- 1 -              Rev 255/2023-2

Broj: Rev 255/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica T. Š. K., odvjetnica u Z., protiv I-tuženice C. O. iz Š., OIB: ..., II-tuženika D. O. iz T., OIB: ..., III-tuženika Ž. O. iz T., OIB: ..., IV-tuženika D. O. iz Š., OIB: ..., i V-tuženika D. O. iz Š., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik N. Š., odvjetnik u Z., radi namirenja iz založene stvari i utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1007/20-2 od 19. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu br. P-1063/19-104 od 3. srpnja 2020., u sjednici održanoj 3. siječnja 2024.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija I-tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži javna prodaja nekretnine upisane u zk. ul. 1685 k.o. L. kod Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zk. odjel Z. i to k.č.br. 3099/2 u naravi kuće broj 13 u Š., ..., dvorište i oranica površine 243 čhv, odnosno 874 m2, u suvlasništvu I-tuženice u 6/10 dijela, te ostalih tuženika svakoga u ½ dijela, te da su tuženici dužni trpjeti namirenje potraživanja društva E.-M. d.o.o. i to na ime glavnice u iznosu od 3.254,20 kn, na ime zatezne kamate za razdoblje od 18. travnja 1991. do 17. listopada 1997. u iznosu od 1.272.607,98 kn, te zakonske zatezne kamate na iznos od 3.254,20 kn od 17. listopada 1997. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa nadalje prema stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, time da se tuženici mogu osloboditi naložene prodaje ako plate ukupan iznos u roku od 15 dana (toč. I.). Odbijen je i protutužbeni zahtjev I-tuženice da su djelomično ništetni Ugovor o kreditu broj 643 sklopljen dana 9. siječnja 1991. i Ugovor o kreditu broj 647 sklopljen 10. siječnja 1991. između „Š.-p.“ poduzeće za marketing, trgovinu, ugostiteljstvo, gospodarstvo, izvoz i uvod usluga i roba s.p.o. i tužitelja, i to u dijelu u kojem je navedenim ugovorima opterećena založnim pravom 5/10 dijela k.č.br. 3099/2, upisana u zk. ul. 1865 k.o. L. (toč. II.). Ujedno je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (toč. III.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba I-tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II. (toč. I.). Odbijena je isto tako žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda glede odluke o troškovima postupka  u toč. III. izreke prvostupanjska presude (toč. II.). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu (toč. II. – pogrešno navedeno od strane drugostupanjskog suda). Rješenjem suda prvoga stupnja odbačena je žalba II-V  tuženika izjavljena protiv toč. II. izreke prvostupanjske presude kao nedopuštena.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd-2831/21-2 od 7. rujna 2022. dopušteno je I-tuženici izjavljivanje revizije u ovom predmetu zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Je li u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u kojima je, kao sredstvo osiguranja naplate, ugovoreno zasnivanje založnog prava na nekretnini, sukladno tada važećim zakonskim propisima u pravnom prometu (Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima – „Narodne novine“ broj 53/91, dalje ZOVO9 kod stjecanja stvarnog prava na bračnoj stečevini prednost imalo načelo povjerenja u zemljišne knjige ili načelo da nitko na treću osobu ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima i ima li na to utjecaja činjenica je li stjecatelj provjerio i posjedovno (izvanknjižno) stanje nekretnine na kojoj želi steći stvarno pravo“.

4. Na temelju gore navedenog dopuštenja I-tuženica je protiv presude suda drugoga stupnja podnijela pravodobnu reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Naime, u reviziji se ukazuje da je pogrešno pravno shvaćanja nižestupanjskih sudova glede postavljenog pitanja, te da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Kod toga se I-tuženica poziva na odluke revizijskog suda br. Rev-1051/02, Rev-x-1066/16, Rev-x-142/16. Stoga se predlaže da se prihvati revizija I-tuženice, pobijana preinači na način da se u cijelosti usvoji protutužbeni zahtjev i dosude troškovi postupka, podredno da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija I-tuženice nije osnovana.

7. Prije svega valja istaći da je revizijski sud u dosadašnjem tijeku postupka ukinuo nižestupanjske presude u dijelu u kojem je bio prihvaćen protutužbeni zahtjev odlukom Rev-x-1052/11 od 30. svibnja 2019. U toj odluci je bilo izraženo shvaćanje da je u nastavku postupka potrebno utvrditi je li I-tuženica, kao supruga sada pok. D. O., bila savjesna, odnosno je li znala za raspolaganje predmetnom nekretninom u vidu uknjižbe založnog prava ili ne.

8. Prvostupanjski sud je postupajući po uputi revizijskog suda proveo dokazni postupak, te ocijenio da iskaz I-tuženice nije vjerodostojan u dijelu u kojem tvrdi da nije znala za poduzeto raspolaganje od strane njezina supruga, da je ista bila upoznata sa svim financijama u obitelji, pa da radi toga ista nije bila savjesna. Stoga je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj stekao založno pravo kao savjesni stjecatelj, na temelju povjerenja u zemljišne knjige, te da se od istog nije očekivalo da istražuje izvanknjižno stanje predmetne nekretnine.

9. Navedena činjenična utvrđenje glede nesavjesnosti I-tuženice kod stjecanja založnog prava od strane tužitelja prihvatio je i drugostupanjski sud, time da se isti pozvao na odredbu čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZVDSP). Osim toga, drugostupanjski sud ukazuje na odluku Ustavnog suda br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. kojom je odstupljeno od dotadašnjeg shvaćanja o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog samo po jednom bračnom drugu uslijed koje ništavosti kod takvih raspolaganja ne vrijedi načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih, već je prednost u zaštiti stečenog prava dana u korist savjesnog trećeg stjecatelja koji se poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige.

10. Pravilno sud drugoga stupnja ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. odstupio djelomično od svog dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po samo jednom bračnom drugu, a predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugoga. Naime, Ustavni sud smatra da u svakom pojedinom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla poduzetog od strane jednog bračnog druga imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu, treba procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.

11. Obzirom na postavljeno pitanje u reviziji treba istaći da neovisno o tome je li do raspolaganja, u konkretnom slučaju opterećenja nekretnina založnim pravom, došlo prije 1. siječnja 1997., u konkretnom slučaju hipoteke su upisane 1991., kada je stupio na snagu ZVDSP, ili je isto učinjeno u vrijeme važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91 – dalje: ZOVO), u svakom pojedinačnom slučaju, u svakom pojedinačnom sporu treba utvrđivati valjanost pravnog posla i to uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja. To znači da je i u ovom slučaju bilo potrebno procjenjivati ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika pravnog posla, između ostalih i I-tuženice koja nije bila sudionik pravnih poslova na temelju kojih je došlo do upisa založnih prava na dijelu nekretnine koja predstavlja bračnu stečevinu I-tuženice.

12. Iako se drugostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 122. ZVDSP, a koja se ne primjenjuje u konkretnom slučaju obzirom na odredbu čl. 388. st. 2. ZVDSP, već se primjenjuje ZOVO. I u vrijeme važenja ZOVO pravni učinci upisa u zemljišnu knjigu su djelovali isključivo u korist savjesnog ili poštenog stjecatelja prava na nekretnini, dakle u korist onoga koji je bio u dobroj vjeri, jer nije znao, niti mogao znati iz svih okolnosti svakog pojedinačnog slučaja da je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno ili neistinito, odnosno da izvanknjižno stanje nekretnine ne odgovara zemljišnoknjižnom stanju. Svoj smisao je načelo povjerenja u zemljišne knjige našlo i u odredbi čl. 33. ZOVO prema kojoj na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

13. Obzirom na činjenična utvrđenja u ovom predmetu da I-tuženica nije dokazala da joj nisu bila poznata raspolaganja njezina sada pok. supruga, da I-tuženica u odnosu na stanje zemljišnih knjiga nije ništa poduzimala od 1991., niti u vrijeme pokretanja ovog postupka 1997., već je protutužbu podnijela tek 12 godina nakon pokretanja ovog parničnog postupka (25. studenoga 2009.), pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju prednost treba dati tužitelju koji je založno pravo na dijelu nekretnine koji je bračna stečevine stekao savjesno, te da u konkretnom slučaju prednost treba dati načelu povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na načelo da nitko drugi ne može na drugoga prenijeti više prava no što ih sam ima. Pri tome se tužitelju ne može staviti na teret činjenica da nije ispitivao izvanknjižno stanje nekretnine. Treba istaći da je identično pravno shvaćanje revizijski sud zauzeo i u odluci Rev-604/21-3 od 29. kolovoza 2023.

14. Stoga revizija nije osnovana, pa je valjalo istu odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 3. siječanj 2024.