Pristupanje sadržaju
OPĆINSKI SUD U SPLITU P-827/2022-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S., L., O.:
…, zastupanog po odvjetnicima iz O.D. K. & R.
d.o.o. S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O.
K. & P. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne
rasprave, zaključene dana 22. rujna 2023. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja,
tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 3. siječnja 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 2 . Ugovora o kreditu broj 418-50 -
2853631 koji je zaključen između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovoreno
da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 7. st . 1. Ugovora o kreditu broj
418-50 -2853631 koji je zaključen između tužitelja i tuženika, a kojom se
tužitelj obvezao otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem
tečaju tuženika za CHF.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.330,61
EUR na ime ništetnosti odredbi članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 418-
50-2853631 sa pripadajućom zateznom kamatom do 31.7.2015. godine po
stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope
HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. 8.2015.godine do
31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima koju
prosječnu stopu utvrđuje HNB za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023.
godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku
na iznos od:
- 0,03 EUR, od 06. 10. 2005. godine, - 0,05 EUR, od 06. 10. 2005. godine, - 0,47 EUR, od 06. 10. 2005. godine, - 3,11 EUR, od 26. 11. 2008. godine, - 5,96 EUR, od 14. 02. 2009. godine, - 8,01 EUR, od 20. 02. 2009. godine, - 8,94 EUR, od 25. 03. 2009. godine, - 6,38 EUR, od 26. 03. 2009. godine, - 6,87 EUR, od 25. 04. 2009. godine, - 2,96 EUR, od 17. 06. 2009. godine, - 0,08 EUR, od 17. 07. 2009. godine, - 0,84 EUR, od 13. 08. 2009. godine, - 2,36 EUR, od 15. 09. 2009. godine, - 2,23 EUR, od 26. 09. 2009. godine, - 0,69 EUR, od 5. 11. 2009. godine,
- 3,58 EUR, od 26. 11. 2009. godine, - 5,89 EUR, od 25. 12. 2009. godine, - 9,17 EUR, od 17. 02. 2010. godine, - 8,42 EUR, od 25. 03. 2010. godine,
- 12,88 EUR, od 05. 05. 2010. godine,
- 12,03 EUR, od 05. 05. 2010. godine,
- 13,67 EUR, od 14. 08. 2010. godine,
- 27,95 EUR, od 02. 12. 2010. godine,
- 25,01 EUR, od 02. 12. 2010. godine,
- 33,99 EUR, od 27. 01. 2011. godine,
- 30,89 EUR, od 08. 06. 2011. godine,
- 25,90 EUR, od 04. 08. 2011. godine,
- 36,42 EUR, od 04. 08. 2011. godine,
- 49,81 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 40,33 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 43,66 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 39,43 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 40,19 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 58,13 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 59,88 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 74,88 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 67,17 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 58,74 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 503,61 EUR, od 22. 02. 2012. godine; sve do konačne isplate.
IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od
325,73 kn / 43,23 EUR, na ime ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu,
broj 418-50-2853631, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na iznos
od:
- 7,78 kn / 1,03 EUR, od 26. 3. 2009. godine, - 7,79 kn / 1,03 EUR, od 25. 4. 2009. godine, - 7,65 kn / 1,02 EUR, od 17. 6. 2009. godine
- 7,54 kn / 1,00 EUR, od 17. 07. 2009. godine, - 7,57 kn / 1,00 EUR, od 13. 08. 2009. godine, - 7,63 kn / 1,01 EUR, od 15. 09. 2009. godine, - 7,62 kn / 1,01 EUR, od 26. 09. 2009. godine, - 7,57 kn / 1,00 EUR, od 05. 11. 2009. godine, - 7,67 kn / 1,02 EUR, od 26. 11. 2009. godine, - 7,76 kn / 1,03 EUR, od 25. 12. 2009. godine, - 7,88 kn / 1,05 EUR, od 16. 03. 2010. godine, - 7,85 kn / 1,04 EUR, od 25. 03. 2010. godine, - 8,01 kn / 1,06 EUR, od 05. 05. 2010. godine, - 7,98 kn / 1,06 EUR, od 05. 05. 2010. godine, - 8,04 kn / 1,07 EUR, od 14. 08. 2010. godine, - 8,57 kn / 1,14 EUR, od 02. 12. 2010. godine, - 8,46 kn / 1,12 EUR, od 02. 12. 2010. godine, - 8,79 kn / 1,17 EUR, od 27. 01. 2011. godine, - 8,67 kn / 1,15 EUR, od 08. 06. 2011. godine, - 8,49 kn / 1,13 EUR, od 04. 08. 2011. godine, - 8,88 kn / 1,18 EUR, od 04. 08. 2011. godine, - 9,37 kn / 1,24 EUR, od 22. 02. 2012. godine, - 9,02 kn / 1,20 EUR, od 22. 02. 2012. godine, - 9,14 kn / 1,21 EUR, od 22. 02. 2012. godine, - 8,99 kn / 1,19 EUR, od 22. 02. 2012. godine, - 9,02 kn / 1,20 EUR, od 22. 02. 2012. godine, - 9,67 kn / 1,28 EUR, od 22. 02. 2012. godine, - 9,74 kn / 1,29 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 10,29 kn / 1,37 EUR, od 22. 02. 2012. godine, - 10,01 kn / 1,33 EUR, od 22. 02. 2012. godine, - 9,70 kn / 1,29 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
- 62,58 kn / 8,31 EUR, od 22. 02. 2012. godine,
sve do 31. 07. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. 08. 2015.godine do
31. 12. 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu
dana nefinancijskim trgovačkim društvima koju prosječnu stopu utvrđuje HNB za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, a od 1. 1. 2023. godine do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2.
Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena."
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.620,79 eura sa zakonskim zateznim
kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna
poena.
Obrazloženje
Dana 2.ožujka 2022.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su
tužitelj i tuženik sklopili dana 25.svibnja 2005. godine Ugovor o kreditu broj 418-50 -
2853631 (u daljnjem tekstu: Ugovor), u iznosu od 21.176 ,50 CHF u protuvrijednosti
u kunama po srednjem tečaju tuženika s tim da se tužitelj obvezao navedeni iznos
kredita otplatiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Tuženik da je u
standardiziranom ugovoru, u članku 2 . naveo da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu
kamatne stope sukladno svojoj odluci bez razumljivih parametara na koji način će se
ona mijenjati. Međutim, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/
12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda R. H.,
poslovni broj Pž-7 129/ 13, da je određeno da su ništetne odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi koja se mijenja ovisno o odluci banke, a kojom se potrošače stavlja u
neravnopravan položaj tako da nastaje znatna neravnoteža u pravima i obvezama
ugovornih strana, sve na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, pa je jasno da se navedena presuda odnosi i na predmetni ugovor o kreditu
sklopljen između tužitelja i tuženika. Navedene odluke potvrđene su presudom
Vrhovnog suda RH , broj Rev t 249/ 14 -2 i to u dijelu ništavosti odredbi promjenjivih
kamatnih stopa uz obrazloženje da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama
bile ugovorene na način koji potrošaču nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Naime,
pregledom predmetnog ugovora o kreditu da nedvojbeno proizlazi da je navedena
odredba o kamatnoj stopi bila nerazumljiva tužitelju te da je kao takva suprotno
načelima savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, tuženik da je u gore
navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1.
Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak , a otplatu kredita je u
članku 7. st . 1. Ugovora vezao uz ovu valutu.
Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i
ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s
tužiteljem pojedinačno pregovarao, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti
potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO ), načelu
savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno
zakonodavstvu EU ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog
navedenog protupravnog postupanja tuženika da je također vođen sudski postupak
kolektivne zaštite interesa potrošača, te da je presudom pod Visokog trgovačkog
suda RH pod poslovnim brojem Pž - 6632 /2017 od 14 . lipnja 2018 . potvrđena
presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 1401/ 12 od 04 . srpnja 2013.
g. kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004 .g do 31.
prosinca 2008 .g povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i
interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je
time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(' NN ' broj: 96 / 13) i to člancima 81., 82 . i 90., a od 07. kolovoza 2007.
do 31. prosinca 2008 . protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96 .
i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Uslijed nezakonite
promjene visine kamatne stope te primjene CHF/kuna valutne klauzule, tužitelj da je
tijekom trajanja kredita platio tuženiku 10. 353, 26 kuna više nego da je kredit
otplaćivan bez primjene valutne klauzule te uz primjenu inicijalno ugovorene kamatne
stope. Radi navedenog tužitelj traži da sud donese presudu kao u tč.I. i II. izreke, te
ujedno da naloži tužen da mu isplati ukupan iznos od 10.353,26 kuna na ime
ništetnosti odredbe članka 2 . i članka 7. st . 1. Ugovora o kreditu broj 418-50 -
2853631 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Ujedno potražuje
naknadu parničnog troška od tuženika.
U svom odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne
nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime,
prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna
nadležnost kojega drugog suda, za suđenje da je nadležan sud koji je općemjesno
nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano
sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku
sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda,
ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo
takav sporazum su stranke ovog postupka da su sklopile, a što je vidljivo iz članka
12. Ugovora o kreditu broj 418-50-2853631, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost
suda u mjestu sjedišta tuženika. Ovaj sud da nije nadležan za postupanje u ovoj
pravnoj stvari, već da bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.
Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu
tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni
tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe,
tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda
R. H. posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i
na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. pod posl. brojem Pž-
6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza
razloga, tuženik nadalje u odgovoru na tužbu opsežno obrazlaže te razloge. Ističe,
pored ostalog, da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u
švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju
bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama
pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja
uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio
da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima
kredita, a ugovor da je i solemniziran od strane JB N. K.,
pod brojem OU-514/2005, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom
bilježništvu (N.N.78/1993, 29/1994, 162/1998), javni bilježnik da je objasnio
strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj
odgovara pravoj volji stranaka, dakle, da je jasno kako je tužitelj u vrijeme sklapanja
ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno
razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.
Sklapajući takav ugovor, tužitelj da je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima
koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i
promjenjive kamatne stope, slijedom čega da nema nikakve osnove da sud tužitelju
pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Dodatno,
tuženik osporava da bi tužitelj uplatio iznose navedene u tužbi, a povrat kojih
potražuje točkom III. tužbenog zahtjeva. Naime, ugovor o kreditu je otkazan dopisom
koji je tuženik uputio tužitelju dana 28.10.2011. godine, a budući da je tužitelj u više
navrata kasnio s plaćanjem dospjelih anuiteta. Tuženik da je pokušao naplatiti
svoje dospjelo dugovanje temeljem ovršne isprave (suglasnosti o zapljeni plaće)
koju je uputio na naplatu poslodavcu tužitelja, međutim isto da je bilo bezuspješno. U
konačnici tužitelj da je naplatio svoje dospjelo potraživanje od osiguravajućeg
društva, a ne od tužitelja, stoga tuženik osporava kako osnovanost, kako i visinu
tužbenog zahtjeva postavljenog u točki III. petita tužbe. Tuženik, opreza radi, a sve
ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima
prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka
214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor
zastare predmetnog potraživanja.
Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj
je podneskom od 6.rujna 2023.godine uredio svoj zahtjev po pitanje iznosa za koje
traži isplatu od tuženika, navodi da nema primjedbi na vještvo sudskog vještaka.
Tuženik je iskazao svoje primjedbe na vještvo sudskog vještaka, a posebno vezano
za okolnost da je iskazane i zatražene iznose valjalo umanjiti za tzv.negativne
razlike.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-
2853631 zaključenog između stranaka dana 25.svibnja 2005.godine sa svom
pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za
knjigovodstvo i financije – C.V. d.o.o. S..
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 25.svibnja
2005.godine, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i
odredbe koja se odnosi na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu
te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu
iznosa od 43,23 eura i 1.330,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama, na ime
vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u
valuti CHF i povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom
iznosu.
Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i
tužitelja, kao korisnika kredita, dana 25.svibnja 2005.godine sklopljen predmetni
Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 21.176,50 CHF s rokom otplate u
84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu
u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF
tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl.. Ugovora o
kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 7,45%, te da je određeno da je
kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije
sporno ni da je kredit već otplaćen.
Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne
klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi
ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog
bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare.
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od
10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom
dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a VS R. H. svojom odlukom
broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao
neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,
89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom
sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama
sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je
potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog
trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo
i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to
koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao
i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je
imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka
koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i
pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka
prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja
kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o
kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna
stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena.
Također je utvrđeno da je uloga JB u postupku solemnizacije ugovora
ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i
sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju
njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili.
Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita
JB očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih
ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga
primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o JB (NN broj
8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
Sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, tužitelj u
svom iskazu navodi da je u promatrano vrijeme bio zaposlenik V. I.,
da nije imao svoju firmu niti bio vlasnik obrta, osobni automobil da mu je trebao radi
dolazaka na posao i odlazaka sa posla, da je imao namjeru kupiti rabljeno vozilo tipa
Š., otišao u autokuću koja se time bavila, da je ta autokuća u S., da je
izabrao automobil Š. O. i kako je trebao kredit za kupnju tog vozila, to da
su ga iz te autokuće poslali u banku – tuženika, dali mu papire da ode u tu banku i
podigne kredit. Njegova banka preko koje je dobivao plaću da je bila O.B., da
nije posebno vodio računa o nekoj drugoj banci niti se raspitivao, jednostavno da je
po uputi iz autokuće otišao kod tuženika i tamo da mu je ponuđen baš ovaj kredit u
švicarskim francima, nikakva druga vrsta kredita i da mu je rečeno da je to
najpovoljnije. Navodi da nije čitao tekst ugovora, da je znao da je ta rata negdje oko
1.000,00 kn mjesečno, da nije vodio računa ni o tome da se kamatna stopa može
promijeniti niti nekakvim detaljima ovog ugovora, da se nije posebno raspitivao kod
bankara, svakako, da nije imao razloga niti sumnjati u kredit u ovoj valuti. Navodi da
je kupio to vozilo, kredit otplatio, vozilo da je dan danas kod njega, da je došlo do
rasta mjesečne rate, da ne zna točno koliko, ali da je rata znala biti i 2.000,00 kn
mjesečno. Kako je kredit plaćao trajnim nalogom preko firme, to da se jednostavno
skidalo sa plaće koliko je banka smatrala da taj mjesec treba platiti, u međuvremenu
da je ova firma propala i da su postojali problemi sa istim, navodi da nije pokušao kod
banke ishoditi neku promjenu ugovora o kreditu ili povoljnije uvjete, da ga banka
nikada nije pisanim putem obavijestila da se mijenja kamatna stopa, ništa od toga da
nije dobivao. Navodi da je on bio zadovoljan uvjetima kredita prilikom zaključenja
istog, da je pristao na to i da nije gledao druge banke, u smislu uvjeta drugih banaka.
Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih
dokaza i navoda, sud drži da tužitelj ima status potrošača, a da se sa tužiteljem, kao
ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno
pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja
iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi
u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi
Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.
To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između
stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje
se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je
odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena
odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u
smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne
te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog
dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje
je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća
pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje
platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o
kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u
preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od
7,45%. Dakle, ovaj zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora
o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti jer se
prigovor zastare ne odnosi na ovaj dio zahtjeva, međutim, iako bi tužitelj imao pravo
potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111.
ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime
razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 7,45%, a
temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi
Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima, sud je ovaj dio zahtjeva na isplatu
iznosa od 43,23 eura sa kamatama odbio kao neosnovan, jer je u tom dijelu zahtjeva na isplatu prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženika osnovan.
Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe
kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po
mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno
pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12
od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi
JDI za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski
postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.
U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule
vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da
se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije
pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita,
pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima
ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među
strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska
ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem
ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju
tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u
gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u
budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita
odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita
odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice
koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za
iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute
švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže
stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu
informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
Stoga je odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit
glasi na iznos kunske protuvrijednosti 21.176,50 CHF po srednjem tečaju kreditora
na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan
dospijeća trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima,
pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno
kao u izreci izreke ove presude.
I temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti
švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one
o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je
stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem
ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski
franak (CHF).
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc I.
L. (C. Z. d.o.o. S.). Sudski vještak u svom pisanom nalazu daje
prikaz svih utvrđenja vezano za predmetni pravni posao, pa tako i podmirenje obveze
od strane C. O. d.d., kojom uplatom su sve obveze po
predmetnom ugovoru o kreditu u potpunosti podmirene. Dana 24.listopada
2012.godine tužitelj je sklopio Sporazum o obročnoj otplati sa društvom C.
O. d.d. iz kojeg je razvidno da je to društvo tuženiku dana 21.veljače
2012.godine isplatio iznos od 37.126,49 kuna, a taj iznos koji je C.
O. d.d. platio da je to društvo regresno naplatilo od tužitelja. Sudski
vještak daje precizne tabelarne prikaze, te iskazuje da su se promjene kamatne
stope mijenjale na način da je ista bila 7,45% do 28.veljače 2009.godine, 7,75% do
30.rujna 2011.godine, te 7,25% do dana konačne otplate kredita. Temeljem svih
utvrđenja vještak daje mišljenje i navodi da je iznos koji je više plaćen zbog promjene
kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita
ukupno 43,23 eura, a ukupno više plaćeno zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja koji je
vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 1.330,61 eur. Sudski vještak iskazao je i tzv.
negativne razlike, što sud nije prihvatio kod presuđenja, na iznos od 351,66 eura,
radi se o manje plaćenom posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio
prilikom isplate kredita. Sudski vještak je precizno dala prikaz više plaćenog po
anuitetima, tužitelj sukladno tom vještvu i uređuje svoj tužbeni zahtjev na isplatu,
vještvo sudskog vještaka po stavu ovog suda je stručno, logično i uvjerljivo i sud ga
kod presuđenja prihvaća, bez prihvaćanja tzv.negativnih razlika.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje
kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u
njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih
postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine
kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju
nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost
redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao
Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće
pravno mišljenje:
-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske
odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje
znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog
toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet
godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-
a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid
zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći
računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na
kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140.
ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak
radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak
da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241.
ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima
ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o
proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi
fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na
pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.
Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi
zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari,
utvrđenje VS RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi
zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na
nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.),
to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 2.ožujka 2022.godine)
osnovan u dijelu zahtjeva za isplatu preplaćenog radi ništetnosti promjenjive kamatne
stope, dok prigovor zastare nije osnovan po pitanju isplate preplaćenog po osnovi
promjene tečaja valute CHF, u tom dijelu tužba je podnesena u roku. U oba slučaja
primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor
zastare tuženika djelomično neosnovan (neosnovan je za preplatu po promjeni valute
CHF, a osnovan je po pitanju promjene kamatne stope od početno ugovorene).
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje vještaka I. L. kao stručan,
temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike
više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF u iznosu od
1.330,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama, a za iznos od 43,23 eura zahtjev je
valjalo odbiti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (promjenjiva kamatna
stopa). Radi navedenog je odlučeno kao u izreci presude.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja
teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni
iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta
Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta znajući
da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju
zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF
i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno
stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl.
29. st. 1. i 2. ZOO-a.
Tuženik nakon provedenog dokaza vještačenjem i uređenja tužbenog zahtjeva
od strane tužitelja ponovno ističe da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na način da
je uzeo u obzir samo pozitivne razlike uslijed promjene tečaja CHF, dok nije uzeo u
obzir iznos negativnih razlika, a što da je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka.
Tuženik navodi da je trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos
anuiteta, kod izračuna da treba uzeti u obzir i negativne razlike i isti oduzeti od
ukupno iznosa preplaćenih anuiteta kredita, navodi da ne treba postavljati formalni
zahtjev u vidu protutužbe ili prigovora radi prebijanja, vezano za ništetnost odredbe
ugovora.
Navod tuženika da sud od više plaćenog treba oduzeti iznose negativnih
razlika nije osnovan, te tzv.negativne razlike bi bile tražbina tuženika kao kreditora s
osnova nižeg tečaja u odnosu na početno ugovoreni koji je vrijedio na dan korištenja
kredita. Vještak je iskazao te negativne razlike u svom vještvu, za slučaj preinake ove
presude, dakle, radi se o periodu kada je tečaj padao u odnosu na početno
ugovoreni, ukupnom iznosu od 351,66 eura. Za navesti je da u ovom treba postojati
zahtjev tuženika ili prigovor radi prebijanja, što je izostalo, a za navesti je da bi
svakako ova tražbina tuženika s osnova nižeg tečaja bila u zastari (manje plaćeno
postojalo je, i ne svaki mjesec samo do kraja 2008.godine, sve kod okolnosti da
protužbenog zahtjeva tuženika nema i da nije istaknut prigovor radi prebijanja. Sud
nije ovlašten samoinicijativno tražbine prebijati niti umanjivati preplatu koja je bila na
štetu tužitelja sa tzv.negativnim razlikama jer je sud vezan granicama postavljenih
zahtjeva i prigovora radi prebijanja, ovdje nema ni protutužbe niti istaknutog
prigovora, a po službenoj dužnosti nema umanjenja onoga što je tužitelj više platio
tuženiku.
Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, za navesti
je da taj prigovor nije osnovan, naime, za navesti je da su stranke zaista ugovorom o
kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Z., međutim, prigovor mjesne
nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti
potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena
odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je
općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje
znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto
stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred OGS u
Z., bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti
postupka. Tužitelj je ugovor zaključio u poslovnici tuženika u S., P. S.,
tužitelj ima status potrošača, i radi navedenog sud smatra kako je navedeni prigovor
neosnovan i da je mjesno nadležan upravo Općinski sud u Splitu.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl.155. Zakona
o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22,
dalje: ZPP), tužitelju je obistinjen cjelokupan trošak koji je imao, budući da isti nije
uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi.
Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od
8.lipnja 2022.godine i 6.rujna 2023.godine; zastupanja na ročištima održanim dana
5.svibnja 2023.godine i 22.rujna 2023.godine; sve po 100 bodova uz vrijednost boda
od 2,00 eura, kako je tužitelj za svaku radnju zatražio iznos od po 199,08 eura, za
25% PDV-a iznos od 248,85 eura, sudsku pristojbu tužbe iznos od 26,54 eura i
trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eura, to mu je sud ove iznose i dosudio, dakle,
ukupno zatraženih 1.620,79 eura, te je obvezao tuženika da mu ovaj iznos na ime
naknade troška isplati, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do
isplate.
U Splitu, 3. siječnja 2024. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje
smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
ž