Poslovni broj P-3351/2019-46

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MO, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Stanić i partneri iz Rijeke, protiv tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d., čiji OIB glasi 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 13. prosinca 2024. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženice, 24. prosinca 2024. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužiteljici MO isplati iznos od 1.255,85 eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset pet eura i osamdeset pet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. travnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 16,16 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 16,02 eura od 01. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,89 eura od 01. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,77 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,64 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,50 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,37 eura od 01. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,23 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,09 eura od 01. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 19,85 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 19,66 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 19,47 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 19,28 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 26,88 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 26,62 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 26,34 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 26,08 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 25,79 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 25,52 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 25,23 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 24,95 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 24,65 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 24,36 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 24,07 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 23,77 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 23,46 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 23,15 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 22,85 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 22,53 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 22,21 euro od 01. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 21,89 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 21,56 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 21,24 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,91 euro od 01. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 20,57 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 20,23 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 19,89 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 19,54 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 19,19 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 18,83 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 18,48 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 18,12 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 17,75 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 17,37 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 17,00 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 16,63 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 16,24 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 15,85 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 15,46 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 15,07 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,66 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 14,26 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 13,86 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 13,44 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 13,03 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 12,61 euro od 01. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 12,18 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 11,75 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 11,32 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 10,88 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 10,43 eura od 01. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 9,99 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 9,54 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 9,08 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 8,62 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 8,15 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 7,68 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 7,20 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 6,72 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 6,23 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 5,74 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 5,24 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 4,74 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 4,24 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 3,72 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 3,21 euro od 01. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 2,69 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 2,16 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 1,63 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 1,09 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate te

- na iznos od 0,55 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužiteljici MO isplati iznos od 7.557,61 euro (slovima: sedam tisuća petsto pedeset sedam eura i šezdeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,59 eura od 01. siječnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 11,24 eura od 01. veljače 2008. godine do isplate

- na iznos od 9,08 eura od 01. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 9,34 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,44 eura od 01. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 2,30 eura od 01. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 2,89 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 1,26 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 25,36 eura od 01. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 13,05 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 13,05 eura od 01. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 39,65 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 43,95 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 32,98 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 33,65 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 31,02 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 28,12 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 30,31 euro od 01. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 25,31 euro od 01. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 30,39 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 25,39 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 27,66 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 28,12 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 37,67 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 42,06 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 40,01 euro od 01. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 48,35 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 51,61 euro od 01. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 62,14 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 72,75 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 60,48 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 95,03 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 77,98 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 78,13 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 91,93 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 113,75 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 94,20 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 97,84 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 89,12 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 104,48 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 123,68 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 129,21 euro od 01. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 185,47 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 132,24 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 124,68 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 124,05 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 123,94 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 133,24 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 138,42 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 139,24 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 135,93 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 137,36 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 142,00 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 136,87 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 137,93 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 129,32 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 131,93 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 137,41 euro od 01. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 136,57 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 138,49 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 131,38 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 129,33 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 137,19 eura od 01. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 130,96 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 124,95 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 123,16 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 126,50 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 128,63 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 130,42 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 134,36 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 137,30 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 131,37 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 138,76 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 141,20 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 139,16 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 134,93 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 135,59 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 138,61 euro od 01. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 141,55 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 141,48 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 141,01 euro od 01. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 147,07 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate te

- na iznos od 148,04 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko Bank d.d. da tužiteljici MO naknadi troškove postupka, u iznosu od 3.189,82 eura (slovima: tri tisuće sto osamdeset devet eura i osamdeset dva centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 24. prosinca 2024. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 4,25% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. IV., a do zatraženog iznosa od 3.229,64 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužiteljice MO za naknadu troškova postupka odbija se.

V. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Addiko Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 3.250,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba u uvodno opisanoj pravnoj stvari djelomično povučena, i to u dijelu u kojemu je tužiteljica MO potraživala isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, za iznos od 9,00 eura, s pripadajućim kamatama.

II. Utvrđuje se da je u podnesku, koji je tužiteljica MO dostavila sudu 10. rujna 2024. godine, u dijelu u kojemu je tužiteljica MO potraživala isplatu po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužba preinačena.

III. Utvrđuje se da je do preinake iz t. II. ovog rješenja došlo nakon što je na (drugom) pripremnom ročištu, koje je održano 08. prosinca 2023. godine, zaključen prethodni postupak, s tim da je tužiteljica MO tužbu preinačila do zaključenja glavne rasprave jer je, bez svoje krivnje, nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka pa je takva preinaka tužbe moguća.

IV. Dopušta se preinaka tužbe, opisana u t. II. i III. ovog rješenja.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 11. lipnja 2019. godine, navodi se da je 29. studenog 2007. godine tužiteljica MO (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom čiji je naziv Addiko Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.658,00 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve one iznose koje joj je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredaba. Pri tome se u tužbi traži isključivo isplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u visini od 8.981,10 HRK (1.192,00 eura), da bi u podnesku koji je tužiteljica dostavila sudu 05. srpnja 2021. godine bila zatražena i isplata po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, u visini od 57.010,65 HRK (7.566,61 euro).

2. Kroz potonje opisanu tražbinu tužba je preinačena, ali je takva procesna dispozicija aktivno legitimirane strane u sporu uslijedila prije dostave tužbe tuženici, što znači da, u smislu odredbe čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), za preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 05. srpnja 2021. godine nije bio potreban pristanak tuženice.

3. Nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli (s iznosa od 7.566,61 euro na iznos od 7.557,61 euro) i povećala tužbeni zahtjev u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (s iznosa od 1.192,00 eura na iznos od 1.255,85 eura).

4. U odgovoru na tužbu osporen je tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare te uz izraženo motrište da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu nisu nepoštene, a time niti ništetne.

5. Nakon što je u podnesku od 10. rujna 2024. godine tužbeni zahtjev konačno postavljen, tuženica je smatrala da je u sadržaju tog podneska tužiteljica povećala i tražbinu po osnovi promjenjive kamatne stope i tražbinu po osnovi valutne klauzule, ustvrdila je da takve radnje tužiteljice predstavljaju preinaku tužbe i tome se usprotivila.

6. U opisanom motrištu tuženica je tek djelomično u pravu.

7. Naime, kao što je prethodno već pisano, u sadržaju podneska koji je sudu dostavila 10. rujna 2024. godine (datiranog s 02. kolovozom 2024. godine), tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli (s iznosa od 7.566,61 euro na iznos od 7.557,61 euro) i povećala tužbeni zahtjev u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (s iznosa od 1.192,00 eura na iznos od 1.255,85 eura).

8. U odnosu na takve njezine radnje za pojasniti je da smanjenje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe, i to, k tome, takvo glede kojega se u okolnostima konkretnog slučaja tuženica nije protivila.

9. Zbog toga je valjalo odlučiti kao u t. I. izreke rješenja. Takva odluka svoje pravno uporište ima u odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a. Tuženica je, naime, podnesak tužiteljice od 10. rujna 2024. godine uredno primila 21. listopada 2024. godine (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 297. sudskog spisa), a nakon toga se nije izjasnila o djelomičnom povlačenju tužbe po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli (s iznosa od 7.566,61 euro na iznos od 7.557,61 euro), zbog čega treba smatrati da postoji njezin pristanak na djelomično povlačenje tužbe.

10. S druge strane, tuženica je potpuno ispravno primijetila da povećanje tužbenog zahtjeva u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi; s iznosa od 1.192,00 eura na iznos od 1.255,85 eura, predstavlja preinaku tužbe. Radi se o dispoziciji koju je tužiteljica obavila u skladu s odredbom čl. 191. st. 1. ZPP-a.

11. U kontekstu preinake tužbe u dijelu tražbine po osnovi isplate koja svoje uporište ima u tvrdnji tužiteljice da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nužno je pojasniti sljedeće.

12. Prije svega, za naglasiti je da u parničnom postupku nije svejedno obavlja li se preinaka tužbe prije zaključenja prethodnog postupka ili nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle tijekom glavne rasprave.

13. Budući da je u predmetnoj parnici prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 08. prosinca 2023. godine, o čemu je prvostupanjski sud donio i odgovarajuće procesno rješenje (list 209. sudskog spisa), nakon tog momenta tužiteljica je tužbu mogla preinačiti samo uz uvjete predviđene u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, dakle samo ako je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

14. U situaciji u kojoj je tužiteljica tužbu preinačila nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem, po pravnom uvjerenju ovog suda prvog stupnja radi se upravo o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, dakle o preinaci tužbe bez krivnje tužiteljice.

15. Zato je preinaka tužbe do koje je došlo nakon zaključenja prethodnog postupka, ali prije zaključenja glavne rasprave, moguća po odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a. O tome je odlučeno kao u t. III. izreke rješenja, s tim da je sud prethodno, kroz t. II. dispozitiva rješenja, deklarirao da je u podnesku od 10. rujna 2024. godine tužba preinačena, a takva odluka svoje pravno uporište ima u odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a budući da je tijekom glavne rasprave tužitelj povećao postojeći tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu se on ticao isplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Tek uzgredno je potrebno navesti da je pri donošenju odluke iz t. III. izreke rješenja prvostupanjski sud slijedio zakonsku stilizaciju iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP- a („može preinačiti“) pa je zato u tu točku izreke rješenja uvrstio nomotehnički izraz kojim se poslužio („Utvrđuje se da je /.../ preinaka tužbe moguća.“)

17. Kao što je već napisano, tuženica se preinaci tužbe protivila, ali je sud smatrao da je ona svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pa je preinaku dopustio, odlučivši kao u t. IV. dispozitiva rješenja. Takva odluka počiva na načelu iz odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a.

18. Dakle, sumarno, u podnesku od 10. rujna 2024. godine tužba je djelomično povučena u odnosu na tražbinu po osnovi koja svoje uporište ima u isplati koja se tiče valutne klauzule, s tim da je na takvu procesnu dispoziciju aktivno legitimirane strane u sporu tuženica presumirano pristala (čl. 193. st. 2. ZPP-a), dok je istovremeno tužba preinačena u dijelu isplate po osnovi promjenjive kamatne stope (čl. 191. st. 1. ZPP-a), takva je preinaka tužbe u tom stadiju postupka bila moguća (čl. 190. st. 2. ZPP-a), a sud je smatrao da je preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pa je preinaku dopustio (čl. 190. st. 3. ZPP-a).

19. Iako upravo elaborirano u pogledu djelomičnog povlačenja tužbe i preinake tužbe nije krucijalno za presuđivanje, bitno je naglasiti da se razlog zbog kojega se sud bavio tim pitanjima očituje prvenstveno u spoznaji o predmetu odlučivanja.

20. Da bi, naime, svim sudionicima ovog spora (ali i svima koje će tangirati odluka u tom sporu) bilo nedvojbeno jasno o kojem je tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja odlučivao u ovom postupku, taj je sud bio dužan razjasniti ovu okolnost. Zato je prvostupanjski sud postupio na takav način.

21. Naglašava se da je sud odlučivao o onom tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica istaknula u podnesku od 10. rujna 2024. godine.

22. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

23. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije i bankarstvo Goranki Šmer Maraš.

24. Iako je tuženica predlagala i provođenje dokaza saslušanjem svjedokinje DO, od takvog je dokaza personalne naravi izrijekom odustala u podnesku od 27. ožujka 2024. godine (list 231. sudskog spisa).

25. Isto tako, tuženica je predlagala i izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika Darka Paravića i javnobilježničkog prisjednika CO, ali je sud provođenje takvih dokaza odbio, nalazeći ih suvišnim za presuđivanje. O tome je donio i odgovarajuću odluku, sadržanu u raspravnom rješenju od 14. ožujka 2024. godine (list 228. sudskog spisa).

26. Proceduralna obveza suda da sasluša svjedoka postoji, naime, samo u odnosu na zaposlenika banke (a ne i u odnosu na javnog bilježnika i/ili javnobilježničkog prisjednika), i to samo u onoj situaciji u kojoj se radi o takvom službeniku banke koji je s korisnikom kredita sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu i koji je tom korisniku kredita dao odgovarajuće obavijesti o parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope i uz fluktuaciju tečaja švicarskog franka (tako i praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske; U-III-5486/22 od 29. studenog 2023. godine).

27. Kako, pak, tuženica nije tvrdila da je bilo kojem od svjedoka iz ureda javnog bilježnika bila poznata neka od netom opisanih okolnosti, tako dokaz saslušanjem javnog bilježnika Darka Paravića i javnobilježničkog prisjednika CO nisu važni dokazi za odlučivanje o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva.

Upravo suprotno, takvi su dokazi suvišni.

28. Budući da je, po odredi čl. 10. st. 1. ZPP-a, sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, odluka suda o izostanku saslušanja u svojstvu svjedoka javnog bilježnika Darka Paravića i javnobilježničkog prisjednika CO ukazuje se tim prije opravdanom i na zakonu utemeljenom.

29. Tuženica se u odgovoru na tužbu pozivala na pisani iskaz MOŠ.

30. U odnosu na pisani iskaz te osobe, za istaknuti je sljedeće.

31. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19) kojom je izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

32. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

33. Stoga sud drži da pisani iskaz MOŠ ne predstavlja dokaz u procesnom smislu, ali da bi taj pisani iskaz sud mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora da mu je tuženica takav pisani iskaz navedene svjedokinje dostavila.

34. Uz izvedene dokaze, onaj od kojega je tuženica odustala i one čije je provođenje odbio iz pojašnjenih razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno ponoviti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 08. prosinca 2023. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 209./2. sudskog spisa).

35. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev, sadržan u podnesku tužiteljice od 10. rujna 2024. godine, pravno utemeljenim.

36. Među strankama nije sporno da su 29. studenog 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 37.658,00 CHF, koji joj se ona obvezala vratiti kroz period od 7 godina. Također, nije sporno da su Ugovorom o kreditu od 29. studenog 2007. godine ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 5,60%. Konačno, nije sporno da je predmetni kredit tužiteljica u cijelosti otplatila.

37. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

38. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

39. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužiteljice je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke Goranke Šmer Maraš izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

40. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz sadržaja svih podnesaka kojima se tužiteljica obraćala sudu tijekom konkretnog spora, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

41. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 30. srpnja 2007. godine (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13; u daljnjem tekstu: ZZP).

42. Prema odredbi čl. 155. ZZP-a, taj je propis na snagu stupio 07. kolovoza 2007. godine, dok je pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

43. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

44. Odredbom čl. 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

45. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještakinje Goranke Šmer Maraš), zaključak je suda prvog stupnja da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, kojom je ugovorena valutna klauzula, ništetna te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

46. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 97. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

47. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 29. studenog 2007. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljicom, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da su odredbe Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi stipulirane na štetu tužiteljice, kao potrošača.

48. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužiteljici u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

49. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, koji je, prema njegovoj odredbi čl. 4. st. 1., obuhvaćao 7-godišnje razdoblje, bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužiteljica mogla pročitati i da su joj oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužiteljica došla u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za nju proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

50. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između tužiteljice te tuženice, tužiteljica je dovedena u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužiteljici.

51. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

52. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice (čl. 6. Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine), koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužiteljice, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

53. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 29. studenog 2007. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 6. Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine), na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja nije mogla biti čak niti upoznata, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora od 29. studenog 2007. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom.

54. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su odredbe Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine ništetne u dijelu u kojemu je njima regulirana promjenjiva kamatna stopa, i to zato jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti nastavno).

55. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbama Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvala i tužiteljica te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

56. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

57. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

58. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

59. Tužiteljica se pozvala na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž-6632/2017-10 (navodi tužiteljice iz njezina podneska od 05. srpnja 2021. godine). Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

60. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

61. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 96. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

62. Ponavlja se da je odredbom čl. 96. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

63. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, nepoštene, a kako je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost, tako su navedene odredbe ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu.

64. Uz sve pojašnjeno, dodatno treba istaknuti da iz iskaza tužiteljice nepobitno slijedi da je Ugovor o kreditu, koji je između nje i tuženice sklopljen 29. studenog 2007. godine, sastavljenoj u banci, kao tipski ugovor, pa to znači da su njegove odredbe kojima su stipulirane promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene po odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, a time i ništetne po odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a.

65. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

66. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da kondemnatorni zahtjev u ovom sporu počiva na tvrdnji tužiteljice da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine.

67. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

68. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj aktivno legitimirana strana ističe zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama ništetnosti.

69. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

70. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

71. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

72. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

73. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koji je 29. studenog 2007. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice utvrđuje se tek ovom odlukom (kao prethodno pitanje u okviru zahtjeva za isplatu) pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

74. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni ovom presude temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

75. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica od tužiteljice primila isplatu, i to glede promjenjive kamatne stopi i glede valutne klauzule isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužiteljica dobila od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je ona te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu.

76. Rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, sadržanog u podnesku koji je tužiteljica sudu dostavila 10. rujna 2024. godine.

77. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. I. i II. izreke presude (uz one iz t. I., II., III. i IV. izreke rješenja).

78. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

79. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

80. Stoga je sud respektirao ovu okolnost, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

81. U sadržaj t. I. i II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2025. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

82. U odnosu na pitanje vezano uz status potrošača, potrebno je primijetiti da je teret dokaza o statusu potrošača na tužitelju u svakom pojedinačnom slučaju, ali da je tužiteljica u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazala kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno- pravne naravi (stranačkim iskazom tužiteljice). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 29. studenog 2007. godine, možebitno, sklopila u svrhe namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala pa, stoga, status potrošača na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi nepobitno dokazanim.

83. Iako je tuženica tvrdila da se uvažavanjem onoga što tužiteljica traži u ovom sporu zapravo mijenja i sam sadržaj ugovornog odnosa koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, u takvom svom razmišljanju tuženica nije u pravu.

84. Svođenjem svih parametara na one koji su postojali u trenutku kada je između tužiteljice i tuženice nastao pravni odnos, dakle na period sklapanja Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine, postupa se u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a budući da su jedine odredbe o kojima se pojedinačno pregovaralo bile one kojima je kamatna stopa utanačena u visini od 5,60% (čl. 3. Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine), a tečaj za CHF kao onaj koji je bio odgovarajući srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita po Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine (čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine).

85. Stoga niti sudu nije preostalo drugo do li obveze procjenjivati upravo rukovodeći se takvim ugovornim proklamacijama jer su jedino one bile poznate i tužiteljici, kao korisnici kredita, i tuženici pa, kao takve, predstavljaju konstantu u odnosu na koju je i moguće utvrditi bitne okolnosti za one zaključke koje je sud izveo u ovom sporu.

86. Sve ostalo što se naknadno zbilo, a što je i dovelo do povrede prava tužiteljice, kao potrošača, nije bilo u skladu niti s pravilom iz odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a niti s načelima obveznog prava iz čl. 3. i čl. 4. ZOO-a.

87. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da je otplatom kredita Ugovor koji je ona sklopila s tužiteljicom Ugovor o kreditu od 29. studenog 2007. godine prestao postojati, da je time prestao i dužničko-vjerovnički odnos između nje i tužiteljice, da više ne postoje odredbe o valutnoj klauzuli i o kamatnoj stopi te da se, stoga, te odredbe više niti ne mogu utvrditi ništetnima niti se na temelju toga može tražiti bilo kakvo plaćanje od tuženice.

88. Takve tvrdnje tuženice ovaj prvostupanjski sud ne može prihvatiti jer su protivne samoj biti instituta ništetnosti i posljedica ništetnosti. Već je pisano, a sada treba iznova naglasiti da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno (čl. 328. ZOO- a) pa to znači ne samo da takvo pravo postoji i onda kada je pravni odnos stranaka nekog pravnog posla prestao ispunjenjem (kao što je to slučaj u konkretnom predmetu jer je tužiteljica sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu od 29. studenog 2007. godine ispunila istekom vremena na koje je taj pravni posao sklopljen), već i da postoji pravo iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, dakle pravo na vraćanje svega onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela.

89. Zbog upravo objašnjenog razloga suprotno motrište tuženice valjalo je otkloniti kao pravno neodrživo.

90. O visini tužbenog zahtjeva o kojoj je sud odlučio u t. I. i II. izreke presude već je iznijeto obrazloženje, s tim da samo treba ponoviti da su takve odluke posljedica prihvaćanja nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke, kao dokaza koji je krucijalan za odluku o visini tražbine.

91. Nakon 01. siječnja 2024. godine prestala je obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 24. prosinca 2024. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Odlukom i Zakonom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

92. Odluke o naknadi troškova postupka iz točke III. i IV. dispozitiva presude temelje se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

93. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje pet obrazloženih podnesaka, od 05. srpnja 2021. godine, od 15. lipnja 2023. godine, od 15. rujna 2023. godine, od 10. rujna 2024. godine i od 01. prosinca 2024. godine, za koje je priznata nagrada u iznosima od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

94. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na pet ročišta, od 06. srpnja 2023. godine, od 08. prosinca 2023. godine, od 14. ožujka 2024. godine, od 29. travnja 2024. godine i od 13. prosinca 2024. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

95. Na naznačene radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 550,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

96. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 39,82 eura, a priznat joj je i trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 400,00 eura.

97. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17 i 131/20), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

98. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. III. dispozitiva presude.

99. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st.

3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 24. prosinca 2024. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

100. Tužiteljica je zahtijevala i troškove sudske pristojbe za presudu (u iznosu od 39,82 eura), no glede takvih je troškova potrebno objasniti da je, prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi, zbog čega niti za tužiteljicu ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time joj ne pripada niti pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice). 101. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 3.250,00 eura s kamatama, zbog čega je odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

U Rijeci 24. prosinca 2024.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).