Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-912/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu tog suda Renati Slavić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mii Holjar, odvjetnici u Matuljima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Babić i Fruk Morina u Rijeci, radi utvrđenja i isplate

,  nakon  glavne  rasprave  zaključene  13.  studenog  2024., u nazočnosti punomoćnika stranaka, temeljem objave od 24. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 056-50-4217327 od dana 28. lipnja 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika i potvrđenog po javnoj bilježnici Nataši Šuran, Opatija, M. Tita 80, broj: OV-5037/07 dana 2. srpnja 2007. godine u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano u valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan dospijeća.

II-Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.077,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 1,89 € od 1.9.2007 do isplate,

na iznos od 0,94 € od 11.12.2007 do isplate,

na iznos od 3,41 € od 12.2.2008 do isplate,

na iznos od 5,31 € od 11.3.2008 do isplate,

na iznos od 8,57 € od 11.4.2008 do isplate,

na iznos od 3,67 € od 10.5.2008 do isplate,

na iznos od 1,76 € od 11.6.2008 do isplate,

na iznos od 4,19 € od 11.7.2008 do isplate,

na iznos od 0,63 € od 12.8.2008 do isplate,

na iznos od 0,81 € od 11.9.2008 do isplate,

na iznos od 2,92 € od 11.10.2008 do isplate,

na iznos od 18,89 € od 11.11.2008 do isplate,

na iznos od 8,19 € od 11.12.2008 do isplate,

na iznos od 21,79 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 23,88 € od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 24,83 € od 11.3.2009 do isplate,

na iznos od 22,80 € od 11.4.2009 do isplate,

na iznos od 23,31 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 19,22 € od 1.6.2009 do isplate,

na iznos od 16,22 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 17,02 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 18,60 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 18,46 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 16,86 € od 1.11.2009 do isplate,

na iznos od 19,87 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 22,28 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 25,71 € od 1.2.2010 do isplate,

na iznos od 24,93 € od 1.3.2010 do isplate,

na iznos od 29,58 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 28,70 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 30,42 € od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 45,32 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 42,25 € od 1.8.2010 do isplate,

na iznos od 51,62 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 48,38 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 43,18 € od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 54,16 € od 11.12.2010 do isplate,

na iznos od 68,14 € od 11.1.2011 do isplate,

na iznos od 58,25 € od 11.2.2011 do isplate,

na iznos od 61,72 € od 11.3.2011 do isplate,

na iznos od 57,30 € od 12.4.2011 do isplate,

na iznos od 58,09 € od 11.5.2011 do isplate,

na iznos od 76,83 € od 12.7.2011 do isplate,

na iznos od 78,66 € od 22.7.2011 do isplate,

na iznos od 93,96 € od 23.8.2011 do isplate,

na iznos od 85,95 € od 13.9.2011 do isplate,

na iznos od 77,18 € od 14.10.2011 do isplate,

na iznos od 75,44 € od 11.11.2011 do isplate,

na iznos od 74,77 € od 10.12.2011 do isplate,

na iznos od 78,91 € od 11.2.2012 do isplate,

na iznos od 82,52 € od 24.2.2012 do isplate,

na iznos od 83,00 € od 22.3.2012 do isplate,

na iznos od 80,51 € od 17.4.2012 do isplate,

na iznos od 82,19 € od 22.5.2012 do isplate,

na iznos od 83,35 € od 14.6.2012 do isplate,

na iznos od 81,41 € od 11.7.2012 do isplate,

na iznos od 81,92 € od 11.8.2012 do isplate,

na iznos od 80,46 € od 11.9.2012 do isplate,

na iznos od 77,32 € od 11.10.2012 do isplate,

na iznos od 80,67 € od 10.11.2012 do isplate,

na iznos od 82,28 € od 11.12.2012 do isplate,

na iznos od 81,15 € od 11.1.2013 do isplate,

na iznos od 74,83 € od 12.2.2013 do isplate,

na iznos od 1.330,15 € od 19.2.2013 do isplate , sve do isplate sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi od 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, sve u roku 15 dana.

III-Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak, u iznosu od 2.193,61 eur u roku od 15 dana od dana donošenja presude pa do isplate uvećano za iznos zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi, izjavljenoj 24. svibnja 2021., navodi da je 28. lipnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 056- 50-4217327, koji je solemniziran po javnoj bilježnici Nataši Šuran, Opatija, M.Tita 80, broj: OV-5037/07 dana 02.07.2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor), kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.108,56 CHF uz kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, na rok otplate 84 mjeseca.

2.Odredbom članka 9. Ugovora ugovoreno je da potpisom na Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe općih akata tuženika sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog ugovora. Na primjenu navedenih odredba tužitelj je pristao budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati.

3.Temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.108,56 CHF-a prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja kredita. Ugovorom (čl. 4. st.3) je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 314,56 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika, na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, sve prema otplatnom planu, koji kreditor (tuženik) uručuje korisniku kredita (tužitelju) po isplati kredita.

4.U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Na dan plasmana predmetnog ugovora (4. srpnja 2007.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,413592 kn. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

5.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne.

6.Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

7.Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, nesporno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF.

8.Nadalje, tužitelj je zatvorio (odnosno otplatio u cijelosti) predmetni kredit dana 18. veljače 2013., a bez da je izvršio, sklapanjem bilo kakvih Aneksa uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje Zakon o konverziji), konverziju predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

9.Tužitelj ističe kako je iz svega navedenog razvidno da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak.

10.Također, odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost.

11.Sukladno odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o odredbi o valutnoj klauzuli.

12.Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

13.Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan plasmana predmetnog ugovora (4. srpnja 2007.) bio važeći prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,413592. Kako je tužitelj primio novčani iznos u kunama prema tečaju na dan plasmana kredita isti smatra da je taj tečaj i relevantan za utvrđivanje konačnog iznosa koji potražuje od tuženika.

14.Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi iznosa koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. U tužbi navodi da je to iznos od 30.722,23 kn koji se iznos odnosi na neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, do 18. veljače 2013. kada je izvršeno zatvaranje kredita, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja. Iz dostavljene dokumentacije uz tužbu je vidljiv iznos uplata od strane tužitelja, a iz otplatnog plana je vidljiv iznos anuiteta.

15.Tužbenim zahtjevom, preciziranim po provedenom financijskom vještačenju, tužitelj predlaže kao što je odlučeno u izreci presude.

16.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih.

17.Tuženik navodi kako je nesporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: 056-50-4217327 s namjenom kupnje motornog vozila, iznosa kredita od 22.108,56 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 84 mjeseci (dalje u tekstu: Ugovor).

18.Tužitelj tvrdi da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (dalje u tekstu: valutna klauzula). Takav pogrešan zaključak tužitelj izvodi na temelju tvrdnji da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj u bitnom ponavlja navode sudova iz gore navedenih presuda koje predstavlja kao osnovu tužbenog zahtjeva.

19.Tuženik navodi da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne.

20.U svrhu potvrde navedenog, upućuje se na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te ističe da iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Slijedom navedenog, na tužitelju je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

21.Tuženik nadalje citira odredbe članaka 81. st. 1., 83., 84. i 85. ZZP/03 te, imajući na umu te odredbe, da je prvenstveno potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi.

22.Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime ista glasi:

„1./prvo/IZNOS KREDITA

Kunska protuvrijednost CHF 22.108,56

….

po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“

„7./sedmo/NAČIN OTPLATE

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...“

23.Iz citiranih odredbi da notorno proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 22.108,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelju je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno.

24.Tuženik navodi da je tužitelju svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Međutim, tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava se da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, postojanje valutne klauzule nije bila nikakva novina, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Ujedno je tužitelju kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima naglašeno je: „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: [broj telefona].“ Dakle, već iz toga proizlazi da je tuženik tužitelja izričito i pisano upozorio na mogućnost promjene valute na dan dospijeća te shodno tome i promjeni visine anuiteta te osigurao pravodobno obavještavanje o navedenom.

25.Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano je: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

26.Je li tužitelju predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za naše sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“

.Stoga je potrebno ispitati je li se tužitelj prije i prilikom zaključenja ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onoga što joj je obrazložio tuženik i javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora? Je li prilikom zaključenja Ugovora bio pažljiv i razborit odnosno je li pročitao odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu? Zašto nije postavljao dodatna pitanja tuženiku ako mu te odredbe odmah nisu bile jasne?

27.Konačno je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena valute budući nije moguće unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita. Slijedom svega navedenog, notorno je da je tužitelju sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa slijedom toga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost sukladno odredbama ZZP/03.

28.Nadalje, u konkretnom slučaju, tužitelj da je imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Tuženik uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule, a potom se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita odabere jedna od mogućih opcija.

29.Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena!

30.Tužitelj je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu.

31.Konačno, odredbom članka 98. st. 1. ZZP/03 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“

32.Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna.“

33.Tužitelj je svjesno preuzeo rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći.

34.U konkretnom slučaju radi se o namjenskom Ugovoru o kreditu, zaključenog u svrhu kupnje osobnog automobila. Navedeno je svakako bitno kada se ima na umu obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koji na str. 60. navodi: „Iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da je prvostupanjski sud sukladno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača na temelju iskaza niza svjedoka u smislu odredbe članka 83. ZZP-a 03 i članka 98. ZZP-a 09 utvrdio da su ugovori o kreditu koji - 60 - 43. Pž-7129/13-4 sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača zaključeni radi kupnje stana, koji je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kad su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije.“

35.Definicija potrošača kao iscrpljenog, nestrpljivog i očajnog je protivna definicijama suda Europske Unije koje su obvezujuće za nacionalne sudove. Pored toga, vrlo bitno je da je od utjecaja na donošenje presuda u kolektivnom sporu bila i narav odnosno namjena ugovora o kreditu te je cijenjeno bitnim da su potrošači navodni bili prisiljeni zaključivati ugovore o kreditu kao jedini način rješavanja svojeg stambenog pitanja. Navedeno također dopunski ukazuje da se granice pravomoćnosti tih presuda ne protežu na ovdje predmet spora. Tužitelj sasvim sigurno nije bio iscrpljen i nestrpljiv, te nije podizao kredit u svrhu kupnje stana kao nekakve osnovne životne potrebe već je kreditom financirao kupnju automobila koji mu notorno nije bio neophodan. Tužitelj nije morao uopće kupiti automobil, mogao je izabrati drugi izvor financiranja i slično. Tužitelj je ovim kreditom financirao svoj luksuz, a nije rješavao neko egzistencijalno pitanje, a zbog čega nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika. Dakle, imao je mnogo opcija, a izabrao je ovu ne zato što je morao nego zato jer je htio.

36.Tuženik osporava obračun visine tužbenog zahtjeva. kazuje da postoji razlika ukupnog zbroja glavnice u odnosu na svaki pojedini iznos koji je specificiran u tužbenom zahtjevu. U cijelosti se osporava i potraživanje s osnove kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost valutne klauzule, tužitelju ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio tužbom. Tuženik nije bio nepošten budući da je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora, a tečaj valute mijenjao se bez ikakvog utjecaja tuženika.

37.Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

38.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

39.Tužitelj se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Ističe, a u odnosu na navode tuženika glede ništetnosti odredbe o valuti obveze, te time ujedno posrednom osporavanju od strane tuženika kako bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, da je Visoki Trgovački sud u Zagrebu je pravomoćnom presudom pod poslovnim br: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. prema kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu na način da je ugovarao da se glavnica veže uz valutu švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača (tužitelja) u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Obrazlažući presudu, Visoki trgovački sud RH je utvrdio da se predmetne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu smatrati razumljivima prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem kojih bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste odredbe podliježu testu poštenosti. Prilikom ocjene nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli Visoki trgovački sud je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja jer potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, te su štoviše, isti rizik prešutile i za kredit u CHF nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te su isto tako banke uvjeravale potrošače da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni samo za kredit u CHF, zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i u situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice obzirom da je i kamata u valuti CHF te je ugovorena kao promjenjiva kako je gore opisano. Slijedom navedenog drugostupanjski sud je utvrdio da sve navedeno predstavlja nesumnjiv uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja a zbog čega iste odredbe nesporno predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, koje su samim time i ništetne.

40.Predmetne ugovorne odredbe nesporno predstavljaju ugovorne odredbe koje u sebi ne sadrže objašnjenje samog mehanizma promjene u CHF valutu te ono što je najbitnije, ne sadrže objašnjenje odnosa tog mehanizma spram mehanizma koji se odnosi na isplatu kredita zbog čega tužitelj nesporno nije bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih odredbi o valutnoj klauzuli. Također, tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja nije tužitelja informirao o svim rizicima, već je isto prešutio i nudio tužitelju (kao potrošaču-slabijoj ugovornoj strani) nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti takvog kredita, tužitelj je doveden nesporno u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega i tuženika. Slijedom navedenog razvidno je da iste odredbe s valutnom klauzulom nesporno predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe.

41.Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio, a sve kako specificirano u tužbi tužitelja.

42.Nadalje, po pitanju ugovorene valutne klauzule, o istoj se već proveo dokazni postupak u gore navedenim postupcima po kolektivnoj tužbi, te je stoga sve već nesporno utvrđeno kao suprotno navodima tuženika. Obzirom da je tuženik jedan od 8 tuženika u kolektivnom sporu, razvidno je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na način da tužitelj u niti jednoj fazi sklapanja ugovora nije dobio informacije temeljem kojih bi isti mogao predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega je upravo razvidno da su takve odredbe nepoštene. Kako potvrđuje i VSRH u svojoj zadnjoj presudi Rev – 2221/2018 od 03. rujna 2019.g., prilikom ocjene nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli, Visoki trgovački sud je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja jer potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, te su štoviše, isti rizik prešutile i za kredit u CHF nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te su isto tako banke uvjeravale potrošače da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni samo za kredit u CHF, zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i u situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice obzirom da je i kamata u valuti CHF te je ugovorena kao promjenjiva kako je niže opisano. Prema tome, sve ovdje navedeno predstavlja nesumnjiv uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja a zbog čega iste odredbe nesporno predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, koje su samim time i ništetne.

43.Prethodno navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem članaka 502.a – 502.h. Zakona o parničnom postupku te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti Udruga za zaštitu potrošača koja je i podnijela predmetnu tužbu. Sukladno navedenom tužitelj se može pozivati na spomenuta utvrđenja u predmetnim presudama i u ovoj parnici, a prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi , a glede valutne klauzule koja je visinu obveze vezala za tečaj kune za švicarski franak, plaćao veće anuitete u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Razvidno je da je time tužitelj u navedenom razdoblju plaćao veće iznose anuiteta zbog promjene tečaja u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sačinjenog u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, predmetni ugovor o kreditu je potrošački ugovor sklopljen u razdoblju od 01.lipnja 2004.godine do 31. prosinca 2008.godine. Stoga se na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P 1401/12 od dana 4.srpnja 2013. te presuda VTS RH posl.br. Pž 6632/2017 od 14.lipnja 2018.godine te su svi navodi tuženika koji su u protivnosti s navodima tužitelja potpuno neosnovani.

44.Također, s obzirom na osporavanje tuženika glede zahtjeva za plaćanjem kamatne stope od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, ističe se, a povezano s navodima već iznesenim u tužbi i u ovom podnesku, da odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost.

45.Sukladno odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošač sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Kako je tužitelj primio novčani iznos u kunama prema tečaju na dan plasmana kredita isti smatra da je taj tečaj i relevantan za utvrđivanje konačnog iznosa koji potražuje od tuženika. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi iznosa koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a glede neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, sve kako specificirano u tužbi, uz pridržaj naknadnog uređenja tužbenog zahtjeva prema nalazu vještaka u tijeku ovog postupka, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, a s pozivom na sve prethodno navedene presude viših sudova, kako navedene u tužbi tako i u ovom podnesku tužitelja.

46.Glede prigovora zastare, a koji tuženik također ističe u odgovoru na tužbu, tužitelj navodi kako je donesena presuda i rješenja VSRH posl.br. Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., a kojima je regulirano pitanje zastare potraživanja te je izrijekom utvrđeno da prema shvaćaju VSRH pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Shodno navedenom, VSRH smatra da je vođenjem kolektivnog spora prekinuta zastara jer u protivnom po stavu revizijskog suda vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Slijedom navedenog, razvidno je da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

47.Sve navedeno da se primjenjuje na tužitelja budući on u ovom postupku, potražuje isplatu, ali ujedno utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu, kojima se glavnice i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Posebno se ističe kako odredba čl. 214.st 1. i 2. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema odredbi čl. 215. st.1 ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl.241 ZOO-a). Nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određen rok zastare. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245 ZOO-a).

48.U predmetnom slučaju tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom RH u odnosu na tuženika donošenjem presude posl.br. PŽ-6632/2017 od 14.lipnja 2018.godine zastara počela ponovno teći. Vrijeme proteklo prije prekida se ne uračunava u tijek zastare. U navedenoj odluci su je zauzeo stav da zastara potraživanja za predmetno potraživanje nastupa u lipnju 2023.godine pa kako je tužitelj tužbu podnio sudu u svibnju 2021.godine to je razvidno kako zastara za predmetnu tražbinu tužitelja još nije nastupila. Nadalje, kad se uzme u obzir da za institut stjecanja bez osnove vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, a tužba tužitelja je podnesena u svibnju 2021.godine to je također razvidno da od donošenja navedene odluke VTS RH tj. od dana 14.lipnja 2018.godine pa do podnošenja predmetne tužbe nije protekao opći zastarni rok.

49.Tužitelj nadalje ističe kako je i Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30.siječnja 2020.godine donio pravno shvaćanje koje glasi: „ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323.stavak 1. ZOO/05 (članak 104.stavak 1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora „. Navedeno pravno shvaćanje dobilo je potvrdu u presudi Suda Europske unije u predmetu C- 485/19. (Profi Credit Slovakia) od 22.travnja 2021.godine. U toj odluci zauzeto je shvaćanje da odredbe slovačkog Građanskog zakonika prema kojima se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništetnim, računa od izvršenog plaćanja, nije u skladu s pravnom stečevinom EU, makar samo trajanje zastarnog roka samo nije protivno pravu EU.

50.Tuženik kroz sve svoje navode iz odgovora na tužbu pokušava uvjeriti sud u istu argumentaciju s kojom nije uspio u postupcima vođenim kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu pod posl.br. Pž-7129/13, Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Revt-249/14, te postupcima vođenim kod Vrhovnog suda RH pod posl.br. Revt- 575/16, Visokog trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17, te u postupku vođenom kod Vrhovnog suda RH pod posl.br. Rev-2221/18. Bitno je naglasiti da presude iz ovdje navedenih postupaka, a ponajprije presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to pod posl.br. Revt-249/14 kojom je potvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2221/18 (čiji se uvid predlaže) kojom je potvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je određena valutna klauzula u švicarskom franku, imaju nespornu težinu na uređivanje sudske prakse na nižim sudovima u RH. Iz tog razloga, u cijelosti su paušalni i irelevantni navodi tuženika u odgovoru na tužbu obzirom da je iz istih razvidno kako isti ponavlja svoje navode iz gore navedenih postupaka, te je razvidno da isti i u ovom postupku pokušava osporiti već presuđenu stvar.

51.Naime, tuženik je nesporno sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu koji je sadržavao spornu ništetnu ugovornu odredbu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, a o kojima tuženik nesporno nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, te nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a čime je tuženik nesporno u potrošačkom ugovoru koristio nepoštene ugovorne odredbe i njima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tj. tužitelja, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a zbog čega su predmetne ugovorne odredbe nepoštene, pa samim time sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, i ništetne. Obzirom da je ovdje tuženik bio tuženik i u gore navedenim postupcima pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Visokim trgovačkim sudom u Zagrebu te VSRH, ova činjenica mu ne može biti nepoznata. Stoga, ne može u ovom postupku biti govora da bi navedene sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu koji su zaključile stranke ovog postupka sada bile poštene, odnosno, da bi bile izuzetak od već pravomoćno utvrđenog. Čak i kada bi se pristupalo pojedinačnom ocjenjivanju ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu i to mimo već pravomoćnih utvrđenja VSRH, potrebno je istaknuti kako su takve odredbe ugovora tužitelju bile uočljive, ali ne i razumljive. Da bi se utvrdila poštenost takve nerazumljive odredbe, potrebno ju je podvrgnuti testu kojem nerazumljive ugovorne odredbe podliježu prema Zakonu o zaštiti potrošača. Na taj način i ovaj sud će nesporno utvrditi kako su takve ugovorne odredbe ništetne, baš kao što su to redom utvrdili ranije nabrojani sudovi.

52.Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 056-50-4217327 od 28. lipnja 2007., solemniziran 2. srpnja 2007., u otplatni plan, u prijepis knjigovodstvene kartice, odnosno kreditnu dokumentaciju, upitom MUP-u i uvidom u dobivene podatke, financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., uvidom u nalaz i mišljenje vještaka, osobnim saslušanjem tužitelja i saslušanjem svjedokinje CZ. Tuženik nije dostavio podatke o osobi bankara, službenika banke, odnosno naveo je da nema podatke o toj osobi.

53.Uvidom u Ugovor o kreditu broj 056-50-4217327 od 28. lipnja 2007., utvrđeno je da je sklopljen između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja ČZ kao korisnika kredita. Istim Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.108,56 CHF koji se isplaćuje po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1.). U članku 2. ugovorena je redovna kamata od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ovog ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora. Kredit je sklopljen na rok otplate od 84 mjeseca (članak 4.), a namjena je za kupnju novih vozila (članak 6.) Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. (članak 7).

54.Kredit je solemniziran kod javnog bilježnika Nataše Šuran u Opatiji, 2. srpnja 2007., pod brojem OV-5037/07.

55.Kreditna dokumentacija sadrži još otplatni plan i tablicu, kao i knjigovodstvenu karticu, a što je sve imao na uvidu sudski vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja.

56.Upitom MUP-u dobiveni su podaci da je tužitelj ČZ evidentiran kao vlasnik vozila M1, marke Nissan Pixo, reg. oznake [registarska oznaka] te M1, marke Suzuki Swift reg. oznake [registarska oznaka] (odjavljeno 16. kolovoza 2017.)

57.Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. na okolnost visine potraživanja po kreditu koji je podignut u kunama sa valutnom klauzulom CHF, a za vrijeme kojeg ugovornog odnosa je došlo do promjene tečaja švicarskog franka. Zadaća vještaka bila je izraditi nalaz i mišljenje na okolnost utvrđenja visine preplaćenih anuiteta uzevši u obzir preplate po osnovi valutne klauzule, te tužitelj predlaže da se vještaku dade zadatak da utvrdi anuitetske razlike po Ugovoru o kreditu primjenom tečaja po kojem je plasiran kredit i anuiteta koji su otplaćeni u kunama za anuitete kada je tečaj CHF bio viši od inicijalnog tečaja do 18.02.2013. kao dana zatvaranja kredita (otplate istog u cijelosti), te uz dužnost vještaka da iskaže razliku svakog pojedinog anuiteta na način da od stvarno plaćenog anuiteta po tečaju plaćanja/dospijeća oduzme isti taj CHF anuitet po tečaju po kojem je plasiran kredit te da vještak izračun iskaže u kunama i eurima.

58.Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrđeno je da je isti sačinjen temeljem slijedeće dokumentacije : Ugovor o kreditu 056-50-4217327 od 28.06.2007., Inicijalni otplatni plan, Realizirani otplatni plan, Prijepis knjigovodstvene kartice na dan: 04.04.2023., Prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31.07.2007. do 26.02.2021., Preliminarni izračun. Vještak je koristio arhivsku tečajnu listu tuženika, dostupnu na web stranici www.rba.hr U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR.

59.Utvrđeno je da je tužitelj dana 28. lipnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 056-50-4217327 (solemniziran 2. srpnja 2007.) s tuženikom, Raiffeisenbank Austria d.d. sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Ugovor/ kreditna parija 056-50-4217327

Datum ugovora 28. lipnja 2007.

Iznos kredita 22.108,56 CHF/97.578,16 HRK

Iznos kredita koji se vraća u anuitetima 22.108,56 CHF

Isplata kredita (odobrenje) 4.7.2007

Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu 4,413592

Rok otplate (mjeseci) 84

Rok otplate godine 7

Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora 5,200%

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 314,56 CHF

Iznos anuiteta na dan puštanja kredita 1.388,34 HRK

Zatvaranje kredita prijevremena konačna otplata 18.02.2013.

Stanje nedospjelog duga na dan otplate 5.698,89 CHF

60.Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 5,20 % godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužitelj je ugovorio iznos od 22.108,56 CHF, što na dan isplate 4. srpnja 2007. (utvrđeno prema inicijalnom otplatnom planu) iznosi 97.578,16 HRK , prema srednjem tečaju banke na dan 4,413592 HRK za 1 CHF.

61.Kredit se otplaćuje kroz 84 mjesečnih anuiteta u visini od 314,56 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan dospijeća. Anuiteti dopijevaju na naplatu u pravilu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 1.388,34 HRK.

62.Dana 18. veljače 2013, tužitelj je napravio prijevremenu konačnu otplatu kredita uplativši iznos od 35.259,45 HRK, od čega je na dio glavnice za umanjenje nedospjele obveze 35.140,87 HRK, a što je tuženik knjižio kao 5.698,89 CHF (po tečaju 6,166266 HRK za 1 CHF), te 118,58 HRK na ime kamate ( 19,23 CHF po tečaju 6,166266 HRK za 1 CHF).

63.Tuženik je u periodu otplate kredita pet puta promijenio kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi:

04.07.2007 do 01.11.2007 5,20% 31.08.2007 314,56 CHF

01.11.2007 do 01.05.2008 6,20% 30.11.2007 324,75 CHF

01.05.2008 do 01.03.2009 6,75% 31.05.2008 330,04 CHF

01.03.2009 do 01.07.2011 7,75% 31.03.2009 338,59 CHF

01.07.2011 do 01.10.2011 7,50% 31.07.2011 337,32 CHF

01.10.2011 do 18.02.2013 6,75% 31.10.2011 333,79 CHF

64.Temeljem prethodno navedene dokumentacije vještak je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju.

65.Vještak je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2007. do 31.01.2013. godine. Zatim je, sukladno prijevremenoj djelomičnoj otplati kredita koju je tužitelj izvršio (18.02.2013), na odgovarajući datum simulirao prijevremenu konačnu otplatu kredita sukladno preostaloj glavnici i primijenjenoj kamati po inicijalnom otplatnom planu. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija : Ugovor o kreditu 056-50-4217327 od 28.06.2007., Inicijalni otplatni plan. Prikaz u Tablici 3.

66.Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2007. do 18.02.2013. godine, sa prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije : Realizirani otplatni plan, Prijepis knjigovodstvene kartice na dan: 04.04.2023., Prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31.07.2007. do 26.02.2021. Prikaz u Tablici 4.

67.Zadaća vještaka bila je utvrditi visine preplaćenih anuiteta uzevši u obzir preplate po osnovi valutne klauzule, tj. da utvrdi anuitetske razlike po Ugovoru o kreditu primjenom tečaja po kojem je plasiran kredit i anuiteta koji su otplaćeni u kunama za anuitete kada je tečaj CHF bio viši od inicijalnog tečaja do 18.02.2013. kao dana zatvaranja kredita (otplate istog u cijelosti), te da vještak izračun iskaže u kunama i eurima.

68.U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita ,a u nastavku su navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužitelja predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,413592 HRK za 1 CHF), prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno. Uplate na ime zateznih kamata i troškova nisu se uzimale u obzir kao uplate za zatvaranje dospjele glavnice i redovne kamate.

69.U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 4.077,53 €, a razlike se prikazuju u Tablici 5.

70.Vještak je informativno naveo i iznose za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,413592 HRK za 1 CHF). U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako manje platio na ime tečajnih razlika iznos od 2,47 €, a iznos po mjesecima se prikazuje u Tablici 6.

71.Iz mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, na ime tečajnih razlika više uplatio 4.077,53 €.

72.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno istome i postavio tužbeni zahtjev na isplatu.

73.Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da, u odnosu na valutnu klauzulu, iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi osnovanost stava tuženika da predmetna ugovorna odredba u konkretnom slučaju nije ništetna. Valutna klauzula ugovorena je kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Tečaj valute CHF je padao u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Tako je tužitelj na početku otplate zbog smanjenja tečaja plaćao manje iznose anuiteta. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena! Vještak je prilikom izrade nalaza i mišljenja izračunao i pozitivne i negativne razlike, a što tuženik smatra pravilnim. Naime, zbrajanjem samo pozitivnih razlika dobiva se simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev tužitelja. Tuženik se stoga svakako unaprijed protivi korištenju izračuna koji uzima u obzir samo „više“ plaćene anuitete. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj zbilja platio više zbog hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi, potrebno je promatrati ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate.

74.Kod simulacije kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom potrebno je uzeti dakle u obzir sve promjene tečaja i kamatne stope pa u konačnici od „više“ uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope. Tu se ne radi o prigovoru radi prijeboja, već se radi o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. Osnovanost takvog prigovora potvrđena je upravo rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-1277/2022-2 od 08. ožujka 2023. godine. Stoga, sud mora u postupcima u kojima tužitelj potražuje povrat (isplatu) preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, bez istaknutog prigovora radi prijeboja od strane tuženika tužbeni zahtjev umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, dakle s negativnim razlikama kada je tečaj CHF-a bio manji od početnih parametara već temeljem samog prigovora tuženika da je visina tužbenog zahtjeva sporna. U pogledu navedenog, ukazuje se i na recentnu sudsku praksu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž-1077/2020-3 od 02. veljače 2021., zatim Županijskog suda u Bjelovaru u presudi Gž-1043/2021-2 od 16. rujna 2021., kao i Županijskog suda u Bjelovaru u Presudi Gž-1177/2022-4 od 16. veljače 2023.

75.Stranke nisu zahtijevale da se vještak Tomislav Prpić pozove na ročište radi usmenog davanja nalaza i mišljenja.

76.Iz stranačkog iskaza tužitelja ČZ utvrđeno je da su odlučili kupiti auto za osobne svrhe i to u AK Pupek u Zagrebu, gdje su im rekli da kredit mogu podignuti jedino u Raiffeisen banci. Nisu rekli iz kojeg razloga. Supruga i on su otišli u Rijeku u Raiffeisen banku. U auto kući su im dali papire s kojima su došli u banku gdje im je rečeno da za kupnju tog auta mogu dignuti kredit samo u CHF valuti. Nisu mu ništa objašnjavali. Banka je pisala ugovor o kreditu koji je on potpisao. 77.Nije sudjelovao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovora. Rekli su mu da je kamata tolika. Nisu mu objašnjavali da bi kamata mogla rasti. O tečaju nije bilo ni govora. Mjesečna rata mu je s vremenom narasla skoro dvostruko. Pitao je u banci zašto mu tako raste rata te su mu rekli da tečaj švicarca raste i da oni moraju uskladiti kredit s tim. Da je to znao, ne bi se odlučio za taj kredit. Kredit mu je bio opcija za kupnju auta.

78.Rate su rasle i bilo im je jako teško otplaćivati kredit te je otišao u drugu banku gdje je podigao drugi kredit kako bi zatvorio ovaj. U banci tuženika nisu mu pojašnjavali pojmove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Ugovor je pročitao prije potpisa. Pročitao je kolika je kamata i rata i sve mu je bilo jasno. Nije mu rečeno da ta rata može toliko narasti kao niti iz kojih razloga.

79.Iz iskaza svjedokinje CZ, supruge tužitelja, utvrđeno je da su automobil kupovali za osobe svrhe. U autokući im je osoba prije sklapanja uovora o kupoprodaji ponudila taj kredit. Rekli su da surađuju sa Raiffeisen bankom i da će oni obaviti svu dokumentaciju. Sam kredit su sklapali u banci u Matuljima. Banka je sastavila ugovor, a oni su ga potpisali. Pročitali su ono što su im oni i govorili. Za kamatnu stopu je rečeno da je najniža, a misli da o valuti nisu čuli nista, ne sjeća se.

Prvih 5-6 rata iznosile su oko 1.200,00 kuna da bi se povećale na 1.800,00 kuna, a vrlo brzo i još za 400,00 kuna više. Navodi da je čak sigurna da im se nije spominjala valutna klauzula. Postavlja pitanje tko bi uzeo nešto, a da će to sutra tako rasti.

80.Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

81.Tužbeni zahtjev je osnovan.

82.Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

83.U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete već o stjecanju bez osnove – odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje : ZOO) čijim stavkom 1. je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Po odredbi stavka 2. istog članka, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

84.U konkretnom slučaju riječ je dakle o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

85.Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

86.Vrhovni sud Republike Hrvatske tako u Zaključku sa sjednice od 31. siječnja 2022. navodi da "Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

87.U pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presuda u kolektivnom sporu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kolektivna presuda je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., pa je od tada počela teći zastara za svu do tada preplaćenu valutu.

88.U konkretnom slučaju tužba je podnijeta 24. svibnja 2021.

89.Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 24. svibnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno.

90.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2003-NN 96/03), koji u odredbama članaka 81. do 88. određuje o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

91.Prema odredbi članka 81. stavak 1. toga Zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona, nepoštena odredba ugovora je ništava, a po odredbi stavka 2. istog članka, ništavost pojedine odredba ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

92.U konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kreditu u unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika. Tuženik je pri tom u ugovor unio nepoštene odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica kredita, CHF, te odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom je tuženiku omogućeno da ju jednostrano mijenja, a kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odredbe su unaprijed formulirane od strane tuženika, tužitelj na iste nije imao utjecaja, a što sve te odredbe čini ništavima, odnosno ništetnima.

93.U kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 donesena je pravomoćna i ovršna presuda. Utvrđeno je da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštene i ništetne odredbe da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora.

94.Odredbe o promjenjivim kamatnim stopama utvrđene su ništetnima, a odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF također su ništetne, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku.

95.Na konkretan slučaj odnosno ugovor sklopljen 28. lipnja 2007. (solemniziran 2. srpnja 2007.) primjenjuje se navedena presuda u kolektivnom sporu.

96.Tuženik je u unaprijed formularni ugovor unio nepoštenu odredbu o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena tužiteljeva prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu ugovornu odredbu.

97.Tuženik je bio dužan, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužitelju kao potrošaču, u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da bi tužitelj kao potrošač donio informiranu odluku. Bio je dužan prije sklapanja ugovora pružiti tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila procjenu da li predloženi ugovor prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji te mu pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja, a koja obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Tuženik na ovakvo ponašanje obvezuju i sama načela obveznog prava i to načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

98.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

99.Zakon o zaštiti potrošača (2003.) u članku 81. stavak 1. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 82. ZZP utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su : odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

100.Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

101.Zakon o obveznim odnosima u članku 270. stavak 1. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a po članku 272. činidba je odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane postavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu. Naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru.

102.Odredba o promjeni ugovorne kamate ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a nisu ujedno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Isto uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Banka je jednostrano odredila obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a nema niti egzaktnih kriterija kojima bi mogao provjeriti pravilnost promjene. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, na štetu potrošača. Tuženik je bio dužan tužitelju kao potrošaču, a sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, dati sve potrebne informacije i objašnjenja koji se tiču i valute i vrste tečaja, te druge potrebne podatke, a kako bi tužitelj donio informiranu odluku.

103.Zakon o obveznim odnosima dopušta valutnu klauzulu, no sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ta konkretna odredba nije jasna i razumljiva te ne daje dovoljno informacija, a ni sam tuženik to nije učinio na drugi način koji bi bio prikladan. Odredba o riziku promjene tečaja mora biti razumljiva, odnosno potrošač mora biti uredno obaviješten, mora znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu i moći procijeniti gospodarske posljedice koje bi takva odredba moga imati za njegove financijske obveze.

104.Teret dokaza o tome da je tuženik informirao tužitelja na prikladan način o valutnom riziku jest na tuženiku koji to nije dokazao. Ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije, sukladno svojoj obvezi, detaljno i razumljivo informirao tužitelja, a kako bi isti donio razboritu i informiranu odluku.

105.U presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH odbio je revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

106.Utvrđeno je da su banke propustile u fazi pregovaranja i komuniciranja s potrošačima dati im sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a priroda i specifičnost valute CHF je poznata bankama.

107.Iz rečene Presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 proizlazi da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu u kojim je glavnica kredita vezana uz valutu CHF bile za klijente nerazumljive, da nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da su banke (među njima i ovdje tuženik) kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da su svjesno propustile o tome informirati klijente. 108.Proizlazi i da su ugovorne odredba u kojima je glavnica kredita vezana uz CHF, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, time i ništetne (čl. 1. i 7.).

109.Iz iskaza tužitelja i svjedokinje, tužiteljeve supruge, utvrđeno je da ih je auto kuća uputila na banku tuženika, a u banci im nije ništa posebice objašnjavano, pa tako nije ni bilo riječi o valutnoj klauzuli. Banka je pripremila ugovor, tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj, odredbe ugovora mu nisu posebice objašnjavane, nije upozoren na rizike podizanja kredita u CHF, jer se u suprotnom na isti ugovor ne bi ni odlučio.

110.Tuženik nije dokazao da bi tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze. Nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka Ustavnog suda RH broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

111.Sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu u članku 1. i 7. utvrđene su nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelju stoga pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora kojim je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. 112.Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a.

113.Temeljem odredbe članka 323. ZOO-a, posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Tužitelju osnovano pripadaju iznosi koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba odnosno koje je stekao bez osnove, temeljem valutne klauzule, a kako je to utvrđeno vještačenjem, ukupan iznos od 4.077,53 eur, sve sa zateznim kamatama od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Odluka o kamati temelji se na odredbi članka 29. ZOO. Visina zahtjeva utvrđena je financijskim vještačenjem, a sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i nepristran. 114.U odnosu na tzv. negativne razlike, zbog nižeg tečaja tužitelji nije ništa primio, niti je onda dužan išta vraćati.

115.Tuženik navodi da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, pa da se razumljivost ugovora predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe. No, valja navesti da javni bilježnik ispituje da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, isti im objašnjava smisao i posljedice posla te je dužan uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik neće ovjeriti ugovor ako korisnik kredita izjavi da ugovor podnesen na solemnizaciju ne razumije. No razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

116.Iz svega navedenog ovaj je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a visina istog, kao što je navedeno, utvrđena je provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka, koje je sud prihvatio u cijelosti kao stručan i nepristran. Tuženikove primjedbe na nalaz predstavljaju ustvari tuženikovu pravnu ocjenu ovog spora.

117.Slijedom svega navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i presudio kao u izreci presude.

118.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 153/23).Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku tužitelja. To su radnje sastava tužbe (tbr.7.st.1.), sastava obrazloženih podnesaka od 22. kolovoza 2022., od 22. rujna 2022., 16. studenog 2023., i 16. svibnja 2024., (tbr. 8.st.1.) i zastupanja na ročištima od 8. ožujka 2023., 13. studenog 2023., 2. listopada 2024. i 13. studenog 2024. (tbr.9.st.1.), u iznosima od po 200,00 eur po radnji, što ukupno iznosi 1.800,00 eur. U trošak je uračunat i trošak vještačenja od 350,00 eur te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,61 eur. Sveukupno to iznosi 2.193,61 eur.

119.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Opatiji, 24. prosinca 2024.

S u d a c :

Renata Slavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun tužitelja

2. Pun. tuženika