REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3703/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska elektroprivreda d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 28921978587, protiv tuženika Volim Istru, Braće Leonardelli 54, 52100 Pula, OIB: 15279527190, radi 1.061,78 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-544/2022 od 10. svibnja 2023., 24. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-544/2022 od 10. svibnja 2023. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-544/2022 od 10. svibnja 2023.u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-544/2022 od 10. svibnja 2023.odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.061,78 EUR1 / 8.000,00 kn sa zateznim kamatama od 31. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata na iznos od 1.061,78 EUR1 / 8.000,00 kn za razdoblje od 23. svibnja 2019. do 30. siječnja 2020., te u dijelu kojim zahtijeva isplatu zateznih kamata na iznos od 1.061,78 EUR1 / 8.000,00 kn od 31. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao neosnovan.“

Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-544/2022 od 10. svibnja 2023.odlučeno je:

„I. Odbija se tužiteljev prijedlog od 22. ožujka 2022. za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 79,63 EUR / 600,00 kn sa zateznim kamatama od 10. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na troškove u iznosu od 79,63 EUR1 / 600,00 kn kn od 10. svibnja 2023. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 13,27 EUR.“

2. Protiv presude u točki I. izreke i rješenja u točki II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku jer tužitelj nije u cijelosti uspio u ovom postupku budući da tužbeni zahtjev nije u cijelosti prihvaćen.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava tuženikove žalbene navode kao neosnovane, predlaže presudu i rješenje potvrditi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda i rješenje ispitani su u pobijanom dijelu u granicama razloga određenih u žalbi sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/11, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) i članka 381. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti onom na koje se sadržajem žalbe poziva žalitelj, članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Ocjena je ovog suda da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni.

7. Uvodno se ističe da je predmetni spor, spor male vrijednosti, a pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u sporu male vrijednosti, nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku, pa su takvi žalbeni navodi neprihvatljivi kao žalbena osnova za ispitivanje prvostupanjske presude, budući da odredba članka 467. stavka 2. ZPP-a ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. ZPP-a provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog ovaj sud nije odlučivao o žalbenim navodima kojima žaliteljica osporava ocjenu izvedenih dokaza i pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev na povrat iznosa od 1.061,78 EUR koji je 23. svibnja 2019. tužitelj kao donator uplatio tuženiku kao primatelju donacije za provedbu projekta/programa „Krasna zemljo, Istro mila“ na temelju Ugovora o donaciji od 8. svibnja 2019.

9. Iz Ugovora o donaciji koji su tužitelj kao donator i tuženik kao primatelj sklopili 8. svibnja 2019.proizlazi da donacija iznosi 8.000,00 kn (članak 4.), tuženik se obvezao donaciju koristiti isključivo za provedbu projekta/programa „Krasna zemljo, Istro mila“ (članak 6.), obveza primatelja donacija je bila da nakon provedenog programa/projekta, a najkasnije do 15. siječnja 2020. dostavi donatoru izvještaj o namjenski utrošenim donacijskim sredstvima za provedbu projekta na pisanim obrascima (opisni i financijski dio), ako primatelj u roku ne dostavi izvještaj, odnosno ne upotrijebi donirani iznos na način i u roku utvrđenom ovim Ugovorom dužan je u roku od 15 dana od isteka roka vratiti donatoru primljeni iznos donacije (članak 7.), prema članku 8. Ugovora primatelj može najkasnije do 15. siječnja 2020. pisanim putem zatražiti produljenje roka ili prenamjenu predmeta donacije, uz navođenje razloga o neizvršenju projekta/programa (list 9.-10. spisa).

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije nakon provedenog programa / projekta pod nazivom „Krasna zemljo, Istro mila“, a najkasnije do 15. siječnja 2020. dostavio tužitelju kao donatoru izvještaj o namjenski utrošenim donacijskim sredstvima na propisanim obrascima (opisni i financijski dio). Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik dostavio tužitelju kao donatoru tek 28. veljače 2020. zahtjev za produljenje roka, dakle, nakon isteka ugovorenog roka iz članka 7. Ugovora koji je istekao 15. siječnja 2020., a ugovoren je kao najkasniji, odnosno kao zadnji dan za ispunjenje tuženikove obveze za dostavu izvještaja o namjenski utrošenim donacijskim sredstvima. S obzirom na to da je zahtjev za produženje roka dostavljen tužitelju nakon isteka ugovorenog roka, a ne prije njegovog isteka, predmetni zahtjev na produljenje roka nije od utjecaja na tuženikovu obvezu povrata primljene donacije, niti ga oslobađa od te obveze, a slijedom toga su pravno irelevantni razlozi zbog kojih tuženik nije na vrijeme dostavio izvještaj o namjenski utrošenim donacijskim sredstvima. Nadalje po stavu prvostupanjskog suda pravno je irelevantno tuženikovo pozivanje na donaciju za 2021. godinu jer ona nije predmet ovoga postupka. Tuženik kao primatelj nije u ugovorenom roku ispunio ugovornu obvezu iz članka 7. Ugovora na dostavu izvještaja o namjenski utrošenim donacijskim sredstvima i nije vratio tužitelju primljeni iznos donacije, pa je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik dužan, na temelju članka 7. Ugovora, vratiti tužitelju kao donatoru iznos od 1.061,78 EUR. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), u vezi s člankom 361. ZOO-a obvezao tuženika na isplatu iznosa od 1.061,78 EUR sa zateznim kamatama određenim sukladno članku 29. stavku 1. ZOO-a u svezi s člankom 183. stavkom 1. ZOO-a po stopi za ostale odnose sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a.

11. U odnosu na žalbene navode valja reći da je prvostupanjski sud jasno utvrdio koje je obveze tuženik preuzeo sklapanjem Ugovora o donaciji, koje tuženik nije izvršio niti je zahtjev za produljenje roka za izvršenje podnio u Ugovoru određenom roku (članak 8.), već izvan njega, niti je izvršio povrat uplaćene donacije, slijedom čega ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na povrat uplaćenih sredstava sukladno članku 1111. ZOO-a. Tuženik žalbenim navodima ova utvrđenja prvostupanjskog suda nije osporio. Na osnovanost tužbenog zahtjeva nije od utjecaja žalbeni navod da je podnio prijedlog za produljenje roka, da je tužitelj u 2021. godini odobrio tuženiku novu donaciju, niti su za osnovanost tužbenog zahtjeva odlučni interni akti tužitelja budući su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o donaciji kojim su jasno odredili prava i obveze, kao i posljedice neispunjenja preuzetih ugovornih obveza što je sve prvostupanjski sud jasno obrazložio i na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o troškovima postupka, jer je tuženik uspio samo s dijelom sporednog zahtjeva stoga tužitelj ima pravo na naknadu troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a koji je prvostupanjski sud pravilno odredio sukladno članku 155. stavku 1. ZPP-a.

13. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 24. prosinca 2024.

Sudac

Ivana Mlinarić