Poslovni broj: P-5917/24-6
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Marka Križanca, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika Lorene Bakić, odvjetnice, dana 23. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba posljednjeg stavka članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 7103715668 od dana 29. lipnja 2007., sklopljenog od tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, tužitelja DD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita te TD, kao založnog dužnika, kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 23. točke I) Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 7103715668 od dana 29. lipnja 2007., sklopljenog od tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, tužitelja DD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita te TD, kao založnog dužnika, u dijelu „ ...sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru snosi Korisnik kredita.“
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 290,54 EUR, sa zateznim kamatama prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju DD iz [adresa] , OIB: 96338816661trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.070,22 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 7.10.2024. navodi kako su tuženik, kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita, te TD, kao založni dužnik, 29. lipnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7103715668 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“). Posljednjim stavkom članka 2. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Odredbom članka 23. točke I) propisano je da javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru snosi Korisnik kredita. Tužitelju je 12. srpnja 2007. naplaćena, sukladno gornjim odredbama Ugovora o kreditu jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 290,54 EUR (2.189,05 kn). Ugovor o kreditu sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjim odredbama tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u gore navedenom postotku od iznosa odobrenog kredita, a iz navedenih odredbi ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ta naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – radi se, dakle, o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi. Nadalje, na temelju gornjih odredbi Ugovora o kreditu samo je jedna ugovorna strana – tuženik, odredila iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a takav je način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja, kao potrošača, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega su takve odredbe ugovora, protivne načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetne. Prema odredbi članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje – „ZZP“), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP-a). Zaključno, odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima određeno je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazi da bi tuženik od tužitelja, na temelju sklopljenog ugovora o kreditu, mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu “ulaznu” jednokratnu naknadu. Člankom 323. st. 1. (važećeg) Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu – „ZOO“), propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, odredbom članka 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka ZOO-a određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a). S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kredita, tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika (kao nepoštenog stjecatelja) isplatu (povrat) isplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 290,54 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 13. srpnja 2007. do isplate.
Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi korištenju tužiteljeva nalaza koji prilaže tužbi. Tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe 23. I) Ugovora o kreditu obzirom da tužitelj potražuje isključivo povrat naplaćene naknade za obradu kredita. Razlozi zbog kojih traži utvrđenje ništetnosti, izostali su. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 290,54 EUR naplaćena 2007. godine, a tužba je podnesena 2024. godine znači nakon 17 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. godine:Tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo. Dokaz o utrošenim sredstvima ne prileži tužbi, štoviše niti ne obrazlaže se u tužbi. U cijelosti je stoga nedokazano potrošačko svojstvo Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko (1.617,55 EUR) obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorne zahtjeve za isplatu na iznos od ukupno 290,54 EUR. Stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu da sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 290,54 EUR. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku podneska pod točkom IV. Prije svega, tuženik pod točkom III. ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača.Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010.1Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavkeStoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Primjera radi, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom, u lipnju 2007. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u lipnju 2007. godine, dakle skoro 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2007. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2007. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama3, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama4 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.).Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2007.g. je na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu zahtjeva tč. B.3.4.1.2.c) u iznosu od 0,80% iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Štoviše, tužitelju je uslijed drugih pogodnosti čak naplaćen i manji iznos naknade te je ista iznosila 0,40 % iznosa kredita, a sve uzevši u obzir umanjenje propisano tbr. B3.4.9. Obrada kreditnog zahtjeva za vlasnike Premium modela paket – računa/ lepeze Premium ( 50%) iste Odluke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu gotovinskih kredita u iznosu od 0,80 % od iznosa kredita, ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita, dok je konkrentom tužitelju taj iznos uslijed drugih pogodnosti. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, određena u iznosu od iznosu od 0,80 % kredita, koji je u konkretnom slučaju smanjen za 50% pa je tužitelju odmjerena naknada u iznosu od 0,40% iznosa kredita, određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku, ekvivalentna izvršenim uslugama banke, tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita (124.200,00 CHF odnosno iznos u današnjoj EUR valuti po fiksnom tečaju konverzije od približnih 73.015,35 EUR) i iznos naplaćene naknade 290,54 EUR te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu (list 6-11 spisa), efektivnu kamatnu stopu (list 12-19 spisa), promet po kreditu (list 20-31 spisa), popis proizvoda i naknada (list 49-54 spisa), opće uvjete (list 55-59 spisa), uputu (list 60-62, te dokaz saslušanjem tužitelja osobno na ročištu dana 10.12.2021. (list 154-155 spisa).
Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3210047285 te je utvrdio da je isti sklopljen između prednika tuženika kao banke kreditora i tužitelja DD kao korisnika kredita dana 29.06.2007. godine. Navedenim Ugovorom o kreditu kreditor je korisniku dao na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 124.200,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Točkom 2. Ugovora određena je redovna kamata od 3,87 % i to promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja se otplaćuje u anuitetima s rokom otplate od 27 godina. Isto tako je navedena i namjena kredita, a to je kupnja stana. Na kraju čl. 2 i 23 Ugovora je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.
U svom usmenom iskazu danom na ročištu 10.12.2024. godine tužitelj je iskazao kako je predmetni kredit podigao u svrhu rješavanja stambenog pitanja, kako taj stan koristi isključivo za stambene potrebe, nema firmu ili obrt u njemu. Banku tuženika odabrao je jer firma Dalekovod radi preko nje te su za radnike dali malo bolje uvjete. Nema specifičnih znanja iz područja bankarstva i ekonomije. U banci mu je službenik nakon dogovora koliko mu treba novaca za kredit rekao da se vrati kad bude gotovo ugovor što je i napravio, tada mu je rečeno da mora platiti i naknadu za obradu kredita ali mu nitko nije ništa objasnio zbog čega to mora platiti te koji se sve troškovi podmiruju s tom naknadom. Nije mogao pregovarati o uvjetima kredita, banka ga je dovela pred gotov čin te mu je dala samo ugovor na potpis. Išao je i kod javnog bilježnika na potpis ugovora ali mu ni on nije ništa objašnjavao o tim nakanama. Kredit je sam otplaćivao i to administrativnom zabranom te mu se svaki mjesec skidalo sa plaće. Nije tražio izmjenu neke ugovorne odredbe. Na pitanje kako je onda znao da ne može pregovarati o pojedinim odredbama odgovorio je da je ugovor već došao napisan, da je njemu stan trebao. Izrazio je nezadovoljstvo, ne samo tijekom otplate, već i odmah u početku, jer mu je bankarica koja je radila na njegovom kreditu bila vrlo arogantna, i to u smislu da mu nije ništa htjela objasniti, nije ga je upozoravala na rizike vezano uz ugovor o kreditu. Na pitanje da li je pitao bankaricu na što se specifično odnose troškovi obrade kredita odgovorio je da na sva pitanja koja je postavio u tom periodu je dobivao samo šture odgovore. Ugovor je pročitao. Na pitanje da li je znao koji iznos mora platiti za obradu kredita odgovorio je da mu je to rekla prilikom predaje papira s ugovorom, oko dvije tisuće kuna, te da ga je dovela pred gotov čin i da je jedino mogao odustati od ugovora, a stan mu je trebao. Više se ne sjeća točnog iznosa kredita. Na pitanje da li ga je plaćanje te naknade financijski ugrozilo odgovorio je da je, na daljnje pitanje zašto je onda pristao na takav ugovor odgovorio je da mu je trebao stan gdje će stanovati, na daljnje pitanje zašto nije otišao u drugu banku odgovorio je zato što je njegova firma imala dogovor s tom bankom.
Iz predmetnog Ugovora o kreditu i naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da isti ima sva obilježja potrošačkog kredita obzirom da je korisnik privatna fizička osoba te da je njegova namjena kupnja stana. Iz iskaza tužitelja proizlazi da u procesu realizacije kredita od banke tuženika nije dobio obrazložene odgovore na svoje upite za pojedine dijelove Ugovora dok je za visinu naknade snažno tek kada je ugovor već bio napisan te je tada samo mogao odustati od ugovora, a to mu nije bila opcija jer mu je trebao stan za stanovanje. Stoga je zaključak ovog Suda da tužitelj zapravo i nije mogao pregovarati o odredbi ugovora koji se odnosi na naknade već je to jednostrano u ugovor unijela banka te da se o toj odredbi niti nije moglo posebno pregovarati.
Sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u tužbi te naročito u potvrdu tuženika od 24.09.2024. godine te je utvrdio da je banka naplatila tužitelju naknadu dana 12.07.2007. godine u iznosu od 2.189,05 kuna što prema državnom konverzijskom tečaju iznosi 290,54 EUR. Tuženik je priznao te navode na ročištu održanom dana 10.12.2024. godine.
Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva iz tč. II. istog u iznosu od 290,54 EUR te da je taj iznos tuženik naplatio tužiteljici dana 12.07.2007. godine.
Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. 2 Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 2 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 290,54 EUR EUR/2.189,05 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.07.2007. godine, odnosno od prvog slijedećeg dana od dana kada je taj iznos tužiteljici naplaćen pa do isplate.
Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO- a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).
Nadalje, sve što je naprijed navedeno u odnosu na tč. 2 Ugovora o kreditu se odnosi i na odredbu iz čl. 23 tč. 11 Ugovora o kreditu obzirom da se radi o uopćenoj, nepreciznoj i ne provjerivoj odredbi o kojoj se nje pregovaralo, a sav teret tzv. "ostalih troškova" je stavljen isključivo na jednu stranu i to na teret tužitelja. Takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka tim više što se niti ne određuje koji su to mogući troškovi niti se ne navodi zbog čega bi samo tužitelj kao korisnik kredita iste morao sam snositi. Stoga je sud i takvu odredbu utvrdio ništavom te je odlučio kao u tč. II. izreke ove presude.
Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.
Sud je tužitelju priznao trošak sastava zahtjeva za dokumentacijom od 04.09.2024. godine sa 50,00 EUR (tbr. 36), trošak sastava tužbe od 07.10.2024. godine sa 200 EUR (tbr. 7/1), trošak pristupa na ročište 10.12.2024. godine sa 200,00 EUR (tbr. 9/1), trošak sastava podneska od 26.11.2024. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1) trošak ročišta za objavu sa 100,00 EUR (tbr. 9/3) ili ukupno 750,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 187,50 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 66,36 EUR te za presudu od 66,36 EUR pa sveukupni trošak iznosi 1.070,22 EUR te je taj iznos priznat tužitelju na teret tuženika.
Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 23. prosinca 2024. godine pa do isplate.
Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 23. prosinca 2024. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
