Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-241/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice SU, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Renati Dozet Daskal, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d. Radnička cesta 21, Zagreb, OIB: 81793146560, zastupan po Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, u Zagrebu, Miramarska cesta 24, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 6. studenoga 2024. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 24. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku HRVATSKOM TELEKOMU d.d. Radnička cesta 21, Zagreb, OIB: 81793146560, platež tužiteljici SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznosa od 1.351,12 € sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- od 14.04.2018. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2019. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2020. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2021. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2022. na iznos od 121,80 €, sve do isplate,

kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.356,58 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 24. 12. 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasnica nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], između ostalih i kčbr. [katastarska čestica], u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr [katastarska čestica], te suvlasnica u ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], između ostalih i kčbr. [katastarska čestica].

D o k a z: uvid u privitak pod 1. - 3.

2. Na navedenim nekretninama tuženik je pred više godina izgradio elektro komunikacijsku infrastrukturu (u daljnjem tekstu EKI).

2.1. Kako tuženik prilikom izgradnje nije postupio po svojoj obavezi, tužiteljica je sama podnijela zahtjev HRVATSKOJ REGULATORNOJ AGENCIJI (u daljnjem tekstu HAKOM) dana 06.09.2022. te je HAKOM, izdao Potvrdu o pravu puta broj 11508 , kojom je tuženik utvrđen kao infrastrukturni operater, te da je ukupna dužina trase TK mreže Zvečaj na nekretninama tužiteljice 444,56 metara.

2.2. Određena je i naknada vlasnici za pravo puta, koju je tuženik dužan plaćati godišnje u iznosu od 307,33 €, početak plaćanja 06.09.2022. godine.

D o k a z: uvid u privitak pod 4. -8.

3. Obzirom je obaveza tuženika bila tu naknadu plaćati odmah, prema odredbama čl. 27, 28 i 29 Zakona o elektroničkim komunikacijama 2008., to je na strani tuženika došlo do neosnovanog obogaćenja, pa tužiteljica potražuje ovu naknadu unazad 5 godina od dana 14.04.2018. godine do 05.09.2022. godine.

3.1. Prema tome, tužiteljica potražuje naknadu za razdoblje:

- od 14.04.2018. - 13.04.2019. iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2019. - 13.04.2020. iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2020. - 13.04.2021. iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2021. - 13.04.2022. iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2022. - 05.09.2022. iznos od 121,80 €, (145 dana po 0,84 €) ukupno 1.351,12 €

D o k a z: slobodna ocjena suda

Radi svega izloženog tužiteljica po svojoj punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže Naslovljenom sudu da donese sljedeću presudu:

"Nalaže se tuženiku HRVATSKOM TELEKOMU d.d. Radnička cesta 21, Zagreb, OIB: 81793146560, platež tužiteljici SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznosa od 1.351,12 € / 10.180,01 kn, sa zateznom kamatom po stopi izračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom

- od 14.04.2018. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2019. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2020. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2021. na iznos od 307,33 €,

- od 14.04.2022. na iznos od 121,80 €,

pa do isplate, kao i platež tužiteljici troškova ovog parničnog postupka zajedno sa istom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

4. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno stavlja prigovor mjesne nenadležnosti, budući da je sukladno čl. 46 i 48 Zakona o parničnom postupku nadležan sud u ovom predmetu Općinski građanski sud u Zagrebu kao općemjesno nadležan sud za tuženika. Nadalje, tuženik osporava sve navode tužiteljice te navodi da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan u cijelosti i po osnovu i po visini. Nadalje, tuženik navodi da je Trgovački sud u Zagrebu u sličnim predmetima donio 60-ak presuda, kojima je u cijelosti odbio tužbene zahtjeve tužitelja (jedinica lokalnih samouprava), a i Općinski građanski sud u Zagrebu je donio više takvih odluka u pogledu zahtjeva fizičkih osoba. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je do danas u sličnim predmetima, u svojim pravomoćnim presudama (kojih je dosada 30-ak) donio identične odluke. Neke od njih se prilažu ovom odgovoru.

Dokaz: Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 12 Pž- 7193/2019-2 od 13. listopada 2020.g. (Prilog 2)

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 34 Pž- 1049/2019 (Prilog 3)

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 61 Pž- 6923/2019 od 09.12.2020.g. (Prilog 4)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 606/2019 (Prilog 5)

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 77 Pž- 4725/2018 od 16. prosinca 2020.g. (Prilog 6)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 71 Pž- 1618/2020 od 27. siječnja 2021.g. (Prilog 7)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 69 Pž- 5190/2019 od 11. prosinca 2020.g. (Prilog 8)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6127/2019 (Prilog 9)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 36 Pž- 5143/2019-3 od 23. veljače 2021.g. (Prilog 10)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 16 Pž- 5174/2019-2 od 10. veljače 2021.g. (Prilog 11)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 4 Pž- 5191/2019-3 od 10. veljače 2021.g. (Prilog 12)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 3 Pž- 3001/2019-2 od 26. siječnja 2021.g. (Prilog 13)

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 89 Pž- 4577/2019-3 od 8. veljače 2021.g. (Prilog 14)

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 16 Pž- 5249/2019-2 od 10. veljače 2021.g. (Prilog 15)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 9 Pž- 4200/2018-4 od 06. travnja 2021.g. (Prilog 16)

Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 35 Pž- 2618/2022 od 26. listopada 2022.g. (Prilog 17)

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 53 Pž- 4119/2021 od 22. studenog 2022.g. (Prilog 18)

U prilogu se dostavlja i odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br.:

P-7223/16 od 30. rujna 2022.g. (Prilog 19) te pravomoćna odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br.: P-3115/2017 od 06. srpnja 2020.g. (Prilog 20). Čl. 28 st. 6 Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 90/11) propisano je: „Upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može od Agencije tražiti utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona, te utvrđivanje visine naknade za pravo puta.“

Osim toga, tuženik ističe da je stav VTS-a RH izražen u odluci pod posl.br.: Pž- 5190/2019 (priloženoj kao prilog 8) da čl. 3 Pravilnika nije ius cogens utemeljen na više odluka odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Naime, u pogledu čl. 3. stavka 1. Pravilnika Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci priloženoj kao prilog 8 (na str. 4) naveo kako se citira:

„Suprotno žalbenim navodima, iz odredbe čl. 3. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14 i 95/17; dalje PPNPP-11) ne proizlazi da se radi o prisilnom propisu. Naime, prisilni (kogentni) propis je propis koji obvezuje na jedno čvrsto određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravni poredak, za pravnu sigurnost i za vladavinu prava i koje ponašanje svakako hoće postići, te stoga njezini adresati primjenu takve odredbe ne mogu otkloniti svojom voljom. Iz formulacije odredbe čl. 3. t. 1. PPNPP-11 ne proizlazi da je riječ o prisilnom propisu jer prisilnost nije određena „gubitka pravnog učinka“, odnosno posredno izrazima „mora“, „zabranjuje“, „samo ako“ i sličnim izrazima koji bi upućivali na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje adresata i nikakvo drugačije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 876/13 od 30. rujna 2014. i USRH, U-III-3886/12 od 17. siječnja 2013.).“

5. Tuženik želi posebno naglasiti dispozitivnost odnosa, odnosno da primjena prava puta, kao i nastanak obveze naknade za pravo puta, je moguća isključivo (i) ako se stranke nisu sporazumjele drukčije, tj. ako nisu drugačije disponirale svojim pravima i, kumulativno, (ii) ako, i od trenutka kada, se valjano zatraži javnopravna intervencija u vidu primjene prava puta i naknade za pravo puta, a pod pretpostavkom da drukčije disponiranje (sporazum) nema više učinaka na odnos stranaka. U tom smislu, tuženik ukazuje na pozamašnu i ujednačenu praksu redovnih sudova. Svima je zajedničko i ujednačeno – ništa u primjenjivim zakonskim, pa ni podzakonskim propisima, ne predstavlja prisilnu pravnu normu uslijed koje bi se učinci prava puta i obveza naknade za pravo puta mogli primijeniti mimo dispozicije i volje (zahtjeva) stranaka. Ako postoji sporazum, odnosno dispozitivno uređen odnos, nema mjesta primjeni prava puta i naknade za pravo puta. Ako se pak pravo puta, i obveza naknade za pravo puta, može primijeniti, njegov učinak je tek od kada to stranka zatraži.

6. Nepodnošenje zahtjeva od strane tužiteljice se ima tumačiti izjavom volje da ne želi i nije željela plaćanje naknade prije nego što je podnijela zahtjev. Ovom tim više što je tužiteljica mogla po načelu autonomije volje podnijeti zahtjev HAKOM-u od 2011. sukladno čl. 28 st. 6 Zakona o elektroničkim komunikacijama (primjenom načela da je svakome poznato pravo – neoboriva presumpcija).

Tuženik ponovno radi preglednosti ističe da čl. 28 st. 6 Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 90/11) glasi:

„Upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može od Agencije tražiti utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona, te utvrđivanje visine naknade za pravo puta.“

7. To što je tužiteljica podnijela zahtjev tek 06. 09. 2022.g. je odraz upravo dispozitivnosti odredbi ZEK-a i Pravilnika koje su joj to omogućile te se te odredbe jedino mogu tumačiti na način da su takvu slobodu ostavile i da nemaju kogentnu narav po kojoj bi obveza plaćanja nastajala po samom zakonu bez podnošenja zahtjeva HAKOM-u i bez donošenja rješenja HAKOM-a, odnosno zakon nije propisao kategoričnom normom obvezu niti infrastrukturnom operatoru niti vlasniku i/ili upravitelju da bi morali podnositi zahtjev.

8. Odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama (u daljnjem tekstu: ZEK-a) i Pravilnika kojima se uređuju prava i obveze koje proizlaze iz prava puta kao zakonskog ograničenja vlasništva su po svojoj pravnoj naravi dispozitivne pravne norme i one se primjenjuju u onoj mjeri u kojoj stranke svoj međusobni odnos nisu uredile na drugi dopušteni način. Naime, iz dispozitivnih odredbi ZEK-a i Pravilnika proizlazi da one pretpostavljaju mogućnost uređenja međusobnih odnosa između infrastrukturnog operatora i upravitelja i/ili vlasnika zemljišta na obveznopravnoj razini sklapanjem ugovora. Pri tome zakonodavac je ostavio na volju strankama da u okviru zakona odaberu oblik pravnog odnosa kojim će urediti međusobni odnos. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica i tuženik nisu svoj međusobni odnos uredili ugovorom. Međutim, ZEK i Pravilnik kako je već naprijed navedeno sadrže i dalje dispozitivne odredbe temeljem kojih je ostavljeno autonomiji volja tužitelja i tuženika da iniciraju ili ne iniciraju određivanje plaćanja naknade. Da je zakonodavac htio propisati nastanak bezuvjetne obveze plaćanje naknade (na koju niti infrastrukturni operator - ovdje HT, a niti tužitelj ne bi mogli utjecati svojom voljom i svojim radnjama) tada bi bio propisao da je infrastrukturni operator dužan i u obvezi podnijeti zahtjev u obliku koji bi imao kogentno, nesporno značenje (te bi propuštanje postupanja sukladno kogentnoj normi bilo na odgovarajući način sankcionirano kako bi se prisilnim putem osiguralo postupanje po kogentnoj normi) te u tom slučaju uopće ne bi bilo potrebno niti bi imalo smisla da pored takve obveze ostaje mogućnost da takav zahtjev podnosi upravitelj i/ili vlasnik zemljišta, jer bi tako pravo bilo suvišno pored izričite obveze podnošenja zahtjeva infrastrukturnom operatoru – ovdje tuženiku. Da je to želio zakonodavac ne bi propisivao da se naknada koju HAKOM utvrdi za pravo puta plaća od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da zakonodavac nije kategoričkom normom niti infrastrukturnom operatoru, a niti upravitelju/vlasniku odredio da mora podnijeti zahtjev to proizlazi da je zakonodavac ostavio to na slobodnu i ozbiljnu volju njima da li će ili neće pokretati zahtjev. Temeljem samog ZEK-a i Pravilnika kao podzakonskog akta za njegovu provedbu ne nastaje konkretan građansko-pravni odnos, a tim niti obveza HT-a. Sve dok HAKOM kao zakonom propisano nadležno tijelo ne donese rješenje za pojedinog infrastrukturnog operatora to temeljem samog zakonskog ograničenja (zakonske služnosti – prava puta) nije nastala obveza.

9. Između tužitelja i tuženika temeljem ZEK-a i zakonske služnosti koju on propisuje ne proizlaze subjektivna prava i obveze za određene subjekte na aktivnoj i pasivnoj strani. Rješenje HAKOM-a predstavlja u konstitutivnom smislu nastanak obveze za tuženika i to od dana utvrđenog u rješenju HAKOM-a, ali ne i za vrijeme prije. Slijedom navedenog tuženik predlaže da Naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

10. U dokaznom postupku sud je pročitao Zk izvadak 21 k. o. [katastarska općina] Zk izvadak 352 k. o. [katastarska općina], Zk izvadak 353 k. o. [katastarska općina], Dopis HAKOMA od 08.11.2022., Potvrdu o pravu puta, Popis čestica – tabela, Kopiju trase – kat plana, Dopis tuženika od 21.10.2022.

11. Među strankama je nesporno da je tužiteljica vlasnica nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], između ostalih i kčbr. [katastarska čestica], u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr [katastarska čestica], te suvlasnica u ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], između ostalih i kčbr. [katastarska čestica], zatim da je na navedenim nekretninama tuženik pred više godina izgradio elektro komunikacijsku infrastrukturu (u daljnjem tekstu EKI), da je tužiteljica dana 06.09.2022. sama podnijela zahtjev HRVATSKOJ REGULATORNOJ AGENCIJI (u daljnjem tekstu HAKOM) te je HAKOM izdao Potvrdu o pravu puta broj 11508, kojom je tuženik utvrđen kao infrastrukturni operater, te da je ukupna dužina trase TK mreže Zvečaj na nekretninama tužiteljice 444,56 metara, da je određena naknada vlasnici za pravo puta, koju je tuženik dužan plaćati godišnje u iznosu od 307,33 €, početak plaćanja 06.09.2022. godine.

12. Među strankama je sporno da li je tuženik tužiteljici kao vlasnici predmetnih nekretnina dužan naknadu za pravo puta plaćati tek od podnošenja zahtjeva za naknadu za pravo puta, konkretno od 6. 9. 2022., ili i za ranije razdoblje odnosno od kada je izgradio elektro komunikacijsku infrastrukturu na nekretninama tužiteljice.

13. Naime, i sam tuženik navodi da je tužiteljica naknadu za pravo puta mogla potraživati od 2011. pri čemu citira odredbu članka 28. st. 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 90/11.). Međutim, tuženik je zanemario odredbu članka 3. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11., 151/14. i 95/17.) kojim je stavkom 3. izričito propisano da u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta HAKOM-u podnosi odnosno dostavlja infrastrukturni operator, te je u tom članku taksativno navedeno koje podatke treba sadržavati zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta. U tom smislu prema stavu ovoga suda tužiteljica osnovano tvrdi da je obveza tuženika bila plaćati naknadu za pravo puta i prije nego se tužiteljica sama obratila HAKOMU sa zahtjevom. Dakle, iz odredbi Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta za slučaj da se stranke nisu pravnim poslom sporazumjele o pravu puta i visini naknade slijedi, točnije čl. 3. je propisano kako zahtjev za izdavanje Potvrde o pravu puta pripada infrastrukturnom operatoru, dok nije predviđeno isto pravo i za vlasnika nekretnine, već je to tek učinjeno izmjenama i dopunama Pravilnika iz 2014. ("Narodne novine" br. 151/14).

14. Ovaj sud je stava da tuženik neosnovano smatra da da bi Potvrda HAKOM-a imala konstitutivan učinak i da bi se tek izdavanjem iste odnosno u rokovima propisanim podzakonskim aktom uspostavila obveza operatora radi plaćanja naknade za korištenje tuđe nekretnine. Naprotiv i imajući u vidu da se u korist infrastrukturnog operatora zakonom uspostavilo pravo puta te imajući u vidu odredbu Zakona o elektroničkim komunikacijama koja propisuje obvezu plaćanja naknade, te odredbu kojom je propisano da Agencija utvrđuje obveze infrastrukturnih operatora i konačno sadržaj odredbe čl. 28. st. 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama koja predviđa pravo vlasnika nekretnine na podnošenje zahtjeva radi utvrđivanja obveze infrastrukturnog operatora, za zaključiti je da je tuženik u zakonskom obvezi platiti tužiteljici naknadu za korištenje prava puta. Stoga tužiteljica ima pravo osnovom odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama na isplatu naknade po osnovi korištenja njezinih nekretnina u utuženom razdoblju koja prema odredbi čl. 29. st. 2. navedenog Zakona dospijeva godišnje. Naravno ukoliko se stranke ne sporazume o drugačijem načinu isplate, a ovdje nisu. Drugačija odluka, po stajalištu bi ovog suda, odricala tužitelju pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Jer u situaciji kada je tužitelj dužan trpjeti teret i ograničenje svojeg prava vlasništva, nije istovremeno dužan i unatoč tome što je teret uspostavljen u javnom interesu, to činiti besplatno odnosno bez isplate novčanog ekvivalenta po osnovi ograničenja njegovih prava, a kako mu je uostalom i zajamčeno odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama. Konkretno valja uzeti u obzir i odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO), u kojem slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Visina tužbenog zahtjeva temelji se i proizlazi iz Potvrde o pravu puta. Slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev osnovan je u cijelosti za utuženi iznos od 1.351,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog godišnjeg iznosa do isplate, po stopi iz članka 29.stavka 2. ZOO-a.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP). Tužiteljici pripada trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/23. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova. Trošak je dosuđen kako slijedi: za sastavljanje tužbe 100 bodova, sastavljanje podneska od 1. 10. 2024. – očitovanje na odgovor na tužbu 100 bodova, sastavljanje podneska od 29. 10. 2024. – očitovanje na podnesak tuženika od 23. 10. 2024. 100 bodova, zastupanje na ročištu 17. 9. 2024. 100 bodova, zastupanje na ročištu 6. 11. 2024. 100 bodova, pribava zk. izvatka 25 bodova, ukupno 525 bodova što pomnoženo sa 2,00 eura iznosi 1.050, 00 eura i uvećano za PDV iznosi 1.312,50 eura. Tom iznos treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,54 eura i za presudu od 26,54 eura, stoga ukupni trošak tužiteljice iznosi 1.356,58 eura. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO- a.

U Karlovcu 24. prosinca 2024.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u 3 ista primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Tužiteljica zastupana po odvjetnici Renati Dozet Daskal

2. Tuženik zastupan po Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri