Poslovni broj: Us I-3863/24-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Nenadu Dianiću, odvjetniku iz Ivanić-Grada, Savska 28, protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi poništavanja rješenja, 24. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za oglašavanje ništavim i za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Direkcije), KLASA: UP/II-502-03/22- 01/798, URBROJ: 338-01-06-05-23-03 od 27. siječnja 2023. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 27. siječnja 2023. godine, kojim je povodom njegove žalbe najprije poništeno prvostupanjsko rješenje od 18. kolovoza 2022. godine, a potom mu dijagnoza sindroma rotacijske manšete (M75.1) nije priznata niti kao posljedica već priznate ozljede na radu, niti kao dopunska dijagnoza te ozljede na radu od 08. veljače 2016. godine, priznate pod dijagnozom ozljede mišića i tetiva u desnom ramenu (S46.8).

Tužitelj se u tužbi poziva na vještačenja provedena u parnici radi naknade štete (predmet Općinskog suda u Velikoj Gorici Pr-4/19), iz kojih proizlaze trajne kronične posljedice ozljede na radu u vidu ograničene pokretljivosti ruke, odnosno ramena.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Tužiteljev poslodavac se nije odazvao pozivu suda za sudjelovanje u ovom upravnom sporu u svojstvu zainteresirane osobe.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela, a na temelju izričitog procesnog naloga žalbenog suda je provedeno i vještačenje po nezavisnom sudskom vještaku Romanu Paviću.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je nesporno kao vozač vozila hitne medicinske pomoći 08. veljače 2016. godine pretrpio ozljedu, kada se pod opterećenjem poskliznuo i osjetio jaku bol u desnom ramenu. Stoga je u travnju 2016. godine bio povrgnut operaciji rupture tetive.

Tužitelju je navedena ozljeda 08. ožujka 2016. godine priznata kao ozljeda na radu, pod dijagnozom ozljede mišića i tetiva u području desnog ramena (S46.8). Tužitelj je 06. svibnja 2022. godine podnio zahtjev za priznavanje dijagnoze sindroma rotacijske manšete (M75.1) kao dopunske dijagnoze ozljede na radu, a 11. svibnja 2022. godine je njegova liječnica opće medicine podnijela zahtjev za priznavanje te iste dijagnoze kao posljedice već priznate ozljede na radu. Nakon što je prvostupanjsko liječničko povjerenstvo 15. srpnja 2022. godine navelo da dijagnoza M75.1 nije potvrđena u tužiteljevoj medicinskoj dokumentaciji, prvostupanjskim rješenjem od 18. kolovoza 2022. godine tužitelju ta dijagnoza nije priznata kao posljedica ozljede na radu. Pritom ovim rješenjem uopće nije odlučeno o zahtjevu koji se odnosio na priznavanje dijagnoze M75.1 kao dopunske dijagnoze ozljede na radu.

Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo je 23. prosinca 2022. godine utvrdilo da tužitelj od 2017. do 2022. godine nije imao tegoba ni bilo kakve medicinske dokumentacije u vezi desnog ramena, nakon čega se javio fizijatru zbog bolova. Nadalje je navedeno da je sindrom rotacijske manšete kronična bolest ramena koja kao takva nije verificirana u medicinskoj dokumentaciji, a ultrazvuk desnog ramena je 12. travnja 2022. godine pokazao da su sve tetive rotacijske manšete održane i kontinuiranog toka. Stoga je zaključeno da su tadašnji tužiteljevi akutni bolovi uzrokovani brojnim degenerativnim promjenama, opisanim još MR nalazom od 26. listopada 2017. godine.

Tuženik je potom osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 27. siječnja 2023. godine poništio prvostupanjsko rješenje i odlučio da se tužitelju dijagnoza M75.1 ne priznaje ni kao posljedica ni kao dopunska dijagnoza već priznate ozljede na radu, pri čemu je navedeno da priznavanje dopunske dijagnoze nije moguće zbog proteka rokova.

Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (NN 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/17, 109/17, 132/17, 119/18, 41/19, 22/20, 39/20 i 2/22 - Pravilnik) doista razlikuje mogućnost priznavanja posljedice ozljede na radu od priznavanja dopunske dijagnoze, koja je nastala kod ozljeđivanja, ali nije istovremeno i verificirana (čl. 53. st. 1. i 3. Pravilnika).

Dok se u slučaju priznavanja posljedice ozljede na radu osiguranoj osobi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja priznaju tek od dana primitka zahtjeva za priznavanje posljedice (čl. 56. st. 2. Pravilnika), u slučaju priznavanja dopunske dijagnoze se primjenjuje opće pravilo iz čl. 23. st. 3. Pravilnika, po kojem se u tom slučaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja priznaju, odnosno ostvaruju još od dana nastanka ozljede.

S obzirom na to razlikovanje, mogućnost priznavanja dopunske dijagnoze je ograničena rokom za podnošenje zahtjeva od tri godine od dana nastanka ozljede na radu (čl. 47. st. 2. Pravilnika), dok rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje posljedice ozljede na radu nije propisan.

Tužitelj je ozljedu na radu pretrpio 08. veljače 2016. godine, a zahtjev za priznavanje dopunske dijagnoze je podnio 06. svibnja 2022. godine, dakle izvan propisanog trogodišnjeg roka, pa mu se doista više ni jedna dijagnoza ne može priznati kao dopunska dijagnoza priznate ozljede na radu od 08. veljače 2016. godine.

S druge strane, tužitelj ima pravo na utvrđivanje pretpostavki za mogućnost priznavanja posljedice već priznate ozljede na radu, pa je u tom smislu i postavljen zadatak nezavisnom sudskom vještaku - specijalistu kirurgije, ortopedije i traumatologije Romanu Paviću.

Vještak Roman Pavić je analizirao svu dostupnu medicinsku dokumentaciju tužitelja te je izvršio i njegov klinički pregled.

Vještak je potvrdio da je tužitelj 08. veljače 2016. godine zadobio puknuće tetive mišića u području desnog ramena, što je utvrđeno UZV nalazom od 29. veljače 2016. godine.

Ta ruptura tetive je kirurški obrađena otvorenom metodom 05. travnja 2016. godine, nakon čega je novim UZV nalazom od 12. travnja 2022. godine utvrđeno da je kirurški zahvat bio uspješan, odnosno da je operirana tetiva mišića - iako nježna i gracilna - kontinuiranog tijeka.

Vještak je utvrdio da tužitelj posljedično ima djelomičnu kontrakturu desnog ramena, ali smatra da u međuvremenu postavljene dijagnoze sindroma rotacijske manšete (M75.1) i burzitisa ramenog zgloba (M75.5), koje spominje fizijatar, nisu adekvatne - burzitis posebno stoga što nije utvrđen radiološkim obradama. Vještak smatra da je dijagnoza S46.8 (pod kojom je tužitelju i priznata ozljeda na radu) objektivna i adekvatna te da obuhvaća i kasnije posljedice ozljede na radu. Stoga vještak Roman Pavić otklanja pravilnost vještačenja provedenih u parnici radi naknade štete, jer su ta vještačenja u suprotnosti s nalazima učinjene medicinske dijagnostike.

Zbog naknadnih pitanja i primjedbi stranaka je sud vještaka Romana Pavića pozvao i na raspravno ročište, radi davanja nalaza i mišljenja i u usmenom obliku. Vještak je tada istaknuo da je tužitelj zapravo još od ranije imao kronično bolesno desno rame i izražene degenerativne promjene, što je utvrđeno MR obradom iz 2017. godine, a zbog čega je zapravo i došlo do rupture tetive mišića prilikom opterećenja 08. veljače 2016. godine. Vještak je istaknuo da sada više ne može ulaziti u opravdanost priznavanja tužitelju navedene ozljede kao ozljede na radu, ali je naveo da je tužitelju tada bila pravilno postavljena dijagnoza S46.8. Vještak je dalje naveo da je artrozi tužiteljevog ramena, odnosno degenerativnim promjenama, naknadno pridonijela i operacija otvorenim putem pa pojašnjava da bi se tužitelju zapravo i mogla postaviti dijagnoza M75.1, ali ona nema veze sa štetnim događajem od 08. veljače 2016. godine, već je vezana uz spomenute degenerativne promjene koje imaju svoj normalan tijek, a ovdje su ubrzane otvorenim operacijskim zahvatom. Vještak je potvrdio da isključuje mogućnost dijagnosticiranja burzitisa desnog ramena (M75.5).

Vještak je zaključio da je radiološka obrada nakon operacije ukazala na to da je tetiva kontinuiranog tijeka, što znači da ona nije uzrok tužiteljevih aktualnih problema s desnim ramenom, već se radi o posljedicama degenerativnih promjena. Vještak je pojasnio da je uz pretrpljenu ozljedu i dalje aktualna dijagnoza S46.8 (pod kojom je tužitelju već priznata ozljeda na radu), dok je dijagnoza M75.1 uzrokovana tužiteljevim kronično bolesnim ramenom, zbog čega je i došlo do ozljeđivanja.

Stoga vještak smatra da je uzrok tužiteljevih bolova njegova kronična bolest, odnosno degenerativne promjene na desnom ramenu.

Nakon usmenog izlaganja više nije bilo pitanja ni primjedbi za vještaka Romana Pavića, a sud je to njegovo vještačenje u cijelosti prihvatio kao stručno, jasno, detaljno i objektivno.

Iz navedenog vještačenja proizlazi da je kod tužitelja u vezi pretrpljene ozljede na radu i dalje aktualna dijagnoza S46.8 (ozljeda mišića i tetiva u području desnog ramena), ali je pod tom dijagnozom tužitelju ozljeda na radu već i priznata. S druge strane, tužiteljeva dijagnoza sindroma rotacijske manšete nije uzrokovana ozljedom na radu, već ranijim utvrđenim degenerativnim promjenama, koje su uostalom i dovele do tužiteljevog ozljeđivanja prilikom opterećivanja desnog ramena.

Stoga se doista tužitelju dijagnoza M75.1 ne može priznati niti kao posljedica već priznate ozljede na radu od 08. veljače 2016. godine, jer se ne radi o direktnoj posljedici već priznate ozljede na radu (čl. 53. st. 1. Pravilnika).

Stoga je osporavano tuženikovo rješenje od 27. siječnja 2023. godine u cijelosti pravilno i zakonito pa je tužbeni zahtjev za njegovo poništavanje kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS). Ujedno je odbijen i tužbeni zahtjev za oglašavanje ništavim tog rješenja, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije utvrđen ni jedan razlog ništavosti iz čl. 128. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21).

Sud je na raspravnom ročištu kao neadekvatne i nepotrebne odbio prijedloge za saslušanje tužitelja i vještaka koji su vještačili u parničnom predmetu, kao i prijedlog za pribavljanje tog parničnog spisa.

Tužitelj je u cijelosti izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 24. prosinca 2024. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Nenad Dianić

2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Zagreb, Margaretska 3