REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2407/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja JUPITER EUROPA j.d.o.o. iz Zagreba, Šenoina ulica 3, OIB: 60790446339, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3333/23-25 od 3. svibnja 2024. i protiv dijela rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3333/23-18 od 11. travnja 2024., 27. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3333/23-25 od 3. svibnja 2024. u dijelu u kojem je odbačena kao nedopuštena tužiteljeva žalba protiv stavaka IV. i VI. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3333/23-18 od 11. travnja 2024.

II. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3333/23-25 od 3. svibnja 2024. u dijelu u kojem je odbačena kao nedopuštena tužiteljeva žalba protiv stavka V. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3333/23-18 od 11. travnja 2024.

III. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3333/23-18 od 11. travnja 2024. u točki V. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem označenim u izreci točkama I. i II. izreke ovog rješenja prvostupanjski je sud odbacio žalbu tužitelja protiv stavaka IV., V. i VI. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3333/23-18 od 11. travnja 2024. Tako je prvostupanjski sud odlučio na temelju odredbi članka 378. stavka 1. u vezi s člankom 358. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku jer su stavci IV., V. i VI. izreke rješenja od 11. travnja 2024. rješenja o upravljanju postupkom na koje stranke nemaju pravo žalbe sukladno odredbama članka 278. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, točkom V. izreke rješenja označenog u točki III. izreke ovog rješenja prvostupanjski je sud naložio tužitelju položiti na račun suda pobliže naveden u izreci tog rješenja iznos od 400,00 EUR na ime predujma za troškove vještačenja te dokaz o uplati predujma dostavi u spis, a tako je sud prvog stupnja odlučio na temelju odredbe članka 153. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Tužitelj u žalbi protiv rješenja kojim je odbačena kao nedopuštena njegova žalba podnesena protiv dijela rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj P-3333/23-18 od 11. travnja 2024. u bitnom navodi da je sud prvog stupnja odbacio žalbu ističući da se radi o rješenju o upravljanju postupkom. Žalitelj smatra da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda pogrešno jer prema ustaljenoj sudskoj praksi prvostupanjskih sudova protiv dijela rješenja kojim se određuje visina troška ili uplata predujma je dopuštena žalba jer je to odluka protiv koje je dopuštena posebna žalba na temelju odredbe članka 378. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, a ne odluka koju donosi sud u tijeku pripremanja glavne rasprave iz članka 278. tog Zakona.

Tužitelj u žalbi protiv točaka IV. - VI. izreke rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj P-3333/23-18 od 11. travnja 2024. u bitnom navodi sadržaj tog rješenja, te odredbe članaka 292., 292.a i 292.b Zakona o parničnom postupku i ističe da mu je nejasno radi čega je sud pozvao tužitelja na uplatu predujma u iznosu od 400,00 EUR koji se odnosi na zadatak kako je tužitelj predložio u točki IV.3 tužbe, a koliko radi navodno utvrđivanja spornih činjenica. Žalitelj ukazuje na ta da prvostupanjski sudac diskriminira tužitelja koji traži pokretanje oglednog spora te obje stranke onemogućuje u ostvarivanju svog prava u postupku ne donoseći rješenje o planu upravljanja postupkom.

3. Tužiteljeva žalba protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3333/23-25 od 3. svibnja 2024. je djelomično osnovana, dok je žalba protiv dijela rješenja od 11. travnja 2024. neosnovana.

Ispitavši pobijana rješenja na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava o odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski je sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku u dijelu u kojem je odbacio tužiteljevu žalbu protiv točaka IV. i VI. izreke rješenja od 3. svibnja 2024.. Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio da je rješenje kojim je određeno da stranka uplati određeni iznos predujma izvođenja dokaza kojeg je ta stranka predložila radi utvrđivanja određene činjenice rješenje o upravljanju postupkom u smislu odredbe članka 278. Zakona o parničnom postupku pa da stoga protiv tog rješenja žalba nije dopuštena. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno rješenjem od 18. travnja 2024. obvezao tužitelja da uplati predujam za troškove vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.

4. Iz spisa proizlazi da je tužitelj još u tužbi predložio izvesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem pa je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem donesenim na pripremnom ročištu od 11. travnja 2024. odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđivanja sporne činjenice koliko je korisnica kredita platila banci na temelju klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi, koliko bi stvarno platila da se cijelo vrijeme primjenjivala fiksna kamatna stopa te koliko iznosi razlika između ta dva iznosa. Nadalje, budući da je upravo tužitelj predložio izvođenje tog dokaza, to je sud prvog stupnja rješenjem od 11. travnja 2024. odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po vještaku Vještačenja Živković d.o.o. te je, između ostalog, tim rješenjem naložio strankama da sudskom vještaku stave na raspolaganje svu potrebnu dokumentaciju koja će se od njih tražiti za potrebe vještačenja, naložio tužitelju da u roku od 8 dana položi na račun suda iznos od 400,00 EUR na ime predujma za troškove vještačenja i dokaz o uplati predujma dostavi u spis te naveo da će sud odustati od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem ako iznos potreban za podmirenje troškova vještačenja ne bude položen u određenom roku.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da odluka suda kojom se nalaže strankama da sudskom vještaku stave na raspolaganje svu dokumentaciju koja će se od njih tražiti za potrebe vještačenja kao i odluka da će sud odustati od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem ako iznos potreban za podmirenje troškova vještačenja ne bude položen u određenom roku jesu rješenja o upravljanju postupkom pa zato protiv tih rješenja žalba nije dopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno odbacio tužiteljevu žalbu protiv točaka IV. i VI. izreke rješenja od 11. travnja 2024., a na temelju odredbe članka 358. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Stoga je u tom dijelu tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje od 3. svibnja 2024. u dijelu u kojem je odbačena tužiteljeva žalba protiv točki IV. i VI. izreke rješenja od 11. travnja 2024., a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

6. Međutim, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbacio tužiteljevu žalbu protiv dijela rješenja od 11. travnja 2024. kojim je taj sud naložio tužitelju da položi (uplati) na račun suda pobliže naveden u tom rješenju iznos od 400,00 EUR na ime predujma za troškove vještačenja te dokaz o uplati predujma dostavi u spis (točka V. izreke rješenja od 11. travnja 2024.), ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da se radi o rješenju u upravljanju postupkom. Naime, premda je odredbom članka 278. stavka 1. Zakona o parničnom postupku propisano da je u tijeku pripremanja glavne rasprave do ročišta za glavnu raspravu sud ovlašten odlučivati, između ostalog, i o polaganju predujma za poduzimanje pojedinih radnji u postupku, a i odredbom članka 312. stavka 1. tog Zakona je propisano da izvan ročišta za glavnu raspravu sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća donosi rješenje o polaganju predujma za poduzimanje pojedinih radnji u postupku, to ne znači da protiv tog rješenja nije dopuštena žalba kako to smatra prvostupanjski sud. Naime, iako se u konkretnom slučaju radilo o rješenju kojeg je sud donio izvan ročišta za glavnu raspravu, rješenje kojim je naloženo tužitelju da uplati predujam za izvođenje dokaza vještačenja u iznosu od 400,00 EUR nije rješenje o upravljanju postupkom. Naprotiv, upravo zbog toga što sud može pogrešno pozvati stranku koja nije predložila izvođenje dokaza na uplatu predujma ili određivanjem suviše visokog iznosa predujma de facto onemogućiti stranci da dokaže određenu činjenicu koju se može utvrditi isključivo predloženim vještačenjem, to rješenje kojim sud poziva stranku na uplatu predujma za izvođenje dokaza je rješenje koje može bitno utjecati na sam tijek postupka, ali i na donošenje presude kojom sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Upravo zbog navedenog, stranka posebnom žalbom može pobijati tu odluku suda. Osim toga, budući da je na primjer, u članku 153. stavku 4. Zakona o parničnom postupku propisano da žalba protiv rješenja kojim se nalaže stranci da plati određenu svotu svjedoku ili vještaku (iako predujam za njegovo izvođenje nije prethodno bio položen) ne odgađa ovrhu, to je očito da je smisao zakona da je dopuštena žalba protiv rješenja kojim se stranka poziva na uplatu određenog predujma troškova u smislu odredbe članka 378. stavka 1. Zakona o parničnom postupku; uostalom, i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka meritorno odlučivao o osnovanosti žalbe stranke koju je sud pozvao na uplatu predujma troškova za izvođenje dokaza (na primjer, Pž-3091/19 od 20. listopada 2020., Pž-2367/22 od 6. srpnja 2022., Pž-432/23 od 15. veljače 2023., Pž-1098/23 od 21. ožujka 2023.) te time jasno iskazao pravno shvaćanje da se ne radi o rješenju o upravljanju postupkom.

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pogrešno odbacio tužiteljevu žalbu podnesenu protiv točke V. izreke rješenja od 11. travnja 2024., pa je stoga tužiteljevu žalbu u tom dijelu uvažio i ukinuo točku V. izreke rješenja od 11. travnja 2024. bez potrebe vraćanja na ponovni postupak, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, odlučujući o osnovanosti tužiteljeve žalbe protiv točke V. izreke rješenja prvostupanjskog suda od 11. travnja 2024., ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe članka 153. stavka 1. Zakona o parničnom postupku pozvao tužitelja na uplatu predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 400,00 EUR. Naime, tom odredom Zakona o parničnom postupku je propisano kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.

Prema tome, budući da je tužitelj predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, to je on parnična stranka koja je dužna položiti iznos potreban za podmirenje troškova izvođenja tog dokaza, a kojeg je sud prvog stupnja pravilno odmjerio u iznosu od 400,00 EUR. Naime, kod donošenja odluke o visini predujma troškova vještačenja, sud treba paziti da predujam troškova odredi u primjerenom iznosu s time da sud taj predujam određuje uzimajući u obzir (i) složenost vještačenja kojeg treba provesti kao i odredbe Pravilnika o stalnim sudskim vještacima („Narodne novine” broj: 38/14, 123/15, 29/16, 61/19 i 21/22) i Cjenik nagrada i naknada stalnih sudskih vještaka koji je sastavni dio tog Pravilnika.

U konkretnom predmetu, s obzirom na to da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je predujam troškova izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 400,00 EUR dovoljan za izvođenje tog dokaza, to je pravilnom primjenom odredbe članka 153. stavka 1. Zakona o parničnom postupku obvezao tužitelja da tu svotu predujma uplati na račun suda pobliže označen u točki V. izreke rješenja od 11. travnja 2024.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu podnesenu protiv točke V. izreke rješenja od 11. travnja 2024. je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio prvostupanjskog rješenja, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 27. prosinca 2024.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak