¸¨

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Poslovni broj: 2 P- 350/24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Elite Travel d.o.o., OIB: 58914751045, Vukovarska 17, Dubrovnik, zastupan po punomoćnici Viktoriji Knežević, odvjetnici u Dubrovniku, protiv tuženika SŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Katarina Hrdalo, odvjetnica iz Dubrovnika, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 24. rujna 2024. dana 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 8. 972,89 EUR / 67.606, 24 HRK koje teku od 21. ožujka 2006.g. pa do 31. prosinca 2007.g.a računaju se po stopi propisanoj Člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008.g. do 14 studenog 2018 . prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 719,19 EUR /5.418,75 HRK koje teku od 21. ožujka 2006.g. pa do 31. prosinca 2007.g. a računaju se po stopi propisanoj Člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008.g. do 14. studenog 2018 prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

Poslovni broj P350/2024

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 2.549,71 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1Tužitelj u tužbi tvrdi da presudom Općinskog suda u Dubrovniku pod posl. br. P- 1661/09 od 20. travnja 2018.g. potvrđenom presudom Županijskog suda u Sisku pod posl. br. Gž-775/2018 od 15. studenog 2018.g. utvrđeno je da je tužitelj u cijelosti podmirio i ispunio tražbinu u iznosu od 53.802,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2004.g. do isplate prema tuženiku i proglašena je ovrha navedenog iznosa nedopuštenom. Tužitelj je 20. ožujka 2006.g. ovršen za iznos 67.606,24 kuna što osim glavnice od 53.802,00 kuna uključuje i zakonske zatezne kamate od 2. srpnja 2004. do 20. ožujka 2006.g. Obzirom da je ovršni postupak završen i tužitelj nije u mogućnosti koristiti se protuovrhom protiv tuženika, primoran je podnijeti ovu tužbu radi vraćanja stečenog sa osnove koja je kasnije prestala. Tužitelju je osim uvodno označenog iznosa glavnice sa pripadajućim kamatama, platio i dio troškova ovršnog postupka koji se ukazuje kao neosnovan nakon pravomoćne odluke Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-775/2018 od 15. studenog 2018.g. i to iznos od 5.418,75 kuna. Tuženik tužitelju duguje i kamate na cjelokupne iznose od dana 20. ožujka 2006.g. temeljem Članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018). Tužitelj je pozvao tuženika na dobrovoljno ispunjenje, međutim tuženik se oglušio o poziv i do danas nije podmirio dugovanu tražbinu. Zbog svega navedenog predlažemo da sud nakon provedenog postupka slijedom odredbi Članaka 1111. stavka 3. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) donese presudu kao u izreci.

2U odgovoru na tužbu tuženik poriče navode tužbe – osim činjenice da je ovrha po rješenju Općinskog suda Dubrovnik Ovr.1868/05 od 2. rujna 2005.g. sudskim putem provedena dana 20. ožujka 2006.g. protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti te predlaže da sud isti odbije, podredno odbaci i obveze tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. Pravo tužitelja na povrat ovršenog iznosa prestalo je protekom prekluzivnog roka iz čl. 56. Ovršnog zakona (sadržajno bez izmjena u odnosu na ranije propise) koji kao lex specialis prvenstveno i cjelovito propisuje način i uvjete vraćanja onoga što je stečeno u postupku ovrhe. Kako tužitelj u postupku P.1661/09 Općinskog suda Dubrovnik nije do zaključenja glavne rasprave istaknuo zahtjev za povrat ovršenih iznosa, zaključenjem glavne rasprave u tom postupku tužitelj je izgubio i samo subjektivno

Poslovni broj P350/2024

pravo na povrat ovršenih iznosa i mogućnost za ostvarenje tog prava pred sudom. Ako sud, iz bilo kojeg razloga i pored naprijed iznesenog prigovora prekluzije o kojem vodi računa po službenoj dužnosti, ipak smatra potrebnim daljnje raspravljanje o tužbenom zahtjevu oslonom na odredbe ZOO-a, tuženik ističe da nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111 st.3 ZOO-a na sporni odnos kako to neosnovano predlaže tužitelj, jer je očigledno i nesporno da je u konkretnom slučaju "stjecanje" izvršeno po odluci suda pa "prijelaz imovine" nije bez osnove u smislu čl. 1111 st. 1 ZOO-a. Jednako tako, tuženik ukazuje da tužitelj nije tužbi priložio nikakve dokaze, pa čak niti iznio tvrdnje kojima se tužbeni zahtjev uopće može dovesti u bilo kakvu vezu s pravnom osnovom na koju se tužitelj poziva tako da u tuženik može samo istaknuti da je tužba neuredna i nepodobna za raspravljanje. Iako to smatra suvišnim, tuženik ukazuje da je predmetnu ovrhu odredio i proveo, u postupku u kojem je sudjelovao i tužitelj – upravo naslovni sud, te da neovisno o isključivo o deklaratornoj izreci presude P.1661/09 Općinskog suda Dubrovnik od 20. travnja 2018.g. – formuliranoj upravo onako kako je to tužitelj zahtijevao, sam ovršni naslov tj. solemnizirani javnobilježnički akt: sporazumni raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora JB Nikše Viđena posl. br. OU-418/03 od 4.4.2003.g. nije ukinut niti stavljen izvan snage (jer to tužitelj nije ni tražio), tako da osnova stjecanja nije otpala ni nakon pravomoćnosti presude P.1661/09 Općinskog suda Dubrovnik od 20. travnja 2018.g. jer - izrekom navedene presude djelomično deklarirana nedopuštenost nije ukinula sam ovršni naslov, a također iz obrazloženja presude proizlazi da je nedopuštenost ovrhe koju je parnični sud imao u vidu utvrđena oslonom na načelni princip iz čl. 12 ZOO-a, a ne oslonom na žalbene razloge taksativno navedene u čl.50 (ranije čl.46) Ovršnog zakona – što jasno ukazuje i dodatno potvrđuje da je ovršni naslov sam po sebi valjan i održan bez ikakvih nedostataka. Utuženo potraživanje u svakom slučaju je zastarilo (višestrukim) protekom zastarnog roka, najkasnije protekom općeg petogodišnjeg zastarnog roka računajući od dana provedbe ovrhe.

3 U podnesku od 26. ožujka 2019.g. tužitelja predlaže donošenje privremene mjere zabranom otuđenja nekretnine. Navodi da nakon dovršetka parničnog postupka se obratio tuženiku sa pozivom za plaćanje na koji poziv se tuženik oglušio. Smatra da iz dosadašnjeg ponašanja tuženika je jasno razvidno da isti postupa prijevarno sa ciljem oštećenja tužitelja i stjecanja nepripadne imovinske koristi. Stoga smatra da su ispunjeni uvjeti iz čl. 344 Ovršnog zakona jer postoji opravdana sumnja da će protivnik osiguranja svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način s njom raspolagati kako bi osujetio namirenje tužiteljice.

4 U podnesku od 13. svibnja 2019.g. tuženik ističe da poriče navode prijedloga za određivanje privremene mjere od 26. ožujka 2019.g., protivi se određivanju privremene mjere, te predlaže da sud odbaci, podredno odbije naprijed označeni prijedlog tužitelja. Tuženi prvenstveno ukazuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje potraživanja čije osiguranje privremenom mjerom traži. Tuženik opreza radi iznova izrijekom osporava da bi bio dužan tužitelju bilo koji iznos, po bilo kojoj osnovi, te ističe da tužitelj – na kojem je teret dokaza – ni u prijedlogu za određivanje privremene mjere a ni u tužbi nije uopće iznio nikakve dokaze u prilog tezi o navodno potraživanju koje bi imao prema tuženiku. Također, navodna "saznanja" tužitelja o tome da tuženik "namjerava raspolagati nekretninom na način da je otuđi" neistinite su i u potpunosti bespredmetne tvrdnje bez ikakvih dokaza da bi potraživanje tužitelja – sve i kad bi postojalo, bilo nemoguće ili otežano naplatiti bez privremene mjere. Posebno se ističe da je suprotno lamentiranjima tužitelja tj. upravo iz dosadašnjeg i

Poslovni broj P350/2024

sadašnjeg ponašanja tužitelja – očigledno da se baš tužitelj nedopušteno i nedisciplinirano koristi procesnim ovlaštenjima a posebno sada sa zahtjevom da sud ograniči nesporna vlasnička ovlaštenja tuženika u raspolaganju nekretninom koja uopće nije predmet (ni jednog) postupka, ali služi za obavljanje tužitelju konkurentske djelatnosti, čim bi tužitelj neopravdano stekao poziciju kontrole konkurentskih resursa tuženika, a poslovanje tuženika – koje je tuženiku osnovni izvor prihoda za uzdržavanja, bilo znatno otežano i uvjetovano trajanjem parničnog postupka koji u znatnoj mjeri ovisi najviše baš o dispozicijama tužitelja kao aktivne strane u postupku.

5 U podnesku od 24. svibnja 2019.g. tužitelj navodi da tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj uz tužbu nije priložio nikakve dokaze, da je tužba neuredna i nepodobna za raspravljanje. Tužitelj je u tužbu priložio pravomoćnu presudu ovog suda kojom je nedvojbeno utvrđeno da je ovrha koju je proveo tuženik protiv tužitelja nedopuštena. Osim pravomoćne odluke na okolnost da je protiv tužitelja provedena nedopuštena ovrha, tužitelj je predložio i da se pročita cjelokupni spis na okolnosti neosnovanog prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika. Smatraju da je to sasvim dovoljno dokaza da je došlo do prijelaza imovine koji nema osnove ili ima osnovu koja je kasnije otpala. Tuženik nastavno ističe da je tužitelja prekludiran u podnošenju zahtjeva jer je isti trebao podnijeti u parnici, o čemu prof. dr. KŽ na stranici 356. Građansko ovršnog prava naravno ima bitno drugačije mišljenje i izričito navodi da ovršenik ima pravo u odvojenoj parnici istaknuti zahtjev za naknadu štete zbog neosnovane ovrhe ili povrat stečenog bez osnove. Stoga u prilogu dostavljaju preslik str. 356. Tuženik nadalje u odgovoru opsežno elaborira zbog čega smatra da pravomoćnom odlukom Općinskog suda nije ukinuta prethodna odluka, nego samo utvrđeno da je prethodno provedena ovrha nedopuštena kako bi doveo do zaključka da je potraživanje tužitelja zastarjelo. Dakle, pravni prijepor između tužitelja i tuženika se svodi na sljedeće: Da li je pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Dubrovniku, posl. br. P.1661/09 pravna osnova ovrhe prestala ili je samo utvrđeno da je bila neosnovana ab ovo, znači od samog početka. Ovo pravno pitanje važno je jer može imati utjecaj na početak i tijek zastare, a samim time i na njezino nastupanje. Odnosno može im dati odgovor na pitanje kada počinje teći zastara za to potraživanje odnosno da li je nastupila do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Ukoliko uzmu da su točni navodi tužitelja kako je pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P.1661/09 pravna osnova ovrhe prestala, sasvim je jasno da ni rok za naknadu štete ni rok za stjecanje bez osnova kao konkurirajuće pravne osnove nisu istekli jer za naknadu štete iznosi 3 godine, a za stjecanje bez osnova 5 godina od dana kada je donesena pravomoćna odluka. Dakle, zastara po tom tumačenju počinje teći od dana donošenja pravomoćne odluke 20. travnja 2018.g. i sasvim sigurno nije nastupila do dana 14. ožujka 2019.g. Međutim, čak i ako uzmu da su točni navodi tuženika kako pravna osnova nije ukinuta već je samo pravomoćnom odlukom deklarirano da je ona bila neosnovana od početka, zastara nije nastupila. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužitelj je nesporno vodio protiv tuženika parnicu radi utvrđenja da je ovrha neosnovana pred ovim sudom, što sasvim sigurno spada u opis podnošenja tužbe i svake druge vjerovnikove radnje poduzete protiv dužnika radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Stoga, se može osnovano zaključiti da je čak i ako su točni navodi tuženika o početku zastare 20. ožujka 2006.g. ista bila prekinuta od dana podnošenja te tužbe u tom postupku

Poslovni broj P350/2024

do dana donošenja pravomoćne odluke, a kao što se zna zastara nakon prekida postupka počinje ponovno teći sukladno odredbi Članka 245. Zakona o obveznim odnosima, a vrijeme koje je proteklo prije ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Što se tiče navoda o potrebi ukidanja pravne osnove odnosno rješenja o ovrsi, valja reći da sud može ukinuti odluku nižeg suda u istom postupku. Nije moguće ni dopušteno da jedan sudac ukida odluku drugog suda u posebnoj parnici. Može se voditi parnica radi utvrđenja ništavosti sudske odluke i slično, ali ukidanje koje bi se provelo pred drugim sucem istog suda u odvojenom postupku i to parnica vs. ovrha nije moguće ni dopušteno. Stoga, tužitelj nije niti mogao takvo nešto tražiti u parničnom postupku koji je pravomoćno okončan pod posl. br. P.1661/09. Međutim, čak kad bi i ovu tvrdnju tuženika razlagali do prostih faktora, možemo vidjeti da je po svojoj pravnoj prirodi kontradiktorna sa ostalim navodima koji su izneseni jer recimo zašto ukidati nešto što je bilo neosnovano od početka – možemo ukinuti samo ono što je neko vrijeme bilo na snazi. Što se tiče navoda tuženika kako tužitelj nije istaknuo po kojoj pravnoj osnovi potražuje isplatu, smatra da bi ga bilo potrebno samo uputiti na odredbu Članka 56. Ovršnog zakona koja sadrži izričito ovlaštenje da se ostvari naknada zbog nedopuštene ovrhe. Smatra da im ništa više od "pravne osnove" ne treba. Stoga, zbog svega navedenog ustraje kao u tužbi i tužbenom zahtjevu.

6Na pripremnom ročištu održanom dana 17. rujna 2019.g. punomoćnik tužitelja izlaže i predlaže kao u tužbi, nema nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga i predlaže zaključenje pripremnog ročište odnosno dalje zaključenje glavne rasprave. Na istom ročištu punomoćnik tuženika ustraje u pribavi spisa P-1661/09.

7 U dokaznom postupku sud je pregledao sve pravno relevantne isprave priložene spisu, kao i spise P - 1661/09 i Ovr - 1868/05.

7 1 Iz preslike presude P-1661/09 priložene uz tužbu razvidno je da je ista donesena dana 20. travnja 2018.g. u pravnoj stvari tužitelja Elite Travel d.o.o. zastupane po Viktoriji Knežević protiv tuženika SŽ iz [adresa], zastupanog po Katarini Hrdalo, odvjetnici u Dubrovniku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi

"Utvrđuje se da je tužitelj Elite Travel d.o.o., Vukovarska 17, po Ugovoru o poslovnoj suradnji u cijelosti podmirio i ispunio tražbinu u iznosu od

- 53.802,00 kuna za zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2004.g. do isplate prema tuženiku SŽ,

Proglašava se da ovrha iznosa od

- 53.802,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2004.g. do isplate u ovršnom postupku Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. Ovr-1868/05 od 2. rujna 2005.g. nije dopuštena."

U istoj presudi odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje da je tužitelj po Ugovoru o poslovnoj suradnji u cijelosti podmirio i ispunio tražbinu od 53.509,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2005.g. do isplate te

Poslovni broj P350/2024

se proglašava da ovrha, u tom dijelu, kao i iznos od 3.975,00 kuna na ime troškova ovršnog postupka zajedno sa kamatama nije dopuštena. Ista presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-775/18.

7 2 Iz preslika dopisa priloženog u spis (l.s. 20) razvidno je da se tužitelj obraća tuženiku vezano za pravomoćnu odluku P-1661/09 da na temelju Članka 62. st. 3. vrati iznos uvećan za zakonske zatezne kamate.

7 3 Iz spisa P-1661/09 razvidno je da je dana 8. prosinca 2006.g. podnesena tužba po tužitelju Elite Travel d.o.o. protiv tuženika SŽ radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U samoj tužbi stoji da je tužitelj u cijelosti podmirio i ispunio tražbinu prema tuženiku sukladno točki 4. Ugovora o poslovnoj suradnji. Dana 12. lipnja 2007.g. donesena je presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev koja presuda je po žalbi tužitelja ukinuta presudom Županijskog suda u Sisku. U daljnjem tijeku postupka je dana 20. travnja 2018.g. donesena presuda u pravnoj stvari tužitelja Elite Travel d.o.o. zastupane po Viktoriji Knežević protiv tuženika SŽ iz [adresa], zastupanog po Katarini Hrdalo, odvjetnici u Dubrovniku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu kojom se utvrđuje se da je tužitelj Elite Travel d.o.o., Vukovarska 17, po Ugovoru o poslovnoj suradnji u cijelosti podmirio i ispunio tražbinu u iznosu od 53.802,00 kuna za zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2004.g. do isplate prema tuženiku SŽ. Proglašava se da ovrha iznosa od 53.802,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2004.g. do isplate u ovršnom postupku Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. Ovr-1868/05 od 2. rujna 2005.g. nije dopuštena. U istoj presudi odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje da je tužitelj po Ugovoru o poslovnoj suradnji u cijelosti podmirio i ispunio tražbinu od 53.509,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2005.g. do isplate te se proglašava da ovrha, u tom dijelu, kao i iznos od 3.975,00 kuna na ime troškova ovršnog postupka zajedno sa kamatama nije dopuštena. Ista presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-775/18. U istom predmetu je provedeno i financijsko vještačenje po vještakinji Ivanki Sušić te je proveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka. U konačnici sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj za 2004.g. godinu ispunio tražbinu tuženika po Ugovoru o poslovnoj suradnji u cijelosti pa je u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i proglasio ovrhu nedopuštenom. U presudi stoji da u odnosu na 2005.g. ne bi proizlazilo da bi tužitelj spram tuženika ispunio obvezu preuzetu Ugovorom o poslovnoj suradnji i ostvario tuženiku prihod od najmanje 6.000,00 eura pa je tužitelj u obvezi platiti iznos od 53.509,20 kuna tuženiku na ime oštećenja pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen jer tuženik kao vjerovnik ima pravo zahtijevati od tužitelja kao dužnika ono što je dospjelo prije nego što je obveza prestala protekom roka ili otkazom.

7 4 Iz spisa Ovr-1868/05 razvidno je da je rješenjem o ovrsi od 2. rujna 2005.g. sud odredio predloženu ovrhu na temelju ovršne isprave za iznos od 53.802,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2004.g. do isplate te 53.509,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2005.g. do isplate, sve na temelju ovršnog javnobilježničkog akta – sporazumnog raskida OU-418/03. Dana 3. svibnja 2006.g. u istom spisu je zaprimljen podnesak Županijskog suda u Dubrovniku iz kojeg je razvidno da u podnesku nazvanom žalba ovršenik isključivo tvrdi da je svoje tražbine u cijelosti ispunio pa se nedvojbeno radi o prigovoru iz čl.48. t. 5. Ovršnog zakona te se spis vraća na Općinski sud. Dana 9. studenog 2006.g. doneseno je

Poslovni broj P350/2024

rješenje kojim je ovršenik upućen u parnicu na utvrđenje da ovrha nije dopuštena.

16. siječnja 2007.g. doneseno je rješenje kojim se odbija prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe kao neosnovan. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 3. svibnja 2007.g. ukinuto je rješenje Općinskog suda 1868/05 od 9. studenoga 2006.g. i predmet vraćen na ponovni postupka. Dana 20. rujna 2007.g. doneseno je rješenje kojim se utvrđuje da je ovrha u toj pravnoj stvari dovršena. Rješenjem od 21. rujna 2007.g. odmjereni su ovrhovoditelju SŽ na ime dopunskih troškova ovršnog postupka novčani iznos od 6.862,50 kuna te je naloženo ovršeniku taj iznos isplatiti ovrhovoditelju u roku 8 dana.

8 Dana 28. listopada 2019. ovaj sud donosi presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i odbija prijedlog za donošenje privremene mjere 9 Dana 7. svibnja 2020. donesena je odluka Županijskog suda u Bjelovaru slijedećeg sadržaja

"Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-248/2019 od 28. listopada 2019. potvrđuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 67.606,24 kn sa zateznom kamatom od 15. studenog 2018. do isplate, u toč. II. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.418,75 kuna sa zateznom kamatom od 15. studenog 2018. do isplate i toč. III. Izreke (odluka o parničnom trošku).

Preinačuje u toč. I. i toč. II. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju na iznos od 67.606,24 kuna plati zateznu kamatu za razdoblje od 21. ožujka 2006. do 14. studenog 2018. i na iznos od 5.418,75 kuna za razdoblje od 21. ožujka 2006. do 15. studenog 2018. i u tom dijelu se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev. 10 Dana 26. ožujka 2024. doneseno je rješenje Vrhovnog suda RH sa izrekom kako slijedi

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-3/2020-3 od 7. svibnja 2020., i presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-248/2019 od 28. listopada 2019., u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 67.606,24 kn tekućih od 21. ožujka 2006. do 14. studenog 2008. i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 5.418,75 kn tekućih od 21. ožujka 2006. do 15. studenog 2018., te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

U odluci Vrhovnog suda jasno stoji

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti i naložio tuženiku isplatu cjelokupnog iznosa koji je prisilno naplaćen s računa tužitelja na račun tuženika

Poslovni broj P350/2024

uvećano za cjelokupne kamate od dana kada je ovrha provedena (20. ožujka 2006.), do dana isplate, nakon što je utvrdio:

Drugostupanjski sud je djelomično preinačio presudu Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-248/2019 od 28. listopada 2019., primjenom čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) na način da je tužitelju priznao pravo na kamate tek od dana donošenja pravomoćne presude u parničnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (15. studenog 2018.) jer prema shvaćanju toga suda tek od tog trenutka tuženik nije bio savjestan.

Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

Naime, odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema st. 3. citirane odredbe obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, dok je čl. 1115. ZOO-a određeno da "kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

O postavljenom pitanju revizijski sud je u više odluka iznio pravno shvaćanje, te je u odluci poslovni broj Rev-X 356/14-2 od 13. svibnja 2014., navedeno

"Naime, utuženi iznos tuženik je dobio ovrhom, pa budući da je ovrha provedena na temelju ovršne isprave koja je pravomoćno ukinuta, tužitelju kao ovršeniku pripada pravo zahtijevati vraćanje tog iznosa i u ovršnom postupku najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnog postupka, sukladno odredbi čl. 58. st. 5. OZ-a. Neosnovana je revizijska tvrdnja da su tužitelju neosnovano dosuđene kamate na dosuđeni iznos glavnice od 303.557,74 kn od 29. 11. 2002. jer da je tuženikova obveza plaćanja kamata na tu glavnicu nastala pobijanom presudom pa da tada kamate teku i prije nego je ta obveza nastala, a osim toga da tužitelj nema pravo tražiti iznose kamata na isplaćenu glavnicu i na kamatu na isplaćene troškove parničnog postupka i ovršnog postupka.

Suprotno toj tvrdnji s obzirom na odredbu čl. 58. st. 3. OZ-a tužitelju pripada pravo na zatezne kamate na cjelokupni iznos koji je tuženik ovrhom naplatio sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od naplate tog iznosa".

. U odluci broj: Rev 737/02-2 od 21. rujna 2005., navedeno je:

"Prema odredbi čl. 210. st. 3. ZOO stjecanje bez osnove znače stjecanje neke koristi na štetu drugoga, kada za takvo stjecanje ne postoji pravna osnova ili pravna osnova ima neku manu zbog koje nije valjan ili je njegova valjanost kasnije prestala. Dakle, stjecanje bez pravne osnove postoji i u slučaju kada je u vrijeme ispunjenja činidbe postojao valjani pravna osnova, ali je isti naknadno otpao. Stoga zahtjev za povrat postoji uvijek kad ne postoji pravna osnova za određeno ispunjenje (čl. 210. st. 1. i 3. ZOO).

U konkretnom slučaju kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo navedene presude nižih sudova, znači i ovršnu ispravu na temelju koje je u ovršnom postupku – ovdje tuženik, prisilno naplatio tražbinu, tada je prestala i pravna osnova (titulus) za takvo stjecanje zbog čega je osnovan zahtjev tužiteljice za vračanje onoga što je stečeno na strani tuženika u ovršnom postupku jer je ovršna isprava, na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi i samo stjecanje na strani tuženika provedeno, ukinuta.

Poslovni broj P350/2024

Pravilna je odluka sudova nižeg stupnja i u odnosu na utužene zakonske zatezne kamate jer se iste temelje na odredbi čl. 214. ZOO prema kojoj kada se vraća ono što je stečeno bez osnove mora se platiti kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.".

U odluci broj Rev-1630/1998-2 od 2. studenoga 2003. navedeno je:

"U ovoj je pravnoj stvari pravna osnova za plaćanje novčane kazne postojala, ali je poništenjem rješenja kojim je izrečena i naplaćena novčana kazna otpala osnova za prijelaz tužiteljeve imovine u imovinu tuženice. Prestanak pravne osnove za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice nastala je obveza tuženice na povrat iznosa naplaćene kazne tužitelju. Saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženice, pa je od tog trenutka tuženica postala nesavjestan stjecatelj. Zbog toga bi za ocjenu od kada je tuženica dužna platiti zakonske zatezne kamate tužitelju na iznos naplaćene kazne, po rješenju koje je naknadno poništeno, bilo potrebno utvrditi kada je odluka Upravnog suda Republike Hrvatske kojom su poništena rješenja prekršajnih tijela dostavljena tuženici.

Prestanak pravne osnove za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice nastala je obveza tuženice na povrat iznosa naplaćene kazne tužitelju.

Saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženice, pa je od tog trenutka tuženica postala nesavjestan stjecatelj.

Zbog toga bi za ocjenu od kada je tuženica dužna platiti zakonske zatezne kamate tužitelju na iznos naplaćene kazne, po rješenju koje je naknadno poništeno, bilo potrebno utvrditi kada je odluka kojom je utvrđena nedopuštenom predmetna ovrha dostavljena tuženici."

Vijeće ovog suda priklanja se pravnom shvaćanju iznesenom u odluci Rev- 1630/1998-2 od 2. studenoga 2003., jer je prema utvrđenju ovog vijeća ono u cijelosti sukladno s odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, jer je prestankom pravne osnove za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika nastala obveza tuženika na povrat iznosa naplaćene u ovršnom postupku, a tek trenutkom saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženika, te je od tog trenutka tuženik postao nesavjestan stjecatelj. Upravo zbog toga je za ocjenu od kada je tuženik dužan platiti zakonske zatezne kamate tužitelju, sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, na iznos koji je primio u ovršnom postupku, nakon što je proglašena nedopuštena ovrha Općinskog suda u Dubrovniku broj Ovr-1868/05, bilo potrebno utvrditi kada je odluka kojom je utvrđena nedopuštenom predmetna ovrha dostavljena tuženiku.

. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Pravnom subjektu, čija su novčana sredstva prisilno naplaćena u ovršnom postupku za koji je naknadno u pravomoćnom sudskom postupku utvrđen da je nedopušten, pravo na isplatu kamata na prisilno naplaćeni novčani iznos pripada od dana saznanja tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika jer je tim trenutkom prestala, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženika, pa je od tog trenutka tuženik postao nesavjestan stjecatelj.

Poslovni broj P350/2024

11 Sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim radi čega je i presudio kao ranije.

Člankom 1111. Zakona o obveznim (N.N. 35/05) odnosima propisano je

Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima propisano je

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a može od dana podnošenja zahtjeva

Člankom 62. st. 1 t. 4 (NN 73/17) Ovršnog zakona je propisano da nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe pravomoćno proglašena nedopuštenom. Stavkom 4 je propisano da se pravo na naknadu štete iz razloga iz st. 1 može ostvarivati u posebnoj parnici.

U postupku neprijeporno utvrđeno

- da je presudom ovog suda posl. br. P-1661/09 koja je potvrđena presudom Gž-775/08 utvrđeno da je tužitelj u cijelosti podmirio tražbinu u iznosu od 53.802,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2004.g. do isplate te da je ovrha proglašena nedopuštenom

- da je tužitelj ovršen 20. ožujka 2006.g. na iznos od 67.606,24 kune, dakle da je ovrha provedena 20. ožujka 2006.g. što tuženik i ne spori u svom odgovoru na tužbu

Sud smatra prigovor zastare neosnovanim jer početak zastarnog roka bi bio pravomoćnošću presude P-1661/09, a to je 15. studenog 2018.g,a tužba je u ovom predmetu podnesena 14. ožujka 2019.g. dakle u svakom slučaju unutar zastarnog roka od 5 godina. Za dodati je da je ista parnica pokrenuta još 2006.g. pa da su i točni navodi tuženika da je pravna osnova pravomoćnom odlukom samo deklarirana, da je bila neosnovana od početka, opet zastara nije nastupila obzirom na trenutak pokretanja parnice – 8. prosinca 2006.g. Dakle, sud smatra da sud nije prekludiran u naknadi stečenog bez osnove jer tamo tuženik ovdje tužitelj sada ima na to pravo u odvojenoj parnici koja je pokrenuta odmah nakon pravomoćnosti okončanog

Poslovni broj P350/2024

12 Dakle sada je ostalo za raspraviti pitanje saznanja tuženika kad je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika jer je tim trenutkom prestala, po ocjeni suda, savjesnost tuženika, pa je od tog trenutka tuženik postao nesavjestan stjecatelj

14 Sud smatra a što je razvidno iz spisa da je upravo dan saznanja tuženika 20. ožujka 2006. što je razvidno iz cjelokupno provedenog postupka kao i samog spisa jer je tog dana tužitelj ovršen za iznose istaknute tijekom postupka, što sam tuženik i navodi u odgovoru na tužbu dakle isti datum ne spori, pa je sud glede navedenog odlučio kao u izreci.

15 Na temelju rezultata ovako provedenog postupka, a na temelju čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (N.N.35/2005) odlučeno je kao u izreci, te je tuženiku naloženo isplatiti naveden iznos uz zatezne kamate temeljem čl. 29. istog Zakona.

16 O troškovima postupka odlučeno je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pa su tužitelju priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom odvjetničkom tarifom uvećanom za 25% PDV-a u skladu s vrijednosti predmeta spora, i to trošak sastava tužbe, podneska od 26. ožujka 2019., 24. svibnja 2019., zastupanja na ročištima 17. rujna 2019., 26. rujna 2019.g., ročište 24 rujna 2024 , svaka radnja po 200 EUR sastav žalbe od 8 studenog 2019 u iznosu od 66,36 EUR, sastav revizije od 15 ožujka 2021- 200 EUR, što sve skupa iznosi 1 466,36 EUR plus PDV je 1.832,95 EUR , plus troškovi pristojbe na tužbu i presudu žalbu , u iznosu od po 143,34 eur , pristojba na reviziju 286.74 EUR što sve ukupno iznosi 2.549,71 EUR

U Dubrovniku, 23. prosinca 2024 godine

Sutkinja:

Kate Ogresta Jović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Dubrovniku.

DN-a:

- punomoćnica tužitelja

- punomoćnica tuženika