REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-482/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Karlo Novosel iz Zagreba, Radnička cesta 32, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Radoslava Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 21. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika AO, na ročištu za objavu presude dana 24. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba ugovora o namjenskom kreditu broj: 3214840706 sklopljenog dana 04.11.2008. godine između tužitelja, i tuženika, solemniziranog dana 04.11.2008.godine kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, Smareglina 7, pod posl. br. OV-14032/08, kojima su tužiteljeve novčane obveze iz predmetnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu u stranoj valuti CHF, odnosno kojom je ugovoreno da je tužitelj dužan iste podmirivati u kunskoj protuvrijednosti novčanog iznosa određenog u stranoj valuti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF i kojima je ugovoreno da svi rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa padaju na teret tužitelja, a koje se odredbe i dijelovi odredaba nalaze u člancima 1., 2., 4. predmetnog ugovora.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos kredita preplaćenog uslijed primjene ništetnih odredaba ugovora o nenamjenskom kreditu broj:3214840706 sklopljenog dana 04.11.2008. godine i solemniziranog dana 04.11.2008. godine kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, Smareglina 7, pod posl. br. OV14032/08, od ukupno 7.372,75 EUR (slovima: sedam tisuća tristo sedamdeset dvaeura i sedamdeset pet euro centa), i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

na iznos od 8,30 EUR od 11.01.2009. pa do isplate

na iznos od 13,93 EUR od 11.02.2009. pa do isplate

na iznos od 32,48 EUR od 11.03.2009. pa do isplate

na iznos od 5,52 EUR od 11.04.2009. pa do isplate

na iznos od 5,06 EUR od 11.05.2009. pa do isplate

na iznos od 0,28 EUR od 11.06.2009. pa do isplate

na iznos od 3,02 EUR od 11.07.2009. pa do isplate

na iznos od 0,70 EUR od 11.09.2009. pa do isplate

na iznos od 12,90 EUR od 11.01.2010. pa do isplate

na iznos od 22,50 EUR od 11.02.2010. pa do isplate

na iznos od 18,85 EUR od 11.03.2010. pa do isplate

na iznos od 33,18 EUR od 11.04.2010. pa do isplate

na iznos od 40,09 EUR od 11.05.2010. pa do isplate

na iznos od 60,95 EUR od 11.06.2010. pa do isplate

na iznos od 75,69 EUR od 11.07.2010. pa do isplate

na iznos od 56,59 EUR od 11.08.2010. pa do isplate

na iznos od 112,27 EUR od 11.09.2010. pa do isplate

na iznos od 88,11 EUR od 11.10.2010. pa do isplate

na iznos od 92,01 EUR od 11.11.2010. pa do isplate

na iznos od 114,36 EUR od 11.12.2010. pa do isplate

na iznos od 150,08 EUR od 11.01.2011. pa do isplate

na iznos od 118,12 EUR od 18.02.2011. pa do isplate

na iznos od 122,90 EUR od 11.03.2011. pa do isplate

na iznos od 108,11 EUR od 11.04.2011. pa do isplate

na iznos od 140,29 EUR od 11.05.2011. pa do isplate

na iznos od 170,24 EUR od 11.06.2011. pa do isplate

na iznos od 178,12 EUR od 11.07.2011. pa do isplate

na iznos od 307,15 EUR od 11.08.2011. pa do isplate

na iznos od 185,97 EUR od 11.09.2011. pa do isplate

na iznos od 170,95 EUR od 11.10.2011. pa do isplate

na iznos od 171,95 EUR od 11.11.2011. pa do isplate

na iznos od 185,49 EUR od 22.12.2011. pa do isplate

na iznos od 198,03 EUR od 21.01.2012. pa do isplate

na iznos od 200,55 EUR od 15.02.2012. pa do isplate

na iznos od 199,79 EUR od 13.03.2012. pa do isplate

na iznos od 192,19 EUR od 14.04.2012. pa do isplate

na iznos od 196,54 EUR od 11.05.2012. pa do isplate

na iznos od 203,79 EUR od 12.06.2012. pa do isplate

na iznos od 195,37 EUR od 11.07.2012. pa do isplate

na iznos od 196,08 EUR od 14.08.2012. pa do isplate

na iznos od 181,19 EUR od 14.09.2012. pa do isplate

na iznos od 195,84 EUR od 25.10.2012. pa do isplate

na iznos od 196,70 EUR od 13.11.2012. pa do isplate

na iznos od 193,52 EUR od 11.12.2012. pa do isplate

na iznos od 198,66 EUR od 11.01.2013. pa do isplate

na iznos od 185,28 EUR od 11.02.2013. pa do isplate

na iznos od 181,45 EUR od 11.03.2013. pa do isplate

na iznos od 195,27 EUR od 11.04.2013. pa do isplate

na iznos od 184,16 EUR od 11.05.2013. pa do isplate

na iznos od 178,69 EUR od 11.06.2013. pa do isplate

na iznos od 164,84 EUR od 11.07.2013. pa do isplate

na iznos od 174,56 EUR od 11.08.2013. pa do isplate

na iznos od 180,86 EUR od 11.09.2013. pa do isplate

na iznos od 189,02 EUR od 11.10.2013. pa do isplate

na iznos od 189,73 EUR od 11.11.2013. pa do isplate

na iznos od 194,48 EUR od 11.12.2013. pa do isplate

a sve prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentni razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 14,95 EUR , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od: 4,13 EUR od 2. 08. 2009. pa do isplate,

7,00 EUR od 2. 10. 2009. pa do isplate,

2,34 EUR od 2. 11. 2009. pa do isplate,

1,48 EUR od 2. 12. 2009. pa od isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.015,45 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od 24. prosinca 2024. godine do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo daj je kao potrošač s tuženikom kao trgovcem koji djeluje unutar svoje poslovne djelatnosti dana 04.11.2008. godine sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj: 3214840706, solemniziran dana 04.11.2008. godine kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, Smareglina 7, pod posl. br. OV-14032/08, kojim je u osnovi ugovorena obveza tuženika isplatiti tužitelju iznos kredita koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 50.100,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelja obvezuje vratiti tuženiku isti kredit uz pripadajuću kamatu, a sve uz primjenu valutne klauzule te na način kako je dalje uređeno predmetnim ugovorom.

Tužitelj ističe da je riječ o tipskom ugovoru o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj i tuženik nikada nisu pregovarali te su sve odredbe ugovora tužitelju nametnute od strane tuženika.

Smatra da su odredbe tog ugovora koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu prema Zakonu o obveznim odnosima, Zakonu o zaštiti potrošača te drugim odredbama pozitivnih propisa koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, a sve u kontekstu kako izričitih i jasnih kogentnih odredbi tih propisa, tako i aktualne i recentne sudske prakse kako svih domaćih, tako i europskih i drugih sudova, nepoštene i kao takve ništetne.

Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od dana 04.07.2013. godine donesenu u povodu podnesene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. kojom presudom je u točki 1. izreke, a koja se odnosi na tuženika, utvrđeno sljedeće:

«Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačka banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačka banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;»

Gore citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od dana 04.07.2013. godine postala je pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/2013 od dana 13.06.2014. godine te je tom presudom, između ostalog, u točki II. izreke pravomoćno suđeno: «Djelomično se odbijaju žalbe prvotuženika Zagrebačka banka d.d., (...) kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. (...) izreke kojim se utvrđuje da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., (...), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.»

Nadalje, gore citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pored citiranog dijela odluke iz točke II. izreke, u točki I. izreke iste presude pravomoćno je suđeno na način da je preinačen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od dana 04.07.2013. godine koji se odnosio na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i to tako što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio taj dio tužbenog zahtjeva. Međutim nastavno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U3III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13.12.2016. godine kojom je Ustavni sud Republike Hrvatske u točki I izreke svoje odluke ukinuo taj dio presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, konačno je novom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine u točki I. izreke pravomoćno suđeno:

«Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

- u dijelu točke 1. (...) izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., (...) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima».

Tužitelj ističe da je riječ o presudama koje imaju ključni značaj za ovu pravnu stvar te se, opravdavajući osnovanost svog tužbenog zahtjeva, posebno poziva na utvrđenja sudova iz tih presuda.

Tužitelj i tuženik ugovorili su u članku 1. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu da tuženik tužitelju «...odobrava i stavlja na raspolaganje (...) kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 50.100,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.» te je također nadalje u istom članku tog ugovora ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku vratiti isti iznos kredita «...uz valutnu klauzulu...». Nadalje, člankom 2. istog ugovora ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku «platiti u anuitetima iznos kredita od 50.100,00 CHF», te je također člankom 4. istog ugovora ugovoreno da je tužitelj dužan predmetni kredit otplaćivati «u mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti od 1.032,72 CHF obračunao po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja».

Riječ je o odredbama tipskog ugovora koje su tužitelju nametnute od strane tuženika i koje su sukladno propisima o zaštiti potrošača, kao i gore citiranoj presudi i drugoj recentnoj sudskoj praksi, nepoštene i ništetne. Tužitelj i tuženik nikada nisu pregovarali o sadržaju tih odredaba ugovora.

Na taj način tuženik je vezao obvezu tužitelja za stranu valutu CHF tako što je obvezao tužitelja na plaćanje anuiteta čiji iznosi, kao i iznosi kamata u anuitetu, su bili određivani s obzirom na odnos između valute CHF i domaće valute HRK u kojoj je tužitelj stvarno vršio plaćanja tijekom cijelog razdoblja otplate te u kojoj je zapravo, sukladno pozitivnim propisima, to jedino i mogao činiti te je tako na tuženika kao potrošača nepoštenom ugovornom odredbom prevalio u cijelosti valutni rizik koji s tim u vezi nesporno postoji.

S druge strane, ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja, i to dokazno pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza u predmetnom ugovornom odnosu na štetu tužitelja. Tužitelj nikada od strane tuženika nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula EUR, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR. CHF je valuta u koju «bježi» kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Međunarodni monetarni fond je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EUR sve banke Europske unije, i to upravo radi toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi financijski temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u valutama EUR i HRK.

Slijedom svih navedenih činjenica, a uzimajući u obzir gore citiranu presudu donesenu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, njezinu obvezujuću snagu u odnosu na sudove koji sude u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača protiv trgovaca u povodu takve presude te sve druge primjenjive pozitivne propise i sudsku praksu, slijedi da je tuženik u konkretnom slučaju ugovorio s tužiteljem nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli te da bi stoga bio dužan vratiti tužitelju sav onaj iznos koji je 6 stekao po osnovi te odredbe, odnosno posljedično na ništetnost te odredbe - bez osnove, a sve temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Konkretno, riječ je o iznosu koji odgovara zbroju svih razlika između anuiteta u HRK koje je tužitelj stvarno platio tuženiku na ime otplate predmetnog kredita i anuiteta izraženih u HRK koji bi tužitelj prema početnom otplatnom planu bio dužan platiti da nije bila ugovorena valutna klauzula.

Zbog toga postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe te za povrat iznosa od 7.256,60 EUR, koji je nakon provedenog financijskog vještačenja povisio na 7.372,75 EUR.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/202, dalje: ZPP) odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Nadalje, uvažavajući okolnost da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, komparirajući ih sa odlukama Suda Europske unije i izvlačeći zaključak da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Vezano za informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora ukazuje da je Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Napominje i da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 16.11.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Vezano za to istaknuo je prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 111,50 EUR koji je nakon finacijskog vještačenja snizio na 14,95 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po pojedinim mjesecima kako je to navedeno u točki III izreke. Slijedom navedenog predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev, odnosno ako ga usvoji da izvrši prijeboj potraživanja tužitelja s njegovim potraživanjem.

3. Na ove navode tuženika, tužitelj je istaknuo, da se tuženik u odgovoru na tužbu paušalno i neobrazloženo poziva na odredbu članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) (nadalje u tekstu: ZZP7), iznoseći zaključak kako je teret dokaza činjenice da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač upravo na tužitelju. Tužitelj je dokazao da je predmetni ugovor sklopio kao potrošač. Navedena činjenica nesporno proizlazi iz samog ugovora u kojemu se tužitelj navodi kao fizička osoba te je upravo kao fizička osoba i isplaćivao anuitete.

Ističe kako se u predmetnom ugovoru nigdje ne navodi da bi tužitelj isti ugovarao za potrebe obrta ili trgovačkog društva, odnosno za obavljanje djelatnosti obrta ili trgovačkog društva, odnosno druge djelatnosti.

Vezano za prigovor zastare navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine zauzeo stav u pogledu zastare predmetnog potraživanja, tj. prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe zbog čega zastara nije nastupila.

Citira i Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

S obzirom da tužitelj u ovosudnom postupku potražuje povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti valutne klauzule, sasvim je razvidno kako se na ovosudni postupak primjenjuje dan 14.06.2018. godine kao početak zastarnog roka.

Nadalje ukazuje na članak 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) (nadalje u tekstu: ZZP07) koji je propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, «...smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača...». Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka «...ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati...». Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Tužitelj opetovano ističe, a kako je već i navedeno u tužbi, kako je istome ponuđen tipski ugovor o čijim odredbama se nije nikako, a u svakom slučaju ne pojedinačno pregovaralo, tako da tužitelj nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj ugovora Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) (nadalje u tekstu: ZOO) dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, odnosno isplatu vezanu uz tečaj strane valute. Međutim, činjenica je da je u predmetnom ugovoru tuženik na prethodno pripremljenom obrascu ugovora, na koji tužitelj, kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredio način isplata mjesečnih anuiteta, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužitelja). Dakle, tuženik je jednostrano nametnuo tužitelju valutnu klauzulu, odnosno ista nije produkt pregovaranja i usuglašavanja volja ugovornih strana, a što bi onda bilo u skladu s dispozitivnom naravi spomenutog članka 22. ZOO.

Naime, tužitelj ističe kako se, sukladno svemu gore navedenom, tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti ugovornih odredaba radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja kako to tumači tuženik, sve sukladno članku 1115. ZOO-a.

4. Tijekom postupka pročitan je ugovor o gotovinskom namjenskom kreditu broj: 3214840706, solemniziran dana 04.11.2008. godine kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, Smareglina 7, pod posl. br. OV-14032/08, prometi po tom kreditu / specifikacija uplate, te je provedeno financijsko vještačenje po mr. sc. UO iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušan je tužitelj kao stranka.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Prigovor radi prebijanja tuženika je neosnovan.

7. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o gotovinskom namjenskom kreditu broj: 3214840706, solemniziran dana 04.11.2008. godine kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, Smareglina 7, pod posl. br. OV-14032/08., temeljem kojeg ugovora je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita od 50.100,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.).

U istom članku stoji i da se korisnik obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu, s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđeno ovim ugovorom te da izjavljuje da je upoznat sa činjenicom da su kredit i sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa ovime potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastali za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.

Nadalje u članku 2. navedeno je kako je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti od 50.100,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,70 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, "sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja" Članak 4. određuje da korisnik kredita otplaćuje kreditu u mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti od 1.032,74 CHF "obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja"

8. Nije sporno, a što proizlazi iz podataka prometne kartice tog kredita da je tužitelj u cijelosti vratio kredit.

Isto tako nesporna je činjenica da je tijekom otplate kredita rastao tečaj CHF u odnosu na HRK a s obzirom na tečaj koji je važio u trenutku zaključenja ugovora te da je uslijed toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao u svrhu vraćanja kredita.

9. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelj ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i koliko.

10. Sporno je da li je osnovan prigovor radi prebijanja tražbina koji je istaknuo tuženik.

11. Tužbeni zahtjev postavljen je na temelju izračuna razlike između onoga što je prilikom otplate tužitelj stvarno platio i onoga što bi platio pod pretpostavkom da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivalo početno ugovoreni tečaj CHF u odnosu na HRK.

12. Sud je na osnovi članka 190. stavak 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP) dopustio preinaku tužbe, budući da je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a sud smatra da je preinačenje tužbe svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

13. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika)u razdoblju od 1. 04. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

14. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmeti ugovor kao nenamjenski.

16. Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovarao.

Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika i to nitko ne spori. Njegove tvrdnje o tome da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane.

17. Prema iskazu tužitelja, koji je po ocjeni suda logičan i životno uvjerljiv, utvrđeno je kako mu je od strane banke rečeno da imaju u ponudi novi proizvod, tj. ugovor o kreditu koji je vezan uz valutu CHF i da to mogu brzo ishoditi, a ujedno da je to u predmetno vrijeme, bio najpovoljniji način kreditiranja te ga nitko i nitko nije upozoravao na rizik rasta tečaja ove valute, a niti je tužitelj bilo što sa službenikom banke vezano za to pregovarao.

Gotov ugovor čekao ga je pripremljen u banci te je prije potpisivanja pročitao taj ugovor obraćajući prvenstveno pažnju na iznos glavnice, na kamatnu stopu, rok vraćanja i rate, a kod javnog bilježnika je i isto tako sve išlo ubrzano te mu on nije ništa posebno objašnjavao vezano za sadržaj tog ugovora.

Radilo se o standardnom ugovoru koji je napravljen kao formular.

18. Zbog toga ostaje utvrđenje iz naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača da banke dakle i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja takvih ugovora kakav je sklopljen i sa ovdje tužiteljem, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

19. Slijedom navedenog za ovaj je sud nedvojbeno da je sporna odredba ugovora koja se tiče primjene valutne klauzule u CHF, odnosno otplate kredita prema tečaju CHF u vrijeme plaćanja, ništetna, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika za ovaj sud nije prihvatljiva.

20. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je kako je predmetni iznos isplaćeni iznos od 50.100,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 241.854,89 kn (=32.099,66 EUR prema fiksnom konverzijskom tečaju 1 EUR=7,5345 kn).

Vještak je uzeo u obzir otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te je iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da je obvezu koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnožio razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

Mišljenje vještaka je da:

 razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio (samo pozitivni iznosi)) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2009.) do dana dospijeće posljednje obveze (1. prosinca 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 7.372,75 EUR; (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, samo pozitivni iznosi),

 razlika obveza (ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno)) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2009.) do dana dospijeće posljednje obveze (1. prosinca 20135.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 7.357,80 EUR; (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, svi iznosi).

15. Tužitelj nije imao primjedbi na taj nalaz i mišljenje te je prema istom uskladio tužbeni zahtjev, na iznos od 7.372,75 EUR, sa kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dana plaćanja tih iznosa.

16. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje naveo da ne prigovara samo matematičkom izračunu vještaka, međutim da i dalje, iz već iznijetih razloga osporava osnovu potraživanja tužitelja.

Sukladno mišljenju vještaka, specificirao je svoj prigovor radi prebijanja te ostao kod zahtjeva da sud u slučaju ako nađe osnovanim potraživanje tužitelja, konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tog potraživanja s potraživanjem tuženika.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije mr. sc. Zrinka Ručevića jer je istim u cijelosti odgovoreno na zadatak postavljen od strane suda te u njemu nema nelogičnosti i nejasnoća, a temelji se na egzaktnim podacima iz vjerodostojne dokumentacije vezane u odobravanje i otplatu predmetnog kredita.

18. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

19. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odn. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

20. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.

Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

21. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. pa nadalje, nisu bila u zastari.

Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 14. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao.

Zato je prigovor tuženika neosnovan.

22. Neosnovan je prigovor tuženika radi prebijanja jer po stavu ovog suda njegova tražbina prema tužitelju ne postoji, a vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

Odlučna je činjenica da je u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti ugovorne odredbe, temeljem čega tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na vraćanje onog što je tuženik kao banka odnosno trgovac primio temeljem te ništetne odredbe, ponašanje samog tuženika koji je postupajući protivno zakonu, ostvario nepripadnu korist. U takvoj situaciji, tužitelj kao potrošač, pa i u razdoblju kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početno ugovorenog tečaja, nije ništa stekao od tuženika pa da bi on kao nesavjesni stjecatelj, mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu prema tužitelju.

Takva eventualna tražbina tuženika ne bi bila osnovana jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne odredbe ugovora primio da bi mu ih temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a bio dužan vratiti. Isto tako stavak 2. cit. članka propisuje kako je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovorna svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U tom smislu tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno ovdje tražiti da potraživanje tužitelja umanji prijebojem.

23. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev valjalo je usvojiti kako je to navedeno pod I i II izreke, a prigovor tuženika radi prebijanja odbiti kako je to navedeno pod III izreke.

24. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, kamata teče od svake pojedinačne uplate rate kredita u korist tuženika, sve na osnovi članka 1115. ZOO-a, budući da je tuženik zbog opisanog protupravnog načina postupanja prema tužitelju kao potrošaču, nepošteni stjecatelj.

25. Rješenje o troškovima postupka iz točke II, temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

Trošak koji je tuženik, dužan naknaditi tužitelju, odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 15. 03. 2024., podneska od 4. 06. 2024., te 10. 10. 2024., svaki u iznosu od 100 bodova, (Tbr. 8. t. 1.), te zastupanja na ročištima 26. 04. 2024, 26, 09. 2024., 21. 11. 2024., svako u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno 700 bodova.

Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 EUR tako da je riječ o naknadi u iznosu od 1.400,00 EUR, na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 350,00 EUR.

Također mu pripada naknada troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.

26. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova, izuzev dijela zahtjeva za naknadu punomoćniku radi izbivanja iz pisarnice te troškova prijevoza o čemu će biti odlučeno posebnim rješenjem, u iznosu od 1.000,00 EUR, a koji se odnosi na sudske pristojbe na tužbu i presudu, plaćanja kojih je tužitelj oslobođen po Zakonu o sudskim pristojbama, članak 20., te u iznosu od 250,00 EUR za pristup na ročište za objavu presude, je neosnovan

U Zlataru, dana 24. prosinca 2024.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika