REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
Poslovni broj: P-577/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice VO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Draženka Buntak odvjetnica iz Odvjetničkog društva Jureško & Buntak, Radnički Dol 23, Zagreb, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 21. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika AO, na ročištu za objavu presude dana 24. prosinca 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 3209047840 od 02.05.2007.g. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita u dijelu kojim je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru propisano da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu.
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.898,25 € sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:
na iznos od 0,57 € od 12. 08. 2007 do isplate,
na iznos od 0,75 € od 12. 09. 2007 do isplate,
na iznos od 1,75 € od 12. 01. 2008 do isplate,
na iznos od 3,33 € od 14. 02. 2008 do isplate,
na iznos od 4,69 € od 14. 03. 2008 do isplate,
na iznos od 4,82 € od 16. 04. 2008 do isplate,
na iznos od 1,75 € od 13. 05. 2008 do isplate,
na iznos od 0,74 € od 10. 06. 2008 do isplate,
na iznos od 0,57 € od 12. 07. 2008 do isplate,
na iznos od 8,24 € od 14. 10. 2008 do isplate,
na iznos od 10,20 € od 11. 11. 2008 do isplate,
na iznos od 5,38 € od 11. 12. 2008 do isplate,
na iznos od 17,24 € od 16. 01. 2009 do isplate,
na iznos od 15,89 € od 11. 02. 2009 do isplate,
na iznos od 20,22 € od 12. 03. 2009 do isplate,
na iznos od 13,86 € od 11. 04. 2009 do isplate,
na iznos od 14,57 € od 13. 05. 2009 do isplate,
na iznos od 12,59 € od 11. 06. 2009 do isplate,
na iznos od 13,25 € od 11. 07. 2009 do isplate,
na iznos od 11,64 € od 14. 08. 2009 do isplate,
na iznos od 13,16 € od 15.09. 2009 do isplate,
na iznos od 11,56 € od 10. 10. 2009 do isplate,
na iznos od 12,28 € od 12. 11. 2009 do isplate,
na iznos od 12,41 € od 10. 12. 2009 do isplate,
na iznos od 15,97 € od 12. 01. 2010 do isplate,
na iznos od 18,32 € od 11. 02. 2010 do isplate,
na iznos od 17,43 € od 11. 03. 2010 do isplate,
na iznos od 20,93 € od 13. 04. 2010 do isplate,
na iznos od 22,62 € od 11. 05. 2010 do isplate,
na iznos od 27,07 € od 12. 06. 2010 do isplate,
na iznos od 32,06 € od 10. 07. 2010 do isplate,
na iznos od 26,65 € od 11. 08. 2010 do isplate,
na iznos od 40,87 € od 16. 09. 2010 do isplate,
na iznos od 34,38 € od 15. 10. 2010 do isplate,
na iznos od 36,18 € od 14. 11.2010 do isplate,
na iznos od 41,65 € od 14. 12 .2010 do isplate,
na iznos od 49,21 € od 13. 01. 2011 do isplate,
na iznos od 41,03 € od 16. 02. 2011 do isplate,
na iznos od 42,87 € od 11. 03. 2011 do isplate,
na iznos od 39,21 € od 13. 04. 2011 do isplate,
na iznos od 46,882 € od 15. 05. 2011 do isplate,
na iznos od 56,12 € od 16. 06.2011 do isplate,
na iznos od 66,63 € od 16. 07. 2011 do isplate,
na iznos od 70,18 € od 20. 08.2011 do isplate,
na iznos od 60,01 € od 15. 09. 2011 do isplate,
na iznos od 54,62 € od 11. 10. 2011 do isplate,
na iznos od 54,63 € od 10. 11. 2011 do isplate,
na iznos od 54,81 € od 10. 12. 2011 do isplate,
na iznos od 58,97 € od 11. 01. 2012 do isplate,
na iznos od 61,60 € od 14. 02. 2012 do isplate,
na iznos od 60,25 € od 16. 03. 2012 do isplate,
na iznos od 60,05 € od 11. 04.2012 do isplate,
na iznos od 60,76 € od 15. 05.2012 do isplate,
na iznos od 62,65 € od 12. 06 .2012 do isplate,
na iznos od 60,67 € od 13. 07. 2012 do isplate,
na iznos od 60,53 € od 15. 08. 2012 do isplate,
na iznos od 57,22 € od 11. 09. 2012 do isplate,
na iznos od 57,91 € od 10. 10. 2012 do isplate,
na iznos od 60,95 € od 14. 11. 2012 do isplate,
na iznos od 60,20 € od 15. 12. 2012 do isplate,
na iznos od 61,39 € od 11. 01. 2013 do isplate,
na iznos od 57,48 € od 06. 02. 2013 do isplate,
na iznos od 57,18 € od 12. 03. 2013 do isplate,
na iznos od 61,13 € od 16. 04.2013 do isplate,
na iznos od 57,85 € od 11. 05. 2013 do isplate,
na iznos od 55,83 € od 13. 06. 2013 do isplate,
na iznos od 53,56 € od 04. 07. 2013 do isplate,
na iznos od 55,85 € od 10. 08. 2013 do isplate,
na iznos od 56,81 € od 14. 09. 2013 do isplate,
na iznos od 58,74 € od 12. 10. 2013 do isplate,
na iznos od 59,21 € od 12. 11. 2013 do isplate,
na iznos od 61,10 € od 14. 12. 2013 do isplate,
na iznos od 58,64 € od 15. 01. 2014 do isplate,
na iznos od 61,11 € od 11. 02. 2014 do isplate,
na iznos od 62,68 € od 15. 03. 2014 do isplate,
na iznos od 62,01 € od 03. 04. 2014 do isplate,
na iznos od 60,10 € od 09. 05. 2014 do isplate,
sve po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. 12. 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena a od 01. 01. 2023. do 29. 12. 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka, u iznosu od 1.827,95 € zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 24. prosinca 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 232,86 €.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 02.05.2007. kao korisnik kredita sklopila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 3209047840 solemniziran dana 07.05.2007.g. kod Javnog bilježnika Jasminke Ankon pod brojem OV-7950/07, a temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 16.815,62 CHF prema srednjem tečaju kreditora te se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje isti iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.
Tužiteljica odredbe predmetnog ugovora kojima je određen povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu nalazi ništetnima. Da te odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, a ovdje tužitelj, nisu mogli utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka
Ugovor o kreditu od 02.05.2007.g. tužiteljica i tuženik su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Svu ugovori tuženika sastavljeni su na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo kakve posebne ili drugačije uvjete osim onih ponuđenih u obrascu.
Zakon o zaštiti potrošača u čl. 81. st. 1. i 2. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29)
U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, 3 pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07,125/07,75/09,79/09, 89/09 i 133/09 ) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo pisano upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hode li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće
Proizlazi kako je tuženik propustio informirati tužiteljicu o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo. Navedeno ukazuje na činjenicu da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna ugovorna odredba budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, kao i zbog činjenice da je valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom predviđenoj svrsi. Upravo je zbog toga tuženik stekao bez pravne osnove nepripadni novčani iznos s osnove primjene valutne klauzule. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/2014) odnosno čl 138a Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/2007, 125/2007, 79/2009,89/2009,133/2009, 78/2012, 56/2013) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
Zatražil je da su utvrdi ništenom odredbe ugovora koje se tiču ispunjenja obveza vezano za valutu CHF, a budući da nije raspolagaLA potrebnom dokumentacijom za postavljanje točno određenog tužbenog zahtjev na isplatu, tužiteljica je zatražila da sud naloži tuženiku dostavljanje relevantne dokumentacije koja se tiče sklapanja ugovora i ispunjenja ugovorne obveze.
Nakon što joj je ta dokumentacija dostavljena od strane tuženika, postavila je zahtjev za isplatu iznosa od 2.904,49 €, koji je nakon provođenja financijskog vještačenja konačno snizila na 2.898,25 €.sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na mjesečnoj razini tijekom razdoblja otplate kredita.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje ističe da je dana 16.06.2023. godine zaprimio tužiteljičin zahtjev za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu i udovoljio dana 16.06.2023., nakon čega tužiteljica nije postavila točno određeni zahtjev.
Zato tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna te da je sud treba odbaciti.
Nadalje tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba (konkretno FO).
Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari. Smatra da je mjerodavan rok zastare za naknadu štete te cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 14.6.2019. godine nastupila zastara.
Također tuženik smatra da su odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koje se poziva tužiteljica nepravilne i nezakonite jer da je prema praksi Europskog suda ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.
Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužiteljicz kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.
Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja.
Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. I u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.
Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja.
Protivio se prijedlogu tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja, ali ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik je predložio da vještak izračuna novčani iznos, izražen u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razliku između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.
Zaključno tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane;
3. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209047840 kojeg su stranke zaključile dan 2. svibnja 2007. godine, promet po predmetnom kreditu / specifikacija uplata za razdoblje od 2. 05. 2007. do 8. 05. 2014., pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102321657 korisnika VO, otplatni plan, te je provedeno financijsko vještačenje po mr. sc. ZO iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušan je tužitelj.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Budući da je tužiteljica koja je u tužbi istaknula manifestacijski zahtjev, u naknadnom roku, a nakon što joj je tuženik po podnošenju tužbe dostavio traženu dokumentaciju, po nalogu suda postavila točno određeni zahtjev za isplatu, sud smatra da nema razloga za odbacivanje tužbe zbog neurednosti.
6. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209047840 dana 2. svibnja 2007. godine, koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Jasminke Ankon pod brojem ovjere OV.7950/2007 dana 7. svibnja 2007. godine.
Tim ugovorom tuženik je tužiteljci stavio na raspolaganje iznos kredita od 16.815,62 €, u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.
Člankom 2. i 3. ugovora korisnik kredita preuzeo je obvezu otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu od 239,26 CHF u roku od 7 godina, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dana plaćanja za CHF.
Namjena tog kredita je bila kupnja točno određenog motornog vozila..
7. Nije sporno, a što proizlazi iz podataka prometne kartice tog kredita da je kredit vraćen dana 8. svibnja 2014, a okolnost što je pojedine uplate anuiteta u korist tuženika nesporno vršio (uz njegovo znanje i odobrenje da to učini u njegovo ime) suprug BO, tužiteljici ne oduzima pravo da kao ugovorna stranka postavi predmetni zahtjev za isplatu u odnosu na ono što je tuženik eventualno stekao temeljem ništetnih odredbi predmetnog ugovora.
8. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i koliko.
9. Tužbeni zahtjev postavljen je na temelju izračuna razlike između onoga što je prilikom otplate prednik tužitelja stvarno platio i onoga što bi platio pod pretpostavkom da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivalo početno ugovoreni tečaj CHF u odnosu na HRK.
10. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".
U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
11. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.
Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 ; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je sklopila predmeti ugovor radi kupnje motornog vozila što je bila i ugovorena namjena kredita.
Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje njeno svojstvo potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao.
Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika.
Njegove tvrdnje o tome da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane.
13. S druge strane, iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza tužiteljice, proizlazi da ja tada ona bila pred mirovinom, zaposlena kao viša medicinska sestra u zdravstvenoj službi Zatvora Remetinec, a njen muž je već bio umirovljenik pa su odlučili kupiti osobni automobil koji im je trebao biti zadnji. Auto su pronašli u auto centru Roca u Zagrebu, a ona je od ranije bila klijent ovdje tuženika, Zagrebačke banke d.d. pa je onda kod iste sklopila taj ugovor. Koliko se sjeća, u to vrijeme, ugovori koji su bili vezani uz "švicarce" bili su najpovoljniji pa je iz tog razloga, odlučila se sklopiti predmetni ugovor.
Ne sjeća se da bi mi joj netko od strane banke govorio o eventualnim rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF, odnosno da bi je bilo tko upozoravao da može doći do rasta tečaja te valute kao ni da bi joj javni bilježnik prilikom ovjere objašnjavao sadržaj spornih ugovornih odredbi.
Kupljeni auto koristila je za privatne svrhe.
14. Dakle, ostaje utvrđenje iz naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da banke dakle i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
15. Slijedom toga za ovaj je sud nedvojbeno da je sporna odredba ugovora koja se tiče primjene valutne klauzule u CHF, odnosno otplate kredita prema tečaju CHF u vrijeme plaćanja, ništetna, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika za ovaj sud nije prihvatljiva.
16. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je kako je predmetni kredit iskorišten 9. svibnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj Hrvatske narodne banke za valutu CHF iznosio 4,449031 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 16.815,62 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 74.813,21 kn. Odgovarajući na postavljeni zadatak vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te je iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Na temelju navedenog vještak je mišljenja kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF (srednji tečaj Hrvatske narodne banke) važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi:
- ukupno 2.904,23 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza, ili
- ukupno 2.898,25 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike (-5,98 EUR), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza.
16. Tužiteljica nije imala primjedbi na taj nalaz i mišljenje te je prema istom uskladila tužbeni zahtjev, na iznos od 2.898,25 EUR, sa kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dana plaćanja tih iznosa.
17. Tuženik također nije imao prigovorao samom matematičkom izračunu vještaka, ali je i nadalje osporavao osnovu potraživanja tužitelja.
18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije mr. sc. Zrinka Ručevića jer je istim u cijelosti odgovoreno na zadatak postavljen od strane sude te u njemu nema nelogičnosti i nejasnoća, a temelji se na egzaktnim podacima iz vjerodostojne dokumentacije vezane u odobravanje i otplatu predmetnog kredita.
19. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".
Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.
20. Budući da je tužiteljica nakon provođenja financijskog vještačenja postavila zahtjev uvažavajući činjenicu da je tijekom otplate kredita tečaj CHF u odnosu na HRK, nekih mjeseci bio niži od tečaja na dan isplate kredita, to je tuženikom prigovor da kod odlučivanja o visini zahtjeva, sud mora uzeti u obzir i "negativne tečajne razlike", postao bespredmetan.
21. Naime, sud u smislu članka 2. ZPP-a odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, tako da činjenica da tuženik "nije na određeni način" postavio "prigovor radi prebijanja u postupovno pravnom smislu iz članka 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO-a, odnosno nije podnio protutužbu", "nije bila od utjecaja za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF", kako to u obrazloženju presude br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, navodi Vrhovni sud Republike Hrvatske.
22. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odn. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).
23. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužiteljice valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.
Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
24. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. pa nadalje, nisu bila u zastari.
Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 14. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao za potraživanja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. godine.
25. Iz navedenih razloga tužbeni zahtjev je usvojen.
26. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, kamata teče od svake pojedinačne uplate rate kredita u korist tuženika, sve na osnovi članka 1115. ZOO-a, budući da je tuženik zbog opisanog protupravnog načina postupanja prema tužitelju kao potrošaču, nepošteni stjecatelj.
27. Rješenje o troškovima postupka, temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a.
Trošak koji je tuženik, kao potreban za vođenje ove parnice, dužan naknaditi tužiteljici odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podnesaka od 7. ožujka 2024., 8. travnja 2024., i 24. rujna 2024., svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. ), sastav podneska od 15. 07. 2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8. t. 4. ), te zastupanja na ročištima 3. srpnja 2024. i 21. studenog 2024. svako u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno 625 bodova.
Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 EUR tako da je riječ o naknadi u iznosu od 1.250 EUR, što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 312,50 EUR. Također joj pripada naknada troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.
28. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka, izuzev zahtjeva odvjetnika koji se tiču troškova prijevoza i izbivanja iz pisarnice o čemu će sud donijeti posebno rješenje budući da se radi o delegiranom spisu, je neosnovan. U Zlataru, dana 24. prosinca 2024.
S u d a c
Neven Kucelj
Uputa o pravnom lijeku!
Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dn-a:
1. punomoćnica tužiteljice
2. punomoćnik tuženika
