Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Stalna služba u Županji
32270 Županja
Veliki kraj 48
Poslovni broj: P-641/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Glavaš & Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika JI iz [adresa], sa boravištem [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Glokoviću, odvjetniku u Županji, radi utvrđenja valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 13. studenog 2024., u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom Hrvojem Šutalo, odvjetnikom u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo u Vinkovcima, i zamjenikom punomoćnika tužitelja Krešimirom Majnarićem, odvjetnikom u Vinkovcima, te tuženikom DI osobno sa punomoćnikom Krunoslavom Glokovićem, odvjetnikom u Županji, a koja presuda je donesena i objavljena 24. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I . Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Utvrđuje se da tužitelj NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ima valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnine upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, u vidu Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 25. studenog 2011. ovjerenog kod javnog bilježnika Kate Marošević iz Županje pod poslovnim brojem OV-10219/2011.
Tuženik CI, iz [adresa] (u zemljišnim knjigama upisanom adresom Trg hrvatskih velikana 27, Gradište), OIB: [osobni identifikacijski broj], je dužan trpjeti upis uknjižbe prava vlasništva nekretnine upisane u z. k. ul. broj [broj ZK uloška], k.č. Gradište, k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, u korist tužitelja NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Nalaže se tuženiku JI iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do isplate, sve u roku 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku JI iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.049,11 eura (slovima: tisuću četrdeset devet eura i jedanaest centi), u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa u točki II. izreke ove presude, a do ukupno zatraženog troška od 1.191,27 eura.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s majkom tuženika sada pokojnom VI sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnina 25. studenog 2011., koji je ovjeren kod javnog bilježnika Kate Marošević iz Županje, pod poslovnim brojem OV-10219/2011. Tužitelj nije uspio provesti predmetni ugovor u zemljišnim knjigama, kako bi postao vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, da su ugovorne strane vodile parnični postupak kod Općinski sud u Županji pod poslovnim broj P-102/12, kasnije spis Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-1327/2019. Da je prodavatelj VI u međuvremenu preminula, te je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Kate Marošević iz Županje, kao povjerenika Općinskog suda u Županji, poslovni broj O-156/15, UPP-OS-ŽU- 97/2015-7 od 23. lipnja 2015., upisano pravo vlasništva na prodanoj nekretnini za korist njenog sina ovdje tuženika JI. Također navodi da je u međuvremenu nekretnina koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica], u naradi kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, besteretno otpisana iz zk ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u zk. uložak broj [broj ZK uloška] iste katastarske općine. Da nakon što je pravomoćno okončan parnični postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Vinkovcima, i u kojem je utvrđeno da nije ništetan Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 25. studenog 2011., ovjeren kod javnog bilježnika Kate Marošević iz Županje pod poslovnim brojem OV-10219/2011, te nakon što je došlo do promjene vlasnika, tužitelj pokušao na temelju istog ugovora ishoditi uknjižbu prava vlasništva, a koja uknjižba je odbijena rješenjem Z- 10062/2021-3 od 6. prosinca 2021., sukladno čl. 45. Zakona o zemljišnim knjigama, jer upisi u zemljišnu knjigu su dopušteni samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta, ili nositelj prava glede upisa zahtijeva, ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena, a kako je kao vlasnik predmetnih nekretnina upisan tuženik, a ne VI, to se tužitelj nije mogao prijedlogom za uknjižbu prava vlasništva upisati kao vlasnik. Da je tužitelj protiv tuženika vodio parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave podobne za upis njegova prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, koju će za slučaj neizdavanja zamijeniti presuda. Da je Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji povodom predmetne tužbe donio presudu poslovni broj P-218/2022-27 od 20. siječnja 2023. kojom je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je tužitelj NI iz [adresa], vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, te naložio tuženiku izdavanje tabularne isprave podobne za upis njegova prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, da je po žalbi tuženika drugostupanjski sud Županijski sud u Puli je presudom poslovni broj Gž- 639/2023-2 od 31. svibnja 2023. preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj P-218/2022-27 od 20. siječnja 2023. i odbio tužbeni zahtjev, te je u drugostupanjskoj odluci - presudi Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-639/20232 od 31. svibnja 2023. navedeno da tužitelj ima samo pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (ugovor o kupoprodaji) i nije vlasnik nekretnine, dok se pravo vlasništva ne upiše u zemljišne knjige. Da je ugovor o kupoprodaji nekretnine valjan, sadržavao je tabularnu izjavu, te samo u slučaju da je tužitelj imao obvezno-pravni zahtjev prema pravnom predniku tuženika da mu izda tabularnu ispravu, onda bi to pravo imao i prema tuženiku, u smislu čl. 5. st.1. Zakona o nasljeđivanju. Kako je tužitelj imao kupoprodajni ugovor sa tabularnom izjavom, nije imao nikakav obvezno-pravni zahtjev prema predniku tuženika, pa ga stoga nema ni prema tuženiku, jer ni iz jedne odredbe pozitivnog prava na proizlazi obveza tuženika da tužitelju izda tabularnu ispravu, koju je sukladno čl. 59. st. 1. b Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19 i 128/22) prodavatelj izdao tužitelju u ugovoru o kupoprodaji (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/07 od 17. rujna 2010.). Da u vrijeme podnošenja tužbe 2. ožujka 2021. pravni prednik tuženika već preminuo, pa neosnovano žalitelj ističe da je tužbu trebalo odbaciti, jer da je tužitelj mogao svoje pravo ostvariti u zemljišnoknjižnom postupku, što nije točno, jer temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog sa pok. majkom tuženika mogao je upisati pravo vlasništva samo za njezina života, a ne nakon što je nekretnina nasljeđivanjem prešla na tuženika. Da tužitelj nije imao, niti jednu pravnu zapreku da od zaključenja kupoprodajnog ugovora 25. studenog 2011. do smrti prednika tuženika 9. ožujka 2015. upiše pravo vlasništva u zemljišne knjige, da tužitelj ne može upisati svoje pravo niti po čl. 46. Zakona o zemljišnim knjigama, jer se radi o situaciji neprekinutog niza izvanknjižnih stjecatelja od knjižnog prednika do podnositelja prijedloga za uknjižbu, dakle o vanknjižnom prijenosu na strani stjecatelja-predlagatelja. Da činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik određene nekretnine predstavlja samo predmnijevu o vlasništvu te osobe, koja svakako otpada, ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu, dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednika, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.). Međutim tužitelj u ovom postupku nije tražio utvrđenje da ima valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine i posljedično da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi, već je neosnovano tražio izdavanje tabularne isprave od tuženika. Da žalitelj ističe da se nije radilo o kupoprodajnom ugovoru, već o osiguranju za povrat duga, te da se radi o ništetnom ugovoru i ugovoru koji je zaključen za znatno nižu cijenu od vrijednosti nekretnine, koji žalbeni navodi žalitelja nisu osnovani, niti ih može isticati u ovom postupku, s obzirom da je pitanje valjanosti kupoprodajnog ugovora, odnosno da li postoje razlozi za njegovu ništetnost ili razlozi za poništenje istog, bilo predmetom postupka koji je završio donošenjem pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1006/2020-3 od 11. veljače 2021., kojom presudom je utvrđeno da predmetni ugovor nije obuhvaćen, niti jednim razlogom ništetnosti, da se nije radilo o simuliranom pravnom poslu koji bi prikrivao neki drugi pravni posao, kako to žalitelj navodi u žalbi, te da ne postoji niti jedan razlog za poništaj tog ugovora. Žalitelj nadalje ističe nerazmjer između kupoprodajne cijene i procjene vrijednosti predmetne nekretnine. Međutim, niti navedeno ne može biti žalbeni razlog, s obzirom da u tom slučaju oštećena strana može tražiti poništaj ugovora zbog prekomjernog oštećenja iz čl. 375. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, navedeno mogu tražiti samo stranke ugovora, u roku od godine dana od zaključenja ugovora, pod uvjetom da oštećena strana nije znala, niti morala znati za pravu vrijednost, a niti jedan od navedenih uvjeta nije ostvaren. Obzirom na sve prethodno navedeno tj. da tužitelj ima pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (ugovor o kupoprodaji) predmetne nekretnine, da je ugovor o kupoprodaji nekretnine valjan, da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi. Radi svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi da tužitelj ima valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, kojom će naložiti tuženiku da je dužan trpjeti upis uknjižbe prava vlasništva nekretnine, te naložiti mu da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je prije svega tužba neuredna (osim što je neosnovana), jer ne sadržava, niti jedan zakonski propis i normu na kojima tužitelj dokazuje pravni interes za podnošenje tužbe, niti na kojem dokazuje svoja vlasnička prava. Da je u sudskoj praksi zauzeto stajalište kako svaka tužba ili presuda koje ne sadržavaju zakonski propis i normu na kojima temelje pravo ili tražbinu, da je u takvim slučajevima iluzorno govoriti o pravilnoj i zakonitoj primjeni materijalnog prava, jer ne udovoljava zahtjevima na pravično suđenje sadržanim u čl. 29. st. 1 Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14), a na što upućuje i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-lIlB-364/2014 od 12. veljače 2014. (povreda prava na pravično suđenje nedostatak mjerodavnog propisa), ali i odredbe čl. 338. st. 3. Zakona o parničnom postupku, pa je nužno u tom dijelu tužitelja pozvati na ispravak i dopunu, te upozoriti o posljedicama propuštanja ispravka i dopune sve u skladu sa daljnjom primjenom odredbom čl.109. i čl. 281. Zakona o parničnom postupku, što tuženik i predlaže. Nadalje, navodi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe („utvrđuje se da tužitelj NI iz [adresa], OlB: [osobni identifikacijski broj], ima valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, u vidu ugovora o kupoprodaji nekretnina 25. studenog 2011. ovjeren kod javnog bilježnika Kate Marošević iz Županje pod poslovnim brojem OV-10219/2011"), pa je tužbu primjenom odredbe čl. 288. st. 2. Zakona o parničnom postupku nužno odbaciti. To iz razloga što u predmetnom ugovoru tuženik nije stranka, ugovor je sklopljen sa drugom osobom (prodavateljem VI) **.**.2011., BI kao stranka iz ugovora je umrla **.**.2015. i u vrijeme njegova sklapanja (25. studenog 2011.) pa sve do njezine smrti (9. ožujka 2015.) nisu postojale nikakve pravne ili druge pravne zapreke da tužitelj upiše pravo vlasništva u zemljišne knjige, pa je tužitelj imao pravni interes za podnošenja takve deklaratorne tužbe samo da je za života pok. SI podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva temeljem navedenog ugovora nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu i da mu je taj prijedlog tada bio odbijen, jer je u pravnoj praksi Hrvatskog i Europskog sudovanja zauzeto jasno stajalište da se općepoznate činjenice kao i pravne nikada ne dokazuju (tako pravne norme nisu obuhvaćene postupkom dokazivanja, niti mogu biti sadržajem tužbe, jer se u odnosu na njih primjenjuje pravilo da sud mora biti upoznat s njima - iura novit curia), što isključuje pravni interes tužitelju po još jednom osnovu za podnošenje takve tužbe. Nadalje, navodi da tužbu i tužbeni zahtjev treba odbaciti-odbiti i primjenom odredbe čl. 47. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama kojim je propisano da, ako zbog smrti knjižnoga prednika knjižno pravo prijeđe na njegove nasljednike, nasljednikovi vjerovnici mogu ishodi (i osiguranje svoje tražbine prema utvrđenom nasljedniku bez prethodnoga upisa nasljednika, s time da te njihove tražbine biti osigurane samo u opsegu u kojemu je to njihov dužnik naslijedio, osnovom koje odredbe svakako tužitelj gubi prava dokazivanja. Da je odlučno napomenuti da je tužitelj postupao suprotno odredbama čl. 140. Zakona o nasljeđivanju, te je u odnosu na tuženika posljedično tome po još jednom pravnom osnovu izgubio sve zakonske pretpostavke za podnošenje osnovane ili valjane bilo kakve druge tužbe, jer u roku 3 mjeseca od dana otvaranja ostavine iza pok. VI (majke tuženika sa kojom je bio i u sporu) nije pristupio u ostavinski postupak kao vjerovnik ili osoba koja polaže pravo na ostavinu radi postavljanja zahtjeva radi odvajanja ostavine, iako je znao ili morao znati za smrt pravnog prednika tuženika. Samim time, zbog takvog pravnog propusta tužitelja kao mjerodavna se ima primijeniti odredba čl. 122 .Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno, ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštite prema odredbama zakona, da je stjecatelj bio u dobroj vjeri, ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. S obzirom da je tužitelj donošenjem presude Županjskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1006/2020-3 od 11. veljače 2021. pravomoćno izgubio spor sa pravnim prednikom tuženika, tuženiku se ne može oduzeti svojstvo poštenog stjecatelja, a tužitelj isključivo može eventualno postavljati tuženiku kao zakonskom nasljedniku pok. VI obvezno-pravni zahtjev, a nikako stvarno-pravni zahtjev. Također navodi da sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina od 25. studenog 2011., kojeg je tužitelj sklopio sa prednikom tuženika, nikada nije perfektuiran, niti je tužitelj pokušavao ostvariti bilo kada posjed putem samopomoći ili sudskim putem, što tuženiku svakako daje pravo poštenog stjecatelja. Da tužitelj nikada nije «proknjižio", niti pokušao upisati pravo vlasništva pri nadležnim zemljišnim knjigama, nije nikada ušao u njihov faktični posjed, niti je izvršena promjena posjednika u katastru, niti se u konkretnom slučaju radilo o kupnji i isplati kupovnine, odnosno kupovnina nije nikada isplaćena predniku tuženika, dok je stvarna prometna vrijednost predmetne nekretnine u ranijim postupcima utvrđena po stalnom sudskom vještaku građevinske struke u iznosu od 120.00000 kn u odnosu na navodno isplaćenu (40.000,00 kn). Dakle, po stavu tuženika nije ispunjen, niti jedan pravni element koji određuje valjanost takve kupoprodaje (volja, isplata, predaja i dr.), što sve takvu pravnu osnovu stjecanja čini nevaljanom. Da je tuženik predmetnu nekretninu stekao u ostavinskom postupku temeljem odluke suda, pa se stoga ne može smatrati nepoštenim stjecateljem ili vlasnikom u odnosu na prava suprotne strane koje se izvode temeljem ugovora sklopljenim sa drugom osobom, utoliko više što se tuženik od rođenja, pa i u vrijeme davanja ovog odgovora na tužbu, punih 40 godina nalazi u neprekinutom posjedu predmetne nekretnine i u koji mu posjed nikada nije bio faktično ili pravno onemogućavan ili ograničavan od strane tužitelja nikakvim posjedovnim ili vlasničkim tužbama, čak, ni mjerama tzv. „samopomoći" i sl. Da svako stjecanje mora biti u skladu s općim načelima prava, u koja svakako spada načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Postavlja pitanje zašto tužitelj za života prednika tuženika nije upisao pravo vlasništva temeljem pravnog posta sklopljenog 25. studenog 2011., ili barem pravnim sredstvima i faktičnim radnjama onemogućio ili ograničio tuženika i njegovog prednika u nesmetanom posjedu i stjecanju vlasništva prije donošenja odluke suda, odnosno ostavinskog
"
rješenja, kada je imao kako je naveo «valjanu osnovu stjecanja , te zašto je čekao
"
smrt prednika tuženika da se pokušao upisati ili zašto nije uložio žalbu na rješenje Općinskog suda u Vinkovci, Stalne službe u Županji poslovni broj: Z-10062/2021-3 od 6. prosinca 2021. na prijedlog, kojeg je podnio tek 6. prosinca 2021., iako je imao nebrojeno mogućnosti da ne samo štiti, već i formalno zaštiti svoja prava ako ih je smatrao legitimnim i na zakonu osnovanim, a smatra da iz svih navedenih dokaza koje predlaže tuženik proizlazi da se ne može izvesti zaključak da bi tužitelj bio pošteni stjecatelj prava vlasništva, a da bi tuženik bio nepošteni. Da je u predmetu Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-1327/2019 provedeno građevinsko vještačenje, prema kojem vještačenju proizlazi da je vrijednost predmetnih nekretnina u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora bila veća nego što je to navedeno u kupoprodajnom ugovoru, pa je po stavu tuženika jasno da je u odnosu na tuženika kao stjecatelja i pravnog slijednika temeljem odluke suda (ostavinskog rješenja) tužitelj ne može steći svojstvo poštenog stjecatelja, kada nekretninu navodno isplaćuju skoro po tri puta manjoj cijeni. Tužitelj tvrdi da je navodno pok. VI (majka tuženìka) kao prodavatelj na ime kupovnine za nekretninu upisanu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, isplatio 40.000,00 kn, što je skoro tri puta manje od njezine tada stvarne i tržišne (prometne) vrijednosti, što ukazuje na više nego očigledno nerazmjernu korist, što pak samo po sebi zaključuje da se ovdje nije radilo o „nikakvoj kupnji", nego o dokazanoj nerazmjernoj koristi koju je navodno kupnjom ostvario tužitelj. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se tužba rješenjem odbaci ili da se u protivnom po provedenom postupku tužba odbije kao neosnovana.
3. Tužitelj je u podnesku od 5. listopada 2023. kao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva naveo i označio čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te se protivio svim navodima iz odgovora na tužbu.
4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: presudu Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-639/23-2 od 31. svibnja 2023. s lista 9 do 15 spisa, presudu ovoga suda poslovni broj P-218/2022-27 od 20. siječnja 2023. s lista 16 do 27, presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž- 1006/2020-3 od 11. veljače 2021. s lista 28 do 38, presudu ovoga suda poslovni broj P-1327/2019-57 od 5. listopada 2020. s lista 39 do 48, zk. izvatke s lista 49 i 50, Kupoprodajni ugovor sklopljen između VI kao prodavatelja i NI kao kupca od 25. studenog 20211. s lista 52 do 54, izvršen je uvid u rješenje ovog suda poslovni broj P-1327/2019-43 od 21. siječnja 2020. s lista 55 do 56, Porezno rješenje od 25. siječnja 2012. s lista 57, pripadajuću uplatnicu s lista 58, rješenje ovoga suda Zemljišnoknjižnog odjela poslovni broj Z-10062/21-3 od 6. prosinca 2021. s lista 59 do 62, povratnicu s lista 63 i 64, pročitan je dopis od 4. studeni 2021. s lista 65 i 66, izvršen je uvid u zk. izvadak s lista 72, pročitan je dopis ovoga suda Zemljišnoknjižnog odjela od 19. prosinca 2023. s lista 99, izvršen je uvid u zk. izvatke i povijesno zk. izvatke s lista 100 do 115, pročitan je dopis Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Vukovar, Ispostava Županja od 29. prosinca 2023. (povijest, promjena na katastarskim česticama) s lista 116 i 117, izvršen je uvid u spis Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni brojevi: P-218/2022, Z-10062/2021, Spis Općinskog suda u Županji poslovni broj O-375/15 i P-1327/19, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, dok drugih dokaza nije bilo.
5. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra neosnovanom, stoga je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
6. Među strankama je nesporno:
- da je tužitelj sa VI, majkom tuženika, sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica] Kuća, dvorište i oranica sa 773 m2 i to dana 25. studenog 2011., da je taj ugovor ovjeren kod javnog bilježnika Kate Marošević iz Županje, pod poslovnim brojem OV- 10219/2011,
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broje P-1327/2019-57 od 5. listopada 2020. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja II, da je tuženik CI dužan trpjeti cijepanje kč. br. [katastarska čestica], kuća, dvorište i oranica sa 773 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- da je odbijen tužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja JI da se utvrdi u cijelosti ništetnim i bez pravnog učinka kupoprodajni ugovor o 25. studenog 2011., kao i da je odbijen tužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja JI radi poništenja u cijelosti ugovora od 25. studenog 2011., kao i da je taj ugovor osim što je predmet ovoga parničnog postupka, bio i predmet parničnog postupka koji se vodio pod poslovnim brojem P-1327/19,
- da je VI, majka tuženika, te da je ona umrla dana **.**.2015.,
- da je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Kate Marošević iz Županje kao povjerenika Općinskog suda u Županji, poslovni broj: O- 156/15, UPPOS-ŽU-97/2015-7 od 23. lipnja 2015. godine, na predmetnim nekretninama upisano pravo vlasništva za korist ovdje tuženika JI, odnosno da je on te nekretnine naslijedio iza svoje majke,
- da su u međuvremenu nekretnine koje su predmet ovog postupka i to k. č. br. [katastarska čestica] Kuća, dvorište i oranica sa 773 m2 besteretno otpisane iz z. k. uloška broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u novi zk. uložak broja [broj ZK uloška] iste katastarske općine,
- da tužitelj nije upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, nego da se na istim kao vlasnik vodi upisan tuženik, iz čega proizlazi da tužitelj nikada nije izvršio provedbu predmetnog ugovora u zemljišnim knjigama, kako bi se upisao kao vlasnik premetne nekretnine, da tužitelj nikada nije stupio u posjed predmetnih nekretnina,
- da je tužitelj 6. prosinca 2021. podnio prijedlog za uknjižbu svoga prava vlasništva na spornim nekretninama temeljem Ugovora o kupoprodaji od 25. studenog 2011., te da je rješenjem Zemljišno-knjižnog odjela, Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj: Z-10062/2021-3 od 6. prosinca 2021. odbijen prijedlog tužitelja radi uknjižbe prava vlasništva tužitelja, temeljem članka 45. Zakona o zemljišnim knjigamam buduži da u trenutku zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva na istima nije kao vlasnik bila upisana VI, kao prodavateljica.
7. Sporno je da li su ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe primjenom odredbe čl. 46. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama, odnosno da li je tužitelj u konkretnom slučaju bio je u mogućnosti svoja vlasnička prava realizirati neposrednim upisom u zemljišne knjige, pa da li stoga ima pravni interes za provođenje ovog parničnog postupka, te da li zbog toga tužbu treba odbaciti; da li je tužitelj kao osoba koja je znala za smrt VI, trebao postupiti čl. 140. Zakona o nasljeđivanju; da li se zbog toga tuženik smatra stjecateljem u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno da li ga sukladno čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige; da li se tužitelj s obzirom na ishod pravomoćno okončane parnice kod ovog suda pod poslovni broj P-1327/15, tuženik može smatrati poštenim stjecateljem; da li tužitelj u ovakvoj situaciji može postavljati prema tuženiku, kao zakonskom nasljedniku pok. VI samo obvezno-pravni zahtjev, a da nije ovlašten postavljati stvarno-pravni zahtjev; da li je s obzirom da su predmetne nekretnine kupljene za cijenu koja je znatno niža od realne (tuženik navodi da je u ranijem postupku utvrđena po stalnom sudskom vještaku građevinske struke u iznosu od 120.000,00 kn u odnosu na navodno isplaćenih 40.000,00 kn) ovaj kupoprodajni ugovor kao pravni posao nevaljan, da li je isti nevaljan imajući u vidu da kupoprodajna cijena nikada nije isplaćena prodavatelju, te da volja VI nije bila usmjerena na prodaju, predaju; također sporno je da li tužitelj dokazao da ima valjani pravni osnov (titulus) za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama i da li su ispunjeni uvjeti da se tuženiku naloži da je dužan trpjeti upis-uknjižbu prava vlasništva tužitelja na tim nekretninama( modus).
8. Čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, dok je st. 2. propisano da je na temelju st. 1. stečeno pravo vlasništva kada su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.
9. Čl. 115. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da na temelju valjanog pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo sa dosadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom. Čl. 115. st. 2. navedenog zakona propisano je da se na temelju pravnog posla ne može steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu. Čl. 115. st. 3. navedene zakonske odredbe propisano je da pravni posao kojem je cilj stjecanje vlasništva nekretnina, da bi bio valjan treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku, dok je st. 4. citirane zakonske odredbe propisano da stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla ne utječe na prava trećih koja postoje na toj stvari, osim ako je drugačije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige.
10. Čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se vlasništvo nekretnine pravnim poslom stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerenog na to da njegovo vlasništvo pređe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drugačije.
11. Čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne drugim upisom u zemljišnu knjigu.
12. Dakle, za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla nije dovoljan samo valjan pravni posao (titulus), već je potrebo i da se izvrši uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama, a upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu (modus) ima konstitutivni karakter, tako da se pravo vlasništva na osnovi pravnog posla stječe ne trenutkom sklapanja pravnog posla, već trenutkom upisa u zemljišnu knjigu.
13. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je sa majkom tuženika sklopio kupoprodajni ugovor koji može predstavljati osnov (titulus) za stjecanje prava vlasništva. Nesporno je da tužitelj nije izvršio uknjižbu prava vlasništva u zemljišnu knjigu, odnosno da je podnio takav prijedlog, koji je odbijen, kako što je već naprijed navedeno. Osim valjanog osnova za stjecanje prava vlasništva, druga pretpostavka za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla je da tužitelj dokaže istinit način stjecanja te nekretnine. Obzirom da tužitelj nije izvršio upis svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu, što je pretpostavka za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla, tužitelj ne može osnovano zahtijevati da se utvrdi da je temeljem kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, neovisno o okolnosti da li je predmetni kupoprodajni ugovor valjan ili ne.
14. Kod derivativnog stjecanja prava vlasništva, a što je stjecanje na temelju pravnog posla, tek uknjižbom se stječe pravo vlasništva na nekretnini, pa valjanost pravnog posla kojem je cilj stjecanje prava vlasništva treba cijeniti s obzirom na trenutak podnošenja zahtjeva za uknjižbu, odnosno u trenutku zaključenja glavne rasprave, ako se presudom omogućuje zemljišnoknjižna provedba (uknjižba na temelju presude, a što je ovdje slučaj). Tužitelj samim sklapanjem ugovora o kupoprodaji nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, nego je stekao samo pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva.
15. Tužitelj činjenicom zaključenja kupoprodajnog ugovora nije postao vlasnikom predmetne nekretnine, jer se po čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasništvo nekretnine stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, koja nesporno nije provedena. Tužitelj ima samo pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (ugovor o kupoprodaji) i nije vlasnikom nekretnine, dok pravo vlasništva ne upiše u zemljišne knjige, pa on svoju pravnu zaštitu ne može s uspjehom osnovano ostvariti tužbom kojom se utvrđuje da je on stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, stoga je u tom dijelu njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen u postupku koji se vodio kod ovoga suda pod poslovnim brojem P-218/2022.
16. Ugovor o kupoprodaji nekretnine je formalno valjan sadržavao je tabularnu izjavu prodavatelja VI, te je mogao biti temelj za upis prava vlasništva u odnosu na VI, a samo u slučaju da je tužitelj imao obveznopravni zahtjev prema pravnoj prednici tuženika VI da mu izda tabularnu ispravu, onda bi to pravo imao i prema tuženiku, u smislu čl. 5. st.1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/03, 163/03, 127/13, 152/14 i 33/15; u daljnjem tekstu: Zakona o nasljeđivanju). Kako tužitelj ima kupoprodajni ugovor sa tabularnom izjavom, nema nikakav obveznopravni zahtjev prema prednici tuženika, pa ga stoga nema, ni prema tuženiku, jer ni iz jedne odredbe pozitivnog prava na proizlazi obveza tuženika da tužitelju izda tabularnu ispravu, koju je sukladno čl. 59. st. 1.b Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/2019 i 128/2022) prodavatelj izdao tužitelju u ugovoru o kupoprodaji ( tako i VSRH, Rev-549/07 od 17. rujna 2010.).
17. U odnosu na predmetnu nekretninu tužitelj je sklopio kupoprodajni ugovor sa VI, a sa tuženikom nije sklapao nikakav pravni posao, posljedično čemu tužitelj sa tuženikom nije bio u nikakvom obveznopravnom odnosu, stoga tužitelj ne može osnovano u odnosu na tuženika, s kojim nije bio u obvezno- pravnom odnosu zahtijevati utvrđenje da je u odnosu na njega stekao pravni osnov za stjecanje vlasništva. Naime, da bi netko mogao steći pravni osnovu za stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla isti mora sklopiti sa osobom od koje traži takvo utvrđenje, odnosno s njim biti u obvezno-pravnom odnosu temeljem kojeg bi odnosa taj pravni osnov za stjecanje vlasništva stekao. Da bi tužitelj uspio sa svojim zahtjevom morao bi postojati pravni posao sklopljenu između njega i tuženika, kao vlasnika u kojem bi postojalo valjano očitovanje volja tuženika, kao vlasnika za prijenos vlasništva na tužitelja ili bi prema predniku tuženika trebao imati takav obveznopravni zahtjev, kojeg nema.
18. Dakle, dio tužbenog zahtjeva, kojim se traži od tuženika da tužitelju je dužan trpjeti upis uknjižbe prava vlasništva na predmetnim nekretninama nije osnovan. Ugovor o kupoprodaji nekretnine bio bi valjan, samo u slučaju da je tužitelj imao obveznopravni zahtjev prema pravnom predniku tuženika (da je prednik tuženika dužan trpjeti upis uknjižbe prava vlasništva), onda bi to pravo imao i prema tuženiku, u smislu čl. 5. st.1. Zakona o nasljeđivanju. Kako je tužitelj imao kupoprodajni ugovor sa tabularnom izjavom, nije imao nikakav obveznopravni zahtjev prema prednici tuženika, pa ga stoga nema, ni prema tuženiku, jer ni iz jedne odredbe pozitivnog prava na proizlazi obveza tuženika da je dužan trpjeti upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama tužitelju ili da izda tabularnu ispravu, koju je sukladno čl. 59. st. 1.b Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/2019 i 128/2022.) prodavatelj izdao tužitelju u ugovoru o kupoprodaji ( tako i VSRH, Rev-549/07 od 17. rujna 2010.).
19. Činjenica da tuženik u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik određene nekretnine predstavlja samo predmnijevu o vlasništvu te osobe, koja svakako otpada, ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu, dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine, a kako tužitelj nije dokazao da ima da ima valjanu osnovu za stjecanje nekretnine, on nije uspješno oborio pretpostavku tuženika o njegovom vlasništvu nekretnine, jer ako nije imao valjano pravnu osnovu u odnosu na tuženikovog prednika njegovu majku, ne može ju imati, ni u odnosu na tuženika kao njegovog nasljednika, jer on svoja prava izvodi iz prava svoga prednika (Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.).
20. Kako tužitelj nije dokazao da je imao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, što je preduvjet za prihvaćanje tužbenog zahtjeva (pod točki I. izreke) kojim se nalaže tuženiku da je dužan trpjeti upis-uknjižbu prava vlasništva valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.
21. U načelu pravo vlasništvo na nekretnini na temelju pravnog posla stječe se zakonom propisanim upisom stjecateljeva prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjereno na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, dakle, tužitelj nema valjani pravni temelj (osnov) za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla koji nije sklopio sa tuženikom, pa je njegov tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.
22. Tužitelj se ne može s uspjehom pozivati na to da uknjiženi tuženik nije u dobroj vjeri. Osporavanje dobre vjere stjecatelja iz čl. 122. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima moguće je kada se uknjiženom pravu suprotstavlja pravo stečeno odlukom suda ili drugog tijela (čl. 127. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) ili temeljem zakona (čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), dok se u slučaju tužiteljevog pozivanja na pravni posao pitanje dobre vjere može postaviti pri višestrukom ugovaranju otuđenja. Budući da se tužitelj poziva na kupoprodajni ugovor sklopljen sa prednikom tuženika kao prodavateljem, odnosno na sklopljeni pravni posao, slijedom čega nije, ni tražio uknjižbu, niti mu je nekretnina predana u posjed, ne radi se o višestrukom otuđenju da bi bila odlučna dobra vjera tuženika kao stjecatelja.
23. Tuženik ističe da se tužitelj nije pokušao upisati kao vlasnik predmetnih nekretnina na temelju kupoprodajnog ugovora, od njegovog zaključenja, do 6. prosinca 2021. kada je zatražio upis, što je točno, a podneseni prijedlog je odbijen, po čl. 116. i čl. 117. Zakona o zemljišnim knjigama, jer pravni prednik tuženika više nije bila vlasnica, već tuženik. U vrijeme podnošenja tužbe pravni prednik tuženika je već preminuo, pa neosnovano tuženik ističe da je tužbu trebalo odbaciti, jer da je tužitelj mogao svoje pravo ostvariti u zemljišnoknjižnom postupku, što nije točno, jer temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog sa pok. majkom tuženika mogao je upisati pravo vlasništva samo za njezina života, a ne nakon što je nekretnina nasljeđivanjem prešla na tuženika.
24. Za dodati je da tužitelj nije imao, niti jednu pravnu zapreku da od zaključenja kupoprodajnog ugovora 25. studenog 2011. do smrti prednika tuženika 9. ožujka 2015. upiše pravo vlasništva u zemljišne knjige. Tužitelj ne može upisati svoje pravo niti po čl. 46. Zakona o zemljišnim knjigama, jer se radi o situaciji neprekinutog niza izvanknjižnih stjecatelja od knjižnog prednika do podnositelja prijedloga za uknjižbu, dakle o vanknjižnom prijenosu na strani stjecatelja- predlagatelja.
25. Tužitelj ističe da se nije radilo o kupoprodajnom ugovoru, već o osiguranju za povrat duga, te da se radi o ništetnom ugovoru i ugovoru koji je zaključen za znatno nižu cijenu od vrijednosti nekretnine, koji navodi nisu osnovani, niti ih može isticati u ovom postupku, s obzirom da je pitanje valjanosti kupoprodajnog ugovora, odnosno da li postoje razlozi za njegovu ništetnost ili razlozi za poništenje istog, bilo predmetom postupka koji je završio donošenjem pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-1006/2020-3 od 11. veljače 2021., kojom presudom je utvrđeno da predmetni ugovor nije obuhvaćen, niti jednim razlogom ništetnosti, da se nije radilo o simuliranom pravnom poslu koji bi prikrivao neki drugi pravni posao, te da ne postoji niti jedan razlog za poništaj tog ugovora.
26. Tuženikovi navodi da postoji očiti nerazmjer između kupoprodajne cijene i procjene vrijednosti predmetne nekretnine, a u tom slučaju oštećena strana može tražiti poništaj ugovora zbog prekomjernog oštećenja iz čl. 375. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeno mogu tražiti samo stranke ugovora, u roku od godine dana od zaključenja ugovora, pod uvjetom da oštećena strana nije znala niti morala znati za pravu vrijednost, a niti jedan od navedenih uvjeta nije ostvaren.
27. Čl. 140. st. 1. Zakona o nasljeđivanju propisano je da ostaviteljevi vjerovnici mogu zahtijevati u roku od 3 mjeseca od otvaranja nasljedstva, da se ostavina odvoji od imovine nasljednika, ako učine vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da bez odvajanja ne bi mogli namiriti svoju tražbinu.
28. Stav je ovoga prvostupanjskog suda da tužitelj u odnosu na pok. VI nema obvezno pravni zahtjev, nego imovinsko-pravni zahtjev, dakle, tužitelj raspolaže kupoprodajnim ugovorom temeljem kojeg traži upis svog prava vlasništva, pa on u tom smislu ne predstavljaju dug za koji bi odgovarao tuženik, kao nasljednik svoje majke VI u smislu čl. 139. Zakona o nasljeđivanju, odnosno tužitelj se ne može smatrati vjerovnikom, kako to pogrešno smatra tuženik. Ovo stoga, što tužitelj nema tražbinu prema VI, kao prodavatelju, nego se u ovom slučaju radi o stvarnopravnom zahtjevu za provedbu kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama. Dakle, stav je ovoga suda da VI kao ostaviteljica ne duguje ništa tužitelju, pa se tužitelj ne može smatrati vjerovnikom u smislu odredbe čl. 140. Zakona o nasljeđivanju, a u smislu tog članka ne postoji, niti opasnost da bez odvajanja tužitelj ne bi mogao namiriti svoju tražbinu, jer je nesporno da tužitelj svoj zahtjev može ostvariti pokretanjem parničnog postupka, što je uostalom učinio podnošenjem tužbe u ovom predmetu.
29. Tuženik je tijekom ovog postupka tvrdio i da je predmetni kupoprodajni ugovor nevaljan iz razloga što kupoprodajna cijena nikada nije isplaćena prodavatelju, na tu okolnost nije predložio, niti jedan dokaz, samo svoje saslušanje, iako je i sam u svom iskazu navodio veći broj osoba, kao mogućih svjedoka koji su imali saznanja o tome, no iste nije predložio za svjedoke, dok je tužitelj tvrdio upravo suprotno, odnosno da je on tuženiku isplatio kupoprodajnu cijenu. Imajući u vidu navedeno, stav je ovog suda da tuženik nije dokazao činjenicu da njegovoj majci VI, kao prodavatelju, nikada nije bila isplaćena kupoprodajna cijena.
30. Tužba je u cijelosti u skladu sa čl. 187. Zakona o parničnom postupku budući da tužitelj nije postao vlasnikom predmetne nekretnine temeljem spornog kupoprodajnog ugovora, te da je njegov tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na tim nekretninama pravomoćno odbijen, jedini preostali put za ostvarenje njegovog pravo zaštitnog zahtjeva je podnošenje tužbe radi utvrđenja da on ima valjanu pravnu osnovu i istinit način stjecanja predmetnih nekretnina, pa je stoga njegov pravni interes za podnošenje tužbe neupitan i dokazan.
31. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23: u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife).
32. Tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava odgovora na tužbu (prema Tbr. 8. točka 1. Odvjetničke tarife u vezi sa Tbr. 7. točka 1. Odvjetničke tarife), zastupanja tuženika na 3 ročišta (Tbr. 9. točka 1. Odvjetničke tarife u vezi sa Tbr. 7. točka 1. Odvjetničke tarife, i to ročište od 1. prosinca 2023., 25. rujna 2024. i 13. studeni 2024.), svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 400 bodova, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 100 bodova, odnosno ukupno 500 bodova, što preračunato u eure, a imajući u vidu visinu odvjetničkog boda, iznosi 1.000,00 eura.
Pored toga, tuženiku je još u cijelosti priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 49,11 eura, tako da ukupno priznati troškovi tuženiku iznose 1.049,11 eura, pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
33. Temeljem čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.
34. Tuženiku nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e- oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa čl. 155. st. 2. Zakona o parničnom postupku i odredbom Tbr. 9. točka 3. Odvjetničke tarife na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju Odvjetničke tarife naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.
U Županji 24. prosinca 2024.
Sudac
Helena Zetić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.
Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
O tom obavijest:
1. Tužitelj po punomoćnicima odvjetnicima iz ZOU Glavaš & Šutalo u Vinkovcima,
2. Tuženik po punomoćniku Krunoslavu Glokoviću, odvjetniku u Županji.
