Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-118/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja LC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 3. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranka te tužitelja osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 24. prosinca 2024.,

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50-3929901 koji su dana 20. veljače 2007. sklopili tužitelj LC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju LC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.030,59 eur/22.834,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 0,67 eur/5,08 kn počam od 29.02.2008.g.,

- na iznos od 3,71 eur/27,96 kn počam od 31.03.2008.g.,

- na iznos od 13,05 eur/98,33 kn počam od 31.10.2008.g.,

- na iznos od 3,23 eur/24,37 kn počam od 30.11.2008.g.,

- na iznos od 15,71 eur/118,39 kn počam od 31.12.2008.g.,

- na iznos od 17,63 eur/132,84 kn počam od 31.01.2009.g.,

- na iznos od 18,50 eur/139,37 kn počam od 28.02.2009.g.,

- na iznos od 16,11 eur/121,38 kn počam od 31.03.2009.g.,

- na iznos od 16,57 eur/124,81 kn počam od 30.04.2009.g.,

- na iznos od 12,91 eur/97,29 kn počam od 31.05.2009.g.,

- na iznos od 10,22 eur/77,03 kn počam od 30.06.2009.g.,

- na iznos od 10,94 eur/82,42 kn počam od 31.07.2009.g.,

- na iznos od 12,36 eur/93,10 kn počam od 31.08.2009.g.

- na iznos od 12,23 eur/92,17 kn počam od 30.09.2009.g. - na iznos od 10,80 eur/81,37 kn počam od 31.10.2009.g.

- na iznos od 13,49 eur/101,63 kn počam od 30.11.2009.g.,

- na iznos od 15,65 eur/117,88 kn počam od 31.12.2009.g.,

- na iznos od 18,71 eur/140,99 kn počam od 31.01.2010.g ,

- na iznos od 18,01 eur/135,69 kn počam od 28.02.2010.g.,

- na iznos od 22,17 eur/167,05 kn počam od 31.03.2010.g.,

- na iznos od 21,38 eur/161,10 kn počam od 30.04.2010.g.,

- na iznos od 22,92 eur/172,70 kn počam od 31.05.2010.g.,

- na iznos od 36,24 eur/273,07 kn počam od 30.06.2010.g.,

- na iznos od 33,50 eur/252,40 kn počam od 31.07.2010.g.,

- na iznos od 41,88 eur/315,53 kn počam od 31.08.2010.g.,

- na iznos od 38,98 eur/293,72 kn počam od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 34,33 eur/258,64 kn počam od 31.10.2010.g. - na iznos od 44,15 eur/332,66 kn počam od 30.11.2010.g.,

- na iznos od 56,65 eur/426,82 kn počam od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 47,80 eur/360,14 kn počam od 31.01.2011.g. - na iznos od 50,90 eur/383,53 kn počam od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 46,96 eur/353,79 kn počam od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 47,66 eur/359,13 kn počam od 30.04.2011.g,

- na iznos od 64,42 eur/485,36 kn počam od 31.05.2011.g.,

- na iznos od 66,05 eur/497,66 kn počam od 30.06.2011.g.,

- na iznos od 80,05 eur/603,12 kn počam od 31.07.2011.g.,

- na iznos od 72,86 eur/548,94 kn počam od 31.08.2011.g.,

- na iznos od 64,99 eur/489,64 kn počam od 30.09.2011.g.,

- na iznos od 64,14 eur/483,28 kn počam od 31.10.2011.g.,

- na iznos od 63,54 eur/478,71 kn počam od 30.11.2011.g. - na iznos od 67,29 eur/507,00 kn počam od 31.12.2011.g. - na iznos od 1.701,23 eur/12.817,95 kn počam od 18.01.2012.g., sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju LC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.955,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 24. prosinca 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovome sudu 31. ožujka 2023., tužitelj LC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje tužitelj), u bitnom navodi da je sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 (dalje tuženik), sklopio 20. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj: 158-50- 3929901. Temeljem navedenog Ugovora tužitelju je odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 21.276,46 CHF, po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca. Tijekom otplate ugovora o kreditu tuženik je jednostrano u više navrata povećavao anuitet kredita, a ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica, koja je ništetna jer tuženik kao trgovac prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora postupio je suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača. O odredbama Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je utvrđena valutna klauzula se nije pojedinačno pregovaralo, a isto tako nisu naznačeni niti parametri ili mjerila po kojima bi tužitelj bio upoznat s načinom promjene valutnom klauzulom, a time i sa cijenom kredita, visinom svoje kreditne obveze. Stoga su odredbe u dijelu promjene valutne klauzule nerazumljive, nepoštene i tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj. Ništetnost odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula, utvrđena je ništetnom pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda RH u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojima je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banka, između ostalih i ovdje tuženika, uslijed postupanja tuženika, tužitelj je plaćao veći iznos anuiteta od onog koji je plaćao po tečaju CHF-a na dan isplate (korištenja kredita), pa sukladno navedenom tužitelj potražuje za razdoblje od 29. veljače 2008. do 18. siječnja 2012. preplatu s osnova razlike u iznosu od 3.030,59 €, sa pripadajućim zakonskim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 12. srpnja 2023. tuženik se protivi tužbi kako po osnovu, tako i visini. Tuženik smatra kako su predmetne odredbe tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive tijekom pregovaranja o ponudi kredita, obrazložene su mu posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koji je tužitelj pristao. Tuženik ističe da se po valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo pa sukladno tome navedena odredba ne može biti ništetna. Tužiteljev ugovor nije bio uzmi ili ostavi već je tužitelj mogao izabrati primjenu nekog drugog ugovora te sukladno tome ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja, te prigovor mjesne nenadležnosti.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu (stranice 7- 11 spisa), otplatni plan za kredit (stranica 12-22 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 23-25 spisa), zahtjev za kredit (stranica 34 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka, provedeno je vještačenje po vještaku Dragani Bubalo.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/2022, 114/2022 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 21.276,46 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje čl. 4. ugovoren je rok vraćanja od 84 mjeseca, a čl. 7. način vraćanja i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prorogacija nadležnosti podrazumijeva sporazum stranaka, a kojem su prethodili pregovori, a postojanje takvog sporazuma tužitelj ne potvrđuje dok sam tuženik nije ponudio dokaze da bi stranke se doista, jasno i na transparentan način, sporazumjele o prorogaciji nadležnosti. Osim navedenog, niti iz odredaba samog Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije to jasno izraženo (primjena i provedba valutne klauzule) slijedom čega ovaj sud zaključuje da sami navodi ugovora o kreditu nisu jasni niti dovoljno transparentni da bi tužitelj mogao zaključiti (ili naslutiti) da će u budućnosti doći do takvog nerazmjera (uvećanja) između početnog anuiteta kredita i anuiteta prema otplatnom planu a zbog povećanja tečaja CHF (niti takvo što proizlazi iz otplatnog plana), a sam tuženik nije dokazao da bi na takav rizik s tužiteljem pojedinačno pregovarao i istog upozorio. Dakle, iz naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 81 ZZP/03) da se u svezi Ugovora o kreditu nije pregovaralo pojedinačno niti o jednoj spornoj ugovornoj odredbi (valutnoj klauzuli) pa tako niti o nadležnosti suda u slučaju spora odnosno odredbi čl. 12 Ugovora o kreditu, a jedina činjenica o kojoj se stvarno i doista pregovaralo je iznos kredita koji je tužitelju isplaćen (visina kupoprodajne cijene) te visina mjesečne rate.. Obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je odredba 12. Ugovora o kreditu ništetna, a temeljem čl. 81s t. 1.i 2. ZZP/03 slijedom čega se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 19.L. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16 dalje: ZPK, a koji se u konkretnom odnosu u odnosu na nadležnost, a obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, ima primijeniti) odnosno čl. 59. ZPP-a, a u skladu s kojom je tužitelj odabrao sud mjesne nadležnosti prema svom prebivalištu i prema podružnici tuženika u Sisku. Stoga je taj prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ocijenjen neosnovanim, pa je valjalo odlučiti kao u rješenju ove odluke. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo niti o jednoj odredbi kredita pa tako niti o mjesnoj nenadležnosti. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelj živi u [adresa] i od [adresa] do Zagreba ima 80 km, jedini prijevoz mu je vlak i ugovor je potpisao u Sisku, u mirovini je i puno mu je lakše doći na sud u Sisku nego u Zagrebu. Za tužitelja bi odlazak na sud u Zagreb predstavljao i fizički i materijalni napor. Sud je stajališta da postoji očiti nesrazmjer na štetu tužitelja u odnosu na ugovornu odredbu o mjesnoj nenadležnosti.

7. Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi da je otišao u auto kuću Rudman jer je želio kupiti osobni automobil i oni su ga uputili u banku, ovdje tuženika. U banci su mu pokazivali nekakve papire na kojima su bili u EUR i HRK i CHF, ali su mu ponudili kredit u CHF-u i on ga je prihvatio. Nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi kredita. On je iz [adresa] i od [adresa] do Zagreba ima 80 km, jedini mu je prijevoz do Zagreba vlak, ugovor je potpisao u Sisku u podružnici banke. U mirovini, inače se bavi poljoprivredom i nema nikakvih saznanja vezanih uz odnos HRK i CHF, odnosno EUR, niti mu je o tome bilo tko bilo što objašnjavao. Automobil je kupio za svoje osobne potrebe. Uzeo je kredit koji mu je banka ponudila, nije ništa znao o pojedinim vrstama kredita, koje su njihove prednosti niti mu je to itko objašnjavao.

8. Dakle, osnovom iskaza tužitelja kao stranke, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati niti je isti iskaz u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, ovaj sud je mogao utvrditi samo načelno pravilo postupanja tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Iz iskaza tužitelja jasno je da su se u to vrijeme kod tuženika mogli podizati krediti za kupnju osobnog automobila. Tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao da je doista tužitelj, na transparentan i razumljiv način, bio informiran o značenju valutne klauzule kao i o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u toj valuti.

9. Iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima - Ugovorom o kreditu) sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP-a budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti). Tužitelj je postupao isključivo kao fizička osoba i to radi podmirenja obveza koje je podigao radi kupnje automobila. Nastavno iz iskaza tužitelja sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, ali i iskaza samog tužitelja, utvrđeno je da se, osim samog iznosa kredita i roka otplate, o drugim odredbama nije posebno pregovaralo (dakle bez mogućnosti utjecanja na ugovorne odredbe), slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o nadležnosti i valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

12. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužitelja sud ističe slijedeće: Na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule CHF nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora. Istaknuti prigovori tuženika nisu osnovani.

13. Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 20. veljače 2007., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007).

14. Predmetne odredbe su kao takve implementira ne putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva je putem prakse Europskog suda dovela do visokog stupanja zaštite prava potrošača, pri čemu je praksa navedenog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje samog testa kontrole nepoštenosti, uzimajući u obzir činjenicu procesne autonomije država članica u pitanju samog procesnog aspekta primjene navedene direktive.

15. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. godine putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom zajednice. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i njezinim članicama te prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo prije datuma formalnog pristupa.

16. Nadalje, odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti i koje je Europski sud tumačio u nizu odluka. Ona je u svojem sadržaju materijalno pravna, ali istovremeno sadrži i procesni aspekt u vidu obveze nacionalnih sudova da provedu predmetnu kontrolu nepoštenost po službenoj dužnosti, pri čemu procesna autonomija država članica ne smije ograničavati ili sprječavati ostvarenje takvog cilja. U tom smislu je odredba čl. 3. st. 1. Direktive nužno povezana s odredbom čl. 7. st. 1. Direktive i 13 načelom učinkovitosti koje državama članicama nameće pozitivnu obvezu pružanja i osiguravanja djelotvornih pravnih sredstava unutar kojih potrošači mogu ostvariti zaštitu od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

17. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija, a kako je npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 JC i HC, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 L od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;. Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C154-15, C-307/15 i C-308/15 TC i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 J i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

18. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti odnosno i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, i što je prvi puta utvrđeno u presudi suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32.

19. Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule u CHF te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane činjenice da je u ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula, te činjenica da se o valutnoj klauzuli u CHF nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na utvrđenje glede pojedinačnog pregovaranja ovaj Sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP/03-a, sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U samom postupku je jasno utvrđeno da je tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli u CHF sadržala u ugovoru, na formuliranom standardnom ugovoru, te tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Glede navedenoga valja ukazati kao je riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji iako ističe da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, takve navode u postupku nije dokazao već je upravu suprotno utvrđeno da je tužitelju kao potrošaču ponuđen unaprijed formuliran ugovor na koji nije mogao utjecati

22. Tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti s jedne strane te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti, s druge. Tuženik je dakle raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu valutnu klauzulu nije prezentirao (što je utvrđeno iskazom samog tužitelja), radi čega činjenice u postupku, suprotno tvrdnjama tuženika, govore u prilog utvrđenju prema kojemu se po pitanju valutne klauzule u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao korisnika upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

23. Kod takvog ugovaranja ugovorna odredba dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani (u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da vezano uz valutnu klauzulu u CHF i nesigurnost koju vezanost kune za tu valutu proizvodi utječe na buduće ugovorne odnose. Takvo stanje nesigurnosti i neodređenosti glede valutne klauzule zasigurno i nedvojbeno dovodi do neravnoteže u odnosima stranaka, pri čemu rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena valutne klauzule dovodi tužitelja kao potrošača u stanje financijske nesigurnosti.

24. U odnosu na odredbu čl. 84. ZZP/03-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bile jasne, uočljive i lako razumljive, koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te točki 20 uvodne izjave, koja pripisuje da: "…budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije…". Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba obzirom da odredba čl. 5. st. 1. Direktive propisuje kako u slučaju ugovora u kojim se potrošaču sve ili određene odredbe nude napismeno, iste uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Zahtjev transparentnost kao pojam nužno nameće jezičnu i formalnu konotaciju odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (u tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 SC od 23. travnja 2015 , t. 50.).

25. Stoga zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 J i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.45., presuda suda C-26/13., H i RC od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, t. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojmova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već i ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti. U konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tuženik to učinio, pa je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao korisnika upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

26. Stoga razloga je ovom sudu, suprotno prigovoru tuženika sadržanom u odgovoru na tužbu, dopušteno ocjenjivati da li su odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede valutne klauzule poštene, te provedeni dokazi jasno i nedvosmisleno ukazuju na utvrđenje prema kojemu su odredbe u odnosu na valutnu klauzulu nepoštene, obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača 27. Nadalje, niti prigovor istaknuti u smislu informiranosti potrošača i toga da su ugovorne odredbe bile jasne, uočljive i lako razumljive, nije osnovan iz gore iznesenih razloga kao i činjenice da je pravomoćnim odlukama u postupku kolektivne zaštite potrošača jasno utvrđeno da je postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF bilo nedopušteno. Osim toga, tuženik je mogao regulirati kretanje tečaja na način da korisnik kredita ne bude izložen u tolikoj mjeri rastu anuiteta, a što očito nije učinjeno. Dakle, obvezno pravni odnos koji je između stranka nastao sklapanjem ugovora o kreditu, predstavlja dvostrano obvezni pravni posao u kojemu su se stranke bile dužne pridržavati navedenih osnovnih načela obveznog prava, pa je tuženik primjenom istih mogao regulirati pitanje valutne klauzule na način koji bi bio manje nepovoljan za tužitelja, a što nije učinio.

28. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor tuženika nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za sva potraživanja koja su dospjela zaključno sa 4. travnjem 2007. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Obzirom da je predmetna tužba podnesena 31. ožujka 2023. (e-komunikacijom), a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja, koje je dospjelo najkasnije do 29. veljače 2008. (najstariji mjesečni iznos) nije u zastari, kako u odnosu na glavnicu tako i na sporedna potraživanja kamata.

29. Imajući u vidu sve gore navedeno posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a), te i sukladno odredbama Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima takve odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", što znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli kako je to navedeno u izreci.

30. Kako je između stranaka bila sporna visina tužbenog zahtjeva, to je sud proveo vještačenje po vještaku Dragani Bubalo. Nalaz vještak je dan stručno i nepristrano, vještakinja je isti nalaz i neposredno obrazložila te mu sud u cijelosti poklanja vjeru. Iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo je da je sta izvršila uvid u svu dokumentaciju priloženu u spis, te da je prilikom izračuna koristila metode obračuna kamata sukladno potpisanom Ugovoru o kreditu. Pored gore navedenog, sam izračun ne uključuje sve uplate nastale po osnovi pokrića eventualnih troškova kredita (naknade, opomene i sl.), kao i eventualno plaćene zakonske zatezne kamate, već se samo fokusira na obračunsku razliku između anuiteta. U izradi izračuna je primjenjivala srednji tečaj RBA na datum dospijeća sukladno predmetnog ugovoru. Kredit je pušten u tečaj dana 22. veljače 2007. Srednji tečaj RBA za CHF na dan puštanja kredita u tečaj iznosi 4,520015. Dospijeće prvog anuiteta (početak otplate) je 31. ožujka 2007. Preračun anuiteta u HRK po tečaju na dan isplate kredita iznosi 1.368,30 kuna. Vještakinja je u spis dostavila i tablicu (stranica 53-55 spisa), u kojoj je prikazana nastala razlika. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju obračunala (redak 8.) tzv. negativne razlike, koje sud nije uzeo u obzir budući da navedeni mjeseci nisu utuženi, a u odnosu na iste tuženik nije stavio protutužbeni zahtjev niti prigovor prijeboja pa bi uzimanjem u obzir negativnih razlika isto značilo prekoračenje tužbenog zahtjeva.

31. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a. Sud je odlučio o troškovima postupka te je tužitelju dosudio parnični trošak i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak zastupanja na ročištima od 8. studenog 2023., 4. travnja 2024. i 3. prosinca 2024., svako u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podnesaka od 23. kolovoza 2023. i 18. listopada 2024., svaki u iznosu od 250,00 €, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 €, trošak vještačenja u iznosu od 330,00 €, što ukupno iznosi 1.955,00 €.

32. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

33. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 24. prosinca 2024.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba