REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3998/2021-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, po prijedlogu sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, sa sjedištem u [adresa], OIB: 84397956623, protiv I. tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 39901919995, II. tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 80572192786 i III. tuženika HŽ CARGO d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 08720210702, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. studenoga 2024., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, punomoćnice I. tuženika, punomoćnice II. tuženika i punomoćnice III. tuženika, 24. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se I. tuženiku HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 39901919995, II. tuženiku HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 80572192786 i III. tuženiku HŽ CARGO d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 08720210702, solidarno isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, sa sjedištem u [adresa], OIB: 84397956623, iznos od 1.514,82 EUR (slovima: tisuću petsto četrnaest eura i osamdeset dva centa), sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2020. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se I. tuženiku HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 39901919995, II. tuženiku HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 80572192786 i III. tuženiku HŽ CARGO d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 08720210702, solidarno isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, sa sjedištem u [adresa], OIB: 84397956623, trošak parničnog postupka u iznosu od 33,18 EUR (slovima: trideset tri eura i osamnaest centi), u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev I. tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
IV. Odbija se zahtjev III. tuženika HŽ CARGO d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 17. travnja 2020. ovom sudu podnio tužbu u kojoj u bitnome navodi da je osiguranik tužitelja ĆČ stradao 2. svibnja 1995. kod tuženika na način da je pao prilikom dolaska lokomotive zbog toga što je na tlu postojalo ulje koje nije bilo očišćeno. Ističe da je u postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-6800/99 utvrđena odgovornost tuženika s tim da je osiguranik tužitelja pridonio nesreći u omjeru od 20%. Nadalje navodi da je na osnovu navedene nesreće rješenjem tužitelja broj IN-912772 od 28. svibnja 1996. osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu s time da na povredu na radu otpada 50%. S obzirom na navedeno tužitelj je osiguraniku u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 31. ožujka 2020. na ime invalidske mirovine isplatio iznos od 11.413,44 kn, a koji iznos za tužitelja predstavlja štetu za koju drži da su mu je u smislu odredbi čl. 160. i 161. Zakona o mirovinskom osiguranju dužni naknaditi tuženici. Slijedom navedenog tužitelj traži da mu tuženici solidarno isplate iznos od ukupno 1.514,82 EUR (11.413,44 kn) sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.
2. I. tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Osporava odgovornost prednika tuženika za nezgodu koju je osiguranik tužitelja pretrpio 2. svibnja 1995. te ističe da eventualna odgovornost tuženika nije utvrđena pravomoćnom presudom jer je presuda koju je tužitelj dostavio u spis isključivo kondemnatornog karaktera te njom nije utvrđeno postojanje nekog tužiteljevog prava. Nadalje navodi i da je neosnovano tužiteljevo potraživanje punog iznosa isplaćene invalidske mirovine, a ne razmjernog iznosa kao do sada, sve s obzirom da se kao mjerodavan ima primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja. Naime, I. tuženik smatra da tužitelj neosnovano potražuje cjelokupni isplaćeni iznos na ime invalidske mirovine, budući da sukladno čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ima pravo samo na naknadu stvarno nastale štete, odnosno razmjernog dijela. Zaključno, ističe i da je osiguranik tužitelja u trenutku stjecanja prava na invalidsku mirovinu već imao 34 godine mirovinskog staža za koje je poslodavac uredno uplaćivao doprinose, slijedom čega utuženi iznos ne može predstavljati stvarnu štetu za tužitelja. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. II. tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da osporava osnovu i visinu. Ističe da osporava odgovornost za nezgodu koju je pretrpio osiguranik tužitelja ĆČ jer da tužitelj nije ničim dokazao svoje tužbene navode o odgovornosti prednika tuženika za predmetnu nezgodu, a koja je nezgoda uzrok povrede osiguranika. II. tuženik se protivi postavljenoj visini tužbenog zahtjeva navodeći da tužitelj neosnovano potražuje cjelokupni isplaćeni iznos na ime invalidske mirovine, budući da sukladno čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ima pravo samo na naknadu stvarno nastale štete, odnosno razmjernog dijela. Navodi da je u trenutku stjecanja prava na invalidsku mirovinu osiguranik ĆČ već imao 34 godine mirovinskog staža, a za koje je poslodavac uredno uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje, pa da nikako ne može biti ukupno isplaćena svota na ime invalidske mirovine osiguraniku tužitelja iz razloga što unatoč činjenici da se nikakve okolnosti u predmetnom razdoblju nisu promijenile, tužitelj do 31. prosinca 2013. potražuje jedan iznos na ime isplaćene invalidske mirovine, i to razmjerni iznos, dok za predmetno utuženo razdoblje potražuje cjelokupno isplaćeni iznos, na koje tužitelj ne može imati pravo. Isto tako, II. tuženik ističe da tužitelj obvezu iz tužbe nije prijavio sukladno članku 550. Zakona o trgovačkim društvima u roku od 6 mjeseci računajući od objave upisa podjele društva HŽ-a u sudski registar, pa stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i prigovor zastare. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. III. tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kako osnovanost tako i visinu istog, a posebno osporava bilo kakav oblik svoje odgovornosti i obvezu naknade štete koja proizlazi iz tužbe, slijedom čega ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Ističe da tužitelj ničim nije dokazao odgovornost tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, pa tako ni uzročno - posljedičnu vezu između nastanka predmetnog štetnog događaja i umirovljenja osiguranika tužitelja. Navodi i da pravomoćno rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja RH koje je dostavljeno uz tužbu na niti jedan način ne dokazuje uzročno posljedičnu vezu između predmetnog ozljeđivanja. Nadalje, u odnosu na presudu posl.br. P-6800/99 ističe da se radi o tužbenom zahtjevu kondemnatorne naravi kojom se tuženiku HŽ – Hrvatske željeznice nalaže isplata novčanog iznosa, a ne utvrđuje se odgovornost tuženika kako to tužitelj navodi. Osporava i samu činjenicu učinjene isplate utuženog iznosa, navodeći da obračuni tužitelja ne predstavljaju javnu ispravu te ne mogu biti potvrda o izvršenoj isplati invalidske mirovine. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška parničnog postupka.
5. U nastavku postupka tužitelj je naveo da osnovu tužbenog zahtjeva predstavlja pravomoćno rješenje tužitelja kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu uslijed ozljede na radu (u omjeru od 50%), kao i da je prilikom obračuna isplaćene mirovine uzeo u obzir omjer od 50% povrede na radu i 20% suodgovornosti prema presudi Općinskog suda u Zagrebu broj P-6800/99 od 28. svibnja 1996. Ističe i da je visina tužbenog zahtjeva jasno prikazana u dostavljenom obračunu tužitelja, koji obračun je javna isprava i kao takav potvrđuje istinitost onoga što je u njemu sadržano. U odnosu na prigovor visine štete za puni iznos tužitelj ističe da je stupanjem na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju od 1. siječnja 2014. u čl. 161. st. 2. propisano da tužitelja ima pravo na naknadu isplaćenih svota mirovine u punom iznosu, i to počevši od 1. siječnja 2014. pa nadalje. U odnosu na navode tuženika o okolnosti da je osiguranik tužitelja već u trenutku štetnog događaja imao 34 godine mirovinskog staža, uslijed čega bi i utuženom razdoblju ostvario pravo na starosnu mirovinu, tužitelj ističe da se predmetna nezgoda nažalost dogodila te stoga ne postoji zakonska mogućnost da osiguranik tužitelja stekne pravo na starosnu mirovinu jer je zbog navedene nesreće stekao pravo na invalidsku mirovinu, slijedom čega bi provođenje financijskog vještačenja na okolnost stvarne štete moglo biti utemeljeno samo na pretpostavkama. Tužitelj ističe i da je teret dokazivanja u pogledu odgovornosti na samom tuženiku jer je čl. 161. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano da se poslodavac može osloboditi odgovornosti jedino u slučaju da dokaže kako je predmetni štetni događaj uzrokovan isključivom krivnjom radnika pod uvjetom da je on kao poslodavac primijenio sve mjere zaštite na radu, slijedom čega tuženici u ovom slučaju odgovaraju po pravilima o objektivnoj odgovornosti. U odnosu na prigovore u pogledu nepostojanja uzročno - posljedične veze između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u štetnom događaju i njegovog umirovljenja tužitelj ističe da su ocjenu radne sposobnosti osiguranika tužitelja dali ovlašteni vještaci na temelju nalaza i mišljenja koji ujedno obvezno podliježe reviziji, slijedom čega je kao prethodno pitanje utvrđeno da je razlog umirovljena osiguranika tužitelja u omjeru od 50% ozljeda na radu od 2. svibnja 1995.
6. Sud je izveo dokaz čitanjem prijave o nesreći na radu od 4. svibnja 1995. (list 3-6 spisa), rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN-912772 od 28. svibnja 1996. (list 7-9 spisa), presude Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P-6800/99 od 1. lipnja 2000. (list 10-11 spisa), obračuna isplaćenih iznosa invalidske mirovine za osiguranika tužitelja u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 31. ožujka 2020. (list 12 spisa), odštetni zahtjev tužitelja od 6. veljače 2020. s povratnicom (list 13-14 spisa), kao i sudske prakse koju su stranke dostavile u spis. Pročitan je i spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u odnosu na korisnika ĆČ Isto tako, provedeno je financijsko vještačenje (list 83-92 spisa) te je saslušan vještak Zrinko Ručević (list 107 spisa).
6.1. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Isto tako, punomoćnici stranaka su na zadnjem ročištu izjavili da su svi dokazi provedeni, da odustaju od svih neprovedenih te da predlažu donošenje odluke na temelju stanja spisa.
7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu 1.514,82 EUR (11.413,44 kn) sa zateznim kamatama na ime naknade štete za iznose isplaćene invalidske mirovine, koje je tužitelj isplatio svome osiguraniku ĆČ u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 31. ožujka 2020., sve vezano za ozljedu na radu koju je navedeni osiguranik tužitelja 2. svibnja 1995. doživio na radu kod prednika tuženika.
9. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te s tim u vezi pitanje odgovornosti tuženika, to jest njegovog prednika za nastanak štetnog događaja, kao i pitanje postojanja uzročno – posljedične veze između umirovljenja osiguranika tužitelja i ozljeda zadobivenih u štetnom događaju.
9.1. Nadalje, među strankama je sporna i visina tužbenog zahtjeva te s tim u vezi pitanje je li tužitelj i u kojem iznosu isplatio utužene iznose invalidske mirovine svome osiguraniku, kao i iznos stvarne štete koju je tužitelj pretrpio s obzirom na navode tuženika da je osiguranik tužitelja u trenutku štetnog događaja imao navršene 34 godine mirovinskog staža, slijedom čega bi u utuženom razdoblju isplaćene invalidske mirovine ostvario pravo na starosnu mirovinu.
9.2. Zaključno, među strankama je sporno i primjenjuje li se u ovom slučaju Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja ili zakon koji je bio na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidske mirovine te s tim u vezi pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu štete u punom ili razmjernom iznosu.
10. Na temelju čl. 3. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. (''Narodne novine'' broj 153/2005) 30. kolovoza 2006., razdvajanjem trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. nastala su četiri nova društva, i to HŽ Putnički prijevoz d.o.o., HŽ Cargo d.o.o., HŽ Vuča vlakova d.o.o. i HŽ Infrastruktura d.o.o. Isto tako, čl. 7. st. 2. istog zakona navedena trgovačka društva određena su kao pravni sljednici trgovačkog društva HŽ – Hrvatske željeznice d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze.
10.1. Isto tako, Ugovorom o podjeli od 6. srpnja 2012. izvršena je podjela - razdvajanje s preuzimanjem društva HŽ Vuča vlakova d.o.o. i to prijenosom cjelokupne njegove imovine, prava i obveza na društva preuzimatelja HŽ Putnički prijevoz d.o.o. i HŽ Cargo d.o.o. S obzirom da je navedenim razdvajanjem, sukladno odredbi čl. 550 a, u vezi s odredbom čl. 466 st. 1 toč. 3 Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93 34/99 i 118/03), društvo Vuča vlakova d.o.o. prestala postojati kao pravna osoba, to su trgovačka društva HŽ Putnički prijevoz d.o.o. i HŽ Cargo d.o.o. sukladno odredbama čl. 550a st. 6. i 7. ZTD postali sveopći pravni slijednici društva Vuča vlakova d.o.o..
10.2. Dakle, tada nastala nova društva HŽ Putnički prijevoz d.o.o., HŽ Cargo d.o.o., HŽ Vuča vlakova d.o.o. i HŽ Infrastruktura d.o.o. postala su pravni sljednici društva HŽ Hrvatskih željeznica d.d., jednako kao što su, daljnjim razdvajanjem društva HŽ Vuče vlakova d.o.o., prijenosom cjelokupne njegove imovine, prava i obveza na društva preuzimatelja, društva HŽ Putnički prijevoz d.o.o. i HŽ Cargo d.o.o. pravni sljednici društva HŽ Vuče vlakova d.o.o., a građanskopravni slijednici se ne mogu protiviti procesnoj sukcesiji.
10.3. Slijedom navedenog, odbijen je kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.
11. Uvidom u prijavu o nesreći na radu od 4. svibnja 1995. proizlazi da je ĆČ **.**.1995., pri redovnom obavljanju radnih zadataka kod poslodavca HŽ-HRVATSKE ŽELJEZNICE, Služba za vuču i željeznička vozila, radi ulja koje je bilo razliveno na tlu pao i ozlijedio leđa. Također, iz navedene prijave proizlazi da je ĆČ nosio osobna zaštitna sredstva te da mu je to bilo naređeno.
11.1. Uvidom u rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN-912772 od 28. svibnja 1996. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja ĆČ priznato pravo na invalidsku mirovinu uslijed gubitka radne sposobnosti uzrokovane bolesti i ozljedom na radu, a počevši od 5. ožujka 1996. Nadalje, iz predmetnog rješenja od 28. svibnja 1996. proizlazi da je postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu pokrenut u povodu prijedloga nadležnog liječnika te da je u provedenom postupku prema nalazu i mišljenju invalidske komisije u Zagrebu od 7. ožujka 1995. utvrđeno da je kod osiguranika ĆČ zbog bolesti i ozljede na radu nastupio gubitak sposobnosti za rad. Također, iz predmetnog rješenja od 28. svibnja 1996. razvidno je da je osiguranik tužitelja do dana nastanka invalidnosti ostvario 34 godine, 9 mjeseci i 19 dana mirovinskog staža.
11.2. Iz obračuna tužitelja o isplaćenim iznosima invalidske mirovine za osiguranika ĆČ proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 31. ožujka 2020. navedenom osiguraniku na ime invalidske mirovine isplatio iznos od ukupno 114.134,41 kn, što uz uvažavanje omjera od 50% utjecaja bolesti na umirovljenje osiguranika tužitelja te omjera doprinosa samog osiguranika nastanku štetnog događaja od 20% ukupno iznosi 1.514,82 EUR (11.413,44 kn), koliko tužitelj i potražuje tužbenim zahtjevom.
11.3. Sud naprijed navedenu dokumentaciju prihvaća kao vjerodostojnu.
12. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini koja se određuje prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete. Budući da šteta za tužitelja nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine to se visina naknade takve štete utvrđuje na temelju zakona koji je bio na snazi u vrijeme njezina nastanka, slijedom čega su u odnosu na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatom mirovina u utuženom razdoblju od 1. lipnja 2017. do 31. ožujka 2020. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, dalje u tekstu: ZOMO/16) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. i Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018 i 115/2018, dalje u tekstu: ZOMO/18) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019.
13. Odredbom 162. st. 1. ZOMO/16 i ZOMO/18 određeno je da tužitelj ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, dok je u stavku 3. istog članka zakona određeno da za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.
14. Nadalje, odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO/16 određeno je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Isto tako, u st. 2. toč. 1. istog članka ZOMO/16 određeno je da naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz navedenog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, odnosno novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu, sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. S druge strane u st. 2. toč. 1. istog članka ZOMO/18 određeno je da naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz navedenog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, odnosno novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.
15. U odnosu na sporno pitanje odgovornosti tuženika, odnosno njihovog prednika za nastanak štetnog događaja ističe se da da je u pogledu činjenica koje se odnose na pretpostavke odgovornosti tuženika za predmetnu štetu teret dokazivanja na tužitelju, no i na tuženicima je teret dokazivanja – u odnosu na činjenice koje se tiču razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti za štetu.
16. Neosnovani su navodi tužitelja o tome da bi odgovornost tuženika bila utvrđena presudama donesenim za ranije razdoblje isplaćene invalidske mirovine, a s obzirom da su iste isključivo kondemnatornog karaktera te njima nije utvrđena odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj na način da bi to vezalo ovaj sud u ovoj parnici.
17. Međutim, s obzirom da iz prijave o ozljedi na radu proizlazi da je osiguranik tužitelja pao na radnom mjestu zbog onečišćenog ulja na tlu kojim se kretao, ovaj sud je stava da činjenica da se takvo ulje našlo na tlu upućuje na zaključak da u konkretnom slučaju, a imajući u vidu odredbu čl. 1. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne Novine" broj 19/1983, 17/1986, 47/1989, 46/1992, 26/1993, 37/1994) prema kojoj se zaštita na radu provodi sa svrhom da se svim osobama na radu osiguraju uvjeti rada bez opasnosti za život i zdravlje (povrede, profesionalna ili druga oboljenja), nisu bile provedene sve mjere zaštite na radu. Dakle, na tuženicima je bio teret dokazivanja činjenice da su u konkretnom slučaju bile provedene mjere zaštite na radu, to jest da do štetnog događaja nije došlo uslijed neprovođenja mjera zaštite na radu. Budući da na tu okolnost tuženici nisu predložili nikakve dokaze, sud je utvrdio da isti nisu dokazali razloge za oslobođenje od njihove odgovornosti, pri čemu se ističe da je sam tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da je ukupno isplaćeni iznos štete umanjio za 50% zbog bolesti, odnosno 20% zbog doprinosa osiguranika tužitelja nastanku štete.
18. U ovom parničnom postupku sud nije ovlašten ispitivati pravilnost odluke o nesposobnosti za rad osiguranika tužitelja, dakle o pravu iz mirovinskog osiguranja, već se osporavati može jedino okolnost da ozljede koje je tuženik zadobio prilikom ozljede na radu od 2. svibnja 1995. nisu uzrok njegovog umirovljenja, to jest da su iste uzrok umirovljenja u manjem omjeru. U odnosu na okolnost postojanja uzročno – posljedične veze između umirovljena osiguranika tužitelja i predmetnog štetnog događaja tužitelj je dostavio rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 28. svibnja 1996. iz kojeg proizlazi da je umirovljenje tužitelja uzrokovano bolešću i ozljedom na radu, kao i da je u predmetnom upravnom postupku na temelju nalaza i mišljenja invalidske komisije u Zagrebu od 7. ožujka 1995. utvrđeno da je kod osiguranika ĆČ zbog bolesti i ozljede na radu nastupio gubitak sposobnosti za rad. Dakle, utvrđenja iz navedenog upravnog postupka upućuju na zaključak o postojanju uzročno-posljedične veze između ozljede na radu tužiteljevog osiguranika tužitelju nastale štete koja se sastojala u isplatama invalidske mirovine. Kod takvog stanja stvari, teret dokazivanja da takva uzročno – posljedična veza ne postoji bio je na tuženicima, koji na tu okolnost nisu predložili nikakve dokaze, odnosno od istih su odustali.
19. Nadalje, a u odnosu na sporno pitanje same činjenice nastanka štete, to jest izvršenih isplata invalidske mirovine, ističe se da obračuni tužitelja o izvršenim isplatama invalidske mirovine predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku (''Narodne novine'' broj 47/09), a koja sukladno čl. 230. ZPP-a dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje i čiju dokaznu snagu tuženici nisu s uspjehom osporili.
20. Radi utvrđenja relevantnih činjenica (odnosno utvrđenja eventualne razlike između invalidske mirovine koju osiguranik tužitelja prima i pretpostavljene starosne mirovine koju bi isti primao u utuženom razdoblju po redovnom tijeku stvari da nije bilo predmetnog štetnog događaja), sud je izveo dokaz financijskim vještačenje po sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.
20.1. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 17. prosinca 2023. (list 83-85 spisa) utvrdio da bi iznos pretpostavljene starosne mirovine osiguranika tužitelja odreñen pod pretpostavkom rada do 65. godine bio veći od iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje na temelju Rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 11. srpnja 1996.
20.2. Tužitelj je prigovorio navedenom nalazu i mišljenju u bitnome navodeći da u skladu s izmjena i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarenje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.
21. Sud je prihvatio kao osnovan prigovor tužitelja, a sve iz razloga što na temelju mjerodavnih zakonskih odredbi tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, a koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, odnosno novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, odnosno neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.
21.1. Stoga sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića kao mjerodavan za utvrđenje visine štete, a sve s obzirom da je vještak imao zadatak koji ne odgovara mjerodavnim zakonskim odredbama. Odnosno, s obzirom na odredbe čl. 261. i 262. ZOMO-a, visina tužbenog zahtjeva je utvrđena na temelju obračuna tužitelja.
22. Iz izloženih razloga, a u smislu odredbe čl. 219. i 221.a ZPP sud je prihvatio kao istinite činjenice navedene u javnim ispravama, te na temelju istih utvrdio uzročno posljedičnu vezu između ozljeđivanja osiguranika tužitelja u štetnom događaju od 2. svibnja 1995., odgovornost prednika tuženika za nastanak štete u omjeru od 80%, te osnovu i visinu štete nastale tužitelju u visini isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku i to u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 31. ožujka 2020. u ukupnom iznosu od 1.514,82 EUR (11.413,44 kn).
23. Tuženici su stoga dužni solidarno naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 1.514,82 EUR koja je nastala isplatom invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku u smislu odredbe čl. 162. ZOMO, a što sukladno odredbi čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO predstavlja puni iznos sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik tužitelja ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.
24. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 165. stavka 3. ZMO-a prema kojoj tužitelj ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.
24.1. S obzirom na to da je prema povratnicama koje su u spisu poziv tuženicima kao odgovornim osobama da naknade štetu dostavljeni 11. i 12. veljače 2020., tužitelju je zakonska zatezna kamata iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. dalje ZOO) dosuđena od 17. travnja 2020., odnosno unutar tužbenog zahtjeva.
25. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak uplaćenog predujma za trošak pristupa vještaka na ročište u iznosu od 33,18 EUR te je odlučeno kao pod točkom II. presude.
25.1. Budući da nisu uspjeli u postupku valjalo je odbiti zahtjev I. i II. tuženika za naknadu troškova postupka te je odlučeno kao pod točkama III. i IV. presude.
26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao izreci presude.
U Zagrebu 24. prosinca 2024.
Sudac:
Goran Goluža
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju
2. I. tuženiku
3. II. tuženiku
4. III. tuženiku
