REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-562/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ACEMAR AG, OIB 43015372867, [adresa], 6003 Luzern, Švicarska, kojeg zastupa punomoćnik Robert Izidor Majić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Robert Izidor Majić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Varšavska ulica 2, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Durmiš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. u Zagrebu, Preradovićeva 24, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-845/2023 od 15. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-845/2023 od 15. prosinca 2023. u točkama I. i II. izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa] Zagreb, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju Acemar AG sa sjedištem u [adresa] Luzern, Švicarska, Broj registra: CH.100.3.803.480-4, OIB: 43015372867, iznos od 950.000,00 USD (slovima: devetstopedesettisuća američkih dolara) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za razdoblje od dana 21. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa nadalje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 (osam) postotnih poena, pa do isplate.“

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 51.417,50 EUR, u roku od 15 dana.

3. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 24.333,61 EUR.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 18.318,75 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 453,12 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-845/2023 od 15. prosinca 2023. u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 950.000,00 USD s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 76.414,72 EUR.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od 950.000,00 USD zbog propusta tuženika kao bankarske institucije da obavi dubinsku analizu stranke, odnosno utvrdi identitet primatelja plaćanja, pa je u cijelosti izvršio sporni nalog za plaćanje i uplatio utuženi iznos na računa svog klijenta, zbog čega odgovara tužitelju za štetu.

3. Prvostupanjski sud je utvrdio da se tuženiku morala „upaliti crvena lampica“ prilikom provedbe naloga jer je kao adresa primatelja navedena identična adresa kao i adresa sjedišta tuženika, [adresa], kao i jer je pregledom web stranice sudskog registra mogao utvrditi da primatelj plaćanja društvo Acemar Ag ne postoji, niti je registrirano u [adresa].

4. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da je upravo zbog tuženikovog propusta nastala šteta tužitelju, dakle da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu pa je prihvatio tužbeni zahtjev.

5. Žalbu protiv navedene presude podnio je tuženik, a u smislu odredbe čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 8022, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) uzeto je da se žali na dio presude u kojem nije uspio u sporu (točke I. i II. izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.1. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i 12. ZPP-a. Ističe da je tužitelj tužbom potraživao iznos od 950.000,00 USD zbog stečenog bez osnove, kao i da prvostupanjski sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naznačio u tužbi, ali je vezan činjenicama koje je tužitelj istaknuo tijekom postupka, a to su da je tuženik sredstva stekao bez osnove, da je njima raspolagao, odnosno doznačio ih u korist treće osobe i učinio povrede kod autorizacije naloga. Navodi da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i ako je zauzeo stav da je naknada štete pravna osnova tužbe, da je bio dužan navesti i razloge o odlučnoj činjenici je li tužbeni zahtjev zastario. Smatra da prvostupanjski sud nije ni pokušao utvrditi odlučne činjenice, odnosno da je sporno je li tuženik stekao i raspolagao sredstvima tužitelja, je li nalog krivotvoren i je li tuženik mogao učiniti propuste kod autorizacije naloga. Navodi da se tužba temelji na činjenici da je tuženik sredstva stekao bez osnove i da je njima raspolagao te ih proslijedio trećoj osobi, a tuženik nije ni na koji način stekao sredstva, već su sredstva uplaćena na račun klijenta tuženika i to radnjom tužitelja, bilo namjerom, bilo omaškom tužitelja ili Fimbank ili treće osobe jer tuženik nije platitelj, već kreditna institucija i svojim klijentima ne uplaćuje novac, već to rade platitelji određenog platnog naloga. Ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu je li nalog krivotvoren, a što je bilo bitno utvrditi jer ako je nalog doista krivotvoren onda ne može biti odgovoran tuženik za štetu, već osoba koja je takvo kazneno djelo počinila, a ako transakcija nije posljedica kaznenog djela i nalog nije krivotvoren onda nedostaje odgovornost za štetu na strani tuženika. Smatra da tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta, a posebno ne u dosuđenom iznosu, kao i da je štetna radnja - kazneno djelo prijevare učinjeno prije nego li je nalog stigao do tuženika. Ukazuje na to da prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem iznosu je tužitelju eventualno mogla nastati šteta i da nijedan dokaz prvostupanjski sud nije izveo na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Smatra da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu postojanja propusta kod autorizacije naloga, ni je li za provođenje transakcije odgovoran tužiteljev pružatelj platnih usluga Fimbank, banka sa sjedištem u [adresa]. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da je tuženik bio ovlašten staviti na raspolaganje sredstva klijentu ne ispitujući istinitost ostalih podataka iz naloga. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 5. st. 1. i čl. 7. Uredbe EU 2015/847 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o informacijama koje su priložene prijenosu novčanih sredstava i o stavljanju van snage Uredbe EZ broj 1781/2006 (dalje: Uredba), čl. 56. Odluke o mjerama pružatelja platnih usluga („Narodne novine“ broj 57/18), čl. 15. Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma („Narodne novine“ broj 108/17 i 39/19), čl. 31. st. 2., čl. 34., čl. 43., čl. 58. i čl. 61. Zakona o platnom prometu („Narodne novine“ broj 66/18), čl. 1111. i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Smatra da svi propusti koji su doveli do transakcije mogu pasti isključivo na teret tužitelja ili njegovog pružatelja platnih usluga. Potražuje trošak žalbe.

6. U odgovoru na žalbu tužitelj ističe da su žalbeni navodi neosnovani, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

7. Žalba je osnovana.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. u vezi s čl. 381. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da pobijana presuda nije pravilna ni zakonita.

9. Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev s osnove naknade štete, dok se tužbeni zahtjev temelji na institutu stjecanju bez osnove i da je donesena presuda iznenađenja.

10. Naime, tužitelj je u tužbi iznio tvrdnje da je tuženik utuženi iznos iz nepoznatih razloga uplaćen tuženiku, da je taj iznos tuženik protivno propisima i bez znanja tužitelja proslijedio trećoj osobi, da je tuženik otklonio svoju odgovornost za iznos koji je tužitelju nestao s računa, kao i naveo koje je sve propuste tuženik pri provođenju naloga učinio. Iako je tužitelj naznačio da je tuženik neovlašteno raspolagao novcem kojeg je stekao bez valjane pravne osnove, što bi upućivalo na institut stjecanja bez osnove, pravilno je prvostupanjski sud uzimajući u obzir sve činjenice iz tužbe, o tužbenom zahtjevu odlučio primjenom instituta naknade štete. Budući da se tuženik tijekom postupka očitovao o oba instituta nije bio onemogućen u raspravljanju.

11. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 950.000,00 USD na ime naknade štete nastale tužitelju postupanjem tuženika u provođenju naloga za plaćanje.

12. Između stranaka je sporna osnova i visina potraživanja.

13. Tužitelj u tužbi ističe da je 16. travnja 2020. izdao Fimbank, na Malti nalog za plaćanje iznosa od 950.000,00 USD s njegovog računa u toj banci na njegov račun otvoren kod Banque Cantonale de Geneve, u Švicarskoj, a da je iz nepoznatih razloga taj iznos 20. travnja 2020. uplaćen tuženiku, odnosno kako je razvidno iz spornog naloga za plaćanje na račun društva ACEMAR AG (koje postoji u Republici Hrvatskoj), adrese [adresa] (a radi se o tuženikovoj adresi) otvoren kod tuženika Zagrebačke banke d.d.

14. Tuženik je u odgovoru na tužbu tvrdio da navedeni iznos nije njemu uplaćen (niti društvu ACEMAR AG, koje je navedeno kao primatelj u nalogu), već je uplaćen sukladno spornom nalogu za plaćanje na broj računa koji je u njemu naveden, a to je IBAN [broj bankovnog računa], koji je kod tuženika otvoren u korist tuženikovog klijenta, društva A.M.L. SALES AND LOGISTIC j.d.o.o., a koji je dalje raspolagao navedenim iznosom sa svog računa te ga proslijedio svojim partnerima u Kinu.

15. Kako je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u [adresa], a tuženik pravna osoba sa sjedištem u [adresa], radi se o sporu s međunarodnim obilježjem te je potrebno utvrditi mjerodavno pravo koje se primjenjuje u ovom sporu. Zakon o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17) u Odredbi čl. 26. upućuje na primjenu Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) dalje: Uredba Rim II).

16. Članak 4. Uredbe Rim II uređuje opće pravilo za protupravno postupanje na način da ako nije drukčije propisano tom Uredbom, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja je pravo one države u kojoj šteta nastane, bez obzira na to u kojoj državi je nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu te bez obzira na državu ili države u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja (st. 1.). Međutim, ako osoba kojoj je utvrđena odgovornost i osoba koja je pretrpjela štetu u trenutku nastanka štete imaju uobičajeno boravište u istoj državi, primjenjuju se propisi te države (st. 2.). Ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je protupravno postupanje očito jače povezano s državom različitom od one iz st. 1. i 2., primjenjuju se propisi te druge države. Očito se jača veza s drugom državom može temeljiti posebno na prethodno postojećem odnosu između stranaka, kao što je primjerice ugovor, koji je u uskoj vezi s tim protupravnim postupanjem (st. 3.).

17. Budući da tužitelj tvrdi da mu je šteta nastala propustom tuženika prilikom knjiženja naloga, štetni događaj, kao i šteta (a radi se o čistoj ekonomskoj šteti, odnosno imovinskoj šteti nastaloj umanjenjem novčanih sredstava s tužiteljevog računa i prijenosom na račun klijenta tuženika) nastali su u Republici Hrvatskoj, stoga je mjerodavno hrvatsko pravo.

18. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučivao primjenom hrvatskog zakonodavstva.

19. Uredbom (EU) 2015/847 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o informacijama koje su priložene prijenosu novčanih sredstava i o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1781/2006 (dalje: Uredba), koju je pravilno prvostupanjski sud primijenio budući da se primjenjuje unutar Europske unije (dakle i u Hrvatskoj i na Malti), Poglavljem II. uređene su obveze pružatelja platnih usluga.

20. Odredbom čl. 4. st. 1. Uredbe propisane obveze platiteljevog pružatelja platnih usluga u pogledu informacija koje su priložene prijenosu novčanih sredstava na način da platiteljev pružatelj platnih usluga osigurava da prijenosima novčanih sredstava budu priložene sljedeće informacije o platitelju: (a) ime platitelja; (b) platiteljev broj računa za plaćanje i (c) adresa platitelja, broj službenog osobnog dokumenta, identifikacijski broj klijenta ili datum i mjesto rođenja. Platiteljev pružatelj platnih usluga osigurava da prijenosima novčanih sredstava budu priložene sljedeće informacije o primatelju: (a) ime primatelja; (b) primateljev broj računa za plaćanje (st. 2.). Prije prenošenja novčanih sredstava platiteljev pružatelj platnih usluga treba provjeriti točnost informacija iz st. 1. tog članka na temelju dokumenata, podataka ili informacija pribavljenih iz pouzdanog i neovisnog izvora (st. 4.). Ne dovodeći u pitanje odstupanja predviđena u čl. 5. i čl. 6., platiteljev pružatelj platnih usluga ne izvršava nikakav prijenos novčanih sredstava prije nego što osigura potpunu usklađenost s tim člankom (st. 6.).

21. Odredbom čl. 5. st. 1. Uredbe propisana su posebna pravila kod prijenosa novčanih sredstava unutar Unije i to na način da, odstupajući od čl. 4. st. 1. i 2., ako svi pružatelji platnih usluga koji su uključeni u lanac plaćanja imaju poslovni nastan u Uniji, prijenosima novčanih sredstava prilažu se barem broj platiteljeva i primateljeva računa za plaćanje ili, ako se primjenjuje čl. 4. st. 3., jedinstvena identifikacijska oznaka transakcije, ne dovodeći u pitanje, prema potrebi, zahtjeve u vezi s informacijama utvrđene u Uredbi (EU) br. 260/2012.

22. Odredbom čl. 5. st. 2. Uredbe propisano je da je neovisno o st. 1. platiteljev pružatelj platnih usluga dužan u roku od tri radna dana od zaprimanja zahtjeva za informacijama od primateljeva pružatelja platnih usluga ili posredničkog pružatelja platnih usluga, staviti na raspolaganje sljedeće: a) za prijenose novčanih sredstava u iznosu većem od 1.000,00 EUR, bilo da se ti prijenosi provode u jednoj transakciji ili u više transakcija koje se čine povezanima, informacije o platitelju ili primatelju u skladu s čl. 4.; (b) za prijenose novčanih sredstava u iznosu koji ne premašuje 1.000,00 EUR i za koje se ne čini da su povezani s drugim prijenosima novčanih sredstava koji, zajedno s dotičnim prijenosom, premašuju 1.000,00 EUR, barem: (i.) imena platitelja i primatelja; i (ii.) brojeve platiteljeva i primateljeva računa za plaćanje ili, ako se primjenjuje čl. 4. st. 3., jedinstvena identifikacijska oznaka transakcije.

23. Odredbom čl. 7. st. 1. Uredbe propisane su obveze primateljevog pružatelja platnih usluga na način da primateljev pružatelj platnih usluga mora uvesti djelotvorne postupke za otkrivanje jesu li u razmjeni poruka ili u sustavu plaćanja i namire koji se upotrebljava za provođenje prijenosa novčanih sredstava polja koja se odnose na informacije o platitelju i primatelju popunjena slovima ili znakovima koji su dopušteni u skladu s konvencijama tog sustava.

24. Primateljev pružatelj platnih usluga uvodi djelotvorne postupke, uključujući, gdje je primjereno, ex-post praćenje ili praćenje u stvarnom vremenu, za otkrivanje nedostaju li sljedeće informacije o platitelju i primatelju: (a) za prijenose novčanih sredstava pri kojima platiteljev pružatelj platnih usluga ima poslovni nastan u Uniji, informacije iz čl. 5.; (b) za prijenose novčanih sredstava pri kojima platiteljev pružatelj platnih usluga ima poslovni nastan izvan Unije, informacije iz čl. 4. st. 1. i 2.; (c) za prijenose putem skupnih datoteka pri kojima platiteljev pružatelj platnih usluga ima poslovni nastan izvan Unije, informacije iz čl. 4. st. 1. i 2. u odnosu na prijenos putem te skupne datoteke (čl. 7. st. 2. Uredbe).

25. Odredbom čl. 7. st. 3. Uredbe propisano je da u slučaju prijenosa novčanih sredstava u iznosu većem od 1.000,00 EUR, bilo da se ti prijenosi provode u jednoj transakciji ili u više transakcija koje se čine povezanima, prije knjiženja primateljeva računa za plaćanje ili prije nego što novčana sredstva budu dostupna primatelju, primateljev pružatelj platnih usluga provjerava točnost informacija o primatelju iz st. 2. ovog članka na temelju dokumenata, podataka ili informacija dobivenih iz pouzdanog i neovisnog izvora, ne dovodeći u pitanje zahtjeve utvrđene u čl. 69. i čl. 70. Direktive 2007/64/EZ.

26. Uzimajući u obzir navedeno, a budući da se radi o prijenosu novčanih sredstava s tužiteljevog računa iz Fimbank na Malti na račun otvoren kod klijenta tuženika u Hrvatskoj, dakle svi pružatelji platnih usluga koji su uključeni u lanac plaćanja imaju poslovni nastan u Uniji, radi se o prijenosu novčanih sredstava unutar Unije te se prijenosima novčanih sredstava prilažu barem broj platiteljeva i primateljeva računa za plaćanje (čl. 5. st. 1. Uredbe) te je tuženik bio dužan provjeriti jesu li polja koja se odnose na informacije o platitelju i primatelju popunjena slovima ili znakovima koji su dopušteni u skladu s konvencijama tog sustava (čl. 7. st. 1. Uredbe) kao i provjeriti točnost informacije o primatelju iz čl. 7. st. 2., koji pak upućuje na primjenu čl. 5. Uredbe (odnosno provjeru točnosti informacije o broju računa primatelja).

27. Slijedom navedenog, osnovano tuženik u žalbi i tijekom postupka ističe da je kod prijenosa novčanih sredstava unutar Europske unije bio dužan provjeriti točnost informacije o broju računa primatelja (dakle radi se o IBAN-u [broj bankovnog računa]), no ne i podudara li se ime primatelja navedeno u nalogu (ACEMAR AG) s imenom primatelja (A.M.L. SALES AND LOGISTIC j.d.o.o.) na kojeg glasi broj računa IBAN-u [broj bankovnog računa] otvoren kod tuženika. Tuženik je u prilog tome dostavio i Izjavu svog zaposlenika BA (str. 373. spisa) iz koje proizlazi da kod primitka naloga za plaćanje zadanog od platitelja koji ima otvoren transakcijski račun kod inozemne banke sa sjedištem u Europskoj uniji, da tuženik provjerava jesu li u tom nalogu priloženi IBAN primatelja i platitelja te nije dužan provjeravati vjerodostojnost ostalih eventualno navedenih podataka u nalogu za plaćanje.

28. Na tužiteljevom pružatelju platnih usluga (Fimbank) je obveza provjere točnosti informacija o imenu primatelja i primateljevom broju računa za plaćanje sukladno odredbi čl. 4. st. 1., 4. i 6. Uredbe, budući da je, ako bude podnesen zahtjev za informacijama od primateljevog pružatelja platnih usluga, dužan staviti mu na raspolaganje te podatke (čl. 5. st. 2. Uredbe).

29. Slijedom navedenog, sporni nalog nije imao podatke koji nedostaju, a činjenica da tuženik nije provjerio podudara li se IBAN primatelja s naznačenim imenom primatelja u nalogu za plaćanje, već samo je li IBAN klijenta tuženika u nalogu naveden ispravno, ne dovodi do zaključka da je postupao protivno Uredbi, već sukladno Uredbi budući da se radilo o provedbi naloga za plaćanje između pružatelja platnih usluga koje imaju nastan u Europskoj uniji.

30. S tim u vezi se ističe i da je odredbom čl. 61. st. 1. ZOPP-a propisano da ako je nalog za plaćanje izvršen u skladu s jedinstvenom identifikacijskom oznakom (a to je IBAN), uzima se da je nalog za plaćanje izvršen uredno u odnosu na primatelja plaćanja koji je određen jedinstvenom identifikacijskom oznakom (IBAN), dakle tuženik je nalog uredno izvršio. Ako korisnik platnih usluga osim jedinstvene identifikacijske oznake da pružatelju platnih usluga i druge informacije u odnosu na primatelja plaćanja odnosno platitelja, pružatelj platnih usluga odgovoran je samo za izvršenje platnih transakcija u skladu s jedinstvenom identifikacijskom oznakom koju je naveo korisnik platnih usluga (st. 3.).

31. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje istaknute tijekom postupka da tuženik nije postupio sukladno Zakonu o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma (po kojem je tuženik bio dužan obaviti dubinsku analizu stranke prilikom izvršavanja predmetne povremene transakcije koja prelazi 13.935,89 EUR / 105.000,00 kn, čl. 16. st. 2. Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma) ističe se da su neosnovani.

32. Naime, tuženik je tvrdio da je obavio dubinsku analizu svoje stranke prilikom zasnivanja poslovnog odnosa sa strankom, a sve i da je tuženik proveo dubinsku analizu svoje stranke prilikom provođenja predmetne financijske transakcije ne znači da bi to automatski dovelo do odbijanja izvršenja predmetne financijske transakcije (imajući u vidu da se radi o transakciji unutar Europske unije te je IBAN točno naveden), budući da tužitelj ni ne tvrdi da su novčana sredstva koja su transferirana tuženikovoj stranci stečena kaznenim djelom pranja novca, već se radi o legalnim novčanim sredstvima koje je tužitelj imao na svom računu i koje je htio prenijeti na drugi svoj račun u Švicarskoj, ali da je netko krivotvorio njegov nalog za plaćanje.

33. Slijedom navedenog, tužitelj nije dokazao postojanje tuženikove odgovornosti za nastalu štetu tužitelju, stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

34. Prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a, kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa je o naknadi troškova valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

34.1. Tuženik ima pravo na naknadu troška (vps 894.343,20 EUR, 5862 bodova za radnju, odnosno 11.724,00 EUR):

- sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa) 11.724,00 EUR,

- zastupanja na ročištu 2. listopada 2023. prema Tbr. 9. t. 2. Tarife 5.862,00 EUR,

- zastupanja na ročištu 7. studenog 2023. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife 11.724,00 EUR

- zastupanja na ročištu za objavu presude prema Tbr. 8. t. 3. Tarife 100,00 EUR,

- sastav podneska od 17. listopada 2023. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife 11.724,00 EUR,

- PDV od 25% prema Tbr. 42. Tarife 10.283,5 EUR, ukupno 51.417,50 EUR (točka I. 2. izreke ove presude).

34.2. Tuženik nema pravo na trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR jer ju nije platio on, već tužitelj.

34.3. Također, tuženik nema pravo na trošak zastupanja na ročištu 2. listopada 2023. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife jer se na tom ročištu raspravljao samo o procesnim pitanjima pa mu i dosuđen trošak prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, a nema pravo ni na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, već prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, što mu je i dosuđeno.

34.4. Tuženik je za sve radnje zatražio trošak od 12.014,00 EUR, dok mu prema vrijednosti predmeta spora pripada samo 11.724,00 EUR, stoga nema pravo na više zatraženi trošak u ukupnom iznosu od 24.333,61 EUR.

34.5. Stoga je za više zatraženi trošak od ukupno 24.333,61 EUR valjalo odbiti tuženikov zahtjev (točka I. 3. izreke ove presude).

35. Tuženik je u cijelosti uspio sa žalbom, stoga mu pripada pravo na trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. t. 1. Tarife od 14.655,00 EUR, uvećano za PDV od 25% prema Tbr. 42. Tarife od 3.663,75 EUR ukupno 18.318,75 EUR (točka II. izreke ove presude), dok nema pravo na više traženi trošak od 453,12 EUR (točka III. izreke ove presude).

Zagreb, 23. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac