Poslovni broj: UsI-3024/24-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 24. prosinca 2024. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-03/24-01/03160614728, URBROJ: 341-99-05/3-24-1069 od 09. travnja 2024. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Varaždinu, KLASA: UP/I-140- 03/22-01/03160614728, URBROJ: 341-20-05/3-22-32344 od 23. siječnja 2024. godine.
Obrazloženje
Tužiteljica tužbom osporava rješenja tijela mirovinskog osiguranja donesena u oba stupnja upravnog postupka. Tim rješenjima joj je povodom njezinog prijedloga za obnovu upravnog postupka iz mirovinskog osiguranja, kao bračnom drugu hrvatskog branitelja ČI, počevši od 31. srpnja 2021. godine određena nova obiteljska mirovina, ali je istovremeno određeno da će se i nadalje kao povoljnija isplaćivati ranije određena obiteljska mirovina, po rješenju od 10. lipnja 2019. godine. Ujedno je tužiteljici odbijen zahtjev za priznanje prava na najnižu mirovinu po odredbama braniteljskog propisa.
Tužiteljica u tužbi navodi da joj nije poznato rješenje Vlade Republike Hrvatske od 15. ožujka 2001. godine, kojim je po pravu nadzora ukinuto ranije rješenje, a kojim je njoj i djeci priznat status člana obitelji poginulog hrvatskog branitelja, odnosno pravo na obiteljsku invalidninu. Tužiteljica smatra da to rješenje ne može biti zakonito te da je ništavo. Nadalje ističe da je majci ČI priznato pravo na obiteljsku invalidninu. Tužiteljica smatra da je smrt njezinog supruga ČI zapravo uslijedila kao posljedica ozljede na radu pa stoga ističe da osobni bod prilikom određivanja obiteljske mirovine treba priznati kao za najmanje 40 godina ostvarenog mirovinskog staža.
Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvala uredno pozvana tužiteljica. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Na temelju dostupne materijalne dokumentacije u priloženom spisu upravnog predmeta (u koji je tužiteljica imala neograničeno pravo uvida i u upravnom postupku i u ovom upravnom sporu) doista proizlazi da je rješenjem Vlade Republike Hrvatske (Povjerenstva za postupanje po pravu nadzora) od 15. ožujka 2001. godine po pravu nadzora ukinuto prethodno rješenje Ministarstva obrane od 21. listopada 1997. godine, kojim je pak u drugom stupnju upravnog postupka tužiteljici i djeci bio priznat status člana obitelji poginulog hrvatskog branitelja, odnosno pravo na obiteljsku invalidninu. U obrazloženju rješenja od 15. ožujka 2001. godine je navedeno da tužiteljičin suprug ČI nije stradao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (RH), već u prometnoj nesreći - vraćajući se u postrojbu i pod utjecajem alkohola od 2,29 promila.
Tužiteljica ne tvrdi niti dokazuje da je protiv spomenutog rješenja od 15. ožujka 2001. godine bio pokrenut upravni spor.
U takvoj situaciji je onda tužiteljici i jednom od dvoje djece rješenjem tijela mirovinskog osiguranja od 18. veljače 2009. godine bilo priznato pravo na obiteljsku mirovinu, uz osobne bodove Vladimira Vuka 26,7871 i uz primjenu mirovinskog faktora 0,7. To pravo je tužiteljici i djetetu prestalo na temelju rješenja od 02. srpnja 2015. godine.
Povodom tužiteljičinog zahtjeva od 09. kolovoza 2018. godine, prvostupanjskim rješenjem od 10. lipnja 2019. godine joj je u ponovljenom upravnom postupku ponovno (sada samo njoj, na temelju navršenih godina života) priznato pravo na obiteljsku mirovinu iza ČI, počevši od 23. listopada 2018. godine, na temelju propisa o mirovinskom osiguranju i na temelju braniteljskog propisa, pa su tako raniji osobni bodovi ČI uvećani za 10%, za 96 dana sudjelovanja ČI u Domovinskom ratu, te po tom rješenju iznose 29,4658.
Tužiteljica je protiv spomenutog rješenja od 10. lipnja 2019. godine izjavila nepravodobnu žalbu koja je stoga bila odbačena, a također je zatražila povrat u prijašnje stanje, ali je i taj njezin prijedlog odbijen u oba stupnja upravnog postupka i u oba stupnja upravnog spora.
Tužiteljica je potom 07. lipnja 2021. godine podnijela prijedlog za obnovu upravnog postupka, okončanog rješenjem od 10. lipnja 2019. godine.
Prvostupanjsko tijelo je najprije taj prijedlog za obnovu odbacilo, ali je tuženik kao drugostupanjsko tijelo to poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Prvostupanjsko tijelo je potom novim rješenjem odbilo tužiteljičin prijedlog za obnovu upravnog postupka, ali je tuženik i to rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak, uz uputu da treba primijeniti novi čl. 52.c st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19 i 84/21 - ZHB), koji propisuje da članovi obitelji hrvatskog branitelja, pripadnika borbenog sektora, koji su korisnici mirovine ostvarene prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja imaju pravo podnijeti zahtjev za određivanje novog iznosa mirovine uz primjenu čl. 48. ZHB-a, koji pak propisuje uvećanje osobnog boda ovisno o vremenu sudjelovanja hrvatskog branitelja u obrani suvereniteta RH. Također je tuženik dao uputu za primjenu čl. 49. ZHB-a, koji propisuje određivanje najniže braniteljske mirovine u slučaju ako je hrvatskom branitelju priznato sudjelovanje u obrani suvereniteta RH u najmanjem trajanju od 100 dana u borbenom sektoru. Novim, sada osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 23. siječnja 2024. godine je tužiteljici ponovno određena obiteljska mirovina, pri čemu je zbog 96 utvrđenih dana sudjelovanja ČI u Domovinskom ratu na temelju čl. 48. ZHB-a primijenjeno uvećanje osobnog boda od 2%, što znači da se temeljni osobni bodovi od 26,7871 uvećavaju na 27,3228. Također je utvrđeno da ne postoje uvjeti za primjenu najniže braniteljske mirovine iz čl. 49. ZHB-a, jer ČI nije imao priznato sudjelovanje u obrani suvereniteta RH u najmanjem trajanju od 100 dana u borbenom sektoru.
Stoga je utvrđeno da je obiteljska mirovina koju tužiteljica prima po ranijem rješenju od 10. lipnja 2019. godine (a kojem su ČI utvrđeni osobni bodovi od 29,4658, na temelju uvećanja od 10%) povoljnija od novoutvrđene mirovine pa je određena i nadalje isplata te ranije obiteljske mirovine, uz odbijanje zahtjeva za priznanje prava na najnižu mirovinu po čl. 49. ZHB-a.
Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 09. travnja 2024. godine odbio tužiteljičinu žalbu.
Neosnovano tužiteljica navodi da joj nije poznato rješenje Vlade Republike Hrvatske od 15. ožujka 2001. godine. Ono kao takvo postoji te je i priloženo u spis upravnog tijela, a tužiteljica nije pružila dokaze o tome da je protiv tog rješenja podnesen pravni lijek. Stoga tužiteljica ne može u ovoj upravnoj stvari (koja se vodi povodom njezinog prijedloga za obnovu upravnog postupka određivanja obiteljske mirovine) osporavati zakonitost tog rješenja, koje se odnosi na status člana obitelji poginulog hrvatskog branitelja.
Također neosnovano tužiteljica ukazuje na ništavost spomenutog rješenja od 15. ožujka 2001. godine, jer u pogledu tog rješenja sud ne utvrđuje postojanje ni jednog od propisanih razloga ništavosti iz čl. 128. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21).
Neosnovano tužiteljica ukazuje na to da je majci njezinog supruga priznato pravo na obiteljsku invalidninu. Naime, rješenje Vlade Republike Hrvatske od 15. ožujka 2001. godine se odnosi samo na prethodno rješenje Ministarstva obrane od 21. listopada 1997. godine, a tim je rješenjem status člana obitelji poginulog hrvatskog branitelja bio priznat samo tužiteljici kao supruzi ČI i njihovoj zajedničkoj djeci, a ne i majci ČI.
U odnosu na tužiteljičine navode o tome da je smrtno stradavanje njezinog supruga zapravo nastupilo kao posljedica ozljede na radu, što bi trebalo uzeti u obzir kod utvrđivanja osobnih bodova, sud napominje da se ozljeda na radu utvrđuje i priznaje samo u posebnom upravnom postupku koji se pokreće i vodi pred tijelom obveznog zdravstvenog osiguranja. Tužiteljica nije dokazala postojanje akta iz kojeg bi se utvrdilo da je ČI priznata ozljeda na radu, niti je uopće ukazala na to da je ikada bio pokrenut postupak za priznavanje ozljede na radu ČI. Štoviše, tužiteljica prilikom podnošenja zahtjeva od 07. lipnja 2021. godine na propisanom obrascu tijela mirovinskog osiguranja nije ispunila odgovarajuću rubriku iz koje bi proizlazilo da je do smrti ČI došlo zbog ozljede na radu. Zbog svega navedenog tužiteljica svojim navodima nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporavanih rješenja pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu, 24. prosinca 2024. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. II, [adresa]
2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića
