REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-56/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja FOKUS ECOLOGY d.o.o. Zagreb, Lanište 1F, OIB: 34686273700, kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, Ljudevita Gaja 6, protiv tuženika ENERGIJA PROJEKT d.d. Senj, Petra Matkovića 7, OIB: 97312497377, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lovrić, Novokmet, Smrček u Zagrebu, Heinzelova 33A, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 11. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 23. prosinca 2024.

p r e s u d a

I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku ENERGIJA PROJEKT d.d., Petra Matkovića 7, Senj, OIB: 97312497377, isplatiti tužitelju FOKUS ECOLOGY d.o.o., Lanište 1 F, Zagreb, OIB: 34686273700, iznos od 61.158,67 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 8 dana.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od dana presuđenja do isplate, u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je specijaliziran za poslove zaštite okoliša, među ostalim i za terenska istraživanja, praćenje stanja i izrade izvještaja o fauni šišmiša, dok je tuženik specijaliziran za energetske djelatnosti i nositelj je projekta Vjetroelektrane Senj. Ističe da je rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva zaštite okoliša i prirode, KLASA: UP/I 351-03/13-02/54 od 18. ožujka 2014. tuženiku naloženo praćenje aktivnosti šišmiša na području predmetnoga vjetroparka u razdoblju od dobivanja lokacijske dozvole do završetka izgradnje, a nakon stavljanja vjetroelektrane u pogon, praćenje faune šišmiša naloženo mu je u minimalnom trajanju od dvije godine nakon izgradnje. Također je tim rješenjem tuženiku naloženo provođenje dvogodišnjeg monitoringa nakon izgradnje svake od faza zahvata, s obzirom na veličinu predviđenog zahvata i faze građenja, kao i da sve rezultate i analizu svih aktivnosti praćenja faune šišmiša dostavi središnjem tijelu državne uprave nadležnom za poslove zaštite prirode.

1.1. Navodi da su, u svrhu ispunjenja tuženikovih obveza, tužitelj i tuženik 1. lipnja 2016. sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji za terenska istraživanja monitoringa šišmiša na lokaciji Vjetroelektrane Senj u razdoblju od lipnja do listopada 2016., te od travnja do listopada 2017., a predmetni je ugovor u cijelosti izvršen te je svaka strana ispunila svoje ugovorne obveze. Nadalje navodi da su stranke 28. svibnja 2019. sklopile daljnji Ugovor o poslovnoj suradnji kojim se tužitelj obvezao da će za tuženika kao naručitelja, izraditi izvještaj o fauni šišmiša za 2018. i to temeljem postojećih podataka, dok će u 2019. obaviti terenska istraživanja monitoringa šišmiša na lokaciji Vjetroelektrane Senj i izraditi izvještaj o fauni šišmiša. Tim se Ugovorom tuženik obvezao tužitelju za obavljeni posao isplatiti naknadu sukladno članku 4. u ukupnom iznosu od 650.275,00 kn. S obzirom da je monitoring šišmiša i izrada izvještaja o istome uvjet za nastavak gradnje predmetnoga vjetroparka te o istome ovisi višemilijunski projekt, tužitelj je pristao tuženiku izraditi izvještaj za 2018. i obaviti monitoring za 2019. iz razloga što su stranke ugovorile da će ta suradnja biti višegodišnja i da će tužitelj za tuženika predmetni monitoring obavljati za svo propisano vrijeme, dakle u očekivanom trajanju od 10 godina, a svakako u naredne tri godine, koliko će obveza monitoringa bez dvojbe trajati (do izgradnje vjetroelektrane plus dvije godine od puštanja u pogon). Iz tog su razloga stranke u članku 8. predmetnog Ugovora ugovorile da će, ako i i jedna i druga strana uredno ispune svoje obveze iz ugovora, sklopiti novi ugovor za daljnja terenska istraživanja monitoringa šišmiša na lokaciji Vjetroelektrane Senj. Tim se člankom tuženik obvezao da će, ukoliko projekt prenese na treću osobu, tužitelju isplatiti naknadu štete u vidu izmakle dobiti.

1.21. Tužitelj navodi da je on svoju obvezu preuzetu ugovorom u cijelosti ispunio na način i pod uvjetima kako je to ugovoreno, a tuženik mu je za istu u cijelosti isplatio ugovorenu naknadu, međutim unatoč tome ugovor za daljnja terenska istraživanja tuženik je sklopio sa trećom osobom, čime je prekršio citiranu odredbu. Stoga je tužitelju dužan nadoknaditi štetu.

1.3. Naime, tužitelj pojašnjava da mu je tuženik 10. travnja 2020. uputio zahtjev za dostavu ponude monitoringa u razdoblju od svibnja 2020. do listopada 2022., na koji mu je tužitelj odgovorio 20. travnja 2020., ali nakon pregovara i niza poziva i sastanaka, pred sam potpis novoga ugovora, tuženik se prestao javljati tužitelju. Tužitelj je dopisom od 28. svibnja 2021. pozvao tuženika na isplatu iznosa od 153.600,00 kn na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti za jednu godinu monitoringa, koji iznos je iznos čiste godišnje dobiti tužitelja koji se odnosi na stručnu analizu i izradu izvještaja, dok se ostatak cijene odnosi na troškove tužitelja potrebne za izvršenje posla, kako je to vidljivo iz dostavljene ponude tužitelja. Međutim, tuženik je dopisom od 14. lipnja 2021. odbio zahtjev tužitelja otklanjajući krivnju za kršenje svoje ugovorne obveze. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 460.800,00 kn (61.158,67 EUR) sa pripadajućim zateznim kamatama koji se odnosi na izgubljene dobiti za tri godine monitoringa, koliko bi nesporno minimalno trajao monitoring da je tuženik poštivao svoju ugovornu obvezu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 28. svibnja 2019. sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji, međutim osporava i osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno osporava da bi bile ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

2.1. Navodi da je odredbom čl. 8. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji propisano da ukoliko jedna i druga strana uredno ispune svoje obveze iz tog Ugovora u cijelosti na način i pod uvjetima kako je to ugovoreno, stranke se obvezuju sklopiti novi ugovor za daljnja terenska istraživanja monitoringa šišmiša na lokaciji vjetroelektrane Senj. Dakle, tuženik navodi da je temeljna pretpostavka za postojanje obveze tuženika i tužitelja za sklapanje novog ugovora da su obje ugovorne strane uredno ispunile svoje obveze iz Ugovora o poslovnoj suradnji, u cijelosti na način i pod uvjetima kako je to ugovoreno, a koja pretpostavka nije ispunjena jer niti tužitelj niti tuženik nisu u cijelosti i uredno ispunili svoje obveze onako kako je bilo ugovoreno.

2.2. Naime, navodi da tužitelj nije uredno i u cijelosti ispunio svoju obvezu iz članka 3. st. 3. Ugovora o poslovnoj suradnji jer je tužitelj stručno djelo završnog izvještaja za 2018. i 2019. dostavio u tiskanom obliku tek 3. srpnja 2020., odnosno više od sedam mjeseci nakon ugovorenog roka i to tek nakon što ga je tuženik u više navrata podsjećao na obvezu dostave tog dokumenta u fizičkom (tiskanom) obliku.

2.3. Nadalje navodi da tužitelj nije dokazao temeljem čega bi imao pravo očekivati nastavak suradnje s tuženikom u periodu od tri godine jer iz čl. 8. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji proizlazi samo obveza sklopiti novi ugovor za daljnja terenska istraživanja monitoringa šišmiša, dok trajanje takvog eventualnog novog ugovora nije specificirano pa stoga ne postoji pravna osnova temeljem koje je tužitelj mogao osnovano očekivati nastavak suradnje kroz naredne tri godine. Navodi da minimalno trajanje eventualnog novog ugovora nije nesporno među strankama budući da tuženik osporava osnovanost očekivanja tužitelja za sklapanje novog ugovora za naredni period od tri godine.

2.4. Navodi da je nastanku štete, čak i u slučaju da postoji odgovornost tuženika, doprinio sam tužitelj jer je tuženik 10. travnja 2020. pozvao tužitelja na podnošenje ponude za pružanje usluga monitoring šišmiša u periodu svibanj 2020. do rujan 2022. te je tužitelj 20. travnja 2020. dostavio svoju ponudu za pružanje traženih usluga, nakon čega je tuženik 15. svibnja 2020. dostavio tužitelju nacrt ugovora o poslovnoj suradnji, što predstavlja njegovu ponudu, međutim tužitelj je 18. svibnja 2020. odbio takvu ponudu time što je dostavio tuženiku popis izmjena u predloženom ugovoru. Radi se dakle o odbijanju ponude za sklapanje ugovora i novoj ponudi. Među ostalim, tužitelj je tražio od tuženika da o svom trošku izvrši osiguranje opreme za monitoring šišmiša u vlasništvu tužitelja na iznos od 100.000,00 kn, kakva obveza nije postojala u prethodno sklopljenom Ugovoru o poslovnoj suradnji iz 2019., niti može predstavljati uobičajenu ugovornu odredbu u istovrsnim poslovnim odnosima budući da je tužitelj vlasnik ili korisnik opreme kojom obavlja usluge monitoringa šišmiša pa je, ako to smatra potrebnim, njegova dužnost osigurati svoju opremu kojom pruža usluge. Osim toga, tužitelj u svojoj ponudi od 20. travnja 2020. nije uključio uvjet osiguranja opreme za monitoring šišmiša u vlasništvu tužitelja na iznos od 100.000,00 kn, već je taj prijedlog istaknuo prvi put tek u sklopu svojih komentara na predloženi ugovor. Također, izmjena predloženog ugovora se odnosila i na prijedlog tužitelja da se iz predloženog ugovora ispusti predloženi čl. 2. st. 2. s obrazloženjem da tužitelj nije stranka u rješenju ministarstva te se obvezuje odraditi ono što je sadržano u njegovoj ponudi, odnosno ono što stranke dogovore, a dogovoreno će stajati u ugovoru. Tuženik je 5. lipnja 2020. obavijestio tužitelja o neprihvaćanju predloženih izmjena ugovora, što pak predstavlja odbijanje ponude od strane tuženika.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid i pročitao je dokumentaciju koja prileži spisu te su saslušani svjedoci IM (list 281.-283. spisa), BM (list 229. spisa) i ŽM (list 273. -275. spisa). Ujedno su saslušani zastupnik po zakonu tužitelja ČM (list 230. -231. spisa) i zastupnik po zakonu tuženika ĐM (list 247.-250. spisa).

4. Sud je odbio kao nesvrsishodan dokazni prijedlog tužitelja za provođenje vještačenja po vještaku iz područja biologije i financija na okolnost visine cijene monitoringa šišmiša u projektu kakav je predmet ovog spora, broja sati potrebnih za analizu podataka prikupljenih u takvom monitoringu te tržišnu cijenu po satu intelektualnog rada analize podataka iz monitoringa po doktoru znanosti u Republici Hrvatskoj. Tako je sud odlučio budući da je ocijenio da se odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva može donijeti na temelju ostalih izvedenih dokaza te da bi se njegovim izvođenjem postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio isti.

5. Na temelju ocjene svakog provedenog dokaza zasebno te dovođenjem svih provedenih dokaza u međusobnu vezu (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP), jednako kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj je sud došao do uvjerenja da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 61.158,67 EUR na ime izmakle dobiti koju je tužitelj očekivao ostvariti u trogodišnjem razdoblju na temelju poslovne suradnje sa tuženikom da je među strankama sklopljen novi ugovor za daljnja terenska istraživanja monitoringa šišmiša na lokaciji Vjetroelektrane Senj u skladu s čl. 8. Ugovora o poslovnoj suradnji od 28. svibnja 2019.

7. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora od 28. svibnja 2019., međutim sporno je pitanje jesu li obje strane ispunile sve obveze koje su preuzele navedenim ugovorom i jesu li se ispunile pretpostavke za sklapanje novog ugovora za daljnja terenska istraživanja i monitoring šišmiša u skladu s čl. 8. tog Ugovora. Nadalje je sporno pitanje je li tuženik pregovore u vezi sklapanja novog ugovora s tužiteljem vodio sukladno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ispunjene pretpostavke za naknadu štete u vidu izmakle dobiti koju je tužitelj osnovano mogao očekivati nastavkom poslovne suradnje sa tuženikom, a koja suradnja se u konačnici nije ostvarila iz razloga za koje je odgovoran tuženik. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u Ugovor o poslovnoj suradnji od 28. svibnja 2019. (list 70. -74. spisa) utvrđeno je da se istim tužitelj kao izvršitelj obvezao tuženiku kao naručitelju izraditi izvještaj o fauni šišmiša za 2018. temeljem postojećih podataka te u 2019. obaviti terenska istraživanja monitoringa šišmiša na lokaciji Vjetroelektrane Senj i izraditi izvještaj o fauni šišmiša na temelju provedenog monitoringa. Člankom 3. navedenog Ugovora stranke su ugovorile da će istraživanje šišmiša obuhvatiti razdoblje od 1. svibnja do 30. rujna 2019. te da će se uklanjanje opreme obaviti na početku listopada 2019. Ugovoreno je da će terenska istraživanja za 2019. započeti nakon što tuženik uplati prvu ratu (plaćanje koje je člankom 4. ugovoreno u visini od 40% ugovorenog iznosa do 29. svibnja 2019.). Tužitelj se stručno djelo završnog izvještaja za 2018. i 2019. obvezao izraditi najkasnije do 15. prosinca 2019. i dostaviti naručitelju u tiskanom i elektronskom obliku i to pod uvjetom da do dana predaje izvještaja 15. prosinca 2019. tužitelju bude isplaćeno prvih šest rata, odnosno 95% cjelokupne ugovorene cijene prema dinamici plaćanja iz čl. 4. Ugovora. Iz te ugovorne odredbe proizlazi da je plaćanje zadnje rate (5% ukupno ugovorenog iznosa) ugovoreno nakon predaje završnog izvještaja za 2018. i 2019. Odredbom čl. 8. Ugovora stranke su se obvezale da će, ukoliko i jedna i druga uredno ispune obveze iz ugovora, u cijelosti i na način i pod uvjetima kako je to ugovoreno, sklopiti novi ugovor za daljnja terenska istraživanja monitoringa šišmiša na lokaciji Vjetroelektrane Senj. Citirani je ugovor u ime tužitelja potpisao direktor ČM, a u ime tuženika direktor DM. 9. Uvidom u e-mail tužitelja od 15. siječnja 2020. (list 176. spisa) utvrđeno je da je istim tužitelj dostavio tuženiku završni izvještaj za monitoring šišmiša za 2018. i 2019. uz račun za uplatu posljednje rate. Izvještaje za 2016. i 2017. tužitelj je tuženiku dostavio e-mailom od 9. ožujka 2020. (list 181. spisa) nakon primitka uplate po računu od 8. travnja 2019. za preostali dug po Ugovoru od 1. lipnja 2016. Nakon toga je tuženik 10. ožujka 2020. zatražio dostavljanje originala u ured tuženika u Zagrebu, dok je 19. svibnja 2020. tuženik podsjetio tužitelja na potrebu dostavljanja originala završnog izvještaja za 2016. i 2017. uz napomenu da završni izvještaj za 2018. i 2019. nije original nego kopija otisnuta u boji pa je tužitelj pozvan na dostavu originala navedenog izvještaja. Na ove se navode tužitelj očitovao 16. lipnja 2020. (list 180. spisa) navodeći da je poslao originale izvještaja koji su napravljeni u elektronskoj verziji koja je potpisana i poštambiljana te je kao takva zaključana u PDF, a taj originalni dokument je tužitelj isprintao i uvezao, na što se tuženik 29. lipnja 2020. očitovao navodeći da je potrebno uz izvještaj priložiti dokaz da tužitelj ima mogućnost korištenja elektroničke verzije potpisa ili isprintani PDF izvještaj ovjeriti pečatom i potpisom.

10. Tuženik je 10. travnja 2020. poslao zahtjev za prijedlogom praćenja faune šišmiša (list 114.-118. spisa), na koji je tužitelj odgovorio ponudom od 20. travnja 2020. (list 124.-147. spisa). Iz e-mail korespondencije stranaka na listu 188. spisa proizlazi da je tuženik 15. svibnja 2020. poslao tuženiku nacrt Ugovora o poslovnoj suradnji (list 206.-211. spisa) za obavljanje usluga monitoringa sa zahtjevom da se obrati pažnja na komentare koji se tiču kratkog opisa društva tužitelja kojeg je potrebno dodati/izmijeniti u uvodnoj izjavi i provjere ispravnosti navedenog broja bankovnog računa. Ujedno je zatraženo da stranke idući tjedan održe sastanak radi razjašnjenja nekih dodatnih pitanja. Tužitelj je na e-mail tuženika od 15. svibnja 2020. odgovorio 18. svibnja 2020. navodeći da je potrebno izmijeniti nekoliko stavki ugovora te da je sve komentare unio u priloženi Word dokument (list 95. -97. spisa). Dana 5. lipnja 2020. tužitelj je od tuženika zatražio očitovanje o tome koji je status Ugovora za monitoring šišmiša VE Senj tijekom 2020. Dopisom od 29. lipnja 2020. (list 108. -109. spisa) tuženik se očitovao na tužiteljevu izjavu o obveznom nastavku suradnje iznesenu u e- mailu od 5. lipnja 2020. navodeći u bitnom da je tužitelj temeljem Ugovora od 28. svibnja 2019. izvještaj u elektroničkom obliku isporučio 15. siječnja 2020., dok je tiskana verzija poslana nakon 20. siječnja 2020., što nije pravilno ispunjenje ugovorene obveze, zbog čega nema mjesta primjeni čl. 8. navedenog Ugovora. Neovisno o tome, tuženik je tužitelja tretirao kao profesionalnog pružatelja usluga i imao je najbolje namjere ponovno ga imenovati za pružatelja usluga praćenja, što su dokazali dostavljanjem nacrta ugovora koji nije bio prihvaćen od strane tužitelja, dok bi se komentarima koje je tužitelj naveo bitno promijenili najbitniji elementi ugovora, a zahtjev da tuženik osigura tužiteljevu opremu policom osiguranja u vrijednosti od 100.000,00 kn nije bio sastavni dio ranijeg ugovora niti je navedeno među strankama bilo dogovoreno.

11. Saslušana kao svjedok, IM je navela da je neposredno sudjelovala u pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora iz 2016. i 2019. sa tuženikom, kao i u kasnijim pregovorima oko sklapanja ugovora 2020., a do čijeg sklapanja u konačnici nije došlo. Iskazala je da je također radila na poslovima koji su bili predmet ugovora (terenska istraživanja, analize podataka i izrada izvještaja). Pojasnila je da je monitoring trebao trajati duži period. Naime, tužitelj je sa tuženikom za 2016. i 2017. sklopio ugovore na temelju kojih je obavio monitoring te je sa te osnove tuženik prema tužitelju imao dugovanje jer je 2016. platio prvu ratu, a 2018. drugu ratu te je preostalo nepodmireno oko 300.000,00 kn, a tadašnja uprava tuženika, odnosno član uprave VM ih je smirivao i rekao da će projekt preuzeti I te da će se sve podmiriti i da će tu biti posla za narednih desetak godina. Navela je da ih je 2019. tuženik kontaktirao za nastavak monitoringa, tužitelj je odrađivao posao i očekivao je da će se dug platiti, a nastavio je raditi budući da se radilo o poslu koji je imao perspektivu i za koji su očekivali da će trajati dulje vrijeme. Iskazala je da su se održavali intenzivni sastanci na kojima su bili prisutni na strani tuženika gospodin ĐM, gospodin ŽM i gospođa BM. Trebali su postići dogovor na koji način će se podmiriti dugovanje i kako će tužitelj tuženiku dati izvještaj. Naime, na temelju ugovora iz 2016. obveza tužitelja je bila predati izvještaj tek nakon podmirenja cjelokupne naknade, a na temelju ugovora iz 2019. obveza je bila predati izvještaj nakon što bude uplaćeno 95% ugovorene naknade. Gospodin ĐM je pitao može li tužitelj dati prethodne izvještaje za sve mjesece istraživanja da vide je li tužitelj proveo sva istraživanja te je svjedokinja, iako to nije bila tužiteljeva ugovorna obveza, za svaki mjesec u 2019. napravila izvještaj i poslala ga tuženiku. Završni izvještaj po ugovoru iz 2019. je trebao biti predan do 15. prosinca 2019., svjedokinja ga je završila i zaključala 13. prosinca 2019. te je za slanje istoga tuženiku tužitelj čekao da bude plaćeno 95% ugovorenog iznosa, koji iznos je tuženik uplatio 15. siječnja 2020. ili koji dan ranije, ali tog je dana tužitelj vidio uplatu i istog dana tuženiku poslao završni izvještaj, nakon čega je tuženik 21. veljače 2020. uplatio preostalih 5% naknade. Što se tiče dugovanja po ugovoru iz 2016. i 2017., navela je da je tuženik isti podmirio u ožujku 2020. i nakon toga mu je odmah poslano završno izvješće za te godine. Svjedokinja je navela da je nakon toga nastavljen monitoring, kao i svi sastanci sa gospodinom ĐM i gospodinom ŽM. Tuženik je od tužitelja zatražio ponudu koju mu je tužitelj poslao te je tužitelj 15. svibnja 2020. od tuženika dobio prijedlog ugovora na koji je dao svoje komentare i primjedbe, da bi se nakon toga tuženik samo prestao javljati. Stoga ih je 5. lipnja 2020. zvala da vidi koji je njihov status jer je već 1. svibnja 2020. trebalo početi monitoring, međutim tada su joj rekli da su izabrali nekog drugog za taj posao. Navela je da tužitelj nije niti znao da su u vezi navedenog uopće vodili pregovore sa nekom trećom stranom. Što se tiče završnog izvještaja za 2019. dodatno je pojasnila da tuženik nije imao niti primjedbe niti komentare na predani izvještaj. U odnosu na tiskanu verziju izvještaja je navela da je u zadnjih 10-ak godina uobičajeno izvještaj slati u elektronskom obliku u PDF-u i u Wordu neovisno o tome što u ugovoru stoji da se predaje i tiskana verzija, a koju ih je samo u jednom slučaju netko tražio. Naime, radi se o opsežnom dokumentu koji ima oko 150 stranica te nema potrebe to printati, a ako se za to ukaže potreba, dokument se može isprintati i tužitelj to učini, kako je bilo i kad je tuženik u jednom trenutku zatražio tiskanu verziju, što je bilo početkom pandemije koronavirusa. Navela je da cijena koja je bila sadržana u ponudi tužitelja za sklapanje novog ugovora tijekom pregovora nikad nije bila sporna, a ista je određena ovisno o vremenu trajanja ugovora i jednaka je za svaku godinu, pri čemu se cijena razlikuje ovisno o tome radi li se o monitoringu prije izgradnje ili monitoringu nakon izgradnje budući da se ta vrsta posla razlikuje. Pojasnila je da se stavka analiza i priprema izvještaja odnosi na dobit tužitelja te je dodala da je ugovor iz 2020. trebao biti sklopljen na rok od tri godine. Što se tiče osiguranja opreme tužitelja, navela je da je to nešto što tužitelj predlaže, a klijenti obiln odbiju pa je tako navedeno bili predloženo i kod ugovora sa tuženikom iz 2019., međutim to nije bilo ugovoreno. Stoga to nije neki razlog zbog kojeg tužitelj ne bi sklopio ugovor da tuženik taj uvjet nije prihvatio. U ponudu nije uključen iznos osiguranja jer to niti nije bio uvjet, nego samo prijedlog.

12. Svjedokinja BM je navela da je kod tuženika bila zaposlena od 1. srpnja 2019. do 10. siječnja 2022. Sjeća se da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora iz 2019. i da su pregovarale u vezi sklapanja novog ugovora za monitoring šišmiša, međutim nisu postigli dogovor. Sjeća se da su u jednom dokumentu odgovorili na sve zahtjeve tužitelja, prema njezinom je sjećanju bilo problema u vezi sa rješenjem Ministarstva za energetiku jer je bilo spora oko toga tko je stranka u tom rješenju. Navela je da to nije bio jedini problem, ali se zbog proteka vremena ne sjeća drugih detalja. Što se tiče završnog izvještaja sjeća se da je ono bilo jedan od problema, ali ne zna je li to bilo u vezi roka, kao što se ne sjeća niti je li tužitelja pozivala na ispunjenje obveza iz ugovora i dostavljanje završnog djela. Ne sjeća se niti koje je izmjene ugovora tužitelj tražio tijekom pregovora 2020. Dodala je da je tuženik osim tužitelju, zahtjeve za ponudu poslao i drugim firmama, ne sjeća se je li to bilo istovremeno, međutim pretpostavlja da jest jer je to bio uobičajeni način. Pregovore su vodili samo sa tužiteljem čiju su ponudu odabrali, ali u konačnici sa njima nisu postigli dogovor pa je posao sklopljen sa drugim ponuditeljem. Pregovore sa tužiteljem su uz svjedokinju vodili i direktor ugovornog odjela ŽM, a misli da je bio prisutan i predsjednik uprave gospodin ĐM. O cijeni iz ugovora i općenito financijskom dijelu projekta svjedokinja nema saznanja jer se ona isključivo bavila pravnim poslovima.

13. Svjedok ŽM je naveo da se sjeća da je ugovor za monitoring šišmiša sklopljen 2019. i da su prema njemu obje strane trebale ispuniti sve ugovorne obveze kako bi došlo do slijedećeg ugovora, ali tužitelj nije ispunio uredno svoje obveze budući da nije predao izvještaj na vrijeme, međutim tuženik ga je slijedeće godine ipak pozvao na monitoring šišmiša i kao prvi prioritet naveo da će ispregovarati ugovor, ali tijekom pregovora nije došlo do dogovora, odnosno stranke nisu postigle sporazum. Svjedok se ne sjeća kad je tužitelj dostavio izvještaje u elektroničkom obliku, ali je rekao da je to bilo otprilike mjesec dana kasnije, dok je isti u fizičkom obliku dostavljen oko pola godine kasnije od naznačenog roka za predaju izvještaja. Iskazao je da se izvještaj nadležnom ministarstvu predaje i u elektronskom i u fizičkom obliku. U odnosu na ugovor iz 2020. je naveo da je bilo nekoliko točaka oko kojih se nisu složili, jedna od bitnijih je da je bila da je tužitelj tražio da tuženik osigura njegovu opremu, za što je pravni tim tuženika smatrao da nije uobičajeno u poslovanju. Tuženik je tražio ponudu od tužitelja jer je prema internim pravilima tuženika obvezan tražiti ponudu više od jednog ponuditelja, a tužitelj je ovlašten za pružanje takvih usluga. Istovremeno je tuženik ponude zatražio i od drugih društava, međutim prvo je pregovarao sa tužiteljem s time da su pregovore vodili gospodin ĐM kao direktor tuženika, gospođa BM i svjedok. Naime, tuženik je proveo interni natječaj gdje je bilo više ponuditelja i odabrao je tužitelja da s njime prvim pregovara, a odabrao ga je prema svim pokazateljima (cijena, kvaliteta i dr.), pri čemu je cijena koju je ponudio tužitelj bila samo jedan od pokazatelja na temelju kojeg tuženik odlučuje, ali ne sjeća se je li mu bila prihvatljiva. Ne sjeća se je li tužitelj inzistirao na osiguranju opreme, ali je to bio jedan od razloga zbog kojeg nisu nastavljeni pregovori. Dodao je da je vjetroelektrana završena i puštena u rad 2021.

14. Saslušan kao stranka u postupku, zastupnik po zakonu tužitelja ČM je naveo da je tužitelj za tuženika još ranije vodio projekt koji se odnosi na monitoring u vezi prethodne izgradnje vjetroelektrana te je tuženik po tom ranijem ugovoru iz 2016. prema tužitelju imao veliko nepodmireno dugovanje, koje je tužitelj, na traženje odvjetnice tuženika, prije nastavka poslovne suradnje, stornirao. Naveo je da su stranke 2019. potpisale ugovor i isti ispunile u cijelosti. U odnosu na završno izvješće koje je predano 15. siječnja 2020. umjesto 15. prosinca 2019. pojasnio je da je tome tako obzirom da je tuženik prema tužitelju imao nepodmirena dugovanja. Tužitelj je imao spreman završni izvještaj, ali je sa predajom istog čekao zbog postojanja otvorenog dugovanja prema tužitelju. Naime, tužitelj nije htio raskinuti ugovor, ispunio je sve tuženikove zahtjeve te je, na dan kad je izvještaj predan, dugovanje bilo podmireno. U odnosu na tiskani izvještaj je naveo da je isti tuženiku predan odmah nakon što je to od tužitelja zatražila gospođa BM. Naime, naveo je da dostavljanje izvještaja u tiskanom obliku nije uobičajeno, odnosno isti tužitelj dostavlja u PDF formatu i u Wordu putem e-maila jer se radi o dokumentu od oko 150 stranica, a kako bi ih klijent lakše mogao inkorporirati u svoje dokumente i izvještaje prema ministarstvu i ostalima. Dostavljanje izvještaja u tiskanom obliku je bila ugovorna obveza po ugovoru iz 2019., s time da je tuženik zahtijevao da se izvještaji dostavljaju putem e- maila kako bi se na isti eventualno mogle staviti primjedbe i izmjene i kako bi tužitelj to mogao promijeniti, a u trenutku kad je tuženik tražio tiskani oblik, to je za tužitelja značilo da je ispunio ugovor i da više ništa nije potrebno mijenjati. Dalje je naveo da je tuženik raspisao tender, a tužitelj je mislio da po ugovoru iz 2019. ugovor mora sklopiti s tužiteljem. Pojasnio je da se po hrvatskim i po europskim standardima ovakav monitoring ugovara na razdoblje od tri godine, a u slučaju proširenja projekta odnosno dodatnih faza projekta monitoring se za svaku ranije odrađenu fazu produžuje za tri godine. U odnosu na financijski dio tuženik je rekao da je sve u redu, a kad je tuženik postavio pitanje u vezi opsega u kojem će za njih tužitelj raditi monitoring dok se god projekt razvija, prekinuo je pregovore s tužiteljem te je kasnije rekao da je ugovor sklopio sa drugom osobom. Obzirom da je riječ o projektu koji traje minimalno deset godina, tužitelj smatra da je oštećen barem za tri godine. S obzirom da je tužitelj bio dugo u tom projektu, odnosno od 2016. i da je u njega uložio veliki trud i sredstva, a projekt je imao veliki potencijal i za tužitelja je to bio zanimljiv posao, ugovoren je nastavak suradnje u čl. 8. Ugovora. Pojasnio je, u vezi tabele na listu 127. spisa, da je ponuda strukturirana u tri djela od čega se prvi dio odnosi na terenski rad i te troškove, drugi dio na troškove opreme, a treći dio na analizu i pripremu izvještaja i taj treći dio je zapravo tužiteljev intelektualni radi i dobit firme, pri čemu 128 sati nije niti približno dovoljno za odraditi ovaj intelektualni posao, ali je tužitelj tu brojku stavio kao znak dobre volje i realnosti obzirom na financijske prilike u Republici Hrvatskoj.

15. Zastupnik po zakonu tuženika ĐM, koji je također saslušan u svojstvu stranke, naveo je da je u Hrvatsku došao u kolovozu 2019. te je na funkciji predsjednika uprave s namjerom da razviju projekt Vjetroelektrane Senj. Sudjelovao je u pregovorima sa tužiteljem te se sjeća da tužitelj nije na vrijeme dostavio izvještaj u elektroničkom obliku (PDF), niti u fizičkom obliku. Naveo je da tužitelj nije u cijelosti i na vrijeme ispunio svoje obveze iz ugovora iz 2019. jer je završne izvještaje za 2018. i 2019. u elektronskom obliku dostavio sa mjesec ili dva kašnjenja, a u fizičkom obliku sa otprilike šest mjeseci kašnjenja. Smatra da je po ugovoru plaćeno da se izvještaj ishodi u određenom roku, što je izostalo. Dodao je da je uobičajena praksa u cijelom svijetu da se završno izvješće dostavlja i u elektroničkom i u fizičkom obliku, a posebice u fizičkom obliku u kakvom se predaje ministarstvu, pri čemu misli na papirnati oblik koji je uvezan i uz koji se predaje popratni dopis ovjeren po tuženiku. Naveo je i da su mu kolege ukazali da izvještaj tužitelja nije pokrio čitav period traženja ministarstva tako da je tuženik na dodatno traženje ministarstva morao sam dopuniti određene nedostajuće dijelove u izvještaju, a to je za tuženika odradilo trgovačko društvo s kojim je kasnije ugovoren monitoring šišmiša (OIKON). Naime, tuženik je u travnju 2020. poslao ukupno tri zahtjeva za ponudu od kojih jedan tužitelju jer takva bila uobičajena praksa tuženika. Tužitelj je tražio izmjene koje tuženiku nisu bile prihvatljive, ali se zbog proteka vremena ne sjeća o čemu se točno radilo. Tužitelj je tijekom pregovora rekao da ne mogu ispuniti uvjete ministarstva, ne sjeća se detalja u vezi toga, a i njihova se ponuda promijenila tako da je tuženik na kraju tražio i druge tvrtke ponude. Naveo je da je kod tužitelja prevagnula činjenica što je ukazao da ne može ispuniti uvjete ministarstva, a misli da je nešto bilo riječi i o polici osiguranja.

16. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedokinje IM i zastupnika po zakonu tužitelja u dijelu u kojem su suglasno i dosljedno iskazivali o činjenicama koje se odnose na poslovnu suradnju stranaka, izvršenje ugovorom preuzetih obveza i dinamiku vođenja pregovora u vezi sklapanja novog ugovora, a u kojem dijelu njihovi navodi nisu u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu. S druge strane, sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka ŽM i zastupnika po zakonu tuženika u dijelu u kojem su naveli da je tužitelj završno izvješće tuženiku u elektroničkom obliku dostavio sa mjesec ili dva kašnjenja jer su u tom dijelu njihovi iskazi suprotni kazivanju svjedokinje IM i zastupnika po zakonu tužitelja, kao i materijalnim dokazima u spisu.

16.1. Naime, iz iskaza svjedokinje IM i zastupnika po zakonu tužitelja, kao i iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tužitelj i prije sklapanja Ugovora od 28. svibnja 2019. s tuženikom bio u poslovnom odnosu koji se odnosio na terenska istraživanja i monitoring šišmiša u sklopu projekta Vjetroelektrane Senj, kao i da su stranke dogovorile da se tuženiku završno izvješće za 2018. i 2019. dostavi u elektronskom i tiskanom obliku najkasnije do 15. prosinca 2019. pod uvjetom da do tada bude podmireno 95% ugovorene cijene. Jasno je iz stanja spisa i držanja tuženika da do 15. prosinca 2019. nije bilo plaćeno 95% ugovorenog iznosa. Iako spisu ne prileži dokaz o tome kojeg je točno dana predzadnja ugovorena rata tužitelju uplaćena, sud prihvaća kao istinite navode svjedokinje IM, jer nisu suprotni sadržaju njezinog e- maila upućenog tuženiku 15. siječnja 2020., da je posljednja rata plaćena na taj dan ili koji dan ranije. Tuženik ove navode nije s uspjehom osporio. Naime, svjedoci BM i ŽM, jednako kao niti zastupnik po zakonu tuženika, o tom financijskom dijelu nisu imali saznanja ili se toga nisu sjećali. Tuženik u spis nije dostavio dokaz (potvrdu o uplati pretposljednje rate) iz kojeg bi se eventualno moglo utvrditi da bi navedena rata bila uplaćena do 15. prosinca 2019. U takvim okolnostima, neprihvatljiv je zaključak tuženika da tužitelj završno izvješće u elektronskom obliku tuženiku nije dostavi u ugovorenom roku jer je ugovorom jasno ugovorena obveza tužitelja na predaju završnog izvješća do 15. prosinca 2019. pod uvjetom da to tada bude plaćeno 95% ugovorenog iznosa, što je u konkretnom slučaju izostalo. Stoga je tužitelj završna izvješća tuženiku dostavio odmah po saznanju o primitku navedene uplate, sve rukovodeći se načelom da nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla (čl. 358. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO).

17. Međutim, sud nije prihvatio navode svjedokinje IM i zastupnika po zakonu tuženika u dijelu u kojem su, iako su potvrdili da završno izvješće u tiskanom obliku tuženiku nije dostavljeno zajedno sa završnim izvješćem u elektronskom obliku, nego tek kasnije na traženje tuženika, navedeno opravdavali na način da iako je to ugovoreno to klijenti od njih ne zahtijevaju osim u jednom slučaju u zadnjih 10-ak godina ili da je tome tako iz razloga što se klijentu ostavlja oko mjesec dana da pregleda izvješće pa da se tiskani oblik tek naknadno dostavlja u slučaju da je nešto potrebno prepravljati s obzirom da se radi o opsežnom dokumentu koji ima oko 150 stranica. Naime, stranke su jasno i nedvosmisleno ugovorile dinamiku i rokove izvršenja ugovornih obveza pa stoga u takvim okolnostima sud ne prihvaća naprijed opisano jednostrano tumačenje tužitelja. Osim toga, svjedokinja IM je navela da je dokument u PDF zaključala 13. prosinca 2019., iz čega proizlazi da nije bilo nikakve zapreke navedeni dokument isprintati, uvezati, potpisati i ovjeriti pečatom te ga takvog predati tuženiku, a sve radi cjelovitog ispunjenja ugovorne obveze iz čl. 3. st. 3. i 4., u vezi čl. 4. st. 1. toč. 6. Ugovora o poslovnoj suradnji od 28. svibnja 2019. Dodatno se ističe da iz sadržaja e-maila od 15. siječnja 2020. ne proizlazi da je završni izvještaj dostavljen radi pregleda i eventualnih zahtijeva za dopunama i izmjenama, već je isti dostavljen uz račun za plaćanje posljednje ugovorene rate. Isti je, prema stanju spisa, tuženiku poslan u fizičkom (tiskanom) obliku i to bez da je nakon printanja ovjeren pečatom i potpisan tek 1. lipnja 2020. (list 180. spisa).

17.1. Nadalje, sud nije povjerovao iskazima svjedokinje IM i zastupnika po zakonu tužitelja u dijelu u kojem su naveli o tome da je ugovor iz 2020. trebao biti sklopljen na razdoblje od tri godine jer navedeno ne proizlazi niti iz nacrta navedenog ugovora (list 206.-211. spisa), niti niti iz komentara i prijedloga tužitelja na taj nacrt (list 95.-97. spisa).

18. Dakle, nedvojbeno je da niti jedna strana nije u cijelosti i na vrijeme ispunila sve ugovorne obveze jer je tuženik predzadnju ratu iz čl. 4. Ugovora od 28. svibnja 2019., koju je tužitelju trebao isplatiti do 15. listopada 2019., isplatio tek sredinom siječnja 2020., dok tužitelj, koji je obvezu dostave završnog izvještaja za 2018. i 2019. ispunio u ugovorenom roku (čl. 3. st. 3. i 4., u vezi čl. 4. st. 2., toč. šesta Ugovora) budući da je to izvješće tuženiku poslao e-mailom od 15. siječnja 2020. odmah nakon primitka 95% ugovorene cijene, nije ispunio obvezu predaje završnog izvještaja za 2018. i 2019. u tiskanom obliku u ugovorenom roku jer je iz e-maila tuženika od 1. lipnja 2019. i 29. lipnja 2020. vidljivo da je je isti od tužitelja zatražio dostavljanje originala odnosno isprintanih izvještaja sa potpisom i pečatom ili dokazom o mogućnosti korištenja elektroničke verzije potpisa. Tužitelj niti ne osporava da završno izvješće za 2018. i 2019. tuženiku nije dostavio u tiskanom obliku zajedno sa dostavljanjem elektroničke verzije izvješća. Stoga ovaj sud ocjenjuje da se nisu ispunile pretpostavke iz čl. 8. Ugovora o poslovnoj suradnji od 28. svibnja 2019. za sklapanje novog ugovora. Čak i kada bi se i prihvatilo stajalište tužitelja da je ispunio obvezu dostave tiskanog izvješća u skladu sa ugovorom, i dalje je nedvojbeno da tuženik nije u ugovorenom roku isplatio predzadnju ugovorenu ratu (do 15. listopada 2019.) pa već zbog navedenog nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 8. Ugovora za sklapanje novog ugovora i ta je okolnost tužitelju morala biti poznata već 16. listopada 2019.

19. Dodatno se ističe da odredba čl. 8. Ugovora ne predstavlja predugovor koji bi obvezivao stranke na sklapanje ugovora jer ne sadrži sve bitne elemente glavnog ugovora (čl. 268. st. 3. ZOO). Radi se o dispozitivnoj odredbi ugovora kojom su stranke, za slučaj uspješne suradnje temeljem ovog ugovora, iskazale volju za nastavkom poslovne suradnje u vezi terenskih istraživanja i monitoringa šišmiša, međutim ta se poslovna suradnja, unatoč postojanju volje kod obje strane, što nedvojbeno proizlazi iz tijeka vođenih pregovora, nije realizirala kroz sklapanje novog ugovora za naredno razdoblje.

19.1. Naime, u konkretnom slučaju iz materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka i stranaka proizlazi da je tuženik poslao tužitelju zahtjev za ponudu i da je na njega tužitelj odgovorio svojom ponudom, što je, pak rezultiralo slanjem od strane tuženika tužitelju prijedloga nacrta ugovora. Tužitelj je poslao tuženiku niz komentara i prijedloga na navedeni nacrt ugovora, a s obzirom da su u tom opsežnom Word dokumentu, prema ocjeni suda, zaista sadržani novi prijedlozi koji se odnose na izmjenu uvjeta predloženog ugovora, navedeno se, neovisno o tome što se nije mijenjao sami predmet ugovora i cijena, smatra odbijanjem ponude i stavljanjem nove ponude u smislu odredbe čl. 264. ZOO. Iz navoda svjedokinje BM i svjedoka ŽM te zastupnika po zakonu tuženika proizlazi da do sklapanja novog ugovora sa tužiteljem nije došlo iz razloga što tuženiku nisu bili prihvatljivi tužiteljevi prijedlozi koji se odnose na rješenje ministarstva i osiguranje tužiteljeve opreme. Suprotno ne proizlazi niti iz sadržaja tuženikovog dopisa od 29. lipnja 2020. (list 108. -109. spisa). Stoga je jasno da tuženik nije prihvatio tužiteljevu ponudu za sklapanje ugovora kako je to tužitelj predložio 18. svibnja 2020. Pregovori koje su stranke vodile, za koje ovaj sud na temelju rezultata cjelokupnog postupka ne nalazi da su vođeni protivno načelu savjesnosti i poštenja sa strane bilo kojeg od pregovaratelja, nisu rezultirali postizanjem suglasnosti volje stranaka oko sklapanja novog ugovora. Navedeno nije osnova za naknadu štete, a niti je to odredba čl. 8. st. 2. i 3. Ugovora o poslovnoj suradnji od 28. svibnja 2019. Naime, prema sadržaju i smislenom tumačenju te ugovorne odredbe u skladu sa svim ostalim ugovornim odredbama te smislom i svrhom samog ugovora, jasno je da se ova odredba odnosi na situaciju prijenosa projekta Vjetroelektrane Senj sa tuženika kao naručitelja na treću osobu, a ne na situaciju u kojoj tuženik po isteku ugovora sklapa novi ugovor za naredno razdoblje sa drugim izvršiteljem (različitim od tužitelja).

20. S obzirom na rezultate cjelokupnog postupka, sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da bi mu štetnom radnjom tuženika (koja bi se sastojala bilo u kršenju ugovorne obveze bilo u vođenju pregovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja) nastala šteta u vidu izmakle koristi. S obzirom da tužitelj nije s dostatnim stupnjem uvjerenja dokazao postojanje odgovornosti tuženika za naknadu štete koja je predmet spora, sud niti nije preispitivao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, već je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

21. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, ne pripada mu pravo na naknadu troškova postupka, već je on te troškove dužan nadoknaditi tuženiku (čl. 154. st. 1. ZPP).

22. Tuženiku su kao potrebni za vođenje spora priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 EUR i podneska od 22. svibnja 2023. u iznosu od 1.000,00 EUR, sve prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.) troškovi zastupanja na ročištima 5. svibnja 2023., 8. rujna 2023., 1. prosinca 2023., 19. lipnja 20234., 19. rujna 2024. i 11. studenog 2024. u iznosima od po 1.000,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 10.000,00 EUR.

23. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 13. svibnja 2022. budući da se radi o podnesku uz koji je tuženik dostavio ovjereni prijevod isprava koji je bio dužan priložiti već uz odgovor na tužbu. Nadalje mu nisu priznati troškovi sastava podneska od 15. svibnja 2023. kojim je tuženik dostavio podatak o adresi svjedokinje BM budući da je taj podatak trebao dostaviti u podnesku kojim je taj dokaz predložio, odnosno isti navesti na ročištu 5. svibnja 2023. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 31. kolovoza 2023. kojim je tužitelj odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka FM, kao niti podnesaka od 24. listopada 2023. i 3. lipnja 2024., kojima je molio odgodu ročišta zbog toga što zastupnik po zakonu tuženika nije u Republici Hrvatskoj, odnosno kojim je obavijestio sud o tome kad će ŽM boraviti u [adresa], budući da ovi podnesci ne predstavljaju podneske koji su bili potrebni za vođenje spora u smislu čl. 155. ZPP. Isto se odnosi i na podnesak od 25. listopada 2024. kojim je tuženik obavijestio sud da stranke nisu postigle dogovor u vezi mirnog rješenja spora jer je te navode tuženik mogao istaknuti i na ročištu 11. studenog 2024.

24. Slijedom izloženog, riješeno je kao pod točkama II. i III. izreke presude.

U Zagrebu 23. prosinca 2024.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje).

Žalba se podnosi putem ovog suda.