Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-306/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz Družbinca, [adresa], zastupane po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Raiffisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 5. prosinca 2024. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice i punomoćnica stranaka, 24. prosinca 2024. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 320-50-3501597 sklopljen 31.05.2006. između tužiteljice ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu ETZ iz [adresa],

**.**.2006. pod brojem OU - 172/06 i to: – dio odredbe čl. 3. koji glasi: 3,30% ( tri zarez trideset posto ) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ET, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 333,49 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.12.2007. teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 05.06.2006. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati troškove postupka u iznosu od 250,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 9. srpnja 2024. podnijela ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 333,49 EUR protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. U tužbi je navela da je kao korisnik kredita, 31.05.2006. godine, s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 320-50-3501597, kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 16.402,09 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Tvrdi da ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tuženika, te se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica tvrdi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da snosi naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% cjelokupnog iznosa kredita, koji je ugovoren u iznosu od 16.402,09 CHF, odnosno 541,27 CHF, odnosno preračunato u kune po tečaju na dan isplate kredita 05.06.2006. ( 4,642145 ) 2.512,65 kn, odnosno preračunato u Eure 333,49 EUR. Pozvala se na presude suda Europske unije od 16.07.2020. donesene u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, kao i na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u odluci broj Rev-673/2023-2 od 13.02.2024. Tvrdi da joj je odredbom čl.3. ugovora o kreditu nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da se radi se o unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika, na čiju formulaciju i sadržaj nije mogla utjecati, da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo niti su joj dane bilo kakve informacije koje se tiču odredbe, da ju se nije upoznalo s internim aktima tuženika, niti joj je išta bilo pojašnjavano. Tvrdi da se iz ugovorne odredbe kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ne može jasno razaznati zašto se konkretno predmetna naknada plaća, od čega se ista sastoji, koje troškove obuhvaća i zašto je određena baš u tom omjeru od ukupnog iznosa kredita. Nadalje tvrdi da se radi se o odredbama koje nisu ni jasne ni lako razumljive, a niti su transparentne čime su suprotne načelu dobre vjere te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa iste u konačnici nisu poštene i kao takve su ništetne te da je vidljivo je da je tuženik nepošteno ugovorio da troškovi obrade kredita padaju na njezin teret kao potrošača, uslijed čega se odredbe čl. 3. spornog Ugovora o kreditu ne mogu primijeniti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako nije sporno da su tužiteljica i tuženik 31.05.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50-3501597, kojim joj je stavio na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 16.402,09, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik je naveo da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Naveo je da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora asna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik je naveo kako nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene, odnosno naplaćene naknade. Naveo je kako tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, je objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Istaknuo je prigovor zastare pozivajući se na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima i naveo da s obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 09.07.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Naveo je da je nesporno da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima te da nisu osnovani navodi tužiteljice da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da je tužiteljica, nakon što joj je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisala te da je razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naveo je da osporava visinu tužbenog zahtjeva i predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te da se naložiti tužiteljici da mu naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na ročištu održanom 5. prosinca 2024. tuženik je izjavio da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, već samo pravnu osnovu. Nakon toga je tužiteljica odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu, i to potvrdu solemnizacije broj OU-172/2006-1 (list 6 spisa), Ugovor o kreditu broj 320-50-3501597 od 31.5.2006. (list 7-10 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja od 5.6.2006. (list 11 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 30.4.2019. (list 12-15 spisa), presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13.2.2024. (list 16-23 spisa) i saslušana je i tužiteljica kao stranka.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe čl.3. Ugovora o kreditu broj 320-50-3501597 sklopljenog između stranaka 31. svibnja 2006. u [adresa] kojom je ugovoreno naplaćivanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa koji je tuženik naplatio tužiteljici na ime te jednokratne naknade. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

7. Dakle, između stranaka je nesporno da su sklopile predmetni Ugovor o kreditu broj 320-50-3501597 od 31. svibnja 2006. kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za kupnju novog vozila u ŠKODA u kunskoj protuvrijednosti od 16.402,09 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 5,20%. Navedeno proizlazi iz ugovora o kreditu (list 7-10 spisa). Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naplaćuje jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Nije sporno niti da je prilikom isplate/korištenja kredita tužiteljici 5.6.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 541,27 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 2.512,65 kn od iznosa kredita sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu te da je ista naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, što prema fiksnom tečaju konverzije za 1 EUR=7.53450 kn iznosi 333,49 EUR.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako nije pregovarala s bankom o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da joj se naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30% cjelokupnog iznosa kredita. Iskazala je da je tu odredbu shvatila kao da to mora platiti jer je to tako te da joj nitko nije objasnio na što se odnose troškovi za obradu kredita, niti od čega se isti sastoje. Nadalje je iskazala da joj nije bilo rečeno po kojem tečaju će joj se ustegnuti ta naknada te da bez naknade ne bi mogla dobiti kredit. Predmetni kredit digla je za kupnju automobila, te je taj automobil korišten u privatne svrhe. Na pitanje je li pitala djelatnike banke može li ta naknada biti manja, odgovorila je da nije imala prilike to pitati, te da joj je ta naknada nametnuta, odnosno da je to bio taj kredit i ta naknada se morala platiti.

9. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan, s obzirom da je ista iskazivala neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije pregovarala o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, kao i da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna jednokratna naknada i na što se uopće ta naknada odnosi.

10. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu prema kojoj je tuženik ovlašten naplatiti jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, je prema stajalištu suda ništetna. Naime, odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Tuženik je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kredita o pravu na naplatu jednokratne naknade i o istoj se nije pojedinačno pregovaralo i prema stajalištu suda tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja jednokratne naknade u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, koju je naplatio/ustegnuo od iznosa odobrenog kredita 5.6.2006. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao, niti obrazložio koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, sud je utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni/ustegnuti iznos po tom osnovu od 541,27 CHF, odnosno 2.512,65 kn, odnosno utuženi iznos od 333,49 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije od 7,53450 za 1 EUR, s obzirom da je uveden Euro kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, i to temeljem čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO) sa zatraženom zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Naime, između stranaka u konačnici nije bilo sporno koliko i kada je tužiteljici ustegnuto, odnosno naplaćeno na ime jednokratne naknade ( izjava tuženika na ročištu održanom 5. prosinca 2024.). Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njezinom zahtjevu, od dana kada joj je navedena naknada ustegnuta, odnosno naplaćena i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonske zatezne kamate na način kako je to navedeno u izreci presude. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na Uredbi o visini stope zatezne kamate i odredbi 29. st. 2 . Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), odnosno njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

11. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita to prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a po toj osnovi tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

12. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 333,49 EUR. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, u zatraženom iznosu od 100,00 EUR, plus PDV, sukladno tbr. 46. Tarife kao i trošak zastupanja na ročištu održanom 5. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife, plus PDV, sukladno tbr. 46. Tarife. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 250,00 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 24. prosinca 2024.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb