REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4500/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja WESTGATE CITY d.o.o., Jablanovec, Zaprešićka 2, Donja Bistra, OIB 57136792631 (raniji naziv TRGOVAČKI CENTAR ZAGREB d.o.o.), kojeg zastupa punomoćnik Stefan Martinić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Lada Ćustić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2050/2021-52 od 15. listopada 2024., 27. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2050/2021-52 od 15. listopada 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu se rješenjem poslovni broj P-2050/2021-52 od 15. listopada 2024. oglasio nenadležnim za postupanje u ovom predmetu i odbacio tužbu (točka I. izreke), te naložio tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.996,90 eura sa zateznim kamatama od 15. listopada 2024. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose u roku petnaest dana (točka II. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 6.507,50 eura (točka III. izreke).

2. Tužitelj je protiv tog rješenja pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na članke 1. i 5. Općih uvjeta tuženika za garantno i akreditivno poslovanje, kao i na članak 7. garancije broj 1004001606 od 31. ožujka 2010., budući da u članku 10. Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke, stoji kako je za slučaj spora između banke i klijenta ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu banke, dok se u Općim uvjetima poslovanja za garantno i akreditivno poslovanje, kao ugovori izričito navode ugovor o izdavanju garancije i ugovor o otvaranju akreditiva, koje banka sklapa s nalogodavcem za čiji račun se u korist treće osobe izdaje bankarska garancija. S obzirom na to da tužitelj kao korisnik garancije nije stranka ugovora o izdavanju garancije, smatra da se arbitražna klauzula ne može primjenjivati na sporove između banke kao izdavatelja garancije i tužitelja kao korisnika garancije. Posebno ukazuje na tekst garancije izdane u korist tužitelja u kojoj se ne upućuje na arbitražnu klauzulu, pa se ne može smatrati da je ugovor o arbitraži sklopljen upućivanjem na ispravu poput općih uvjeta koji sadrže arbitražnu klauzulu u smislu članka 6. stavka 4. Zakona o arbitraži. Zaključno navodi kako iz samog teksta garancije i općih uvjeta proizlazi kako je za rješavanje svih sporova između stranaka stvarno nadležan redovni sud prema sjedištu banke, što je tuženik samo potvrdio dostavljanjem tih akata, te da stranke nikada nisu ugovorile arbitražu kao nadležnu za rješavanje sporova. Predlaže ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Kako se iz žalbe ne vidi u kojem dijelu se rješenje pobija, ovaj sud je na temelju odredbe članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u vezi s člankom 381. ZPP-a uzeo da tužitelj pobija rješenje u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle u točkama I. i II. njegove izreke.

4. U odgovoru na žalbu tuženik je naveo da tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost pobijanog rješenja jer je člankom 7. garancije nesporno navedeno da prava i obveze tuženika kao izdavatelja garancije i tužitelja kao korisnika garancije podliježu Općim uvjetima Zagrebačke banke d.d. za garantno i akreditivno poslovanje koji se primjenjuju na garanciju, a s njihovom primjenom su se složili i tužitelj i tuženik, a člankom 1. predmetnih Općih uvjeta propisano je da se isti primjenjuju, između ostalog, na prava i obveze osoba u čiju je korist, po nalogu i za račun nalogodavca, banka preuzela obvezu platiti svotu određenu garancijom. Stoga smatra netočnim tužiteljeve tvrdnje o tome da nije zasnovan ugovor o arbitraži u smislu članka 6. stavka 4. Zakona o arbitraži. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijano rješenje.

5. Žalba je neosnovana.

6. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe članka 365. u vezi s člankom 381. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

7. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim prigovor tuženika da ne postoji sudska nadležnost za odlučivanje u ovom sporu jer je člankom 7. garancije broj 1004001606 od 31. ožujka 2010. izdane za dobro izvršenje ugovora korištenjem određeno jamstvenog roka, propisano da prava i obveze ugovornih strana podliježu Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999. i Općim uvjetima Zagrebačke banke d.d. garantnog i akreditivnog poslovanja od 27. srpnja 1999., zajedno sa svim izmjenama i dopunama, a o čemu su ugovorne strane obaviještene te su se složile s njihovom primjenom. Kako je člankom 5. stavkom 2. Općih uvjeta garantnog i akreditivnog poslovanja propisano da će se svi sporovi koji proizlaze iz ovog ugovora, uključujući i sporove koji se odnose na pitanja njegova valjanog nastanka, povrede ili prestanka, kao i na pravne učinke koji iz tog proistječu, konačno riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (…) prvostupanjski sud je pozivom na odredbu članka 42. Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01) i članka 16. ZPP-a donio pobijano rješenje.

8. Iako žalitelj ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz navoda stranaka i isprava na koje su se pozivale u prilog svojih navoda, očito je kako je među strankama samo prijeporno pravno pitanje može li se ugovor o arbitraži sadržan u Općim uvjetima garantnog i akreditivnog poslovanja primijeniti na pravni odnos među strankama, dok su sve odlučne činjenice bile neprijeporne među strankama.

9. Žalitelj pogrešno smatra da se Opći uvjeti za garantno i akreditivno poslovanje primjenjuju samo na ugovor o izdavanju garancije koji sklapaju nalogodavac i banka, a ne i na obvezni odnos između banke i korisnika garancije. Suprotno tome, već u članku 1. tih općih uvjeta propisano je da se, pored ostalog, primjenjuju i na prava i obveze ugovorno zasnovane između banke i osobe u čiju je korist, po nalogu i za račun nalogodavca, banka preuzela obvezu platiti svotu određenu garancijom. Taj odnos je, pak, reguliran člankom 2.2. tih Općih uvjeta kojim je propisano da se izdavanjem garancije banka obvezuje korisniku da će mu za slučaj da mu njegov dužnik naveden u garanciji ne ispuni garancijom određenu obvezu o dospjelosti sama namiriti garancijom osiguranu tražbinu. Dakle, u trenutku kada korisnik primi garanciju, on postaje vjerovnik, a banka dužnik obveze koja je samostalna odnosno neovisna o osnovnom poslu što čini bitan sadržaj bankarske garancije kako je regulirana odredbom članka 1039. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

10. Prema odredbi članka 6. stavka 4. Zakona o arbitraži upućivanje u glavnom ugovoru na ispravu (opće uvjete za sklapanje pravnog posla, tekst drugog ugovora i slično) koja sadrži arbitražnu klauzulu predstavlja ugovor o arbitraži ako je upućivanje takvo da je ta klauzula sastavni dio toga ugovora.

11. U ovome konkretnom slučaju, garancija, kao glavni ugovor sklopljen među parničnim strankama (izdavanjem i primanjem garancije), upućuje na opće uvjete tako da je ugovoreno da prava i obveze ugovornih strana podliježu tim općim uvjetima, koji pak sadrže arbitražnu klauzulu.

12. Odredba članka 10. Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke u dijelu koji sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti stvarno nadležnog suda, ne može se primijeniti na pravni odnos među strankama, jer je riječ o uvjetima koji se primjenjuju na ukupan poslovni odnos između banke i klijenta, dakle na općenit način dopunjuju posebne ugovorne pogodbe, dok Opći uvjeti za garantno i akreditivno poslovanje predstavljaju posebne uvjete koji se primjenjuju prije općih, kako je to izričito propisano člankom 1.1. Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke.

13. U odnosu na odluku o troškovima postupka, u kojoj su sadržani i troškovi parničnog postupka koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod poslovnim brojem P-421/2020, kojemu je ovaj postupak bio pripojen, žalitelj nije naveo određene razloge zbog kojih smatra da je ta odluka pogrešna u dijelu kojim je zahtjev tuženika za naknadu troškova priznat i tužitelju naloženo da mu nadoknadi te troškove. S druge strane, ta odluka je pravilna po osnovanosti (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i visini (članka 155. ZPP-a).

14. Na temelju navedenog proizlazi da je na činjenicu postojanja ugovora o arbitraži, prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 42. Zakona o arbitraži i odbacio tužbu. Zato je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i rješenje prvostupanjskog suda potvrđeno u pobijanom dijelu.

Zagreb, 27. prosinca 2024.

Sudac

Lenka Ćorić