Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-94/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu toga suda Zoranu Šljivcu, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupan po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, nakon glavne rasprave održane u prisutnosti zakonske zastupnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, te ročišta za objavu i dostavu presude održanog 24. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. U t v r đ u j e s e da postoji potraživanje tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, prema tuženiku HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 25.862,81 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.4.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena do 31.12.2023.g., a od 01.01.2024.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, pa do isplate.

II. U t v r đ u j e s e da postoji potraživanje tuženika HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 u iznosu od 12.416,09 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.4.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena do 31.12.2023.g., a od 01.01.2024.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, pa do isplate.

III. P r e b i j a j u s e utvrđene tražbine tužitelja i tuženika iz točaka I. i II. izreke ove presude, te se nalaže tuženiku HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, na ime razlike tražbine koja je nastala nakon izvršenog prijeboja iznos od 13.446,72 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.4.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena do 31.12.2023.g., a od 01.01.2024.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.820,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. prosinca 2024. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 1. srpnja te godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tužene podnio tužbu navodeći da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/11 od 30.11.2012. godine naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju isplati bruto iznos od 135.649,30 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose kako proizlazi iz presude te da mu isplati parnične troškove u iznosu od 12.752,50 kn. Ističe da je navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-431/2013 od 23.1.2014. godine. Tuženik HŽ je svoje potraživanje temeljem pravomoćne presude naplatio u cijelosti u ovršnom postupku 19.5.2014. godine i to u ukupnom iznosu od 225.151,70 kn. Potom je rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Revr 793/14 od 16.11.2016. godine prihvaćena revizija Republike Hrvatske, te su ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/11 od 30.11.2012. godine i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-431/2013 od 23.1.2014. godine i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Budući da iz odluke Vrhovnog suda, a koje su se nižestupanjski sudovi dužni pridržavati, proizlazi kako tuženiku ne može kao prekovremeni rad biti priznato vrijeme nazočnosti na mjestu rada koje stvarno nije radio, već se odmarao unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, proizlazi kako mu je dosuđen veći iznos nego što mu pripada.

2. Kako je tuženik bez osnove primio dio iznosa koji mu je dosuđen sada ukinutom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/11 od 30.11.2012. godine, radi se o osnovi koja je temeljem odredbe čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima otpala, pa tužiteljica zahtijeva vraćanje toga iznosa. Ističe da se tužitelj obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora, međutim, nije došlo do sklapanja nagodbe, pa tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 1111. st. 3. u vezi sa čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima usvoji tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba preuranjena i nepotrebna, jer će tuženik u svakom slučaju vratiti eventualnu razliku novca koji je primio po pravomoćnoj presudi u ovom predmetu pa se podnošenjem tužbe u ovoj fazi postupka koji je vraćen na ponovno suđenje stvaraju samo nepotrebni troškovi te u tom smislu tuženik priznaje svaki pravomoćan i nesporan utvrđeni iznos i zahtjev na isplatu koji je njemu do danas nepoznat, kao što mu je bio nepoznat i u fazi mirnog rješenja spora. Obzirom na prirodu i okolnost konkretnog slučaja upitno je da li će, kada i koji iznos tuženik biti eventualno dužan vratiti, a o tome govori i neodređenost tužbenog zahtjeva, jer niti sam tužitelj ne zna niti može znati prije pravomoćnosti ponovljenog postupka kolika bi eventualna bila obveza tuženika za isplatu. Ovo tim više što tuženik ničim nije uzrokovao postupak za koji je podnesena tužba. Ističe da je netočan navod tužitelja da je tuženik primio iznos od 225.151,70 kn, a što tužitelj mora znati, jer je to bruto iznos sa kamatama, dok je tuženik naplatio neto iznos sa kamatama, a ostatak, gotovo pola presuđenog iznosa je naplaćen u korist tužitelja tj. računa Državnog proračuna. Smatra da tužitelj ne može tražiti isplatu u bruto iznosu iz razloga što se taj novac nalazi upravo na računima tužitelja pa nije jasno kako bi i na koji način tuženik vratio iznos koji ne posjeduje niti ga je ikada posjedovao i koji je po pravomoćnoj presudi direktno uplaćen na račune tužitelja.

4. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je suprotan praksi europskog suda za ljudska prava izražen u presudi Solomun protiv RH broj: 679/11 od 2.4.2015. godine. Ističe da prema navedenom stajalištu tuženik koji je vodio spor protiv RH, pa je nakon pravomoćne presude naplatio potraživanje od RH, a onda je presuda po kojoj je ostvario naplatu ukinuta ne mora vratiti primljeni iznos, jer bi mu vraćanjem toga iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Prema tome, tuženik nije dužan vratiti iznos koji je primio od RH, jer je taj iznos primio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje toga iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola 1 uz konvenciju. Navedeno stajalište dužni su primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede konvencije, jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom, shodno čl. 46. st. 1. Konvencije, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 141. Ustava RH). Tuženik stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, jer tužitelj ne može tražiti vraćanje utuženog iznosa.

5. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica ističe da je u parničnom predmetu Općinskog suda u Bjelovaru broj: Pr-250/2016 pravomoćnom presudom broj: Pr- 250/2016-31 od 29.1.2020. godine koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci broj: Gž R-186/2020 od 25.1.2023. godine tužiteljici naložena isplata bruto iznosa od 66.568,42 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose tekući od 15.-og u mjesecu kao i iznos od 18.541,18 kn na ime troškova parničnog postupka. Dakle, Republici Hrvatskoj je ponovno naložena isplata iznosa koji je već podmirila temeljem ranije ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/2011 od 30.11.2012. godine. Tužiteljica je tužbu temeljem koje se vodi ovaj parnični postupak podnijela u parničnim predmetu vođenom kod Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem: Pr-250/2016 u kojem su rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Revr-793/13 od 16.11.2016. godine ukinute ranije donesene prvostupanjske i drugostupanjske odluke. U navedenom predmetu tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu s ciljem da se uzimajući u obzir pravni stav Vrhovnog suda RH, prema kojem se kao prekovremeni sati ne mogu uzeti u obzir sati kada tuženik unatoč obaveznoj prisutnosti na mjestu rada nije radio te da u tom postupku jednom presudom riješi pravni odnos između stranaka na način da se utvrdi koliki iznos tuženiku pripada temeljem ukinute prvostupanjske presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/2011 od 30.11.2012. godine, budući da ga je tuženik već naplatio te da se naloži povrat više naplaćenog iznosa koji mu sukladno stavu Vrhovnog suda RH ne pripada. Međutim, sud je izdvojio podnesenu protutužbu tužitelja u zaseban predmet te se temeljem navedene protutužbe vodio ovaj parnični postupak. Prema stavu Vrhovnog suda RH, kada je taj sud ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, otpala je pravna osnova po kojoj je tuženiku isplaćen dosuđeni iznos te zaprimanjem navedene revizijske odluke tuženik sporni iznos treba vratiti tužitelju. Tužitelj ističe da uzimajući u obzir stav Vrhovnog suda RH ima pravo tražiti povrat cjelokupnog iznosa umanjenog za naknadu isplaćenog FINA-i u ovršnom postupku u iznosu od 533,00 kn, a koji iznos je tuženik naplatio temeljem ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: P. - 231/2011 od 30.11.2012. godine pa predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku namiriti tražbinu u iznosu od 29.882,77 EUR / 225.151,70 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i parničnim troškovima.

6. U daljnjem tijeku postupka tuženik ističe da je tužitelj izjavio prigovor prijeboja i da je tužitelj dostavio izračun svih međusobnih potraživanja na dan 17.4.2023. godine na koji tuženik nema primjedbi glede matematičkog izračuna. Prema dostavljenom izračunu tužitelja potraživanje tužitelja iznosi 25.862,81 EUR, a potraživanje tuženika prema izračunu tužitelja iznosi 12.416,09 EUR. Dakle, razlika neto iznosa sa kamatama po presudama na dan izračuna tužitelja je 13.446,72 EUR. Tužitelj predlaže odbiti tužbeni zahtjev, a ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev i zauzme stav da tražbina tužitelja nije prestala prijebojem s tražbinom tuženika ostaje kod prigovora radi prijeboja, te podredno predlaže donošenje presude.

7. Zakonska zastupnica tužitelja u daljnjem tijeku postupka prihvaća prijeboj potraživanja tužitelja od tuženika tako da na kraju kada se izvrši prijeboj, potraživanje tužitelja iznosi 13.446,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

8. Punomoćnik tuženika predlaže da se tužbeni zahtjev odbije, a podredno da se donese odluka prema prigovoru prijeboja kako je to istaknuto u podnesku od 18.12.2024. godine.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (list 11-15), u predmet Solomun protiv Hrvatske (list 22-30), u presudu Županijskog suda u Rijeci br. Gž R-186/20-3 (list 34-38), u specifikaciju osnove za plaćanje broj: P-231/11 H. (list 39-43), u rješenje VSRH broj: Rev 109/2019-2 (list 44-48), u presudu Županijskog suda u Varaždinu broj: 26 Gž- 244/2020-2 (list 49-53), u presudu Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-559/2019-3 /list 54-55), u praksu Europskog suda za ljudska prava (list 59-65), u rješenje VSRH broj: Revd-1440/2021-2 (list 66-67), u rješenje Općinskog suda u Bjelovaru br. P- 666/21-4 (list 68-70), u tablicu izračuna (list 76-77), u izvještaj FINA-e (list 95-96), u izvješće Ministarstva obrane, Uprave za proračun, financije i informacijske sustave, Sektor za financije i računovodstvo, Služba za operativne financijske poslove (list 97- 99), u tablice izračuna (list 100-103), u rješenje VSRH br. Revr 1035/12-2 (list 194- 196), u izdvojeno mišljenje TŽ (list 198), u rješenje Vrhovnog suda RH broj: Revr 1231/12-2 (list 199-201), u presudu i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj: Pr-250/2016-31 i u presudu Županijskog suda u rijeci br. Gž R-186/2020-3 te u spis Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/11.

10. Temeljem provedenih dokaza utvrđeno je da je Općinski sud u Bjelovaru donio presudu broj: P-231/11 od 30.11.2012. godine kojom je naloženo Republici Hrvatskoj da tužitelju HŽ ovdje tuženiku isplati bruto iznos od 135.649,30 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose kako je to utvrđeno u toj presudi i da tužitelju ovdje tuženiku HŽ plati parnične troškove u iznosu od 12.752,50 kn. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-431/2013 od 23.1.2014. godine (list 62-66 i 73-75 spisa broj: P- 231/11). Potom je tuženik HŽ svoje potraživanje temeljem navedene pravomoćne presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku 19.5.2014. godine i to u ukupnom iznosu od 225.151,70 kn (list 93-94).

11. Nakon toga je Vrhovni sud RH donio rješenje broj: Revr-793/14-2 od 16.11.2016. godine kojim je prihvaćena revizija Republike Hrvatske te su ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/11 od 30.11.2012. godine i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-431/2013 od 23.1.2014. godine i predmet je vraćen Općinskom sudu u Bjelovar na ponovno suđenje (list 97-98 spisa broj: P- 231/11).

12. U postupku koji se je vodio pred Općinskim sudom u Bjelovaru broj: Pr- 250/2016 tužena, ovdje tužiteljica Republika Hrvatska podnijela je protutužbu protiv HŽ kojom zahtijeva povrat isplaćenog iznosa po osnovu stjecanja bez osnove budući da je HŽ primio iznos koji mu je bio dosuđen ukinutom presudom Općinskog sud u Bjelovaru broj: P-231/11 od 30.11.2012. godine. Sud je potom donio rješenje o izdvajanju protutužbe te je odlučeno da će se o protutužbenom zahtjevu Republike Hrvatske protiv tuženika HŽ raspravljati odvojeno od tužbenog zahtjeva (list 1-2). Po protutužbi predmet se je vodio pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod brojem: P-956/2017, dok se po tužbenom zahtjevu HŽ nastavio voditi pod bojem: Pr-250/2016.

13. Nakon toga je donesena presuda i rješenje broj: Pr-250/2016-31 od 29.1.2020. godine kojom je naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju HŽ bruto iznos od 66.568,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznose utvrđene u toj presudi te plaćanje parničnog troška u iznosu od 18.541,18 kn (list 206- 219 spisa broj: P-231/11). Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Rijeci broj: Gž R-186/2020-3 od 25.1.2023. godine te je ista pravomoćna (list 226-230 spisa broj: P-231/11).

14. Dakle, tužiteljici Republici Hrvatskoj je temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/11 od 30.11.2012. godine bilo naloženo plaćanje tuženiku HŽ na ime prekovremenih sati rada iznosa od 135.649,30 kn s zakonskim zateznim kamatama te je u ovršnom postupku tužiteljica plaćanje i izvršila u ukupnom iznosu od 225.151,70 kn (list 39-43). Od navedenog iznosa tužiteljica je dio plaćanja izvršila tuženiku HŽ, a drugi dio na ime poreza, prireza i doprinosa. Kako su donošenjem odluke Vrhovnog suda RH broj:

Revr-793/14 od 16.11.2016. godine ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, tuženik je temeljem čl. 1111. st. 3. u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio. Prema presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1308/2021-2 od 4.10.2022. godine u kojoj se odlučivalo o sličnom zahtjevu, tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznos koji je osobno primio temeljem presude, dok iznos koji je tužiteljica uplatila na ime poreza, prireza i doprinosa po osnovi koja je kasnije otpala, tuženik nije dužan vraćati tužiteljici, jer ih nije niti primio.

15. Prema izračunu stručnih službi tužiteljice, potraživanje tužiteljice temeljem presude broj: P-231/11 gdje je ukidanjem iste otpala osnova plaćanja, na dan 17.4.2023. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama iznosilo je 25.862,81 EUR (list 100-103).

16. Nadalje, prema izračunu tužiteljice potraživanje tuženika HŽ po presudi iz ponovljenog postupka broj: Pr-250/2016 na dan 17.4.2023. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama iznosilo je 12.416,09 EUR (list 100-103).

17. Tuženik je naplatio razliku troškova koja mu pripada prema presudi broj: Pr- 250/16 pa s tog osnova stranke nemaju nikakvih potraživanja.

18. Tuženik je potom izjavio prigovor prijeboja s danom 17.4.2023. godine, a tužiteljica je prihvatila da se prijeboj izvrši s tim datumom kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na zakonsku zateznu kamatu dospjelu do navedenog datuma. Tužiteljica i tuženik na matematički izračun međusobnih potraživanja na dan 17.4.2023. godine nisu imali primjedbe i iznos dugovanja između stranaka nije bio sporan, pa stoga nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje.

18. Kako je utvrđeno da potraživanje tužiteljice prema tuženiku, a koje je nastalo temeljem isplate po presudi broj: P-231/11 koja je kasnije ukinuta i gdje je temeljem čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a dio imovine tužiteljice prešao u imovinu druge osobe odnosno tuženika, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, te gdje je utvrđeno da na dan 17.4.2023. godine iznosi 25.862,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od navedenog dana, sud je donio presudu kojom se utvrđuje postojanje navedenog potraživanja i odlučio kao pod točkom I. izreke.

19. Potraživanje tuženika prema tužiteljici temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: Pr-250/2016 na dan 17.4.2023. godine iznosi 12.416,09 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od navedenog dana do isplate. Stoga je sud utvrdio postojanje navedenog potraživanja tužene te je donio odluku kao pod točkom II. izreke.

20. Nakon toga sud je izvršio prebijanje potraživanja tužiteljice Republike Hrvatske prema tuženiku u iznosu od 25.862,81 EUR te potraživanja tuženika prema tužiteljici u iznosu od 12.416,09 EUR te je naložio tuženiku da tužiteljici plati iznos od 13.446,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17.4.2023. godine do isplate te je donio odluku kao pod točkom III. izreke.

21. Tijekom postupka tuženik je istakao da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je suprotan praksi Europskog suda za ljudska prava izraženoj u presudi Solomun protiv RH broj: 679/11 od 2.4.2015. godine. Ističe da tuženik nije dužan vratiti iznos koji je primio od RH, jer je taj iznos primio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje tog iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju. Kako je tuženik iznos primio u ovršnom postupku temeljem presude broj: P-231/11 koja je ukinuta, nakon čega se je vodio spor pod brojem: Pr-250/16 gdje je u dijelu uspio, ocjena je ovoga suda da postoji razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo tuženika na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se s tim miješanjem htio postići. Tuženik je bio zaposlen i vraćanje isplaćenog iznosa po ocjeni suda za njega ne bi predstavljao prekomjeran individualan teret i ne bi dovelo do povrede njegovog prava na mirno uživanje vlasništva. Stoga nije prihvaćen zahtjev tuženika za zadržavanjem isplaćenog iznosa.

22. Tužiteljica je u ovome predmetu uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva u omjeru od 100 %, a sa visinom tužbenog zahtjeva je uspjela u omjeru od 52 % što ukupno iznosi 152 %. Kada se podijeli sa 2 (pravni osnov i visina) proizlazi da je u ovome predmetu tužiteljica uspjela s 76 % tužbenog zahtjeva. Tuženik u ovome predmetu nije uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva, dok je sa visinom tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 48 %, što ukupno iznosi 48 %. Kada se podijeli sa 2 (pravni osnov i visina) proizlazi da je u ovome predmetu tuženik uspio s 24 %. Kada se nakon toga od većeg postotka uspjeha tužiteljice 76 % oduzme manji postotak uspjeha tuženika od 24 %, proizlazi da je tužiteljica u ovome predmetu uspjela u sporu u većoj mjeri od 52 %, te je tuženik sukladno tome omjeru dužan tužiteljici temeljem čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) nadoknaditi troškove postupka.

23. Parnični troškovi tužiteljice u ovome postupku iznosili su 3.500,00 EUR, a sastojali su se od troškova sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 500,00 EUR, od troškova sastava protutužbe u iznosu od 500,00 EUR, od troškova zastupanja na dvije rasprave održane 15.3.2018. i 19.12.2024. godine u iznosu od 1.000,00 EUR, te od troškova sastava tri potrebna podneska od 31.3.2023., 21.9.2023. i 3.12.2024. godine u iznosu od 1.500,00 EUR. Kako je tužiteljica uspjela u sporu s 52 % tužbenog zahtjeva, tuženik joj je sukladno tome omjeru dužan nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 1.820,00 EUR, u roku od 15 dana.

24. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Slatini 24. prosinca 2024.

Sudac:

Zoran Šljivac

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Josipa Jelačića 1, Bjelovar, na broj: P-DO-36/2024,

2. Punomoćnik tuženika Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara, Strossmayerova 7.