Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž Ovr-249/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja DDM Invest III AG, Švicarska (OIB:42497989050) iz Švicarske, Baar, Schochenmuhlestrasse 4, kojeg zastupa Nenad Grof, odvjetnik iz Zagreba, protiv ovršenika ZM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik mr.sc. Kosta Lacmanović, odvjetnik iz Virovitice, radi ovrhe na nekretninama, rješavajući žalbu ovrhovoditelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj Ovr-79/2019-38 od 31. svibnja 2023., 27. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj poslovni broj Ovr-79/2019-38 od 31. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odgođena je provedba ovrhe u predmetnom postupku do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Virovitici po poslovnim brojem P-98/2020.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/99, 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022; dalje: ZPP) koji se propis primjenjuju u ovršnom postupku sukladno odredbi članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017. i 131/2020; dalje: OZ), predlažući da se rješenje suda prvog stupnja ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.

4. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je ovršenica zatražila odgodu ovrhe iz razloga što je kao založni dužnik zajedno sa glavnim dužnikom ustala tužbom protiv ovrhovoditelja i Addico bank d.d. koji se kod suda prvog stupnja vodi pod poslovnim brojem P-98/2020 radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 19. siječnja 2005., pozivajući se da predmetni Ugovor sadrži ništetne odredbe, da sud u ovom predmetu nije preispitivao njihov sadržaj pa da su ispunjeni uvjeti za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja tog postupka.

5. Utvrđuje da je kod suda prvog stupnja u tijeku parnični postupak pod posl.br. P-98/2020 ovdje ovršenice kao tužiteljice te SM (glavnog dužnika) i AM (sudužnika) i ovdje ovrhovoditelja i Addiko Bank d.d. kao tuženika, radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Pozivajući se na odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13EE2 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te presudu suda Europske unije C407/18 od 26. lipnja 2019. u predmetu Z c/a Addiko Bank d.d. zaključuje da je prijedlog ovršenice za odgodom ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice koja se vodi kod prvostupanjskog suda pod brojem P-98/2020 osnovan te donosi pobijano rješenje.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od bitnih povreda postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi članka 354. stavka 2. ZPP-a, koji se primjenjuje pozivom na članak 21. stavak 1. OZ-a.

8. U postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu Z c/a Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je u bitnom istovjetan predmetnom - ovrhovoditelj, bankarska institucija, ovdje tvrtka kojoj je banka ustupila temeljem Ugovora o cesiji tražbinu prema ovršenici inicirala je protiv ovršenice ovršni postupak na osnovu Ugovora o hipotekarnom kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao ništetnosti.

9. U navedenoj presudi Sud Europske unije je zaključio da bi u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđenje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, potrošač ostvarivao samo zaštitu a posteriori u vidu novčane naknade štete, te bi takva zaštita bila nepotpuna i nedovoljna, slijedom čega takva zaštita ne predstavlja ni odgovarajuće, a niti učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe suprotno cilju iz članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.

10. S obzirom da je Sud Europske unije u presudi broj C-407/18 utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno pravnoj situaciji to vezuje i prvostupanjski sud. Kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, ocjena je i ovoga suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice koja se kod prvostupanjskog suda vodi pod poslovnim brojem P-98/2020 a kako je pravilo odlučio i prvostupanjski sud.

11. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i rješenje prvostupanjskog suda potvrditi temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP- a, u vezi članka 21. stavak 1. OZ-a.

U Rijeci 27. prosinca 2024

.

S u t k i n j a

Lidija Oštarić Pogarčić