REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] O 5
Poslovni broj: Us I-1642/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Tokić, u upravnom sporu tužitelja OE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Samir Ilijazi, odvjetnik u Rijeci, Pomerio 9, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, 24. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/1229, URBROJ: 511-01-212-24-5 od 22. kolovoza 2024. te vraćanja predmeta tuženiku na ponovan postupak.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove KLASA: UP/I-216-03/23-06/1229, URBROJ: 511-01-212-24-5 od 22. kolovoza 2024. u točki I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja (državljanina Bosne i Hercegovine) za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, dok je točki II. izreke određeno da je tužitelj dužan napustiti Europski gospodarski prostor u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja, jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja Europskog gospodarskog prostora (u nastavku teksta EGP).
2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika od 22. kolovoza 2024., tužitelj je podnio tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 1. listopada 2024., pod gore navedenim poslovnim brojem, zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U svezi s tim tužitelj je u tužbi u bitnome naveo, da obrazloženje osporavanog rješenja tuženika nije sastavljeno u skladu sa odredbom članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta ZUP), jer u istom nisu navedene odlučne činjenice koje je tuženik bio dužan utvrditi prilikom odlučivanja o podnesenom zahtjevu tužitelja, a što čini osporavano rješenje tuženika protuustavnim i nezakonitim. Nastavno, tužitelj je naveo, da su povrijeđene odredbe članka 26. i 35. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 35/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, u nastavku teksta Ustav), kao i odredbe članka 182. i 191. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj 133/20, 114/22 i 151/22) u bitnome navodeći da tužitelj ima prebivalište u [adresa] od 1978. godine, da je prebivalište stekao na zakonit način još u prijašnjoj zajedničkoj državi SFRJ i sadašnjoj državi Republike Hrvatske, da je oženjen sa suprugom ZE s kojom ima sina HE, a oboje da imaju hrvatsko državljanstvo uz napomenu da je sin HE dragovoljac Domovinskog rata, da je tužitelj stambeno zbrinut i živi u kući u [adresa] zajedno sa suprugom, da je stekao navedenu nekretninu za vrijeme trajanja bračne zajednice te je radni vijek proveo u Republici Hrvatskoj gdje je ostvario pravo na invalidsku mirovinu, budući je za vrijeme radnog odnosa zadobio tešku tjelesnu povredu kada ga je AE udario čekićem od 5 kila po glavi i razbio mu tjeme lubanje, zbog čega je pravomoćnom i ovršnom presudom AE osuđen da tužitelju nadoknadi štetu, a postupak se vodio kod Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-2562/91. Zbog toga, tužitelj da je bio liječen na psihijatriji te je kod tužitelja nastupio trajni invaliditet i narušeno mu je radno funkcioniranje. Istaknuo je, da tuženik prilikom donošenja osporavanog rješenja nije uzeo u obzir sve navedene okolnosti zbog čega da činjenično stanje nije pravilno niti potpuno utvrđeno u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu. Nastavno, tužitelj je naveo da u Bosni i Hercegovini, Doboju živi njegov brat, no da ne postoji veza tužitelja sa državom porijekla te nema nikakvu imovinu u Bosni i Hercegovini, jer isti ostvaruje mirovinu u Republici Hrvatskoj gdje mu živi obitelj i gdje ima u vlasništvu nekretninu. Napomenuo je, da je podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva u Republici Hrvatskoj, jer smatra da ispunjava sve zakonom propisane uvjete te poštuje pravni poredak u Republici Hrvatskoj što da mogu potvrditi brojni svjedoci čija imena je tužitelj naveo u tužbi i predložio njihovo saslušanje.
3. Slijedom svega navedenog, tužitelj smatra da je osporavano rješenje tuženika nezakonito pa je tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika od 22. kolovoza 2024. i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, uz nadoknadu troška upravnog spora.
4. Tužitelj je u tužbi podnio i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, sukladno članku 26. tada važećeg Zakona o upravnim sporovima Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21 u nastavku teksta ZUS), odnosno članku 42. sada važećeg Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24 u nastavku teksta ZUS), a o kojem prijedlogu je odlučeno rješenjem ovog suda od 7. studenog 2024. na način da je usvojen prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe te je odgođeno izvršenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/1229, URBROJ: 511-01-212-24-5 od 22. kolovoza 2024. do donošenja presude u ovom upravnom sporu, a koje je uredno dostavljeno strankama.
5. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 31. listopada 2024. u bitnome naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, jer je tužitelj dobrovoljno napustio svoju zemlju podrijetla 1978. isključivo zbog ekonomskih razloga, a ne zbog osnovnog straha od proganjanja zbog rasne, vjerske, nacionalne pripadnosti i pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja te je u skladu s priručnikom UNHCR-a isti ekonomski migrant, a ne izbjeglica, a da je uvidom u evidenciju Ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno, da se tužitelj nalazi u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj te da je zahtjev za međunarodnu zaštitu u prisustvu odvjetnika podnio 1. veljače 2023. budući nije uspio regulirati status stranca na stalnom boravku u Republici Hrvatskoj, a temeljem negativnog mišljenja Sigurnosno-obavještajne agencije doneseno je i rješenje Policijske uprave primorsko-goranske Rijeka od 28. veljače 2017., kojim je tužitelj protjeran iz Republike Hrvatske na rok od 3 godine sa rokom napuštanja od 30 dana te po navedenom rješenju tužitelj nije postupio pa je 9. siječnja 2018. prisilno udaljen iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, a navedena zabrana ulaska i boravka je u međuvremenu istekla te je tužitelj 15. ožujka 2022. podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak koji je odbačen rješenjem Policijske uprave primorsko-goranske Rijeka od 6. travnja 2022. i rješenje je tužitelju uručeno 1. lipnja 2022., ali da niti po tom rješenju nije postupio, već je nastavio nezakonito boraviti u [adresa] počevši od 22. lipnja 2022. Naposljetku, tuženik je naveo da bez obzira na medicinsku dokumentaciju na koju se poziva tužitelj, ista da nije opravdanje za počinjenje nezakonitih radnji, jer je protiv tužitelja podnesena kaznena prijava zbog otuđenja stabala 14. ožujka 2024. u [adresa] pri čemu je počinio materijalnu štetu. Također, tuženik je, očitujući se na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe naveo, da iz upute o pravnom lijeku koja je navedena u osporavanom rješenju tuženika razvidno, da tužba ima odgodni učinak pa je tuženik predložio da tako i ostane, međutim da se u slučaju žalbe izjavljene protiv prvostupanjske presude postupi po članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti kao lex specialis ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17 i 33/23, u nastavku teksta Zakon), a kojom odredbom je propisano da žalba protiv prvostupanjske odluke ne odgađa izvršenje rješenja. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
6. U podnesku zaprimljenom kod ovog Suda 6. prosinca 2024. tuženik je ostao kod navoda iznesenih u tijeku upravnog spora.
7. U ovom upravnom sporu 19. prosinca 2024. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a odsutnosti uredno pozvane službene osobe tuženika na temelju čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, u nastavku teksta ZUS) u svezi s čl. 89. st. 4. ZUS-a pa je opunomoćeniku tužitelja u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, kao i predloženih dokaznih prijedloga nakon čega su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja za saslušanjem svjedoka imenovanih na stranici 4. tužbe (KE, ŽE, PE, UE, ŠE, VE), jer izvođenje istih nije nužno niti odlučno za rješavanje ovog upravnog spora, pa je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.
8. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta postupka utvrđeno je, da je tužitelj 1. veljače 2023. u Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, Prvoj policijskoj postaji Rijeka izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je 17. veljače 2023. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu. U podnesenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu od 17. veljače 2023. tužitelj je naveo, da je državljanin Bosne i Hercegovine te da drugih državljanstva nema, po nacionalnoj pripadnosti je Z, a po vjerskoj pravoslavac, dok mu je materinji jezik srpski. Istaknuo je, da nema zdravstvenih problema koji bi utjecali na uzimanje zahtjeva, da je rođen **.**.1952. u [adresa], Bosni i Hercegovini, da nikada nije imao neko drugo državljanstvo osim državljanstva Bosne i Hercegovine, da je zemlju podrijetla napustio 1978. iz ekonomskih razloga radi boljeg zaposlenja, da je po zanimanju prometni tehničari i da je radio u riječkoj luci kao vozač i taj posao da je obavljao od 1979. do umirovljenja 2001. kada je otišao u invalidsku mirovinu, da posjeduje putovnicu Bosne i Hercegovine i osobnu iskaznicu, da ne posjeduje kod sebe dokumente, već da se nalaze u kući na [adresa], da nije pripadnik nikakve političke stranke niti je imao problema u zemlji podrijetla zbog toga, da je u braku u kojem je rođeno jedno dijete, sin HE, rođen 1974.
9. Utvrđeno je, da je tužitelj zemlju podrijetla napustio 1978. legalno, vlakom iz Bosne i Hercegovine i dolazi zajedno sa suprugom u Rijeku u Republiku Hrvatsku gdje radi u poduzeću Vladimira Gortan, potom u Luci Rijeka te je uvidom u Središnji informacijski sustav Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske tuženik utvrdio, da je tužitelj imao reguliran status stranca na stalnom boravku koji mu je temeljem mišljenja Sigurnosno-obavještajne agencije prestao te je rješenjem o protjerivanju donesenom od strane Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Rijeka od 28. veljače 2017. tužitelj protjeran iz Republike Hrvatske na rok od 3 godine sa rokom napuštanja od 30 dana, a kako nije postupio prema navedenom rješenju, to da je 9. siječnja 2018. prisilno udaljen iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu preko graničnog prijelaza Stara Gradiška, a navedena zabrana ulaska i boravka je u međuvremenu istekla pa je 15. ožujka 2022. tužitelj podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak, koji je odbačen rješenjem Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Rijeka od 6. travnja 2022. i rješenje mu je uručeno 1. lipnja 2022., ali kako nije postupio po tom rješenju o povratku, već je nastavio boraviti u [adresa], to se tužitelj nalazi u nezakonitom boravku počevši od 2. lipnja 2022. Stoga je tužitelj 1. veljače 2023. u pratnji odvjetnika, ovdje opunomoćenika Samira Ilijazija, u Prvoj policijskoj postaji Rijeka izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
10. Kako je tuženik u postupku utvrdio, da je tužitelj zemlju podrijetla napustio iz ekonomskih razloga radi boljeg zaposlenja te se nastanio u Rijeci na adresi [adresa], da je tužitelj u svezi podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu od 17. veljače 2023., na Zapisnik pred Ministarstvom unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za strance i međunarodnu zaštitu, Službi za međunarodnu zaštitu, Odjelu za postupak međunarodne zaštite sastavljen 17. lipnja 2024. saslušan, kojom prilikom je potvrdio iskaz naveden tijekom podnošenja zahtjeva, kada je istaknuo da mu nitko nikad nije prijetio, mučio ga, maltretirao ili fizički zlostavljao u Bosni i Hercegovini i da to nisu razlozi zbog kojih je napustio zemlju podrijetla niti je u zemlji podrijetla javno iznosio svoje političke stavove te je zemlju podrijetla napuštao u više navrata, odlazio u druge Europske zemlje na rad, a nakon vojske radio je 3 mjeseca u Sloveniji 1973. i 1974., radio je u Republici Austriji u Lienzu, a u razdoblju od 1974. do napuštanja u travnju 1978. živio je od rada na crno, od poljoprivrede, to je tuženik 22. kolovoza 2024. donio ovdje osporavano rješenje kojim je odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, jer ekonomski razlozi napuštanja zemlje podrijetla prema međunarodnim i nacionalnim pozitivnim propisima nisu osnova za odobrenje međunarodne zaštite, odnosno iz razloga što tužitelj kao tražitelj međunarodne zaštite nije ispunio uvjete za priznavanje azila navedene u članku 20. Zakona, niti uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona pa je pozivom na odredbu članka 38. stavak 1. Zakona odlučeno kao u izreci rješenja.
11. Dakle, kod tužitelja kao tražitelja azila nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona te nije imao problema zbog nacionalne i religijske pripadnosti niti je bio izložen mučenju niti je imao problema vezanih uz spol ili spolnu orijentaciju te nikad nije bio tužen, pritvaran, uhićivan i kažnjavan niti mu je mjesto boravka bilo pretresano i nije pripadnik nijedne političke stranke niti organizacije, a također tužitelj nije u razumnoj mjeri dokazao da bi njegov daljnji boravak ili povratak u zemlju podrijetla zbog razloga navedenih u članku 20. Zakona bio nepodnošljiv, slijedom čega nije utvrđeno da bi tužitelj povratkom u zemlju podrijetla bio izložen ozbiljnoj nepravdi propisanoj u članku 21. stavku 2. Zakona.
12. U svezi s tim se napominje da tužitelj posjeduje važeću putovnicu Bosne i Hercegovine koju je izdalo Ministarstvo Republike Srpske u Doboju 27. prosinca 2019., što dokazuje da tužitelj nije imao problema prilikom izdavanja važećeg dokumenta u zemlji podrijetla, a Bosna i Hercegovina nalazi se na Listi sigurnih zemalja podrijetla što sukladno članku 44. stavku 1. Zakona znači, da u njoj općenito i dosljedno ne postoji rizik od trpljenja ozbiljne nepravde, niti je utvrđeno da će se tužitelj u zemlji podrijetla suočiti s prijetnjom, smrtnom kaznom ili smaknućem niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju pa je iz tog razloga pravilno utvrđeno da povratkom u zemlju podrijetla tužitelju ne prijeti opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde u smislu proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba, jer je tužitelj zemlju podrijetla napustio isključivo iz ekonomskih razloga.
13. Sukladno članku 38. stavku 1. točki 5. Zakona zahtjev će se odbiti kao očito neosnovan, ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. navedenog Zakona te ako postoje okolnosti iz članka 41. stavka 1. navedenog Zakona.
14. Odredbom članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona propisano je, da će Ministarstvo donijeti odluku o osnovanosti zahtjeva kojom se odbija zahtjev, ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona.
15. Prema članku 20. navedenog Zakona, azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
16. Člankom 21. stavkom 1. Zakona, propisano je, da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. navedenog Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
17. Člankom 21. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je, da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.
18. Odlukom ministra unutarnjih poslova o Listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 45/16) od 13. svibnja 2006. utvrđena je lista sigurnih zemalja podrijetla. Sigurne zemlje podrijetla navedene su na Listi koja se nalazi u Prilog I. koja je sastavni dio Odluke i smatraju se sigurnim zemljama podrijetla u postupka odobrenja međunarodne zaštite sukladno odredbama članka 44. Zakona te se Bosna i Hercegovina nalazi na drugom mjestu Liste.
19. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio, da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
20. Nisu osnovani navodi tužitelja iz tužbe kojima ističe da su u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu počinjene povrede odredaba upravnog postupka, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a da je na takvo činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, jer je uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno upravo suprotno, odnosno da u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu nije počinjena niti jedna povreda odredaba upravnog postupka pa niti ona na koju tužitelj ukazuje iz tužbe iz članka 98. stavak 5. ZUP-a, jer je obrazloženje sastavljeno u skladu sa odredbom članka 98. ZUP-a, a njegovo obrazloženje u skladu sa odredbom članka 98. stavak 5. ZUP-a, te su u istome navedene odlučne činjenice zbog kojih je odbijen zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, a također je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na takvo činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo.
21. Da je tome doista tako razvidno je iz činjenice da je tužitelj u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu saslušan na Zapisnik 17. lipnja 2024. kada je iskazivao jednako, kao i u podnesenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu kojeg je tužitelj podnio 17. veljače 2023. Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu i kojom prilikom je naveo da je zemlju podrijetla napustio iz ekonomskih razloga radi boljeg zaposlenja 1978. kada se nastanio u Rijeci na adresi [adresa] i radio je u riječkoj luci, izjavio je da mu nikada nitko nije prijetio, nije ga mučio, maltretirao ili psihički zlostavljao u Bosni i Hercegovini i da to nisu razlozi napuštanja zemlje podrijetla te da u zemlji podrijetla nije javno iznosio svoje političke stavove, a odlazio je u druge Europske zemlje na rad, pa tako je radio i tri mjeseca u Sloveniji i Republici Austriji, a na okolnost povratka izjavio je da mu se ne bi ništa dogodilo u zemlji podrijetla, međutim da sve što ima posjeduje u Republici Hrvatskoj čiji je građanin i želi ostati u Republici Hrvatskoj.
22. Imajući u vidu da je tužitelj i u zahtjevu za međunarodnu zaštitu od 17. veljače 2023., kao i na Zapisnik 17. lipnja 2024. izjavio da je zemlju podrijetla napustio isključivo iz ekonomskih razloga, radi pronalaženja posla, tužitelj je u smislu priručnika ureda visokog povjerenika UNHCR-a u postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. i protokolu iz 1967. godine, statusu izbjeglica ekonomski migrant, a to je osoba koja zbog razloga koji nisu sadržani u definiciji pojma izbjeglice dobrovoljno napustila svoju zemlju kako bi se nastanila negdje drugdje. Može biti potaknut željom za promjenom ili avanturom, obiteljskim ili nekim drugim razlogom privatne naravi, a što ga čini ekonomskim migrantom, a ne izbjeglicom i ekonomski razlozi napuštanja zemlje podrijetla nisu osnova za odobrenje međunarodne zaštite.
23. Također, nisu ispunjeni niti uvjeti iz odredbe članka 20. Zakona, jer tužitelj ne strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere i nacionalne pripadnosti, određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje, dakle nije imao problema zbog nacionalne, religijske pripadnosti, nije bio izložen mučenju niti je imao problema vezanih uz spol ili spolnu orijentaciju, a niti mu je mjesto boravka bilo pretreseno i nije bio pripadnik niti jedne političke stranke niti organizacije pa tužitelj nije u razumnoj mjeri ukazao da bi njegov daljnji boravak ili povratak u zemlju podrijetla zbog razloga navedenih u članku 20. Zakona bio nepodnošljiv, a također tužitelj nije u razumnoj mjeri ukazao da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
24. Dakle, nisu nađeni dokazi koji bi ukazivali da će tužitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti se s prijetnjom, smrtnom kaznom ili smaknućem, kao ni da će biti izložen mučenju i nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju pa je iz tog razloga pravilno utvrđeno da povratkom u zemlju podrijetla tužitelju ne prijeti opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde u smislu proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba, jer je tužitelj zemlju podrijetla napustio isključivo zbog ekonomskog razloga, a također tužitelj posjeduje važeću putovnicu Bosne i Hercegovine koju je izdalo Ministarstvo Republike Srpske u Doboju što dokazuje da tužitelj nije imao problema prilikom izdavanja važećeg dokumenta u zemlji podrijetla.
25. Stoga, kako tužitelj kao tražitelj međunarodne zaštite ne ispunjava uvjete za priznavanje azila navedene u članku 20. Zakona., niti uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona, to se osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim, pa je na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a, valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.
26. Stoga medicinska dokumentacija i zdravstveno stanje tužitelja na koje se isti poziva nisu od utjecaja na drukčije rješenje ovog upravnog spora, jer je upravo iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka razvidno, da je tužitelj zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj podnio, jer nije uspio regulirati boravak na području Republike Hrvatske, nakon donošenja rješenja Policijske uprave primorsko-goranske Rijeka od 28. veljače 2017., kojim je tužitelj pretjeran iz Republike Hrvatske na rok od 3 godine s rokom napuštanja od 30 dana.
27. Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da tužitelj nije nezakonito boravio u [adresa], jer je prijavljen na adresi [adresa], ukazuje se tužitelju da je iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka razvidno, da je tužitelj nastavio nezakonito boraviti u [adresa] počevši od 22. lipnja 2022. na adresi [adresa], nakon što je 15. ožujka 2022. podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak koji je odbačen rješenjem Policijske uprave primorsko-goranske Rijeka od 6. travnja 2022., a rješenje mu je uručeno 1. lipnja 2022. a po kojem rješenju nije postupio.
28. Također, na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da poštuje pravni poredak u Republici Hrvatskoj, ukazuje se tužitelju da je protiv tužitelja podnesena kaznena prijava zbog otuđenja stabala 14. ožujka 2024., a kako je to tuženik utvrdio u odgovoru na tužbu, iz čega proizlazi da tužitelj suprotno navodima iz tužbe ne poštuje pravni poredak Republike Hrvatske. U svezi s tim valja napomenuti tužitelju da se u ovom upravnom sporu ne ispituje ispunjavanje uvjeta za stjecanje državljanstva Republike Hrvatske, već se ispituju pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, a koje pretpostavke nisu ispunjene, a kako je to pravilno tuženik utvrdio u osporavanom rješenju.
29. Imajući u vidu da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, to tužitelju sukladno članku 147. stavak 1. ZUS-a, ne pripada pravo niti na nadoknadu troškova ovog upravnog spora pa je odlučeno kao u točki II. izreke na temelju članka 148. stavak 1. ZUS-a.
U Rijeci 24. prosinca 2024.
Sutkinja
Marija Renner Jakovljević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dostaviti:
- opunomoćeniku tužitelja Samiru Ilijaziu, odvjetniku u Rijeci, Pomerio 9
- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb , Ulica grada Vukovara 33
