69. U tom kontekstu treba naglasiti da je tužiteljica u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazala, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama, a posebno Ugovorom o kreditu od 12. prosinca 2005. godine), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom).

70. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 12. prosinca 2005. godine, možebitno, sklopila u svrhe namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

71. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose isplate, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO- a/05. Stoga je kod odlučivanja o visini kamatnih stopa sud pošao upravo od te odredbe materijalnog prava.

72. Pritom treba primijetiti da je odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 17. srpnja 2015. godine (Narodne novine broj 78/15; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/15), kao i odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 03. listopada 2022. godine (Narodne novine broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te Uredbom o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (Narodne novine broj 156/22; u daljnjem tekstu Uredba) izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, zbog čega su o visini kamatnih stopa donesene odluka iz dispozitiva presude.

73. U sadržaj onih točaka izreke presude kojima je tuženici naložena činidba (isplata) sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi, unatoč navedenom, unijeta je zbog, možebitne, promjene prosječne stope nakon 01. siječnja 2025. godine, u skladu s obvezom HNB-a iz izmijenjene odredbe čl. 29. st. 8. ZOO-a/05, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja mogućeg ovršnog postupka u povodu ove presude.

74. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke V. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

75. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužiteljici nadoknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni radi vođenja parnice.

76. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarifa o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), za sastavljanje žalbe protiv rješenja o prekidu postupka, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 10. st. 2. Tarife/23, za sastavljanje četiri podneska od kojih su oni od 13. travnja 2024. godine i od 11. listopada 2024. godine bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, dok su podnesci od 17. listopada 2022. godine i od 19. travnja 2024. godine predstavljali tzv. ostale podneske pa za svaki od njih nagrada iznosi po 50,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife/23.

77. Tužiteljici je priznata i nagrada za zastupanje na tri ročišta, od 22. travnja 2024. godine, od 22. listopada 2024. godine i od 29. studenog 2024. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

78. Na naznačene radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 375,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

79. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen trošak sudskih pristojbi; za tužbu, u iznosu od 35,35 eura, te za žalbu protiv rješenja o prekidu postupka, u iznosu od 70,74 eura.

80. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate, i to od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; u daljnjem tekstu: OZ), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

81. Stoga je glede tijeka kamata na iznos troškova postupka odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

82. Napominje se da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne presude, točnije 27. prosinca 2024. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

83. Iako je tužiteljica tražila i troškove zastupanja na ročištu za objavu presude, u iznosu od 100,00 eura, takve troškove sud ne nalazi utemeljenim na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, točnije drži da se radi o troškovima koji nisu bili potrebni radi vođenja parnice.

84. Zato je u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen i odlučeno je kao u t. VI. izreke presude.

85. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tužiteljice, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. dispozitiva presude. Pri tome je bitno apostrofirati da se jedini troškovi koje je tuženica tražila do završetka raspravljanja koje je prethodilo odlučivanju o ovoj sporednoj tražbini u parnici odnose na troškove sastavljanja odgovora na tužbu s PDV-om, u iznosu od 165,90 eura (1.250,00 HRK), pa je isključivo o ovim troškovima sud i bio u poziciji odlučivanja.

U Rijeci 27. prosinca 2024.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).