Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-24/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Nevenu Balenoviću, odvj. u Zagrebu, Radnička cesta 80, protiv tuženika: 1. Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravnom odjelu, Pula- Pola i 2. PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave, dana 14. studenoga 2024. godine, u nazočnosti stranaka i punomoćnika, dana 24. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena u postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Puli-Pola pod poslovnim brojem Ovr-3342/2015 u odnosu na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela z. k. č. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi „VOĆNJAK“, površine 200m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2 - 3. Suvlasnički dio: ¼.

2. Proglašava se nedopuštenim upis založnog prava upisanog temeljem rješenja Općinskog suda u Rovinju-Rovigno Ovr-507/08 od 27. studenoga 2008. godine pod poslovnim brojem Z-3955/08 na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela z. k. č. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi „VOĆNJAK“, površine 200m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2-3. Suvlasnički dio: ¼.

3. Proglašava se nedopuštenim upis zabilježbe ovršivosti tražbine upisane temeljem Rješenja Općinskog suda u Rovinju-Rovigno Ovr-507/08 od 27. studenoga 2008. godine pod poslovnim brojem Z-3955/08 na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela z. k. č. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi „VOĆNJAK“, površine 200m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2 - 3. Suvlasnički dio: ¼.

4. Proglašava se nedopuštenim upis založnog prava upisanog temeljem rješenja Općinskog suda u Rovinju-Rovigno posl.br. Ovr- 143/96-109 od 23. veljače 2011. godine, pod poslovnim brojem Z-1005/11 na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela z. k. č. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi „VOĆNJAK“, površine 200m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2-3. Suvlasnički dio: ¼.

5. Proglašava se nedopuštenim upis zabilježbe ovrhe upisane temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rovinju-Rovigno posl.br. 527/12 od 17. listopada 2012. godine, pod poslovnim brojem Z-2404/12 na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi voćnjak, površine 200 m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2-3. Suvlasnički dio: ¼.

6. Nalaže se brisanje založnog prava upisanog pod poslovnim brojem Z-3955/08 na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi „VOĆNJAK“, površine 200m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2-3. Suvlasnički dio: ¼.

7. Nalaže se brisanje zabilježbe ovršivosti tražbine upisane pod poslovnim brojem Z-3955/08 na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela k. č. br [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi voćnjak, površine 200m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2-3. suvlasnički dio: ¼.

8. Nalaže se brisanje založnog prava upisanog pod poslovnim brojem Z-1005/11 na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela z. k. č. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi „VOĆNJAK“, površine 200 m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2-3. Suvlasnički dio: ¼.

9. Nalaže se brisanje založnog prava upisanog pod poslovnim brojem Z-2404/12 na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela z. k. č. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi „VOĆNJAK“, površine 200 m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2-3. Suvlasnički dio: ¼.

10. Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu 7.977,86 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. N a l a ž e s e tužitelju da naknadi prvotuženoj parnični trošak u iznosu od 3.000,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se od 01. siječnja 2024. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 20. svibnja 2021. godine tužitelj podnosi ovome sudu tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužitelj dana 25. veljače 2021. godine podnio Prigovor kao treća osoba da se proglasi nedopuštenom ovrha protiv ovršenika u odnosu na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], u naravi voćnjak, površine 200 m2, k. o. [katastarska općina] i to: zemljišnoknjižno tijelo 2.-3. suvlasnički dio: 1/4 (nadalje: nekretnina), te da se u cijelosti obustavi ovršni postupak i provedba ovrhe protiv ovršenika u odnosu na nekretninu;

- da je dana 28. travnja 2021. godine tužitelj zaprimio rješenje Općinskog suda u Puli- Pola, kojim ga se upućuje da u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti rješenja u predmetnom ovršnom postupku pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na nekretninu, što je ovaj podnošenjem ove tužbe i učinio;

- da je drugotuženik (u ovršnom postupku ovršenik) upisan kao zemljišnoknjižni suvlasnik nekretnine, no u stvarnosti da je ista u isključivom vlasništvu tužitelja;

- da je tijekom 1991. godine tužitelj započeo s gradnjom stambene građevine na k. č. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], u naravi voćnjak, površine 200 m2, k. o. [katastarska općina], na način da je dograđivao postojeću stambenu građevinu koja se nalazi na k. č. [katastarska čestica]/Z (ranije k. č. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], u naravi kuća sa terasom i stepeništem pop. br. 3147, ulica B. Lorenzetto 2 te dvorište površine 508 m2, k. o. [katastarska općina]) prilikom čega je gradnja privremeno zastala zbog počinjenja prekršaja, a sve iz razloga što tužitelj nije imao valjanu i pravomoćnu građevinsku dozvolu;

- da je prilikom izricanja prekršajnopravne sankcije gradnja bila gotovo u cijelosti završena (izgrađeni temelji, podrumski dio, prizemlje, prvi kat i izlivena ploča visokog potkrovlja) tj. nedostajalo je samo izgraditi krovište;

- da je u rješenju Istarske županije, Grada Rovinja, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, klasa: UP/I- 363-01/98-01/23, ur. broj: 2171/01-3-07-98-2, od dana 11. lipnja 1998. godine, u točki I. tužitelj izričito naveden kao vlasnik građevinske čestice k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] Z, k. o. [katastarska općina], tj. nekretnine u cijelosti;

- da je tužitelj nakon dugog i mukotrpnog postupka, a po završetku sudjelovanja u Domovinskom ratu, 1999. godine podnio zahtjev za građevinskom dozvolom na k. č. [katastarska čestica]/Z (ranije k. č. [katastarska čestica]) i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja je građevinska dozvola klasa UP/I-361-03/99-01/84, ur. broj: 2163-12/05-03-14 odobrena dana 17. veljače 2003. godine te postala pravomoćna dana 28. ožujka 2003. godine, a u naravi da se radi o stambenoj zgradi površine 480 m2;

- da je prvotužena kao ovrhovoditelj ovršnog postupka dana 27. studenoga 2008. godine temeljem rješenja Općinskog suda u Puli-Pola pod posl.br. Ovr-507/08 od 27. studenoga 2008. godine sa prijedlogom za osiguranje O-DO-126/08 od 24. studenoga 2008. godine uknjižio pravo zaloga (Z-3955/08) na nekretnini u korist ovrhovoditelja, kao što je i zabilježio ovršivost tražbine;

- da je dana 17. listopada 2012. godine pod posl.br. Z-2404/12 zabilježena ovrha na nekretnini temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u [adresa] od 17. listopada 2012. godine posl.br. Ovr-527/12;

- da je tužitelj započeo s gradnjom stambene građevine na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], 1991. godine, odnosno prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 53/91 - dalje ZV), dok je još na snazi i u primjeni bio Zakon o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Službeni list SFRJ br. 6/1980 i 36/1990, NN 63/91 - dalje ZOVO);

- da je tek ZV-om u pravni sustav Republike Hrvatske uvedeno načelo superficies solo cedit tj. pravno jedinstvo nekretnine, odnosno da tek od 2001. godine sve izgrađeno na zemljištu postaje vlasništvo vlasnika zemljišta, bez obzira tko je gradio, to se u rubriciranom predmetu ima primijeniti odredba čl. 24. ZOVO-a kojim je zastupljeno načelo solum superficiei credit;

- da je odredbom čl. 24. ZOVO-a propisano kako "Osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj), stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu toga građevinskog objekta, ako nije zala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio";

- da je obzirom na navedeno očigledno kako ovršenik nije suvlasnik nekretnine, već je to tužitelj kao stvarni, a neupisani zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine;

- da je odredbama čl. 388. ZV-a određena suspenzija načela zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, a primjena kojeg načela je bila odgođena sve do 01. siječnja 2017. godine;

- da je u trenutku kada je ovrhovoditelj upisivao pravo zaloga i zabilježio ovršivost tražbine (Z-3955/08) kao i u trenutku zabilježbe ovrhe (Z-2404/12), sve da i nije bilo suspendirano načelo zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, ovrhovoditelj nije mogao ne znati ili mu nije moglo ostati nepoznato da ovršenik nije suvlasnik nekretnine budući je izdao rješenje, kao i građevinsku dozvolu;

- da bi provedbom ovrhe na nekretnini za tužitelja nastupila nenadoknadiva šteta ili teško nadoknadiva šteta, s obzirom na do sada uloženo u izgradnju stambenog objekta, komunalne priključke, ishodovanje dozvole i dr;

- da je zbog predmetnih upisa tužitelj bio onemogućen u provedbi bilo kakvih zemljišnoknjižnih upisa budući da isti nisu dozvoljeni zbog predmetnih zabilježbi.

1.2. Slijedom prednjih navoda tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude.

2. Dana 23. veljače 2023. godine prvotužena se očitovala na navode iz odgovora na tužbu protiveći se tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanom, a sve uz slijedeće navode:

- da eventualna omaška u pisanju ili krivi podatak koji se nalazi u upravnom rješenju o tome tko je vlasnik nekretnine ne može utjecati na pravo vlasništva nekretnine jer je za to mjerodavno isključivo zemljišnoknjižno stanje stoga, da je neosnovan tužiteljev navod, da je u ranijim upravnim odlukama isti naveden kao vlasnik nekretnine;

- da je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu prvotuženica poduzimala radnje, pouzdajući se u načelo potpunosti i istinitosti zemljišnih knjiga (čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama - Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17), odnosno u načelo povjerenja u zemljišne knjige (čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama) i čl.122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014), slijedom čega smatra da je predmetna ovrha dopuštena, a tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan;

- da u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu u zemljišnim knjigama nije bio evidentiran nikakav upis u korist treće osobe - ovdje tužitelja (primjerice predbilježba prava vlasništva);

- da za zaštitu osoba koje su ranije pokušale uknjižiti svoje pravo vlasništva postoji institut prvenstvenog reda, a u slučaju postojanja spora i institut zabilježbe spora, koji sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama ustanovljuje određene pravne posljedice u slučaju uspjeha tih osoba u postupcima;

- da tužitelj nije publicirao svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi, te je ovrhovoditeljica (ovdje prvotuženica) u dobroj vjeri podnijela prijedlog za ovrhu, slijedom čega uživa i zaštitu prema načelu povjerenja u zemljišne knjige;

- da se vlasništvo na nekretnini stječe upisom u zemljišne knjige u skladu s odredbom čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima;

- da navode tužitelja da bi isti bio stvarni vlasnik nekretnine koja je predmet ovršnog postupka, prvotužena smatra paušalnim i neosnovanim jer nepoduzimanje radnji od strane tužitelja radi upisa prava vlasništva ne može se stavljati na teret prvotuženoj kao ovrhovoditelju, stoga da tužitelj nije dokazao da je prvotužena kao ovrhovoditelj nesavjesna i nepoštena;

- da svatko mora štititi svoje interese u pravnom prometu, što se odnosi i na treću osobu, u smislu da je svoja prava (koja ničim nije niti dokazao), ovdje tužitelj trebao zaštititi od potencijalnih rizika, pa i konkretnog, na način koji pozitivni propisi dopuštaju, a što je propustio učiniti, ukoliko je i imao što za učiniti, jer očito tužitelj nije dokazao svoje pravo vlasništva na spornoj nekretnini:

- da je tužitelj, ako i je gradio isključivo sam i za svoje potrebe (što ničim ne dokazuje), gradio na zemljištu u suvlasništvu članova svoje uže obitelji - brata, roditelja, nećaka i dr., te je stoga bespredmetno raspravljati o tome je li tužitelj mogao steći pravo vlasništva temeljem čl.24. ZOVO-a (Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - Službeni list SFRJ br. 6/1980, 36/1990, NN br. 53/1991, 91/1996) jer su i on i članovi obitelji znali vlasničko stanje nekretnine i da tužitelj, eventualno, isključivo za sebe gradi građevinu;

- da tužiteljevo pozivanje na suspenziju načela povjerenja u zemljišne knjige propisanu člankom 388. stavkom 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima također neosnovano iz razloga što je navedenom odredbom propisana suspenzija isključivo u odnosu na stjecatelje (dakle, „na njihovu štetu“) onih nekretnina na kojima je bilo upisano društveno vlasništvo, a koje nije bilo brisano prije nego što je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stupio na snagu (1. siječnja 1997. godine) stoga da je pozivanje tužitelja na ovu odredbu za ovaj predmet irelevantno;

- da je netočan i neispravan navod da je ovrhovoditelj (ovdje prvotuženik) trebao znati da je nekretnina u vlasništvu tužitelja jer je izdao rješenje kao i građevinsku dozvolu, prvenstveno iz razloga što je navedene akte izdala Istarska županija a ranije Općina Rovinj, dakle sasvim druge pravne osobe, a sve i kada bi bilo eventualnih pogrešnih navoda od strane ovdje tuženika, oni ne utječu na vlasničko stanje sporne nekretnine;

- da tužitelj nema nikakav pravni osnov stjecanja nekretnine (spornog suvlasničkog udjela), a i kada bi ga imao, zbog ovdje spominjanog načela povjerenja u zemljišne knjige, ne bi bilo zapreke da ovrhovoditelj (ovdje prvotuženica), namiri svoju tražbinu sa suvlasničkog dijela ovršenika PV, ovdje drugotuženika;

- da tužitelj nije u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi poduzimao radnje radi zaštite svojih (nedokazanih) prava i interesa u ovršnom postupku već sada u stadiju određivanja javne dražbe ustaje sa tužbom ne navodeći niti jedan utemeljeni argument;

- da se protivno navodima ovdje tužitelja, postupak ovrhe vodi se na zakonit i pravilan način, a ovdje tužitelj nije u prilog svojih navoda dokazao da postoji razlog koji sprječava provedbu ovrhe;

- da ovršni zakon poznaje institut odgode ovrhe unutar postojećega ovršnog postupka, međutim, da ne postoji „zahtjev za odgodu ovrhe“ niti u kojem postupku, a pogotovo ne u zasebnom parničnom postupku;

- da se u dijelu tužbenog zahtjeva „brisanje založnog prava, ovršivosti tražbine i zabilježbe ovrhe“ navodi kako sud poznaje pravo i da se zna kako bi trebao takav tužbeni zahtjev biti napisan, sve i kada bi bio osnovan;

- da je razvidno da ovdje tužitelj nema pravo ishoditi nikakvo brisanje uknjižbi zaloga niti svih zabilježbi koje su na teret suvlasničkog dijela sporne nekretnine od njegovoga brata;

- da je cijeli tužbeni zahtjev, a poglavito dio: „Tužitelj … zahtjeva da naslov donese slijedeće odluke i/ili poduzme niže navedene radnje: …. 2. Proglašenje ovrhe nedopuštenom u odnosu na Nekretninu“ predstavljaju nerazumljivi tužbeni zahtjev koji bi sud trebao tužitelju vratiti na ispravak (uređivanje).

2.1. Obzirom da po stavu prvotužene da proizlazi očita neosnovanost tužbenoga zahtjeva iz činjenica iznesenih u tužbi, predlaže se sudu i bez održavanje rasprave odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 05. ožujka 2023. godine (list 44-54) tužitelj se očitovao na navode prvotužene iz odgovora na tužbu navodeći:

- da su neistiniti navodi tužene da bi ista u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu poduzimala radnje pouzdajući se u načelo potpunosti i istinitosti zemljišnih knjiga, pri čemu se poziva na propise koji nisu bili na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu;

- da se protiv tužitelja 2001. godine pred Općinskim sudom u [adresa] u predmetu posl.br. Ovr-370/01 vodio ovršni postupak radi prisilne naplate iznosa komunalnih doprinosa temeljem rješenja Istarske Županije, Grada Rovinja, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, klasa: UP/I-363-01/98-01/23, ur. broj: 2171/01-3-07-98-2, od dana 11. lipnja 1998. godine (nadalje: „Rješenje“) kada pravo vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom nije tumačeno kao omaška jer je u navedenom rješenju izričito navedeno da je tužitelj vlasnik građevinske čestice k. č. [katastarska čestica] i zgr.č. 3829 k. o. [katastarska općina];

- da je tuženik nakon toga izvršio upis založnih prava pod poslovnim brojevima Z-3955/08, Z-1005/11 i Z-2404/12, zabilježbu ovršivosti tražbine Z-3955/08 te zabilježbu ovrhe pod poslovnim brojem Z-2404/12 na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela z. k. č. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi „voćnjak“, površine 200m2, k. o. [katastarska općina] i to: ZK tijela 2 - 3. Suvlasnički dio: ¼ iako je u ranijem postupku koji se vodio protiv tužitelja pred Općinskim sudom u [adresa] u predmetu posl.br. Ovr-370/01 bio nedvojbeno upoznat da ono što je u zemljišnim knjigama za nekretninu upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja;

- da je tuženik pokrenuo ovršni postupak protiv PV, kao i izvršio uknjižbu založnih prava pod poslovnim brojevima Z-3955/08, Z-1005/11 i Z-2404/12, zabilježbu ovršivosti tražbine pod poslovnim brojem Z-3955/08, kao i zabilježbu ovrhe pod poslovnim brojem Z-2404/12 na predmetnoj nekretnini, iako je znao da ono što je u zemljišnim knjigama za nekretninu upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja;

- da nije životno, a niti logično da tuženik, kojeg u oba slučaja kao punomoćnik zastupa ista osoba, navodi da mu je izvanknjižno vlasništvo tužitelja na nekretnini nepoznato i/ili mu je moglo ostati nepoznato i/ili da nije imao dovoljno razloga posumnjati u isto, odnosno nazivati omaškom nedvojbenu činjenicu isključivog prava vlasništva tužitelja na Nekretnini te se isto svakako ne može tumačiti postupanjem u dobroj vjeri;

- da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 208/2018-2 od dana 14. rujna 2021. godine zauzeto stajalište da porezno tijelo (ovdje prvotužena) ne uživa zaštitu povjerenja u zemljišne knjige budući da je znalo da ono što je u zemljišnim knjigama za nekretninu upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja;

- da slijedom navedenoga, a iz razloga što Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, nedvojbeno jest kako je potrebno proglasiti nedopuštenom ovrhu na nekretnini kao i proglasiti nedopuštenim i naložiti brisanje upisa založnih prava tuženika pod poslovnim brojevima Z-3955/08, Z-1005/11 i Z-2404/12, zabilježbu ovršivosti tražbine tuženika pod poslovnim brojem Z-3955/08, kao i zabilježbu ovrhe tuženika pod poslovnim brojem Z-2404/12 na predmetnoj Nekretnini, budući da tuženik nije uživao zaštitu povjerenja u zemljišne knjige niti je postupao u dobroj vjeri prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu, tj. stjecanja odnosnih prava, a niti prilikom predlaganja predmetnih upisa;

- da se tuženik poziva na propise koji nisu bili na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, a što je evidentno iz samog uvida u zemljišne knjige za nekretninu, primjerice upis Z-1005/11 temelji se na rješenju Ovr-143/96-109 od dana 23. veljače 2011. godine;

- da je isključivom radnjom tuženika - pristupanjem u ovršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u [adresa] pod poslovnom brojem Ovr-143/96, tuženik odabrao da se na sva rješenja i upise u odnosnom postupku primjenjuju propisi koji su bili mjerodavni u trenutku pokretanja ovršnog postupka, dakle 1996. godine, s obzirom da tuženik nije neuka stranka, isto mu je itekako bilo poznato;

- da se temeljem isključive dispozicije tuženika, na izvršeni upis založnog prava na nekretnini Z-1005/11 primjenjuju odredbe pravnih propisa kojima je nedvojbeno bila propisana suspenzija načela potpunosti i istinitosti zemljišnih knjiga za sve nekretnine;

- da tuženik u Odgovoru na tužbu navodi „postupak ovrhe vodi se na zakonit i pravilan način“ iako mu je poznato da je ovršni postupak prepun nezakonitosti;

- da je člankom 97. Ovršnog zakona (NN 57/1996 i dr.) stavkom 6. (koji je bio u primjeni prilikom upisa Z-1005/11) propisano je da „Ovrhovoditelj može najkasnije na drugom ročištu za dražbu predložiti da se, ako se nekretnina ne proda ni na tom ročištu, u njegovu korist zasnuje založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine radi čije je naplate ovrha određena (članak 257. do 260.)“;

- da je prijedlog tuženika za zasnivanje založnog prava na nekretnini bio nepravodoban;

- da u samom rješenju Općinskog suda u [adresa] Posl. br. Ovr-143/96-109 od dana 23. veljače 2011. godine nije naznačeno na koji način je podnesen prijedlog najkasnije na drugom ročištu za dražbu već da je prijedlog podnesen naknadnim podneskom;

- da na zapisniku o 2. dražbi stoji da je u ranim jutarnjim satima zaprimljen telefaks punomoćnika tuženika, u spisu takav ispis telefaksa ne postoji, a što potvrđuje i sam tekst zapisnika kada ne precizira vrijeme slanja/primanja telefaksa poslanog od strane punomoćnika tuženika;

- da u listu 222 spisa Ovr-143/96, na koji se poziva zapisnik, stoji zahtjev za odgodom istog te isprika nedolaska, u zapisniku se samo utvrđuje kako za RH nitko nije pristupio bez navođenja daljnjeg teksta o isprici/neisprici nedolaska kao što je to navedeno za Poreznu upravu;

- da dodatno, sumnju povećava i ručni prepravak broja lista zapisnika u gornjem desnom kutu;

- da tužitelj drži da nije niti životno ni logično, a na koncu da je i nezakonito, ne navesti takav podatak u zapisniku od 2. dražbi, te osobito ne priložiti potvrdu slanja/primanja telefaksa uz list 222 spisa Ovr-143/96 budući da je isto od krucijalne važnosti za stjecanje prava;

- da je tužitelj nedvojbeno dokazao: zapisnikom Općine Rovinj, Sekretarijata za poslove uprave, Odjel općih, upravno-tehničkih i inspekcijskih poslova, Građevinsko- urbanističke inspekcije od dana 20. kolovoza 1991. godine, zapisnikom Općine Rovinj, Sekretarijata za poslove uprave, Odjel općih, upravno-tehničkih i inspekcijskih poslova, Građevinsko-urbanističke inspekcije od dana 08. svibnja 1992. godine, rješenjem, Istarske županije, Ureda za prostorno uređenje, stambenokomunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave u [adresa], klasa: UP/I-350-05/98-01/45, ur. broj: 2163-05/2-98-3 od 26.03.1998. godine, rješenje Istarske Županije, Grada Rovinja, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, klasa: UP/I-363-01/98-01/23, ur. broj: 2171/01-3-07-98-2, od dana 11. lipnja 1998. godine (3 stranice), kao i građevnom dozvolom, Ured državne uprave u Istarskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne odnose, Ispostave u [adresa], klasa: UP/I-361-03/99-01/84, ur. broj: 2163-12/05-03-14 od dana 17. veljače 2003. godine, da je gradio građevinu na z. k. č. [katastarska čestica] i zgr.č. 3829 k. o. [katastarska općina] sam i za svoje potrebe, odnosno da je stekao pravo vlasništva, između ostalog i na nekretnini, temeljem zakona;

- da ranije navedeni upravni akti dokazuju da su u zemljišnim knjigama upisani suvlasnici zemljišta znali za izgradnju te da su bili obaviješteni o izdanoj građevnoj dozvoli i nisu joj niti odmah, a ni naknadno usprotivili;

- da je tužitelj nedvojbeno dokazao pravni temelj stjecanja prava vlasništva nekretnine ispunjenjem zakonskih pretpostavki, kao i to da tuženik u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, kao i u vrijeme upisa Z-3955/08 (i pravo zaloga, i za zabilježbu ovršivosti tražbine), Z-1005/11 i Z-2404/12 nije postupao s povjerenjem u zemljišne knjige niti bio u dobroj vjeri, tj, da je tuženik nesavjestan i nepošten;

- da je navod tuženika iz odgovora na tužbu kako „nepoduzimanje radnji od strane tužitelja radi upisa prava vlasništva ne može se stavljati na teret ovrhovoditelja, ovdje tuženika“ nije utemeljen budući da tužitelj upravo podnošenjem tužbe u rubriciranom predmetu poduzima radnje koje su preduvjet kako bi mogao upisati svoje pravo vlasništva na Nekretnini, između ostalog, a što je tuženiku poznato i/ili nije moglo biti nepoznato budući da nije neuka stranka;

- da tvrdnja tuženika u odgovoru na tužbu (str. 3. pasus 3.) kako „tužitelj nema nikakav pravni osnov stjecanja nekretnine“, odnosno da „vlasništvo na nekretnini se stječe upisom u zemljišne knjige“ je u suprotnosti s činjenicama i dokazima koje je tužitelj iznio u rubriciranom predmetu, kao i sa odredbama pozitivnih pravnih propisa budući da je tužitelj stekao pravo vlasništva nad nekretninom temeljem zakon te je navedeno pravo stekao u trenutku ispunjenja zakonom propisanih pretpostavaka;

- da je tuženiku zasigurno poznato da odluka suda kojom se utvrđuje ostvarenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva temeljem zakona, kao i upis prava vlasništva u zemljišne knjige imaju isključivo deklaratornu narav;

- da budući da je nedvojbeno da je tužitelj stekao vlasništvo nekretnine na temelju zakona (dakle trenutkom ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki), odluka suda o istome, kao i upis tako stečenog prava vlasništva u zemljišne knjige imaju isključivo deklaratornu narav;

- da slijedom navedenoga tužitelj se može suprotstaviti pravu tuženika koji nije postupao s povjerenjem u zemljišne knjige niti u dobroj vjeri te je upisao svoja prava na nekretnini (Z-3955/08 (i pravo zaloga, i za zabilježbu ovršivosti tražbine), Z-1005/11 i Z-2404/12) dok još pravo tužitelja koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a koje pravo je tuženiku bilo poznato i/ili mu nije moglo ostati nepoznato;

- da sukladno odredbama članka 80.b Ovršnog zakona sud je prijedlog za ovrhu na nekretnini trebao odbiti, budući da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa tužitelja i interesa tuženika, a osobito iz razloga što je vrijednost tražbine tuženika, ukoliko se utvrdi da ista postoji, koja se namiruje u ovršnom postupku protiv PV, nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu;

- da tuženik nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe PV bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri;

- da je predmetna nekretnina jedina nekretnina tužitelja koja ima za cilj stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba tužitelja i njegove djece, a o čemu je tuženik bio upoznat prije uknjižbe zaloga Z-3955/08 i Z-1005/11 na nekretnini, odnosno upisa zabilježbe ovršivosti tražbine Z-3955/08 i zabilježbe ovrhe Z-2404/12 na nekretnini;

- da se niti AV kao ovršenik, a ni tužitelj, nisu izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasili s time da tuženik radi namirenja tražbine zatraži namirenje prodajom;

- da je provedbom ovrhe na nekretnini povrijeđeno je pravo tužitelja i njegove djece na vlasništvo i dom iz članak 34. i članka 48. Ustava RH, odnosno članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

- da su s građevinom na predmetnoj nekretnini tužitelj, kao i njegova djeca, ostvarili jaku, stvarnu i trajnu povezanost te su iznimno emotivno vezani;

- da slijedom navedenoga, određivanjem i provedbom ovrhe na nekretnini predstavlja nedvojbeno miješanje u pravo na vlasništvo i dom tužitelja i njegove djece, kroz praksu Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda RH, kao i ostalih nacionalnih sudova, ukoliko sud utvrdi da se postupak provodi glede nekretnine koja predstavlja dom, tada je u okviru testa razmjernosti potrebno doći do odgovora na pitanje je li zahtjev za ovrhu na nekretnini, a koji u konačnici završava iseljenjem tužitelja i njegove djece, neopravdano miješanje u njihovo pravo na dom;

- da test razmjernosti se provodi pomoću tri eliminacijska pitanja od kojih je negativan odgovor na jedno pitanje dovoljan kako bi se ustanovilo postojanje povrede prava na dom iz članak 8. Konvencije;

- da osim utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu te je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, što znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja taj cilj mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje razmjerno potrebama tuženika u odnosu na potrebe tužitelja;

- da ako tuženik bude osporavao pravo na dom tužitelja, tužitelj skreće pozornost na praksu Europskog suda za ljudska prava koji je utvrdio da pojedinac može imati pravo vlasništva nad određenom zgradom ili zemljištem u smislu članka 1. Protokola br. 1, a da nema dovoljne veze s tom nekretninom da bi ona predstavljala njegov „dom“ u smislu članka 8. Konvencije (Affaire Khamidov protiv Rusije);

- da s tim u svezi tužitelj upućuje na prasku Europskog suda za ljudska prava - Rousk protiv Švedske, Vaskrsić protiv Slovenije, u kojim slučajevima je došlo je do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju vezanu uz mirno uživanje svojeg vlasništva radi osiguranja plaćanja poreza državi, odnosno plaćanja duga koji je u očitom nesrazmjeru sa vrijednosti nekretnine;

- da građevina na nekretnini predstavlja vlasništvo i dom brata tužitelja i njegove djece, te je tuženik znao da ono što je u zemljišnim knjigama za nekretninu upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja i/ili je imao s obzirom na okolnosti dovoljno razloga za posumnjati u isto;

- da tužitelj i njegova djeca nemaju drugu nekretninu za život, te da je tuženik tijekom godina učinio brojne pogreške na štetu PV kao ovršenika u ovršnom postupku (primjerice Porezna uprava dva puta tereti PV za isti iznos, iako su sami utvrdili preplaćena sredstava s osnove jedne stavke, te izvršili preknjiženje) nekretnine;

- da tuženik nije dokazao da nema drugih prikladnih, manje tegobnih mogućnosti za namirenje svoje navodne tražbine, a navodna tražbina tuženika nije određena i zavisna je od ranije navedenih činjenica, kao i činjenica istaknutih i ovršnom postupku Ovr-3342/2015 te u konačnica je tražbina možda i u cijelosti namirena te niti ne postoji, stoga je takvo provođenje ovrhe protivno pravu na vlasništvo i dom iz navedenih članaka Ustava RH, Konvencije i Protokola br. 1 uz Konvenciju, odnosno predstavlja zadiranje u vlasništvo i dom;

- da provođenje ovrhe te zasnivanje prava tuženika na nekretnini (Z-3955/08) i pravo zaloga i za zabilježbu ovršivosti tražbine (Z-1005/11 i Z-2404/12) nije nužno, nije razumno te svakako ne prolazi test razmjernosti te predstavlja ujedno i povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

- da tužitelj ističe kako je tužba forme i sadržaja isključivo iz razloga što je tužitelj postupao po uputi iz točke I. izreke rješenja suda u ovršnom postupku Ovr-3342/2015- 100 od dana 28. travnja 2021. godine, a kojim se uputilo tužitelja, kao treću osobu, da u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti odnosnog rješenja suda u odnosnom ovršnom postupku (Ovr-3342/2015) pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na nekretninu;

- da recentna praksa Ustavnog suda, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, daje za pravo tužitelju da postupi na način i u formi kojoj je postupio budući da je temeljni zahtjev svakog pravnog poretka utemeljenog na načelu vladavine prava da sudovi poznaju propise koje primjenjuju u konkretnim slučajevima i da daju zakonitu i pravilnu uputu te stoga, za postupanje po eventualno pogrešnoj uputi koju daju sudovi, tužitelj ne smiju trpjeti štetne posljedice.

- da slijedom navedenoga, nema mjesta primjeni odredbi članka 332.a st.1. Zakona o parničnom postupku, tj. da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a na što se poziva tuženik u odgovoru na tužbu.

4. Podneskom od 13. ožujka 2023. godine (list 87-89) prvotuženica se očitovala na navode iz podneska tužitelja u bitnome navodeći da u tom podnesku tužitelj zahtjeva i navodi pravno nepostojeće institute "proglašenja nedopuštenim upis založnog prava", "proglašenja nedopuštenim upis zabilježbe ovršivosti tražbine" i "proglašenja nedopuštenim upisa zabilježbe ovrhe" te traži i brisanje predmetnih zemljišnoknjižnih upisa. Tužena smatra da parnični sud u ovom postupku nije ovlašten odlučivati o drugim zahtjevima tužitelja osim o zahtjevu u odnosu na koji je tužitelj i upućen u parnicu kao treća osoba rješenjem posl.br. Ovr-3342/2015 od 21. travnja 2021. godine, a koji se odnosi na proglašenje ovrhe nedopuštenom. Daljnji je navod tuženice, da u navedenom podnesku tužitelj iznosi da su istome od potpuno drugih institucija izdani upravni akti koji ne potvrđuju njegovo pravo vlasništva, odnosno samovlasništva, jer to nije niti u ovlasti tih institucija, kako je riječ o aktima kojima su samo odobreni radovi tužitelju kao podnositelju zahtjeva za građevinsku dozvolu i legalizaciju nekretnine, a to što se suvlasnici nekretnine nisu usprotivili tim radovima, navedeno da ne predstavlja njihovo odreknuće od vlasništva nego gradnju objekta na istom, a što su oni očito prihvatili s obzirom da je njihovo nekretnina dobila na vrijednosti. Stoga, da je nejasno kako je tužitelj mogao postati samovlasnik nekretnine temeljem zakona, što tvrdi bez pozivanja na ikakve zakonske odredbe jer mjerodavne ne postoje. Konačno, ukazuje se da su svi postupci pravomoćno okončani pa se neosnovano tvrdi da je davnih godina bilo nezakonitosti u ovršnim postupcima. Konačno, da je neosnovano i pozivanje na "pravo na dom" i "pravičnu ravnotežu iz čl. 80.b Ovršnog zakona", s obzirom da se ne radi o postupku iseljenja tužitelja pa se ne može primjenjivati test razmjernosti. Osim toga, da bi se uopće moglo raspravljati o istome tužitelj bi trebao dokazati sve tvrdnje koje bi išle u prilog predmetnim argumentima.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje u ovoj pravnoj stvari sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem rješenja od 12. rujna 2022. godine (list 19-33);

- čitanjem rješenja od 02. rujna 2022. godine (list 34-39);

- čitanjem rješenja od 11. lipnja 1998. godine (list 55-57);

- čitanjem zaključka i rješenja (list 58-60);

- čitanjem rješenja VS RH (list 61-66);

- čitanjem zapisnika (list 67-69);

- čitanjem rješenja od 26. ožujka 1998. godine (list 70-77);

- čitanjem rješenja od 21. travnja 2021. godine (list 78-81);

- čitanjem zapisnika od 23. veljače 2011. godine u predmetu Ovr-143/96 (list 84, 86);

- čitanjem podneska od 23. veljače 2011. godine (list 85);

- uvidom u račun (list 93);

- uvidom u preslik ovršnog predmeta Ovr-3342/2015 koji prileži predmetu kao dokaz u pravnoj stvari ovrhovoditelja RH, protiv ovršenika PV;

- uvidom u ovršni predmetu Pu Ovr-7/2021 koji prileži spisu kao dokaz;

- saslušanjem svjedoka: BV, JV, UV, VV i FV na ročištu od 07. studenoga 2023. godine (list 116-119);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 29. kolovoza 2024. godine (list 129) i drugotuženika na ročištu od 14. studenoga 2024. godine

(list 132-133).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. 7 . Predmet spora je zahtjev tužitelja da se nedopuštenom proglasi ovrha u predmetu istog prvostupanjskog suda posl.br Ovr-3342/2015, te proglašenje nedopuštenim postupke osiguranja uknjižbom založnog prava upisanih temeljem rješenja ovoga suda u predmetima posl.br. Ovr-507/08 i Ovr-143/96, koji postupci se vode po prijedlogu ovdje prvotužene Republike Hrvatske, Ministarstva financija, kao ovrhovoditelja i predlagatelja osiguranja, protiv drugotuženika PV, kao ovršenika, na 3. suvlasničkom dijelu 1/4 dijela k. č. br. [katastarska čestica], voćnjak iz zk. tijela 2., zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], uz nalaganje Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola da briše zabilježbe založnog prava, ovršivosti i zabilježbe ovrhe upisanih osnovom donesenih rješenja o ovrsi i rješenja o osiguranju uknjižbom založnog prava.

8. U ovoj pravnoj stvari nije sporno:

- da je tužitelj LV suvlasnik u 1/4 dijela (2. suvlasnički dio) k. č. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na kojoj nekretnini dolazi upisan u 1/4 dijela (3. suvlasnički dio) i trećetuženik AV, na kojem 3. suvlasničkom dijelu 1/4 je temeljem rješenja Ovr-507/08 od 27. studenoga 2008. godine uknjiženo pravo zaloga predlagatelja osiguranja Republike Hrvatske, Ministarstva financija, dopušteno rješenjem Z-3955/08 kojim istim rješenjem je zabilježena i ovršivost tražbine koja ima učinak da se ovrha na toj nekretnini smije provesti i prema trećoj osobi koja je tu nekretninu kasnije stekla;

- da je na istom 3. suvlasničkom dijelu 1/4 k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], temeljem rješenja ovoga suda od 23. veljače 2011. godine posl.br. Ovr-143/96-109 uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja nove tražbine Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezne uprave, protiv ovršenika PV, dopušteno rješenjem Z-1005/11;

- da je predmetni suvlasnički udio 1/4 dijela k. č. br. [katastarska čestica] (3. suvlasnički dio) na kojem dolazi upisan drugotuženik, predmet ovrhe određene ovosudnim rješenjem od 17. listopada 2012. godine posl.br. Ovr-527/12 na osnovu kojeg je zabilježena ovrha na navedenom suvlasničkom udjelu utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezne uprave iz iznosa dobivenog prodajom;

- da je ovdje tužitelj LV upućen kao treća osoba - podnositelj prigovora da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koja se provodi na 3. suvlasničkom dijelu 1/4 k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (predmet ovrhe u postupku posl.br. Ovr-3342/2015);

- da je tužitelju kao investitoru izdana građevna dozvola za dogradnju postojeće stambene građevine te gradnju garaže na zgr.č. 3829 i k. č. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], rješenjem od 17. veljače 2003. godine, klase UP/I-361-03/99-01/84, izdato od strane Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave u [adresa], a na temelju podnesenog zahtjeva od dana 13. rujna 1999. godine;

- da je prethodno izdavanju građevne dozvole od 17. veljače 2003. godine pravomoćnim rješenjem od 26. ožujka 1998. godine Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, odlučeno o zadržavanju u prostoru objekta čija je izgradnja započeta bez odobrenja za gradnju, a koje zamjenjuje lokacijsku dozvolu.

9. Sporno je:

- da li je prvotužena postupala u dobroj vjeri u trenutku kada je predlagala ovrhu i pravo zaloga odnosno da li je imala dovoljno razloga posumnjati da upis u zemljišnim knjigama nije potpun i da je različit od, po tužitelju, prikazanog izvanknjižnog stanja;

- da li se vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona može suprotstaviti pravu prvotužene kao ovrhovoditelja koja je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisala svoje pravo zaloga odnosno predložila ovrhu određenu po ovome sudu.

10. Tužitelj tvrdi da je isti vlasnik građevine sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], kojeg zemljišta je i suvlasnik u 1/4 dijela, a koja gradnja stambenog objekta da je započeta 1991. godine, a onda nastavljena po izdavanju građevne dozvole 2003. godine stoga, da je na predmetnom objektu stekao vlasništvo građenjem. Tužitelj smatra da je prvotužena bila nesavjestan stjecatelj odnosno, da nije bila u dobroj vjeri kada je predložila, a onda i ishodila upis uknjižbe založnog prava i zabilježbu ovrhe na predmetnom suvlasničkom udjelu sporne nekretnine, a sve kako je na temelju izdanih akata bilo dovoljno razloga za sumnju da knjižno stanje ne odgovara izvanknjižnom u vrijeme kada je vrijedila suspenzija načela zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga odredbom čl. 388. ZV-a, a primjena kojeg načela da je odgođena sve do 01. siječnja 2017. godine.

11. Iz iskaza saslušanih svjedoka BV kao bivše supruge tužitelja, te susjeda obitelji LV, SV, UV, VV i FV, istovjetno proizlazi da su roditelji tužitelja i drugotuženika dovršili gradnju kupljenog stambenog objekta u kojem su stanovali kao obitelj da bi, za vrijeme trajanja braka tužitelja i supruge BV isti započeli gradnju novog stambenog objekta (1991. godine) koja gradnja je zaustavljena prijavom susjede kao bespravne, a kasnije nastavljena ishođenom građevnom dozvolom. Po svim svjedocima je istovjetno navedeno da novosagrađeni objekat predstavlja zasebnu stambenu cjelinu koja je od stare kuće u potpunosti odvojena i po istima investitori bili BV i LV međutim, nikad po njima dovršena.

11.1. Svjedokinja SV iskazuje sudu o svojim saznanjima glede financiranja gradnje novog objekta navodeći, da je rečeno po tadašnjima suprugama braće LV (BV i L) da je drugotuženik uzeo kredit (navodeći iznos od 450.000,00 DEM) da bi tim novcem tužitelj sagradio novu kuću, a za uzvrat da drugotuženiku ostane stara roditeljska kuća (već postojeća). Dakle, po njoj je riječ o podjeli u kojoj bi tužitelj dobio novosagrađenu kuću, a drugotuženik staru obiteljsku u kojoj braća i stanuju svaki na svojoj etaži.

12. U odnosu na navedeno po svjedokinji JV, tužitelj je potvrdio navod da je drugotuženik isplatio njemu iznos od 45.000,00 eura (a ne navedeno po svjedokinji 450.000,00 DEM), kao vrijednost 1/4 dijela stare obiteljske kuće koje je i tužitelj bio suvlasnik. Tužitelj tvrdi da je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] u naravi u većem dijelu izgrađena novosagrađenom kućom koje je on vlasnik u cijelosti, a do koje se nalazi i k. č. br. [katastarska čestica]/Z koju su njegovi roditelji P i A kupili sa već postojećom započetom gradnjom od bivšeg vlasnika B i tu gradnju dovršili 1969. godine, kada su uselili u predmetni objekat, da bi naknadno od Grada Rovinja otkupili i k. č. [katastarska čestica] kao okućnicu koja bi po prostornom planu pripadala stambenom objektu njihove kupljene k. č. [katastarska čestica]/Z. Godine 1972. kada su se njihovi roditelji razveli, 1/2 dijela bračne stečevine oca da se pripisala njemu i bratu kao malodobnima i po tom osnovu njih dvoje dolaze upisani svaki u 1/4 dijela, s time da je majka otplatila i očev kredit. Godine 1991. da je isti uz suglasnost majke i brata započeo nadogradnju postojećeg objekta na toj k. č. [katastarska čestica], i dijela na k. č. [katastarska čestica]/Z koji izgrađeni objekat da predstavlja ukopani podrum, prizemlje, prvi kat i visoko potkrovlje, tlocrtne površine cca 120 m2, a koji predstavlja zasebnu jedinicu sa svojim ulazom i unutarnjim stepenicama. Zbog bratovog duga prema poreznoj upravi da je uslijedila ovrha i na 1/4 dijela nekretnine koja je u dijelu već bila izgrađena po njemu kao investitoru od kada se isti ne može više odcijepiti i provesti elaborat, s time da je isti bio spreman otplatiti njegov dug od cca 17.000 eura međutim, da to ne može učiniti bez suglasnosti brata koji odbija da tužitelj namiri njegovo dugovanje. Tužitelj osporava da bi drugotuženik na bilo koji način sudjelovao u izgradnji predmetnog objekta na k. č. [katastarska čestica] i čini nespornim da je suglasnost za gradnju od majke i brata dobio pod uvjetom da bratu proda 1/4 dijela stare kuće za 45.000,00 DEM, što je i realizirano.

13. Drugotuženik je u stranačkom iskazu učinio nespornim da ima dug prema Ministarstvu financija i to po njegovom znanju utvrđen u iznosu 17.500,00 eura, bez kamata kojeg da namjerava riješiti do kraja godine. Isti osporava tužiteljev zahtjev u cijelosti jer da nadogradnja postojećeg objekta na k. č. [katastarska čestica] ne predstavlja isključivo tužiteljevo vlasništvo, iako ne osporava da bi tužitelj sudjelovao u toj gradnji. Tvrdi da se nova građevina proteže na dvije čestice i da je riječ o investiciji cijele obitelji dakle, i njegove sada pok. majke, a sve kako je gradnja počela pred 34 godine i u tome svi sudjelovali. Drugotuženik čini nespornim da nema komunikacije između starog i novosagrađenog objekta na k. č. [katastarska čestica] to da i on i tužitelj stanuju u zgradi na k. č. [katastarska čestica]/Z i to drugotuženik na katu, a tužitelj u prizemlju dok u novom objektu na k. č. [katastarska čestica] da još uvijek nitko ne stanuje jer je nedovršeno. Nadalje, čini nespornim da je bivša supruga tužitelja, BV, za vrijeme trajanja njihovog brata ulagala u tu gradnju međutim, ne zna kako su tadašnji bračni drugovi riješili svoje imovinske odnose, te ukazuje da je s bratom u lošim odnosima, odnosno da s njime nema nikakve odnose. Tvrdi da je i on učestvovao u gradnji objekta nadozidanog na k. č. br. [katastarska čestica] kao suvlasnik i zemljišta, a osim toga da je on kupio od brata pola stana stare kuće kako je u obitelji bio dogovor da bi stari dio terena i kuće pripali njemu, a tužitelju novosagrađeni objekt koji bi on sagradio dijelom i obiteljskim novcem, konkretno iznosom od 40.000 DEM koji je bio namijenjen onome koji bude išao graditi. Tvrdi da je opcija gradnje njemu pripala no, kako je tužitelj uvidio da on nema namjeru graditi prema mogućoj izgrađenosti, da se tužitelj ponudio da on krene sa gradnjom na k. č. [katastarska čestica] osiguranim sredstvima obitelji od 40.000 DEM, na što je pristao pa je tužitelj uz ta sredstva i sredstvima koje je tadašnja supruga dobila od obitelji, krenuo u gradnju, a drugotuženik sredstvima ostvarenima od kredita isplatio tužitelja za stan u starom objektu u vrijednosti od 40.000 DEM. S obzirom na sadašnju situaciju, tuženik ukazuje da je tužitelj "pokupio" pola stare kuće i cijeli novosagrađeni objekat pa zahtjeva od njega da mu isplati dio koji je dobio ugovorom o doživotnom uzdržavanju.

14. Tužena ukazuje da u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu i prijedloga radi osiguranja uknjižbom založnog prava na predmetnoj 1/4 dijela sporne nekretnine, na kojoj dolazi upisan drugotuženik kao ovršenik, nije bio evidentiran nikakav upis u korist treće osobe - ovdje tužitelja to, da ista nije imala nikakvih saznanja da bi zemljišnoknjižno stanje bilo različito od izvanknjižnog stanja, pa kako tužitelj nije publicirao svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi, da je prvotuženica kao ovrhovoditeljica u dobroj vjeri podnijela prijedlog za ovrhu i prijedlog za osiguranje tražbine uknjižbom založnog prava, čijem osporavanju u ovom postupku smatra da nema mjesta s obzirom je tužitelj upućen po sudu samo radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pa da slijedom navedenog prvotuženica uživa i zaštitu prema načelu povjerenja u zemljišne knjige. Prvotuženica smatra da je neosnovano i tužiteljevo pozivanje da bi gradio isključivo sam i za svoje potrebe pa da je građevinu stekao u vlasništvo građenjem, a sve ukazujući da navedeno nije ničim ni dokazao, pa da je bespredmetno o tome raspravljati pozivom na mjerodavni propis čl. 24. ZOVO-a, kako su i on i članovi obitelji znali za vlasničko stanje nekretnine i da tužitelj, eventualno, isključivo za sebe gradi građevinu. Konačno, neosnovanim drži i tužiteljevo pozivanje na suspenziju načela povjerenja u zemljišne knjige propisanu čl. 388. st. 5. ZV-a jer ista je propisana isključivo u odnosu na stjecatelje onih nekretnina na kojima je bilo upisano društveno vlasništvo, a koje nije bilo brisano prije nego što je ZV stupio na snagu (01. siječnja 1997. godine).

15. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je stekao pravo vlasništva građenjem na spornom dijelu nekretnine koja je predmet ovrhe i zaloga, koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću, a prema navodima istoga gradnja započela 1991. godine i dovršena u većem dijelu (bez pokrova) do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stoga da se ima primijeniti odredba čl. 24. ZOVO-a.

16. Prije svega valja istaći da se stjecanje, promjene i prestanak stvarnih prava prosuđuju prema pravnim pravilima koji su bili na snazi u vrijeme stjecanja, promjene ili prestanka tih prava (čl. 388. st. 2. ZV-a).

17. U vrijeme gradnje na snazi je bio ZOVO, koji odredbama čl. 24., čl. 25. i čl. 26. propisuje stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, tako što učinke navedene izgradnje razlikuje s obzirom na poštenje ili nepoštenje graditelja i vlasnika zemljišta: graditelj pošten, vlasnik nepošten - čl. 24., graditelj nepošten, vlasnik pošten - čl. 25. i graditelj pošten, vlasnik pošten - čl. 26. ZOVO-a.

18. Tužitelj tvrdi da je stekao pravo vlasništva građenjem pozivom na odredbu čl. 24. ZOVO-a kojom je propisano da osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

19. Stjecanje vlasništva građenjem na tuđem zemljištu je izvorno stjecanje, a izvorna stjecanja spadaju u stjecanja na temelju zakona tj. radi se o stjecanju vlasništva vanjskim priraštajem nekretnini. Kod takvog stjecanja vlasništvo se stječe u trenutku kada se ispune sve zakonom propisane pretpostavke, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj.

19.1. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je započeo bespravnu gradnju na tuđem zemljištu, u suvlasništvu drugotuženika (a u dijelu i u njegovu suvlasništvu) uz znanje i odobrenje ostalih suvlasnika, dakle i drugotuženika jer je prema kazivanju obiju strana u postupku, to bilo dogovoreno u obitelji kompenzirajući ovu gradnju i isplatu za drugu nekretninu (staru kuću) kako bi braća "jedno sutra" i podijelila imovinu postojećeg i budućeg novosagrađenog objekta. Navedena gradnja da se nastavila uz ishođenu građevnu dozvolu iako očito još nedovršena, a da s tužitelj nije pobrinuo da se upiše kao suvlasnik i na sada spornoj 1/4 dijela predmetne nekretnine.

20. Sagledavajući tako utvrđeno činjenično stanje ima se zaključiti da nisu ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu primjenom čl. 24. ZOVO-a jer je tužitelj znao da gradi na bratovom dijelu nekretnine s obzirom je to i dogovoreno u obitelji, a vlasnik zemljišta se doista znajući za izgradnju nije odmah usprotivio vjerujući postignutom dogovoru, što sada osporava.

21. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZV-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelja (st. 2. toga članka). Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3. toga članka). Međutim, iako ne mora istraživati izvanknjižno stanje, stjecatelj ne smije imati razumnih razloga posumnjati u istinitost zemljišnoknjižnog upisa.

22. Navedene odredbe čl. 122. ZV-a odgovarajuće se primjenjuju prema odredbi čl. 318. ZV-a na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige glede založnih prava na nekretninama, ako nisu suprotne pravnoj naravi tih prava.

23. Gotovo na identičan način načelo povjerenja u zemljišne knjige je propisano čl. 8. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17, u daljnjem tekstu ZZK) koje je bilo na snazi za sporno razdoblje, a kojim je propisano da zemljišne knjige, izvatci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava (st. 1.). Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta (st. 2.). Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravo je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što ni je istraživao izvanknjižno stanje (st. 3.).

24. Relevantna odredba za predmetnu pravnu stvar je i odredba čl. 130. ZV-a kojom je propisano da tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (st. 1.), ali i da se vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri u pisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (st. 2.).

25. Iz provedenog dokaza saslušanjem stranaka proizlazi, da je tužiteljevo pitanje prava vlasništva i na tuženikovom (bratovom) suvlasničkom udjelu predmetne nekretnine isti problematizirao tek nakon što je određena ovrha na predmetnoj nekretnini podnošenjem prigovora u ovršnom postupku, a potom i podnošenjem tužbe radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, kako i biva upućen od strane suda. Međutim, valja imati u vidu da i prije toga na istom suvlasničkom dijelu drugotuženika (ovršenika), isti ovrhovoditelj ovdje prvotuženi osiguravao svoju tražbinu uknjižbom založnog prava koji upisani zalozi nisu mogla ostati nepoznati tužitelju kao suvlasniku, pa isti znajući za to nije poduzeo ništa kada je ovrha već bila prijeteća. Tužitelj prigovara prvotuženici da bi ista znala ili trebala znati da knjižno stanje ne odgovara izvanknjižnom pozivajući se na akte koje je tužitelj ishodio u svrhu legalizacije bespravno sagrađenog objekta i prethodno vođenih postupaka ovrhe i protiv tužitelja međutim, ovi navodi po ocjeni suda su neosnovani imajući u vidu da prvotuženica nije izdavatelj ni jednog od dostavljenih akata koji se tiču dopuštenja gradnje niti je tužitelj dokazao da bi tuženica imala saznanja ili trebala imati saznanja da bi istoj bilo poznato da je predmetna nekretnina u njegovom vlasništvu, odnosno objekat sagrađen na toj nekretnini, koji da ne može biti predmet ovrhe, tim više što je i dan danas predmetna nekretnina u suvlasništvu pored tužitelja i drugotuženika i drugih osoba.

26. Stoga, prema utvrđenjima ovoga suda prvotužena nije znala niti je mogla znati, da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno te da je različito od izvanknjižnog stanja. Nadalje, nije mogla zaključiti da postoji neupisano pravo vlasništva tužitelja jer zemljišnoknjižno stanje u trenutku podnošenja prijedloga (a isto i u trenutku upisa određene ovrhe i založnog prava) je ukazivalo da je upisani zemljišnoknjižni suvlasnik predmetnog dijela 1/4 sporne nekretnine bio drugotuženik, a isto tako nije bilo vidljivo da postoje bilo kakva suvlasnička prava tužitelja, jer u tom trenutku nisu bila upisana.

27. Polazeći od naprijed navedenih zakonskih odredbi i tužiteljevih navoda, valja navesti da predmnijevani vlasnik (dakle onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja stvari, a koji se po tome ima smatrati vlasnikom te stvari) može uspješno štiti svoje pravo na predmetu ovrhe i osiguranja kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten, odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo - što valja cijeniti u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja: ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa. Pri tome valja reći da je teret dokaza, da je prvotuženica obzirom na okolnosti, imala dovoljno razloga da posumnja da je knjižno stanje na predmetnoj nekretnini drugačije od izvanknjižnog stanja stoga, da bi prvotuženica postupila nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu i zasnivanja založnog prava, na tužitelju.

27.1. Kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da bi prvotuženica postupala nesavjesno, već suprotno tome, kako je sud uvjerenja da je prvotuženica postupala s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri upisala svoja prava na nekretnini dok još tužiteljevo pravo o kojemu sud u ovome postupku odlučuje kao o prethodnom pitanju (moguće i bilo stečeno na temelju zakona) nije bilo upisano, sud je odlučio odbiti tužene zahtjeve tužitelja u cijelosti.

28. U odnosu na tužiteljev prigovor prava na dom, valja istaknuti da takav prigovor nije osnovan. Naime, tužitelj ističe prigovor zaštite prava na dom sukladno odredbi čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 - dalje: Konvencija) navodeći u bitnome da predmetna građevina koja je u 1/4 dijela predmet ovrhe predstavlja njegov jedini dom te da su sa predmetnom građevinom tužitelj kao i njegova djeca ostvarila jaku, stvarnu i trajnu povezanost te su iznimno emotivno vezani, slijedom navedenog određivanjem i provedbom ovrhe na predmetnoj nekretnini da predstavlja nedvojbeno miješanje u pravo na vlasništvo i dom tužitelja i njegove djece. Imajući u vidu navedeno, a po motrištu suda i neovisno o tome što nije riječ o parničnom postupku po tužbi za iseljenje, primjenom čl. 8. st. 1. Konvencije i čl. 34. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, odnosno čl. 80.b Ovršnog zakona, valja ocijeniti je li došlo do povrede prava na dom. Po čl. 34. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/00, 28/01, 5/14) dom je nepovrediv.

29. Po čl. 16. Ustava Republike Hrvatske sloboda i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i pravo drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničavanje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničavanjem u svakom pojedinom slučaju.

30. Člankom 8. st. 1. i 2. Konvencije je propisano da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, te da javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

31. Može li neka od propisanih iznimki iz čl. 8. st. 2. Konvencije opravdati miješanje javne vlasti u pravo na dom, prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Stoga je u konkretnom predmetu potrebno odgovoriti na pitanja je li predmetni stan dom tuženika, bi li nalog za njegovo iseljenje predstavljalo miješanja u pravo na poštovanje doma, te je li takvo miješanje odnosno, prisilno iseljenje u skladu a zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu.

32. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj prije svega nije dokazao, da bi predmetna građevina sagrađena na spornoj k. č. [katastarska čestica] u 1/4 dijela koja je predmet ovrhe i založnog prava predstavljala njegov dom, imajući u vidu da je prema iskazima svjedoka, a i konačno iskaza stranaka utvrđeno, da tužitelj i drugotuženik žive u staroj obiteljskoj kući i to svaki na svojoj etaži. Stoga, sasvim sigurno ovršni postupak koji je u tijeku ne dovodi u pitanje dom u kojem stanuje tužitelj, a niti dom u kojem je on odrastao sa svojim roditeljima, a isto tako ne dovodi u pitanje dom u kojem su njegova djeca odrasla imajući u vidu da je još uvijek nedovršen i da u njemu njegova obitelj nije nikada uselila, to konačno da do provođenja ovrhe nije problematiziran. Stav je ovoga suda da predmetni novosagrađeni objekat ne predstavlja "dom" koji uživa zaštitu čl. 8. st. 1. Konvencije, stoga da nema potrebe ocjenjivati razmjernost i razumnost mjere odnosno miješanja javne vlasti u pravo na dom, koje je u svakom slučaju utemeljeno na zakonu jer se provodilo na temelju ovršnih isprava.

33. Slijedom donesene odluke pristupilo se razmatranju zahtjeva prvotužene za naknadu parničnog troška prema dostavljenom troškovniku.

34. Sud je u cijelosti dosudio traženi trošak u iznosu od 3.000,00 eura ocijenivši ga osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice, a dosuđeni iznos odnosi se na nagradu odvjetnika za sastav odgovora na tužbu (500,00 eura), sastava obrazloženog podneska od 13. ožujka 2023. godine (500,00 eura) te pristup na održana ročišta od 15. ožujka 2023. godine, 07. studenoga 2023. godine, 29. kolovoza 2024. godine te 14. studenoga 2024. godine (svako po 500,00 eura).

35. Slijedom prednjih navoda u odnosu na troškove postupka odlučeno je kao u toč.

II. izreke ove odluke a na temelju čl. 154. i 155. ZPP-a te Tbr. 8., 9., 46., 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Rovinju, 24. prosinca 2024. godine

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, odnosno pisanim putem u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.