REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1047/2024-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NEE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Neviu Svilaru, odvjetniku iz Zagreba, Pavlenski put 17, protiv tuženika SeneCura Dom za starije i nemoćne Trešnjevka, Zagreb, Jezerska 24/A, OIB: 06619262905, zastupanog po punomoćnici Andreji Kljaić, odvjetnici iz Zagreba, Pavla Hatza 9, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno, uz punomoćnika Nevia Svilara, odvjetnika, te punomoćnice tuženika Andreje Kljaić, odvjetnice, dana 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I/

Utvrđuje se nedopuštenim redovni otkaz ugovora o radu od 2. ožujka 2018., kojim je tuženik tužiteljici redovito otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 8. listopada 2016.

II/ Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 8. listopada 2016. sklopljen između tužiteljice i tuženika raskida se s danom 23. prosinca 2024.

III/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.981,68 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 23. prosinca 2024. do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 8 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 550,00 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za

P r

-

1 0 4 7 /

2 0

2 4 -

5 1

prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 23. prosinca 2024. do isplate, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi i tijekom postupka navodila da je bila zaposlena kod tuženika, u naravi domu za starije i nemoćne, i to kao radni terapeut, da bi joj tuženik dao otkaz 2. ožujka 2018., kojeg tužiteljica pobija u ovom postupku, tražeći da se isti utvrdi nedopuštenim, uz određivanje sudskog raskida te isplatu naknade štete s tog osnova, sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate te naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu kao i tijekom postupka navodio da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći u bitnome da je predmetni otkaz utemeljen na zakonu, kojim slijedom je predlagano odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka prvostupanjski sud donio je presudu dana 27. prosinca 2018. poslovnog broj Pr-3377/2018 (kojom je usvojen tužbeni zahtjev, str. 68-73 spisa), koju je Županijski sud u Osijeku potvrdio u odnosu na glavnu stvar, te preinačio u odnosu na troškove, odlukom poslovnog broja Gž R-198/2019 od 26. rujna 2019. (str. 98-103 spisa). Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio odluku dana 11. lipnja 2024. poslovnog broja Rev-585/2020 (str. 144-147 spisa) kojom je prihvatio reviziju tuženika, te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, prethodno ukinuvši nižestupanjske presude.

4. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom ponovljenog postupka izvršio uvid u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 8. listopada 2016. (str. 6 spisa), preslike e-mail poruka (str. 7 spisa), Redoviti otkaz ugovora o radu od 2. ožujka 2018. (str. 8 spisa), zahtjev za zaštitu prava radnika od 19. ožujka 2018., uz preslike povratnica (str. 9-12 spisa), dopis tuženika od 20. ožujka 2018., uz presliku povratnice (str. 13-14 spisa), presliku ispisa korespondencije putem Viber-a između tužiteljice i socijalne radnice od 5. veljače 2018. (str. 15 spisa), ispis korespondencije putem SMS- a između tužiteljice i gđe. NE od 5. veljače 2018. (str. 16 spisa), presliku OI tužiteljice (str. 17-18 spisa), preslike rodnog lista Andreja i ZE (str. 19-20 spisa), presliku opomene od 27. listopada 2017. (str. 23 spisa), medicinsku dokumentaciju (str. 24, 50 spisa), presliku natječaja KBC-a Zagreb od 6. prosinca 2017. (str. 25 spisa), presliku zahtjeva od 22. veljače 2018. (str. 26 spisa), presliku dnevnika rada terapeuta od 15. listopada 2017. (str. 27 spisa), presliku obavijesti (str. 28 spisa), presliku povratnica za tužiteljicu (str. 29-30 spisa), presliku izjave tužiteljice od 5. ožujka 2018. (str. 31 spisa) i presliku zdravstvenog kartona tužiteljice (str. 39-45 spisa), kao što je saslušana i sama tužiteljica te zakonski zastupnik tuženika ŽE, oboje na ročištu održanom 11. listopada 2018. (str. 52-56 spisa) te svjedoci ŠE, EE, ĆE, svi na ročištu održanom 16. studenog 2018. (str. 57-63 spisa), kao i UE i NE, obje na ročištu održanom 4. prosinca 2024. (str. 159-163 spisa).

P r

-

1 0 4 7 /

2 0

2 4 -

5 1

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika te da joj je tuženik svojom Odlukom od 2. ožujka 2018. dao redovni otkaz, kako se to navodi i u samoj Odluci (str. 8 spisa) te se također citira i čl. 115. Zakona o radu (NN, 93/14 i dr.).

7. Pritom se ukazuje da je u navedenoj odredbi propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju, između ostalog, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), što bi proizlazilo iz sadržaja Odluke o otkazu. Također, za ukazati je da iz odredbe čl. 135. st. 3. citiranog Zakona proizlazi da je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz na poslodavcu, te je stoga sukladno iznesenim prijedlozima provedeni odgovarajući dokazi, konkretno saslušanje samih stranaka i svjedoka, te je izvršen uvid u priloženu dokumentaciju.

8. Tako iz sadržaja otkaza kojeg je tuženik dao tužiteljici proizlazi da se tuženik poziva na okolnost da tužiteljica, i nakon opetovanog upozoravanja ne mijenja svoj način rada te istim narušava red i ugled ustanove tj. tuženika. S tim u vezi, kao posebno teškom povredom smatra se oglušivanje i zanemarivanje uputa i zadataka upućenih od strane nadređenih, kao i odbijanje zahtjeva za prekidom godišnjeg odmora radi nastanka prijeke potrebe osiguranja rada, i što se sve, po navodima tuženika, smatra namjernim te štetnim za poslodavca.

9. Očitujući se na takve tvrdnje navedene u pisanoj Odluci o otkazu, tužiteljica je u svom iskazu danom tijekom postupka, a vezano za konkretne događaje koje spominje tuženik, navela da je dana 25. siječnja 2018. bila na poslu, no osjećala se loše, očito je dobila virozu ili sl., što su primijetili i drugi zaposleni, s tim da je ipak odradila smjenu do kraja. Sutradan je ostala na bolovanju, o čemu je uredno obavijestila poslodavca isti dan, sve iz razloga što se nije osjećala zdravstveno sposobna otići na posao, tim više što za dolazak koristi čak tri prijevozna sredstva, s obzirom da živi u [adresa] a Dom je u Rudešu.

10. Tužiteljica je u iskazu navela i da nije sporno da je tog dana, dakle 26. siječnja 2018. u petak, bila i na razgovoru u bolnici na Rebru, vezano za eventualni prijelaz na novi posao, ističući da bi zamolila poslodavca da je pusti na nekoliko sati kako bi obavila taj razgovor, da je tog dana bila na poslu. Kako se i idućih dana osjećala loše, to je s ponedjeljkom 29. siječnja 2018. počela koristiti godišnji odmor, što je i inače bilo planirano za to vrijeme, tj. bilo je već dogovoreno ranije, upravo za taj termin, s tim da je tužiteljica cijelo vrijeme tog godišnjeg, koji je trajao dva tjedna, bila kod kuće i liječila se, budući da se bolest nije povlačila, već je dobila i upalu pluća, u vezi čega je u spis predmeta dostavila i zdravstvenu dokumentaciju, s tim da je kontaktirala i liječnika koji joj je dao potrebne lijekove, jedino nije otvarala bolovanje s obzirom da je bila na godišnjem odmoru.

11. Slijedom iznesenog je stoga tužiteljica ustrajala na tvrdnji da je o otvaranju godišnjeg odmora poslodavac bio upoznat temeljem ranijeg dogovora, i sve je išlo

P r

-

1 0 4 7 /

2 0

2 4 -

5 1

redovnim tijekom, do dana 5. veljače 2018., kada ju je putem Viber sustava kontaktirala socijalna radnica GE, navodeći da je jedan od kolega bolestan, te da ga tužiteljica zamijeni idućeg dana, na što je tužiteljica odgovorila da se kod kuće liječi od gripe no da će pokušati doći, da bi kasnije tijekom dana, negdje oko 13.00 sati dobila putem SMS-a poruku od zamjenice ravnatelja NE da ne mora dolaziti ako je bolesna, na što je tužiteljica predložila da se i telefonski čuju radi preciznijeg dogovora, no što je imenovana odbila.

12. Nakon toga opet nije bilo nikakvog kontakta od strane poslodavca, da bi tužiteljica po isteku godišnjeg odmora došla natrag na posao. Nakon nekog vremena bila je pozvana na razgovor kod ravnatelja ŽE, koji joj je rekao da planira proširenje djelatnosti te da ona nije dio tima jer pregovara s drugim poslodavcima, da nema zamjerke na moj rad ali da mora otići, kao i da može koristiti otkazni rok, koliko joj je potrebno dok se snađe. Samu Odluku o otkazu dobila je putem e-maila, s tim da nema saznanja da bi joj Odluka stizala poštanskim putem.

13. Što se tiče tvrdnji tuženika o pisanom upozorenju iz listopada 2017., tužiteljica negira da bi išta znala o takvom upozorenju, prvi put je za navedeno čula tijekom ovog postupka, smatra da je takvo upozorenje naknadno napisano s ranijim datumom, pritom negira i da bi odbijala primitak takvog upozorenja, da joj je zaista pokušano uručiti ga, svakako bi ga preuzela i trudila bi se korigirati svoj rad.

14. U odnosu na navode u Opomeni, tužiteljica negira iste, te tvrdi da je uredno obavljala poslove asistencije i nadzora pri hranjenju korisnika PS205, što mogu posvjedočiti i drugi djelatnici, radi se o osobi s cerebralnom paralizom, te je u jednom trenutku od nadređenih dobila nalog da ga uključi u sustav aktivnosti hranjenja za osobe koje pokriva, što je i učinila te redovito radila, i nije bilo nikakvih primjedbi od strane nadređenih.

15. Vezano za daljnje navode, koji spominju nepotrebne asistencije i grupni rad s fizioterapeutom, tužiteljica ističe da niti to ne stoji, s obzirom da je dobivena uputa da fizioterapeut i ona kao radni terapeut moraju više surađivati, u odnosu na korisnike koji to zahtijevaju po svojoj prirodi, npr. zbog povećane tjelesne težine i sl., tako da je tužiteljica s kolegom sastavili određeni plan i odabrali korisnike za koje treba zajedničko postupanje, da bi nastavno tijekom rada zamijetila da se onda prigovara i da stalno rade zajedno, što je znala primijetiti glavna sestra EE. Točno je i da je jedna od rukovoditelja, gđa. ĆE razgovarala s tužiteljicom i kolegom fizioterapeutom o načinu rada te mogućim poboljšanjima, u kojem smislu je tužiteljica nastavno i postupala, slušajući upute imenovane, koja je prilikom svog odlaska i spomenula da je zadovoljna s korekcijama u radu.

16. Zaključno, a u odnosu na takve navode iz Odluke o otkazu od 2. ožujka 2018., tužiteljica je iznosila da negira da bi se oglušila i zanemarivala upute poslodavca, upravo suprotno, trudila se korigirati svoj rad ako je potrebno.

17. Ocjenjujući naprijed navedeno, a sukladno već citiranim odredbama čl. 115. st. 1. te čl. 135. st. 3. Zakona o radu, za zaključiti je da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje tužiteljici (proizlazilo bi da tuženik na teret tužiteljici stavlja skrivljeno ponašanje). Naime, iz samog sadržaja otkaza kojeg je dobila tužiteljica vidljivo je da su u istom razlozi za otkazivanje samo šturo izneseni, pri čemu

P r

-

1 0 4 7 /

2 0

2 4 -

5 1

se posebno ističu (i što se od strane tuženika smatra „…/P/posebno teškom povredom…“) samo tvrdnje o oglušivanju i zanemarivanju uputa i zadataka, kao i odbijanje da se prekine godišnji odmor.

18. S tim u vezi prvenstveno je za ukazati da dakle sama Odluka o otkazu sadrži samo šturo navedene razloge, u kojem smislu se ne može govoriti da je tuženik kao poslodavac ispunio obvezu iz odredbe čl. 120 st. 2. Zakona o radu, koja propisuje da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz, budući da obrazloženje koje iznosi tuženik nema dovoljno činjeničnih pojedinosti da se smatra da udovoljava kriterijima iz spomenute odredbe st. 2 čl. 120 Zakona o radu, te se već u smislu navedenog predmetni otkaz ima smatrati nedopuštenim.

19. Nadalje, niti navodi i dokazi koje je tuženik iznosio tijekom ovog postupka ne dokazuju postojanje opravdanog razloga za otkazivanje tužiteljici. Naime, valja prihvatiti obrazloženja tužiteljice, u odnosu na događaje s kraja siječnja i početka veljače 2018., da je zaista bila bolesna te da stoga nije mogla prekidati godišnji odmor, kojeg je koristila umjesto bolovanja, što je objasnila i poslodavcu, kako je to vidljivo iz preslike navedene prepiske priložene na str. 15 i 16 spisa, kao i iz medicinske dokumentacije dostavljene u spis. U tom smislu nije prihvatljiv razlog kojeg iznosi tuženik, tj. da bi tužiteljica neopravdano odbila prekinuti godišnji odmor radi potreba poslodavca, tim više što sam poslodavac tj. tuženik navodi da bolesna ionako ne bi mogla doći na posao radi opasnosti od zaraze korisnika, u naravi starijih i nemoćnih osoba. Također, nije odlučno niti što je tužiteljica još 26. siječnja 2018. otišla na razgovor za drugi posao, budući da je poziv radi povratka na posao kod tuženika uslijedio tek 5. veljače 2018., dok takav odlazak na razgovor ne umanjuje uvjerljivost drugih dokaza (prvenstveno medicinsku dokumentaciju) da je tužiteljica zaista oboljela u navedenom razdoblju, s tim da se niti korištenje godišnjeg odmora umjesto bolovanja (osim jednog dana) ne može smatrati povredom obveza iz ugovora o radu.

20. S druge strane, tuženik nije s uspjehom dokazao niti navode o oglušivanju i zanemarivanju uputa i zadataka, budući da detaljnijih objašnjenja o takvom eventualnom postupanju tužiteljice u Odluci od 2. ožujka 2018. uopće nema, sam ravnatelj prilikom saslušanja navodi da on, s obzirom na opseg poslova vezanih za njegov položaj, nema neposrednih saznanja te da redovito prihvaća procjenu svojih suradnika (u ovom slučaju EE i ĆE), dok iskazi spomenutih svjedokinja EE i ĆE (koje su dakle zaposlene kod tuženika, te iskazuju o propustima tužiteljice, koje propuste tužiteljica negira) ne dokazuju s potrebnim stupnjem uvjerljivosti da je do takvih propusta zaista i došlo, uzimajući u obzir da su predmetne okolnosti spomenute tek u iskazima tijekom ovog postupka, dakle nakon saznanja tuženika o postojanju ove parnice i zahtjevima tužiteljice iz tužbe, pri čemu valja uzeti u obzir i da npr. svjedok ŠE, koji je radio s tužiteljicom, negira da bi bio upoznat s počinjenjem bilo kakvih propusta od strane tužiteljice, s tim da se i primjedbe i upute koje je tužiteljica primala od nadređenih tijekom rada, a koje sama u iskazu spominje, ne mogu smatrati dokazom skrivljenog ponašanja, s obzirom da je po prirodi stvari upravo uloga nadređenih da korigiraju rad zaposlenih te daju upute.

21. Također, niti iskaz naknadno saslušane (tijekom ponovljenog postupka, a u smislu upute Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 11. lipnja 2024.) svjedokinje NE ne dokazuje postojanje povreda na koje se tuženik poziva, budući da niti navedena svjedokinja u bitnome nema neposrednih saznanja o

P r

-

1 0 4 7 /

2 0

2 4 -

5 1

postupanjima tužiteljice, već je po vlastitim navodima potrebne informacije dobivala od već saslušanih EE i ĆE, kao i GE, te se tako svjedokinja NE u svom iskazu prvenstveno pozivala na saznanja koje je dobila od naprijed imenovanih, a koje sud nije prihvatio, iz naprijed već iznesenih razloga. Niti dodatne okolnosti koje u svom iskazu spominje svjedokinja NE ne dokazuju postojanje opravdanog razloga za otkazivanje tužiteljici (npr. slučaj kada se trebala "raskititi" božićna jelka, ili slučaj sa štićenikom koji je bio teži invalid), budući da se predmetne situacije ni na koji način ne spominju u pisanoj Odluci o otkazu, dok ih tužiteljica u cijelosti negira, na koji način se ne može smatrati da je dokazan nastanak predmetnih događaja.

22. Osim toga, za ukazati je da je svjedokinja NE najuže interesno vezana za tuženika, kao kći ravnatelja, te raniji suvlasnik, a što po prirodi stvari utječe na dokaznu snagu njenog iskaza.

23. Nije bilo moguće prihvatiti niti navode tuženika da je tužiteljica u razdoblju prije otkazivanja bila pisano opomenuta (pisanom opomenom od 27. listopada 2017.

– str. 23 spisa), primitak koje opomene tužiteljica negira. To iz razloga što tuženik nema pisani dokaz o uručenju takve opomene tužiteljici (izvod iz dnevnika rada na str. 27 spisa ne dokazuje navedeno), opomena se ne spominje u odluci o otkazu, ravnatelj u svojem iskazu ističe da su eventualna opominjanja u nadležnosti njegovih podređenih, dok iskazi svjedokinja EE i ĆE s tim u vezi nisu podudarni te ih se ne prihvaća kao dokaz o postojanju i uručenju takve opomene. Niti iskaz svjedokinje NE ne dokazuje postojanje opomene, budući da se svjedokinja nije sjećala konkretnih povoda vezanih za predmetnu opomenu niti drugih okolnosti koje bi s dovoljnim stupnjem izvjesnosti potvrdili da je do uručenja, odnosno pokušaja uručenja zaista i došlo.

24. Uzimajući stoga u obzir sve navedeno, za zaključiti je da tuženik, na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao postojanje i uručenje upozorenja tj. opomene od 27. listopada 2017., kao što nije dokazao niti postojanje opravdanog razloga za (redovno) otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, kako je naprijed šire obrazloženo, te je time slijedom valjalo usvojiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje nedopuštenosti predmetnog otkaza, na koji način je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude, kod čega nije bilo potrebno izvoditi daljnje dokaze (kako to tuženik navodi na ročištu od 4. prosinca 2024.), budući da predlaže saslušanje svjedoka koji je u naravi osoba zaposlena kod tuženika (GE), a čiji iskaz ne bi dodatno objektivizirao navode tuženika (budući da u tom smislu nisu prihvaćeni niti iskazi svjedokinja EE, ĆE te NE), pri čemu tuženik nije navodio o kojim bi okolnostima iskazivala svjedokinja GE, a da već ranije o istom nisu iskazivale svjedokinje EE i ĆE, kao i NE, koja većinu saznanja ionako ima iz druge ruke, s tim da se ističe da svjedokinju GE ne spominje niti Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj ukidnoj odluci.

25. Nadalje, ističe se da je usvojen i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na određivanja dana sudskog raskida ugovora o radu, i to s danom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari (23. prosinca 2024.), budući da su tijekom postupka i bile utvrđene sve relevantne činjenice s tim u vezi, pri čemu tužiteljici u smislu odredbe čl. 125. st. 1 Zakona o radu i tamo navedenim kriterijima, pripada i odgovarajuća naknada štete (tužiteljica uzdržava dvoje mlt. djece, rođena je 1980. te je kod tuženika bila

P r

-

1 0 4 7 /

2 0

2 4 -

5 1

zaposlena temeljem ugovora o radu od 8. listopada 2016.), i to u iznosu od 30.000,00 kn odnosno 3.981,68 eur (tj. u visini od pet bruto plaća od 6.000,00 kn, koji iznos je vidljiv iz priloženog ugovora o radu), kojim slijedom je presuđeno kao pod točkama II. i III. izreke ove presude. Pri tom je tužiteljica pravilno i tijekom ponovljenog postupka zatražila predmetnu isplatu kondemnatornim zahtjevom, neovisno od toga što je ranija prvostupanjska presuda bila oglašena pravomoćnom te je postojala mogućnost naplate u tom smislu, s obzirom da je tuženik u svako doba mogao regresnim zahtjevom potraživati navedenu isplatu nakon trenutka nestanka pravne osnove (povodom ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske).

26. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) te na način pobliže naveden u točki III. izreke ove presude.

27. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi odredbe čl. 155. istog Zakona, u vezi čega punomoćniku tužiteljice u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pripada nagrada za zastupanje na ročištima održanim 14. listopada 2024. te 4. prosinca 2024., za svaku radnju po 100 bodova, koji pomnoženi s vrijednošću boda od 2,00 eur daju iznos od 400,00 eur, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (100,00 eur) iznos od 500,00 eur, kao i uz nadoknadu iznosa za podmirenje troškova pristupa svjedoka na ročište od 50,00 eur, ili ukupno 550,00 eur, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tuženik dužan isplatiti tužiteljici, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici, dok tim slijedom tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova.

28. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12 i dr.).

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV izreke ove presude.

Zagreb, 23. prosinca 2024.

Sudac:

Domagoj Franjo Frntić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od osam (8) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika