Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: P-605/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Stanko Kuburić, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, dana 20. studenog 2024., nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika Marina Brajka, odvjetnika u Đakovu te punomoćnika tuženika, objavio je dana 23. prosinca 2024. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 514003020- 60010424162/2003 od 13 svibnja 2003 sklopljenog između tužitelja ĐČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 kao banke i glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 301,32 eura, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2003. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 370,29 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana 23. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška u preostalom iznosu.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 514003020-60010424162/03 dana 13. svibnja 2003. godine u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 eura s rokom otplate na 20 godina. Namjena kredita bila je adaptacija kuće. Odredbom čl. 6. st. 1. određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.

1.1. Nesporno je da je predmetna naknada naplaćena dana 12. svibnja 2003. godine u iznosu od 2.270,33 HRK odnosno 301,32 eura.

2. Tužitelj navodi u tužbi da je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kredita nepoštena i ništetna. Tužitelj se poziva na presude suda EU u predmetima C-84/19 i C-224/19 gdje je odlučeno kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim presudama navodi se da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača jer se radi o tipskom ugovoru o kreditu i ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je stoga ista nepoštena. Kako ugovor o kreditu sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva to je tužitelj sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima postavio tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik je istakao prigovor zastare jer je naknada navodno naplaćena 13.05.2003. godine, a tužba je podnesena dana 15.03.2023. godine. Budući da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelju jer isti nije potrošač. Tuženik navodi da je ugovorna odredba čl. 6. st. 1. ugovora o kreditu preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske i poziva se na odredbe čl. 59. st. 1. i 61. st. 1. tada važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva i nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Opreza radi tuženik se protivi isplati zakonskih zateznih kamata navodeći da tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja već bi eventualno imao pravo od dana podnošenja tužbe pod uvjetom kada bi tužbeni zahtjev bio osnovan. Na ročištu dana 20. studenog 2024. godine tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je saslušao tužitelja, izvršen je uvid u ugovor o kreditu, početni otplatni plan, promet po kreditu i potvrdu o promjenama kamatnih stopa.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Tužitelj ĐČ iskazao je da je s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 20.000,00 eura radi adaptiranja kuće. Prilikom sklapanja kredita naplaćena mu je naknada, ali mu nije rečeno što znače ti troškovi i u čemu se sastoje. On je bio zadovoljan iznosom kredita te nije tražio pojašnjenja ugovornih odredbi. Odredba ugovora o naknadi nije mu bila jasna, a na nju nije obraćao pozornost. Kredit je umanjen za plaćenu naknadu.

7. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP) propisano je: (1.) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2.) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3.) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4.) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik tijekom ovog postupka to nije dokazao.

8. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Odredbom članka 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine koja je implementirana u naše zakonodavstvo regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Iz iskaza tužitelja i iz ugovora o kreditu sud je utvrdio da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba za adaptiranje obiteljske kuće, dakle kao potrošač, te je stoga sud odbio kao neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač. Teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku kao kreditoru.

11. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da ga je u banci čekao sastavljeni ugovor te da mu je tamo rečeno da mora platiti naknadu. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o naknadi određena u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu te da o navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora. Sud smatra da je odredba čl. 6. st. 1. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ista je suprotna odredbama čl. 81. ZZP, a time je i ništetna temeljem čl. 87. st. 1. istog Zakona. Stoga je sud presudio kao pod točkom I. izreke.

12. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

13. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

14. Iz prometa po kreditu i potvrde tuženika, a što je i nesporno između stranaka, utvrđeno je da je prije isplate kredita dana 12.05.2003. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.270,33 HRK (1,5% od iznosa kredita), odnosno 301,32 eura.

15. Kako je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi primio novčani iznos od 301,32 eura, odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u toč. II. izreke ove presude to je sud tuženika temeljem čl. 1111. ZOO obvezao na povrat te isplatu navedenog iznosa tužitelju. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 12. svibnja 2003. godine pa su kamate dosuđene tekući od 13. svinja 2003. godine u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO.

16. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Stoga je sud odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

17. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu istom su temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosuđeni nastali parnični troškovi. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura, za ročište održano dana 07. 02.2024. iznos od 50,00 eura, za ročište održano dana 28.10.2024. iznos od 25,00, za ročište održano dana 21.11.2024. iznos od 50,00 eura, te za podneske od 10.03.2024. i 21.10.2024., za svaki podnesak 50,00 eura, odnosno ukupno 275,00 eura. Tužitelju je priznat PDV na navedeni iznos u iznosu od 68,75 eura. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura. Tužitelju je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 370,29 eura, kako je to riješeno u točki III. izreke ove presude. Tužitelju nisu priznati traženi troškovi za raspravu 18.03.2024. jer ista nije održana. Sud nije odlučivao o zahtjevu punomoćnika tužitelja za troškove pristupa na ročište za objavu presude, jer isti još nije dospio.

U Đakovu, dana 23. prosinca 2024. godine

S U D A C

Stanko Kuburić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja

2. Punomoćnik tuženika