REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1396/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužiteljice OA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Poličiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata br. 61, OIB 52508873833, zastupan po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u OD Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 17. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno uz z. punomoćnicu – Ružicu Sušilović, odvjetnici u Zagrebu i z. punomoćnika tuženika – ZA, odvjetničkog vježbenika u OD Vukina i partneri iz Zagreba, 27. prosinca 2024., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužiteljici OA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.950,24 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.7.2015., a od 1.8.2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 1.1.2023. do 29.12.2023., po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 114/22, 156/22) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15 NN 114/22, NN 156/22, NN 155/23) (uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine), tekućim: na iznos:

-6,42 € od 10.2.2006.

-0,10 € od 3.4.2006.

-0,02 € od 2.5.2006.

-2,98 € od 10.5.2006.

-2,64 € od 12.6.2006.

-1,12 € od 10.7.2006.

-0,53 € od 10.8.2006.

-1,83 € od 11.9.2006.

-2,98 € od 10.10.2006.

-0,37 € od 11.12.2006.

-0,28 € od 1.4.2008.

-12,66 € od 14.11.2008.

-15,55 € od 31.12.2008.

-21,00 € od 30.1.2009.

-21,82 € od 10.2.2009.

-27,96 € od 10.3.2009.

-17,18 € od 10.4.2009.

-15,26 € od 11.5.2009.

-12,66 € od 12.6.2009.

-14,88 € od 13.7.2009.

-11,71 € od 12.8.2009.

-13,99 € od 10.9.2009.

-10,27 € od 14.10.2009.

-13,61 € od 10.11.2009.

-11,89 € od 10.12.2009.

-19,78 € od 11.1.2010.

-23,53 € od 12.2.2010.

-22,79 € od 12.3.2010.

-27,67 € od 12.4.2010.

-33,56 € od 10.5.2010.

-37,75 € od 11.6.2010.

-48,17 € od 14.7.2010.

-39,03 € od 10.8.2010.

-59,98 € od 14.9.2010.

-52,93 € od 14.10.2010.

-54,04 € od 15.11.2010.

-65,52 € od 13.12.2010.

-79,31 € od 11.1.2011.

-62,54 € od 10.2.2011.

-70,36 € od 14.3.2011.

-66,20 € od 15.4.2011.

-75,13 € od 12.5.2011.

-91,24 € od 20.6.2011.

-110,02 € od 18.7.2011.

-120,60 € od 17.8.2011.

-97,90 € od 16.9.2011.

-87,84 € od 11.10.2011.

-87,46 € od 15.11.2011.

-94,33 € od 9.1.2012.

-95,62 € od 10.1.2012.

-101,13 € od 17.2.2012.

-101,89 € od 12.3.2012.

-100,20 € od 23.4.2012.

-102,42 € od 18.5.2012.

-99,98 € od 29.6.2012.,

-99,01 € od 19.7.2012.,

-94,57 € od 7.9.2012.,

-94,82 € od 5.10.2012.,

-98,36 € od 7.11.2012.,

-97,17 € od 7.12.2012.,

-97,68 € od 18.12.2012., pa do isplate sve u roku 15 dana.

II O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 153,49 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku:

-na iznos od 1,02 EUR od 2.12.2006 do isplate

-na iznos od 2,87 EUR od 16.1.2007 do isplate

-na iznos od 5,30 EUR od 14.2.2007 do isplate

-na iznos od 4,96 EUR od 14.3.2007 do isplate

-na iznos od 5,75 EUR od 12.4.2007 do isplate

-na iznos od 9,42 EUR od 11.5.2007 do isplate

-na iznos od 10,52 EUR od 13.6.2007 do isplate

-na iznos od 11,97 EUR od 12.7.2007 do isplate

-na iznos od 8,85 EUR od 11.8.2007 do isplate

-na iznos od 8,96 EUR od 11.9.2007 do isplate

-na iznos od 14,16 EUR od 13.10.2007 do isplate

-na iznos od 9,60 EUR od 13.11.2007 do isplate

-na iznos od 10,77 EUR od 11.12.2007 do isplate

-na iznos od 6,87 EUR od 11.1.2008 do isplate

-na iznos od 6,33 EUR od 15.2.2008 do isplate

-na iznos od 0,24 EUR od 12.4.2008 do isplate

-na iznos od 5,80 EUR od 13.5.2008 do isplate

-na iznos od 5,96 EUR od 12.6.2008 do isplate

-na iznos od 7,95 EUR od 19.7.2008 do isplate

-na iznos od 9,57 EUR od 15.8.2008 do isplate

-na iznos od 6,41 EUR od 20.9.2008 do isplate

-na iznos od 0,21 EUR od 11.10.2008 do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.7.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet 4 postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužiteljici OA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.265,45 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15 NN 114/22, NN 156/22, NN 155/23) (uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine), u roku od 15 dana.

IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je između tužiteljice kao Korisnika kredita i prednika tuženika, HVB Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, kao Kreditora sklopljen ugovor o kreditu broj: 99514/05 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.000,00 CHF prema deviznom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema deviznom tečaju tuženika vrijedećeg na dan ispunjenja obveze. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

1.1. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

1.2. Imajući u vidu sve navedeno u tužbi, tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do kraja otplate, za cijelo vrijeme, primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

1.3. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku je vezan uz ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni. Stoga, budući da su prema odredbama Zakona o obveznim odnosima – dalje ZOO (čl. 1065. ZOO/91 i čl. 1021. ZOO/05) bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa čine dio ugovornih odredbi bez kojih ugovor može opstati. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača – dalje ZZP ( čl. 81.-88. ZZP/2003 odnosno čl. 96.-102. ZZP/2007 i čl. 49.- 55. ZZP/2014) uređeno je pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 296. ZOO uređuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Čl. 269. st. 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima propisuju da činidba mora biti određena ili odrediva, a ako nije takva to povlači ništetnost iste. Tužiteljica smatra da tečaj valute nije bio određen niti odrediv po parametrima koji bi tužiteljici bili poznati temeljem spornog Ugovora o kreditu, čime sporne ugovorne odredbe predstavljaju nerazumljive, neodređene i neodredive ugovorne odredbe koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Djelomična ništetnost neke odredbe ugovora uređena je čl. 324. ZOO tako da je propisano da to ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, sukladno čl. 327. i čl. 328. ZOO. Posljedice ništetnosti propisane su u čl. 323. ZOO na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

1.4. Temeljem čl. 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužiteljica ističe kako ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa samo s osnove ništetnosti odredba o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a ne potražuje povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope.

1.5. Prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu, a nakon provedenog financijskog vještačenja, od 8. prosinca 2024. (list 138-142 spisa), tužiteljica na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 2.950,24 € zajedno sa zateznim kamatama od svakog pojedinog plaćenog iznosa, zajedno s troškovima postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu (list 15-25 spisa), tuženik ističe da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i osnovu i tijek zateznih kamata, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice iz slijedećih razloga: a) tuženik osporava tužiteljičino svojstvo potrošača kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužiteljica je dužna u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužiteljica tužbom navedeno ne dokazuje. b) Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Tužiteljica uz tužbu nije dostavila niti jedan dokaz da bi upravo tužiteljica izvršila ijednu uplatu po predmetnom ugovoru o kreditu. c) Potraživanje tužiteljice je zastarjelo. Tuženik napominje da tužiteljica nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinula zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužiteljica nije niti bila stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. d) Odredbe Ugovora i Dodatka o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužiteljica je o istima bila u razumnoj mjeri obaviještena. e) Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. f) Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove.

2.1. Zaključno, tuženik ističe kako tužiteljica nema pravo na zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužiteljica bi u konkretnom slučaju pod pretpostavkom osnova tužbenog zahtjeva, eventualno imala pravo na zakonske kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu.

2.2. Konačno, predlaže da se tužiteljica odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova parničnog postupka, te je na ročištu za glavnu raspravu od 2. listopada 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja, procesno pravni prigovor, specificiran podneskom od 5. prosinca 2024. (list 134-137 spisa) u iznosu od 153,49 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki manje plaćeni iznos do isplate, te se protivi preinaci tužbe.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: ugovor o kreditu broj 99514/05 (list 26-28 spisa), promet uplata, konto kartica i otplatni plan (list 114-128), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 101-107), te je u svrhu dokazivanja saslušana tužiteljica OA osobno.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu, broj ugovora 99514/05, od 22.12.2005. u iznosu od 27.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, a kredit je bez određene namjene, s rokom otplate 84 mjeseci.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljičin status potrošača.

7. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

7.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

7.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

8. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

8.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

10. U tom smislu saslušana je tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da se sjeća da je to bilo 2005., da je bila klijent prednika tuženika, Splitske banke, te se u više banaka informirala o mogućnosti dobivanja kredita, njoj je bio potreban iznos od 120.000,00 kuna i kod tuženika joj je rečeno da može dobiti taj iznos, ali samo u CHF. Ne zna točan razlog zašto je mogla dobiti kredit samo u CHF-u, sjeća se da je u to doba bilo moguće uzeti i eurski kredit i pitala je, ali joj je rečeno da joj je CHF povoljniji. Namjena kredita bila je kupnja automobila koji je koristila u svoje privatne svrhe. Nije bila vlasnik obrta, tvrtke ili obavljala bilo kakvu gospodarsku djelatnost predmetnim automobilom. Kredit je otplaćen u cijelosti. Početna rata bila joj je 1.900,00 kn, a pred kraj je narasla i preko 50%, odnosno zadnje rate bile su skoro 3.000,00 kn što ju je dovelo u nepovoljnu situaciju. Ugovor je pročitala, u banci joj je rečeno da je to kredit "uzmi ili ostavi", da su kamate takve kakve jesu i da se ne može o njima pregovarati i da je CHF najstabilniji, s najmanje promjena u tečaju i da vjerojatno neće imati problema bez obzira što je kamata promjenjiva. U više navrata odlazila je u banku kad je dobila obavijest o povećanju rate anuiteta i raspitivala se što može napraviti, jel to baš tako mora, ali joj je rečeno da je to takav kredit, da su sada takvi tržišni uvjeti. Pojam valutna klauzula bio je poznat na tržištu jer su se prije uzimali krediti u njemačkim markama, nešto manje je bilo u ponudi eurskih kredita, i to znači da se rata veže uz valutu i prilikom uzimanja kredita, referentica joj je objašnjavala da je ta valuta, CHF sada najstabilnija i da je Švicarska najstabilnija zemlja s valutom s najmanjim promjenama. Nije se posebno raspitivala o tečaju CHF, jer joj je i bilo prezentirano da je to valuta s najmanje promjena tečaja kroz povijest. Radila je kao administrativni referent u računovodstvenom poslovanju, tako da je nešto i razumjela.

11. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužiteljice, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmetni ugovor bez određene namjene, a za kupnju automobila. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi svrha kredita bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se automobil koji je kupljen sredstvima kredita koristio za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužiteljica, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

12. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

12.1. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako, proizlazi da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim, tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnici nije navedeno niti u ugovoru.

12.2. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužiteljica, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice.

12.3. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

12.4. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

12.5. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.

12.6. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

13. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, koji se odnose na valutnu klauzulu, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se obveze tužiteljice obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Ništetni dio odredbe o valutnoj klauzuli (čl. 2. i 10.) Ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno to je visina tečaja koja je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji joj je uručen te na koji je pristala, na ugovorni odnos se primjenjuje upravo taj tečaj sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.

14. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 22. prosinca 2005. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

15. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a kojemu stranke nisu prigovarale, odnosno tuženik je izričito u podnesku od 5. prosinca 2024. (list 134-137 spisa) istaknuo da ne predlaže saslušanje vještaka na ročištu.

15.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 22.228,63 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.950,24 €; ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.156,54 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -153,49 €.

16. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljičinim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, pri čemu su datumi stjecanja utvrđeni prema nalazu vještaka i navedenim u uređenom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

17. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan. 18. Radi svega navedenog, valjalo je riješiti kao u izreci pod I.

19. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužiteljice s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., radi čega je valjalo tuženika odbiti kao pod II presude.

20. Kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena, onda se ona, sukladno odredbi čl. 40.st.5. ZPP-a predmnijeva u iznosu od 6.630,00 €, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (čl. 40.st.1. ZPP-a), pri čemu specificiranje, ranije neodređenog, tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva), kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe (tako VSRH u odluci Rev 589/2021-2 od 11. listopada 2022.). Analogno tome, uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenog u tužbi), niti preinaku tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi).

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, koji je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

21.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troška za sastav tužbe, sastava podneska od 30.9.2024. i 8.12.2024., te zastupanja na ročištu 2.10.2024. i 17.12.2024. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, kao i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 1.265,45 €.

22. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 27. prosinca 2024.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Ivan Poličić

2.OD Vukina i Partneri