REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Obrtnička 2

P-699/2021 - 39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu Ines Golešić-Plašić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ranije AĐ vl. ugostiteljsko trgovačkog obrta [obrt], MBO: [matični broj osiguranika], [adresa]., zastupanog po punomoćniku Darku Belaiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Julius Meinl Bonfanti d.o.o., OIB: 39546130894, Brezje, Ljubljanska ulica 4, Brezje, 10431 Sv. Nedelja, ranije Bonfanti d.o.o., Sveta Nedelja, Svetonedeljska cesta 26, zastupanog po punomoćniku Maji Šilić, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 26. rujna 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnike stranaka, dana 24. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Julius Meinl Bonfanti d.o.o., OIB: 39546130894, Brezje, Ljubljanska ulica 4, Brezje, 10431 Sv. Nedelja, ranije Bonfanti d.o.o., Sveta Nedelja, Svetonedeljska cesta 66, isplatiti tužitelju FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vl. ugostiteljsko trgovačkog obrta [obrt] MBO: [matični broj osiguranika], [adresa]., iznos od 3.800,41 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to:

- na iznos od 840,04 eur počev od 19. rujna 2013.

- na iznos od 1.250,91 eur počev od 21. rujna 2013.

- na iznos od 1.580,96 eur počev od 29. listopada 2014.

- na iznos od 105,27 eur počev od 14. veljače 2015.

- na iznos od 8,63 eur počev od 19. rujna 2013.,

- na iznos od 1,99 eur počev od 19. rujna 2013.

- na iznos od 2,65 eur počev od 19. rujna 2013.

- na iznos od 9,95 eur počev od 21. rujna 2013. sve do isplate, i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanje eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženik Julius Meinl Bonfanti d.o.o., OIB: 39546130894, Brezje, Ljubljanska ulica 4, Brezje, 10431 Sv. Nedelja, ranije Bonfanti d.o.o., Sveta Nedelja, Svetonedeljska cesta 66, dužan je tužitelju FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vl. ugostiteljsko trgovačkog obrta [obrt] MBO: [matični broj osiguranika], [adresa]., prije AĐ, vl. ugostiteljsko- trgovačkog obrta [obrt], MBO: [matični broj osiguranika], [adresa]. naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.", kao neosnovan.

II. Tužitelj FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ranije AĐ vl. ugostiteljsko trgovačkog obrta [obrt], MBO: [matični broj osiguranika], [adresa]., dužan je tuženiku Julius Meinl Bonfanti d.o.o., OIB: 39546130894, Brezje, Ljubljanska ulica 4, Brezje, 10431 Sv. Nedelja, ranije Bonfanti d.o.o., Sveta Nedelja, Svetonedeljska cesta 66, naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 eur s pripadajućim zakonskim kamatama počev od donošenja prvostupanjske presude, tj. od 24. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je temeljem zahtjeva za naplatu bianco zadužnice od 17.rujna 2023. tuženik u postupku izvansudske nagodbe putem Financijske agencije (u daljnjem tekstu: FINA) dana 17. rujna 2013. od njega naplatio ukupan iznos od 28.459,16 kuna. Pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj P-1429/2014 od 18. travnja 2018., koja je dopunjena dopunskom presudom istog suda posl. br. P-1429/2014 - 35 od 30. rujna 2018., te ispravljena Rješenjem P- 1429/2014 - 36 od 03. rujna 2019. i dopunjena Dopunskom presudom P-1429/2014 - 52 od 26. srpnja 2019. i ispravljena Rješenjem posl. br.P-14239/2014 - 53 od 26. srpnja 2019., kojom je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku posl. br Gž- 2762/2019 od 10. rujna 2020. suđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ugovor o poslovnoj suradnji br. 40003/12 zaključen 08. veljače 2012. između tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], vl. ugostiteljsko-trgovačkog obrta [obrt], MBO: [matični broj osiguranika] iz [adresa]., s jedne strane, te tuženika, Bonfanti d.o.o., OIB: 39546130894, Sveta Nedelja, Svetonedjeljska 66 s druge strane, prestali dana 04.03.2021. (ispravno: 04.03.2012.)

II. Proglašavaju se u cijelosti nedopuštenim pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate kod FINA Zagreb, Vrti put 3, koja se provodi po zahtjevu tuženika Bonfanti d.o.o. OIB: 39546130894, Sveta Nedelja, Svetonedjeljska 66, protiv tuženika AĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], osobno i kao vl. ugostiteljsko- trgovačkog obrta [obrt], MBO: [matični broj osiguranika] iz [adresa]. sve temeljem bianco zadužnice od 24. veljače 2012. izdane na iznos od 50.000,00 kn od strane tužitelja kao vl. ugostiteljsko-trgovačkog obrta [obrt], MBO: [matični broj osiguranika] iz [adresa]., koji je ujedno po istoj zadužnici jamac-platac, a koja je zadužnica solemnizirana kod javnog bilježnika Jasminke Ankon iz Zagreba, Nehajska 22 pod brojem OV-2410/2012 od 24. veljače 2012., sve radi naplate tražbine tuženika kao ovrhovoditelja u iznosu od 28.549,16 kuna s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, počev od 17. rujna 2012. do isplate." Slijedom navedenog, sukladno odredbi članka 1111, stavak 1, u vezi članka 1111 stavak 3 Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) da su se ispunile zakonske pretpostavke za povrat neosnovano stečenog (stečenog po osnovi koja je otpala) i to iznosa od 28.459,16 kuna s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanje eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena počev od 17. rujna 2013. do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. Ujedno da je osnovan i zahtjev za naknadu iznosa od 50,00 kn koje je platio na ime troškova FINE s pripadajućim zakonskim kamatama počev od 03. listopada 2013. do isplate, bilo kao kondikcijski zahtjev ili s osnova naknade štete. Radi povrata neosnovano stečenih iznosa da se obratio tuženiku zahtjevom od 13. studenog 2020., ali da se isti u pogledu navedenog oglušio. Stoga je, konačno, predložio donijeti odluku kojom će se tuženiku naložiti isplatiti mu iznos od 3.800,41 eur (ranije 28.634,16 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama i to:

- na iznos od 840,04 eur počev od 19. rujna 2013.

- na iznos od 1.250,91 eur počev od 21. rujna 2013.

- na iznos od 1.580,96 eur počev od 29. listopada 2014.

- na iznos od 105,27 eur počev od 14. veljače 2015.

- na iznos od 8,63 eur počev od 19. rujna 2013.,

- na iznos od 1,99 eur počev od 19. rujna 2013.

- na iznos od 2,65 eur počev od 19. rujna 2013.

- na iznos od 9,95 eur počev od 21. rujna 2013., kao i da se tuženiku naloži naknaditi mu trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik ističe prigovor zastare pokretanja ovog postupka. Naime, tužitelj je dana 17. veljače 2014., u predmetu koji se vodio pod posl. brojem P-1429/14 pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu između istih stranaka, istih procesnih uloga, podnio tužbu koja se sastoji od tri točke. U prvoj točci tužbenog zahtjeva tužitelj da je tada predložio da se ugovor o posl. suradnji br. 40003/12 zaključen između stranaka proglasi raskinutim odnosno da je poslovna suradnja između njih prestala. U drugoj točci tužbenog zahtjeva da je tada predložio da se u cijelosti proglasi nedopuštenim pljenidba i prijenos iznosa od 28.459,16 kn koji je u postupku prisilne naplate proveo protiv tužitelja temeljem bianco zadužnice izdane a iznos od 50.000,00 kn od strane tužitelja, koji je ujedno po istoj i jamac-platac. Navedena zadužnica solemnizirana je kod javnog bilježnika Jasminke Ankon iz Zagreba pod brojem OV-2410/2012, te je u trećoj točci tužbenog zahtjeva zatražio naknadu parničnih troškova u predmetu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1429/14. Tražio je i zatezne kamate. Općinski građanski sud u Zagrebu u predmetu posl. br. P- 1429/14 da je usvojio tužiteljeva sva tri navedena tužbena zahtjeva Presudom od 18. travnja 2018, Dopunskom presudom u istom predmetu od 03. rujna 2018., Rješenjem od 03. rujna 2018., Dopunskom presudom od 26. srpnja 2019., Rješenjem od 26. srpnja 2019., a koje je potvrdio Županijski sud u Osijeku Presudom od 10. rujna 2020. Stoga je razvidno da je tužitelj u tužbi od 17. veljače 2014., koji se vodio pod posl. brojem P-1429/14 postavio deklaratorne tužbene zahtjeve odnosno zahtjeve kojim se utvrđuje postojanje činjenica. Razvidno je kako na navedenim odlukama tužitelj netočno temelji svoj tužbeni zahtjev u ovom predmetu, obzirom da se deklaratornim zahtjevima utvrđuje postojanje takve činjenice ili prava. Međutim isto da ne predstavlja zahtjev za činjenjem, naročito ne zahtjev za isplatu koju tužitelj pogrešno i nakon isteka zastarnog roka zahtjeva u ovom predmetu, a koji je tužitelj, u stvari, trebao zahtijevati u tužbi od 17. veljače 2014. odnosno u predmetu P-1429/14 Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a što je propustio učiniti. Tužitelj da niti u jednom trenutku, niti u tužbi od 17. veljače 2014. ne zahtjeva povrat iznosa koji je isplaćen predmetnom pljenidbom i prijenosom čije utvrđenje nedopuštenim je tužitelj zatražio u tužbi od 17. veljače 2014. Dakle, tužitelj nije zahtijevao povrat zaplijenjenog iznosa niti tužbom do 17. veljače 2014. Stoga ukazuje na odredbu članka 214 ZOO u kojoj se jasno navodi kako zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Temeljem odredbe članka 215 ZOO utvrđuje se da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Budući je tužitelj pokrenuo postupak radi proglašenja ovrhe i pljenidbe nedopuštenim, jasno je kako je tužitelj imao sasvim sigurno pravo, a i obvezu tražiti u tom postupku da se tužitelju isplati ono što nedopuštenom ovrhom tuženik stekao. Obzirom da je isto propustio učiniti, to da je tužitelj u zastari s tužbenim zahtjevom koji je predmet ovog postupka. Odredbom članka 228 ZOO propisano je kako vrijeme potrebno za zastaru iz međusobnih tražbina iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga odnosno ugovora koji sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga, te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorom iznosi 3 godine. Nadalje, čak ukoliko tužitelj zauzme stav kako je imao pravo u roku od 5 godina podnijeti zahtjev radi povrata stečenog bez osnove, čak i u tom slučaju tužitelj je u zastari, budući je predmetni rok od 5 godina protekao krajem 2018. Neovisno hoće li se primjenjivati zastarni rok od 3 ili 5 godina, tužitelj je očigledno u zastari s tužbom od 17. srpnja 2021. kojom zahtjeva povrat stečenog bez osnove na temelju presude kojom su pljenidba i prijenos proglašeni nedopuštenim. Valja istaknuti da tužitelj tek prvi puta zahtijeva povrat stečenog bez osnove. Slijedom navedenog, predlaže tužbeni zahtjev odbiti i / ili odbaciti u cijelosti. Nadalje, tužitelj neosnovano i netočno zahtijeva na iznos od 28.459,16 kn i zateznu kamatu koja se određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena od 19. rujna 2013. do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena. Također, tužitelj neosnovano i netočno potražuje naknadu iznosa od 50,00 kn koje je tužitelj platio na ime troškova FINE s pripadajućim zakonskim kamatama od 03. listopada 2013. Odredbom članka 1115 ZOO propisano je kako, ukoliko se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Nadalje, odredbom članka 1117, stavak 2 ZOO propisano je kako se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je ostala s kamatama od trenutka kada je postao nepošten. Slijedom navedenog, također i ovaj zahtjev tužitelja je netočan i neosnovan kada isti navodi da je tuženik zateznu kamatu na navedene iznose dužan već od 17. rujna 2013., budući da se tuženik u danom trenutku nikako nije mogao smatrati nepoštenim. Naime, u slučaju da se prihvati zahtjev tužitelja, tuženik je postao nepošten najranije danom pravomoćnosti drugostupanjske odluke Županijskog suda u Osijeku presudom od 10. rujna 2020. Kao neosnovanost potraživanja zateznih kamata od 17. rujna 2013. također da valja napomenuti i razlog da tuženik nije dokazao kojom se dinamikom namirivao od tužitelja temeljem predmetne zadužnice, budući da se iznosi temeljem zadužnica ne namiruju odjednom, već ovisno o prilivu sredstava na račun. Stoga je predložio odbiti ili odbaciti tužbeni zahtjev tužitelja, kao i naložiti mu naknaditi trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka provođenja dokaza, sud je izvršio uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-1429/14, Ovr Pl-11864/2013, u zahtjev za naplatu bianco zadužnice od 11. rujna 2013., u bianco zadužnicu od 24. veljače 2012., u očevidnik FINE o redoslijedu plaćanja od 02. listopada 2013. (br. osnove: OV- 2410/12), u račun FINE br. 8614/1010052/253 od 02. listopada 2013., u ugovor o ortakluku od 30. kolovoza 2021., proveo je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću, izvršio uvid u nalaz i mišljenje imenovanog vještaka, u rješenje Gradskog ureda za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša, Odjel za gospodarske djelatnosti i rad, Područni odsjek Susedgrad od 14. rujna 2021., u izvadak iz obrtnog registra od 05. studenog 2022., te je saslušao tužitelja. Valja napomenuti kako je tijekom trajanja ovog parničnog postupka došlo do istupanja ortaka na temelju ugovora o ortakluku (zajednički obrt) i to tužitelja s danom 14. rujna 2021., tako da je vlasnik obrta [obrt], obrt za ugostiteljstvo i iznajmljivanje, [adresa], sada ŠĐ, što je utvrđeno uvidom u izvadak iz obrtnog registra od 05. studenog 2022.

4. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o poslovnoj suradnji dana 08. veljače 2013. broj 4003/12, kao i da je tužitelj prilikom zaključenja istog predao tuženiku ovršnu ispravu odnosno bianco zadužnicu kao sredstvo osiguranja, a isto tako je nesporno da je došlo do požara u kojem je izgorio lokal tužitelja, kao i oprema koju je na temelju ugovora o poslovnoj suradnji instalirao tuženik i to aparat i mlinac za kavu.

5. Nesporno je i da je tužitelj dao tuženiku bianco zadužnicu kao sredstvo osiguranja iznosa od 50.000,00 kn, koja privatna isprava je potvrđena od strane javnog bilježnika Jasminke Ankon iz Zagreba, pod brojem OV-2410/2012 dana 24. veljače 2012.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat stečenog bez osnove u iznosu od, konačno, 28.634,16 kn odnosno sada 3.800,41 eur (temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke mr. sc. Zrinka Ručevića), koji iznos je tuženik naplatio temeljem gore navedene zadužnice putem FINE, koja pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate kod FINE je proglašena nedopuštenom pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-1429/14 od 18. travnja 2018., potvrđene Presudom Županijskog suda u Osijeku Gž-2762/2019 od 01. rujna 2020. Naime, iz očevidnika FINE o redoslijedu plaćanja br. osnove OV-2410/12 proizlazi kako je iznos obveze iz osnove bio 28.459,16 kn s datumom naplate 17. rujna 2013. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća, budući je dan stručno, okolnosno i bez protuslovlja, na kojeg stranke nisu imale primjedaba, utvrđeno je kako je u predmetnom postupku prisilne naplate tužitelja na temelju zadužnice koju je na naplatu poslao tuženik naplaćen iznos od ukupno 28.634,16 kn, s pojedinačnim naplaćenim iznosom i datumima naplate istih, i to iznosa od 6.329,28 kn naplaćeno je dana 18. rujna 2013., iznos od 9.425,00 kn dana 20. rujna 2013., iznos od 11.911,73 kn dana 28. listopada 2014. i iznos od 793,15 kn dana 13. veljače 2015. odnosno ukupno 28.459,16 kn, time da je naplaćen i iznos od 65,00 kn dana 18. rujna 2013., 15,00 kn dana 18. rujna 2013., 20,00 kn dana 18. runa 2013. i 75,00kn dana 20. rujna 2013. ili ukupno 175,00 kn na ime naknade, dakle, sveukupno 28.634,16 kn odnosno sada 3.800,41 eur.

7. Sporna je pasivna legitimacija tužitelja, te pripada li tužitelju pravo na povrat naplaćenog iznosa, obzirom na Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1429/14 od 18. travnja 2018. potvrđenu Presudom Županijskog suda u Osijeku, posl. broj Gž- 2762/2019 od 10. rujna 2020., te je pravomoćno utvrđeno kako je ugovor o poslovnoj suradnji br. 40003/12 zaključen dana 08. veljače 2012. između stranaka prestao dana 04. ožujka 2012., te je proglašena u cijelosti nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate kod FINE na temelju predmetne zadužnice, a koja potječe iz navedenog pravnog odnosa stranaka. Sporan je i tuženikov prigovor zastare.

8. Neosnovano tuženik prigovara pomanjkanju aktivne legitimacije tužitelja, pozivajući se na dostavljenu dokumentaciju priležeću spisu odnosno rješenje Odjela za gospodarske djelatnosti i rad Grada Zagreba od 14. rujna 2021. i izvadak iz obrtnog registra iz kojeg proizlazi da je vlasnik obrta [obrt], obrt za ugostiteljstvo i iznajmljivanje, sada ŠĐ iz [adresa], supruga tužitelja AĐ, kako to proizlazi i iz izvatka iz obrtnog registra. Naime, tužitelju pripada pravo zahtijevati povrat utuženog iznosa u vrijeme kada je nesporno bio vlasnik navedenog obrta, u koje vrijeme je i donesena pravomoćna Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1429/14 od 18. travnja 2018., te Dopunska presuda istog posl. broja od 03. rujna 2018. i od 26. srpnja 2019. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati povrat utuženog iznosa kao vlasnik svoje osobne imovine. Sporno je i pripada li pravo tužitelju na povrat naplaćenog iznosa putem FINE obzirom na istaknuti prigovor zastare.

9. Tužitelj drži kako je gore navedenom Presudom Županijskog suda u Osijeku, otpala pravna osnova temeljem koje je izvršena naplata i to danom dostave navedene Presude tužitelju, a uvidom u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1429/14 utvrđeno je kako je istu primio tužitelj putem svog punomoćnika 16. listopada 2020., te drži da je tek od tog trenutka stekao mogućnost zahtijevati ispunjenje obveze s naslova stečenog bez osnove. Međutim, neosnovano tužitelj drži da je tek od tada ili pak donošenjem navedene Presude Županijskog suda u Osijeku mogao zahtijevati ispunjenje obveze s naslova stečenog bez osnove. To stoga što je u konkretnom slučaju osnova za naplatu utuženog iznosa bila zadužnica koja Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P -1429/14 nije utvrđena ništetnom. Stoga zastara stečenog po naplati zadužnice ne može teći od donošenja iste Presude. Činjenica da je istom Presudom proglašena u cijelosti nedopuštena pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate kod FINE, nije od utjecaja na mogućnost tužitelja, kao vjerovnika da u ranijem razdoblju odnosno već od trenutka izravne naplate, kada je pljenidba i prijenos dovršen, zahtijeva u istom ili drugom postupku povrat stečenog bez osnove. Naime, iznos od 6.329,28 kn naplaćen je 18. rujna 2013., iznos od 9.425,00 kn naplaćen je 20. rujna 2013., iznos od 11.911,73 kn naplaćen je 28. listopada 2014., iznos od 793,15 kn naplaćen je 13. veljače 2015. (najkasnije naplaćen iznos), dok je na ime naknada naplaćen iznos od 65,00 kn dana 18. rujna 2013., iznos od 15,00 kn dana 18. rujna 2013., iznos od 20,00 kn dana 18.rujna 2013. i iznos od 75,00 kn dana 20. rujna 2013. Pri tome valja ukazati na odredbu članka 56, stavak 1 Ovršnog zakona (u daljnjem tekstu: OZ), u vezi s odredbom članka 210, stavak 2 OZ koja predviđa mogućnost ovršeniku da i u slučaju provedbe ovrhe prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, da do zaključenja iste i bez pristanka ovrhovoditelja, kao tuženika, može preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži vratiti mu ono što je neosnovano stekao ovrhom, te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, kao i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Dakle, tužitelju je predstojala mogućnost tražiti povrat iznosa naplaćenog u postupku izravne naplate putem FINE, već u postupku koji se vodio pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, posl. br. P-1429/14. Slijedom navedenog, neosnovano tužitelj drži da je tek po primitku Presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-2762/19 od 10. rujna 2020. odnosno primitkom iste od 16. listopada 2020. mogao tražiti povrat stečenog bez osnove. Iako tužitelj drži da nije bio dužan u postupku proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate kod FINE isticati zahtjev s naslova stjecanja bez osnove, valja istaknuti da, temeljem odredbe članka 215, stavak 1 ZOO, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što je bilo već nakon dovršetka izravne naplate, temeljem navedenih odredaba. Tužitelj je tek podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari, 17. srpnja 2021. zatražio povrat stečenog bez osnove, a isto je mogao potraživati od trenutka izvršene naplate svakog pojedinog iznosa, koji datumi su gore navedeni po svakom pojedinom naplaćenom iznosu. Stoga je osnovan tuženikov prigovor zastare jer je i u odnosu na zadnji naplaćeni iznos (793,15 kn dana 13. veljače 2015.) protekao opći zastarni rok od 5 godina, primjenom odredbe članka 225 ZOO. No, u konkretnom slučaju se, nasuprot tvrdnji tuženika ne primjenjuje trogodišnji zastarni rok primjenom odredbe članka 228, stavak 1 ZOO, budući se tužiteljevo potraživanje ne odnosi na tražbinu iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, već na povrat stečenog bez osnove. Pokretanjem postupka pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, posl. br. P- 1429/14 tužitelj nije prekinuo zastaru koja je počela teći ranije, dakle, od izravne naplate u smislu odredbe članka 241 ZOO, jer nije riječ o zahtjevima koji su usmjereni na utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje tražbine koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

10. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao s neosnovanim.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154, stavak 1 Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu od 13. listopada 2021. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika-dalje u tekstu: Tarife), sastava podnesaka od 20. siječnja 2022., 26. travnja 2022., 28. rujna 2022. u iznosu od po 200,00 eur (Tbr.8.1. Tarife), zastupanja na ročištima od 17. studenog 2022., 03. listopada 2023. i 26. rujna 2024. u iznosu od po 200,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), te pristupa na ročište od 05. svibnja 2022. i 20. rujna 2022. u iznosu od po 50,00 eur (Tbr.9.5. Tarife) ili ukupno 1.500,00 eur uz 25 % PDV u iznosu od 375,00 eur, te troška financijskog vještačenja po vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću u iznosu od 300,00 eur ili sveukupno 2.175,00 eur. Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Samoboru 24. prosinca 2024.

Sudac

Ines Golešić-Plašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana, računajući od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Darko Belaić, odvj.

2. Maja Šilić, odvj.