REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4614/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb protiv 1. tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885 i 2. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO ZA UZGOJ, ZAŠTITU I LOV DIVLJAČI „ŠLJUKA“, Šćitarjevo, Velika Kosnica, OIB: 32797942338, radi isplate iznosa od 837,00 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1654/2019-50 od 11. listopada 2024., 24. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1654/2019-50 od 11. listopada 2024. u odnosu na drugotuženika.

II. Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1654/2019-50 od 11. listopada 2024. u odnosu na prvotuženika i sudi:

1. Nalaže se prvotuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 837,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. veljače 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

2. Nalaže se prvotuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.983,94 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji je tužitelj tražio da mu tuženici solidarno isplate iznos od 837,00 EUR s osnove regresnog zahtjeva, jer je on svom osiguraniku čije je vozilo oštećeno o naletu na srnu na cesti, isplatio upravo taj iznos s osnove osigurnine (čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).

2. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu osporavajući njenu osnovanost. On drži da je prvotuženik dobro znao da državna cesta s kojom upravlja prolazi kroz otvoreno lovište, a tijekom postupka nije dostavio bilo koji dokaz niti je tvrdio da je poduzeo sve što je potrebno da se spriječi nastanak ovakvog štetnog događaja. S druge strane, tužitelj drži da je drugotuženik postupio nemarno kada od prvotuženika na području nezgode nije zatražio da postavi prometni znak „divljač na cesti“. U ovoj pravnoj stvari tužitelj drži da za ovu štetu tuženici odgovaraju solidarno, prvotuženik zbog neodgovarajućeg održavanja prometnice, a drugotuženik po načelu uzročnosti, jer divljač u ovim okolnostima predstavlja opasnu stvar.

3. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

4. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ocjenjuje da je ona djelomično pravilna i zakonita.

5. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se ovaj sud nije upuštao u ocjenu eventualnih žalbenih navoda takve naravi.

6. Predmet spora vezan je uz regresni zahtjev za štetu nastalu na osobnom vozilu u prometu na državnoj cesti. Točnije, ovdje je riječ o regresnom zahtjevu osiguratelja za naknadu za štetu koju je pretrpio njegov osiguranik zbog naleta njegovog vozila na srnu na cesti.

7. Do prometne nezgode došlo je 8. kolovoza 2017., u Velikoj Gorici na desnom prometnom traku državne ceste kojom upravlja prvotuženik, a koja prolazi kroz lovište kojim upravlja drugotuženik. Rezultati dokaznog postupka ukazuju da je do prometne nezgode došlo zbog naleta vozila tužiteljevog osiguranika na srnu na cesti.

8. Štete ove vrste nisu neuobičajene na cestama koje se nalaze u blizini lovišta ili koje prolaze kroz njih. I pored toga, oni koji mogu odgovarati za štete ove vrste, posebno osobe koje upravljaju cestama na kojima je nastupio štetni događaj i pravne osobe koje upravljaju lovištima, najčešće pravnim aktivnostima pokušavaju otkloniti od sebe odgovornost za konkretnu štetu, obično prebacujući je jedna na drugu i/ili na vozača oštećenog vozila. Takvim postupanjem ili propuštanjem, štete ove vrste u budućnosti ma koliko se potencijalni nositelji odgovornosti trudili na opisani način u brojnim parnicama, neće nestati.

9. Stupajući u odnose vezane uz određene ceste ili određena lovišta, njihovi ovlaštenici ne stječu samo prava, već i obveze. Na područjima na kojima se ceste i lovišta dodiruju, njihova prava i obveze su posebno uređena. Sasvim je jasno da i uz mnoge zaštitne mjere bilo u lovištima bilo na cestama ili uz njih, a posebno bez zaštitnih mjera, nije moguće postići (apsolutni) stupanj zaštite koji bi spriječio nastupanje svake štete ove vrste bilo na imovini bilo ljudima.

10. Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporna činjenica nastanka štete niti njena visina.

11. Među strankama je sporno je li tuženici mogu regresno odgovarati tužitelju kao osiguratelju samo zbog činjenice što je do štete na vozilu tužiteljevog osiguranika došlo na cesti kojom upravlja nadležno trgovačko društvo i koja prolazi kroz lovište kojim upravlja drugotuženik.

12. Čini se kako je u razrješavanju ovog spornog pitanja u ovim i u drugim sličnim parničnim predmetima, ranija sudska praksa olako usmjerila odgovornost za štete ove vrste isključivo na lovoovlaštenike lovišta, a bez uvažavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja. Novija sudska praksa, ne samo ovog suda, takav pogrešan pristup ispravlja.

13. I pored brojnih mjera usmjerenih na uvećanje sigurnosti na cestama, potpunu sigurnost na njima nije moguće osigurati. Na cestama su moguće brojne nepredviđene situacije koje ne mogu unaprijed spriječiti ni vozači ni društva koja upravljaju cestama, a niti lovoovlaštenici lovišta. Konačno, vozači kada god odluče sjesti za volan vozila, svjesno ili ne, prešutno prihvaćaju i rizike koji proizlaze iz činjenice njihovog upravljanja vozilom, premda o tome malo koji vozač razmišlja dok započinje vožnju i vozi se cestom.

14. Među strankama nije sporno da tužiteljev osiguranik nije pridonio nastanku ove nezgode i posljedično nastanku štete na njegovom vozilu.

15. Mogu li upravitelji cestama i lovoovlaštenici lovišta baš apsolutno spriječiti da ijedna divlja životinja dođe do javne ceste? Ne mogu. Može li vozač vozila na cesti unaprijed poduzeti potrebne mjere koje će spriječiti svaku mogućnost nastupanja prometne nezgode? Ne može.

16. Je li prvotuženik odgovoran za ovu štetu samo zato se na državnoj cesti kojom on upravlja pojavila srna koja je na cestu došla iz područja lovišta kojim upravlja drugotuženik i kroz koje ova cesta prolazi? Mogu li uopće prvotuženik na otvorenoj cesti i drugotuženik u otvorenom lovištu, spriječiti srne da dođu na cestu?

17. Novija sudska praksa je na ovo pitanje dala odgovor kojeg prihvaća i ovaj sud.

18. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio prema prvotuženiku kao osobi koji upravlja državnom cestom i drugotuženiku koji gospodari lovištem s čijeg područja je čini se bila srna koja se našla na cesti s kojom upravlja prvotuženik i na koju je naletjelo vozilo tužiteljevog osiguranika.

19. Odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZOC), propisano da za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači odgovara po osnovi krivnje.

20. Odredbom čl. 50. st. 2. ZOC-a propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, odgovara za štetu iz st. 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ako javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

21. Po ocjeni ovog suda, ovim odredbama su propisane isključivo pretpostavke za moguću odgovornost pravne osobe koja upravlja cestom za ovu štetu. S tim u vezi, u ovoj pravnoj stvari se postavlja pitanje zašto bi pravna osoba koja upravlja lovištem (ovdje drugotuženik) odgovarala za ovu štetu koja je nastala na vozilu tužiteljevog osiguranika na državnoj cesti kojom upravlja drugo trgovačko društvo, prvotuženik.

22. Na temelju rezultata dokaznog postupka uključujući i nalaz i mišljenje sudskog vještaka za prometne nezgode i procjenu motornih vozila, prvostupanjski sud je uvažavajući odredbe čl. 50. st. 1. i 2. ZOC-a, prvostupanjski sud je zaključio da s obzirom da drugotuženik nije zatražio od prvotuženika da na području prometne nezgode postavi prometni znak „divljač na cesti“, da je u odnosu na njega tužbeni zahtjev neosnovan.

23. S obzirom na to da se štetni događaj dogodio 8. kolovoza 2017. prvostupanjski sud je pravilno primijetio da se u ovoj pravnoj stvari trebaju primijeniti odredbe Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 14/14 i 62/17; dalje: ZOL).

24. Odredbom čl. 86. ZOL-a odgovornost za nastalu štetu na divljači snosi vozač ako nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti na način da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom, odgovara lovoovlaštenik lovišta u kojem je šteta nastala.

25. Odredbom čl. 37. Zakona o izmjenama i dopunama ZOL-a („Narodne novine“ 75/09), promijenjene su odredbe čl. 86. ZOL-a na način da je propisano da odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ako nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova.

26. S obzirom da je vozač vozila tužiteljevog osiguranika upravljao predmetnim vozilom brzinom manjom od dozvoljene te da nema njegove odgovornosti za nastanak ove nezgode, to je prvostupanjski sud otklonio i drugotuženikovu odgovornost za ovu štetu, jer lovoovlaštenik za štete ovo vrste odgovara iznimno, točnije samo ako je ona uvjetovana vršenjem skupnog lova, što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj. Zato je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i u odnosu na drugotuženika.

27. Prema ocjeni ovog suda takva odluka prvostupanjskog suda u odnosu na drugotuženika je pravilna i zakonita.

28. Za štete iz čl. 83. ZOL-a odgovara ovlaštenik ako divljač počini štetu u samom lovištu u kojem divljač živi, a ne i za štetu koju divljač iz tog lovišta eventualno prouzroči na cesti koja prolazi lovištem. Javna ili državna cesta nije dio lovišta. Za održavanje i sigurnost prometa na cesti može biti odgovorna pravna osoba koja upravlja njome, a ne društvo koje upravlja lovištem kroz koje ili pored kojeg prolazi cesta.

29. Takvo shvaćanje je već zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske prema kojem neovisno o tome je li lovištem ili pored njega, prolazi autocesta ili druga javna cesta, ta cesta na kojoj je došlo do udara vozila u srnu na cesti, ne može se smatrati sastavnim dijelom ili područjem lovišta (čl. 9. do 11. ZOL-a), već iz lovišta izdvojenim područjem kojim upravlja i gospodari pravna osoba zadužena za javne ceste. Već samo zbog toga, prema ocjeni ovog suda u pravilu izostaje odgovornost pravne osobe koja upravlja lovištem za štete ove vrste. Ovaj sud ocjenjuje da je upravo takav slučaj u ovoj pravnoj stvari.

30. Da ponovimo, odredbom čl. 50. st. 1. ZOC-a kao posebnog zakona propisano je da za štete od divljači koju pretrpe vozila na cestama prije svega odgovaraju njihovi vozači. Ako takve njihove odgovornosti nema, kao u ovoj pravnoj stvari, tada za tu štetu po osnovi krivnje odgovara pravna osoba koja gospodari cestom (ovdje tužitelj). I konačno, iznimno za ovu štetu odgovara i ovlaštenik prava lova (ovdje tuženik), ali samo ako je ona nastala kao posljedica lova u lovištu. U ovoj pravnoj stvari je nedvojbeno da se srna na cesti nije našla zbog organiziranog i po tuženiku odobrenog lova na srne.

31. Kod takvog stanja stvari, drugotuženikova odgovornost za štetu nastalu na vozilu tužiteljevog osiguranika je u ovoj pravnoj stvari isključena, pa i zbog toga jer se srna na koju je naletio vozač s vozilom, na ovoj cesti nije našla zbog toga što je nad njom s tuženikove strane ili uz njegovo odobrenje organiziran lov.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

33. S druge strane, zbog same činjenice da se šteta tužiteljevom osiguraniku dogodila na državnoj cesti kojom upravlja prvotuženik i u odnosu na koju on odgovara kako za njeno održavanje tako i za sigurnost na njoj, te kako je u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da vozač vozila tužiteljevog osiguranika nije odgovoran za ovu nezgodu, to je odgovornost za ovu štetu po ocjeni ovog suda na temelju odredbe čl. 50. st. 1. ZOC-a, isključivo na prvotuženiku. Njega po ocjeni ovog suda od te odgovornosti ne može eksklupirati činjenica da ga drugotuženik nije pozvao na postavljanje prometnog znaka „divljač ne cesti“, je nije riječ o ekskulapcijskom razlogu koje prvotuženik može koristiti prema tužitelju.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II.1. izreke (čl. 373. ZPP-a).

35. Tužitelju je odmjeren trošak sastava na tužbe, pristupa na ročišta od 19. siječnja 2021. i ročišta od 11. ožujka 2021., po 150,00 EUR, sastava podneska od 19. ožujka 2021. u iznosu od 20,00 EUR, pristupa na ročište od 4. listopada 2021., sastava podneska od 21. veljače 2024., te pristupa na ročišta od 27. ožujka 2024. i 26. rujna 2024., u iznosu od po 150,00 EUR, 267,50 EUR s osnove 25% PDV-a, pristojbe tužbe u iznosu od 39,82 EUR, troškova vještačenja u iznosu od 331,81 EUR i sastava žalbe u iznosu od ukupno 274,82 EUR, sveukupno 1.983,94 EUR. 36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II.2. izreke (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 24. prosinca 2024.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac