- 1 -              Rev 1135/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1135/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeće i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. J., OIB: ..., iz N., koju zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: ..., Z., koga zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-41/2022-2 od 11. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, broj P-88/2021-21 od 29. studenoga 2021., u sjednici održanoj 3. siječnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-41/2022-2 od 11. listopada 2022. i presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, broj P-88/2021-21 od 29. studenoga 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 15.949,44 kn i naknaditi joj troškove postupka u iznosu od 11.009,24 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim u izreci presude.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 703/2023-2 od 19. travnja 2023. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv presude, u odnosu na pitanja:

 

"Može li sud primjenom čl. 502.c ZPP-a zauzeti pravno utvrđenje da je S. b. d.d. povrijedila kolektivne interese potrošača nepoštenom praksom ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, pa tako i u ovom konkretnom slučaju, iako S. b. nije bila obuhvaćena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž – 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine?

Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?".

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - proč. tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) samo zbog drugog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine u cijelosti odluke nižestupanjskih sudova te predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. Odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. U odnosu na drugo dopušteno pitanje:

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja-potrošača za isplatu neosnovano plaćenih iznosa kamata zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

9.1. U postupku koji je prethodio reviziji u dokaznom postupku je prvostupanjski sud proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine preplate u odnosu na početno ugovorenu kamatu i tečaj na dan isplate kredita, ali je odbio po tuženikovom prijedlogu saslušati svjedokinju S. K., djelatnice tuženika, a koju je tuženik predložio radi dokazivanja tvrdnji da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutna klauzula te na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

 

9.2. Prvostupanjski sud je, obrazlažući razloge zbog kojih navedeni dokaz nije proveo obrazložio navodeći sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, donesene u kolektivnom sporu "Potrošač", (poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), koji se odnosi na tuženika, smatrajući da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, "jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača", te je u smislu tih utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženog svjedoka, a pri tome se pozvao i na odluku ovoga suda broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

 

9.3. Drugostupanjski sud je prihvatio navedeno obrazloženje prvostupanjskog suda te je naveo "imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u pravomoćnim odlukama za zaštitu kolektivnih interesa utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

 

10. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

 

11.1. Tuženik naznačenim pitanjima osporava pravilnost primjene odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07-dalje: ZZP), pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženik predložio upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdio da je odgovorno pristupila tužiteljici i istu potpuno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

11.2. Tuženik smatra da je odbijanjem njegovog dokaznog prijedloga povrijeđeno njegovo pravo na procesnu ravnopravnost, te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

12.1. Relevantne odredbe članka 81. ZZP-a glasi:

 

"(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.".

 

12.2. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se u pojedinačnim parnicama tužitelji mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

 

13.1. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

 

13.2. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''.

 

14. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

 

15. U ovom postupku, tuženik je predlagao dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

16. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

 

17. Stoga je po shvaćanju ovog suda tuženik mogao dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužiteljici, kao potrošaču, dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženiku ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njemu teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom čl. 81. st. 4. ZZP.

 

18. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

 

"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

...

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

...

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)".

 

19. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502.c ZPP-a i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora sasluša radnica revidenta koja je sudjelovala u radnjama koje su prethodile sklapanju, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta, a to i stoga što je člankom 502.c ZPP-a propisano da se u pojedinačnim parnicama tužitelji mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite, ali nije određeno da tuženik ne bi bio ovlašten dokazivati različito činjenično stanje.

 

20. Iz navedenih razloga ovaj sud, uvažavajući shvaćanje iz navedene odluke Ustavnog suda odstupa od ranije prakse ovoga suda (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), slijedom čega odgovor na drugo naznačeno pitanje glasi:

 

Sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica.

 

21. Odbivši neosnovano navedeni dokazni prijedlog tuženika prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 220. st. 2. ZPP-a, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 1. ZPP-a. I sam drugostupanjski sud neosnovano otklonivši žalbene tvrdnje revidenta o počinjenju navedene povrede istu povredu je počinio.

 

22. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

24. U odnosu na prvo naznačeno pitanje:

 

25. Podnoseći reviziju u odnosu na prvo dopušteno pitanje tuženik problematizira svoju vezanost učincima presuda donesenih u kolektivnom sporu u konkretnom predmetu jer je sporni ugovor kao trgovac sklopio S. b. d.d., a koja nije bila obuhvaćena kao tuženik u naprijed navedenim kolektivnim sporovima.

 

26. Nižestupanjski sudovi su istovjetne tvrdnje tuženika iznošene tijekom postupka koji je prethodio reviziji otklonili uz obrazloženje da iz izvatka iz sudskog registra proizlazi da je ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. S. b. d.d. pripojena tuženiku (koji je tada imao naziv H. A.-A.-B.) pa da se presude donesene u kolektivnim sporovima protiv H. A.-A.-B. odnose i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila S. b. d.d.

 

27. Prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 118/03 - dalje: ZTD) upisom pripajanja u trgovački registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako pri tome dođe do međusobnih potraživanja iz ugovora, koje u vrijeme pripajanja ni jedna strana nije potpuno ispunila, koja se ne mogu prebiti, a njihovo obostrano ispunjenje ne bi bilo pravično za društvo preuzimatelja, opseg obveza pravično se određuje, uzevši u obzir ugovorna prava svih sudionika.

 

28. Sukladno citiranoj odredbi, pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv H. A.-A.-B., kao preuzimatelja S. b. d.d., odnose i na odnose nastale između potrošača i S. b. d.d. To je ujedno i odgovor na naznačeno pitanje.

 

Zagreb, 3. siječnja 2024.

 

                                                                      Predsjednik vijeća:

                                                                      Ivan Vučemil, v.r.