Poslovni broj: P-4636/24-8
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MP iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Borna Ninčević, odvjetnik u Karlovcu, protiv tuženik Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Ivana Borne Ninčevića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŽP, odvjetničke vježbenice, dana 23. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 13.1. ugovora o kreditu broj: 51400316, broj partije: 09-179-27711-7 od 10. rujna 2002. godine koji su sklopili tužiteljica MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditor, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: JEDAN CIJELI POSTO) od iznosa kredita.”
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 isplatiti tužiteljici MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 696,51 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25.09.2002. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. godine 31.7.2015. po stopi koja se obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 naknaditi tužiteljici MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 979,64 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 24.7.2024. godine navodi kako su tužitelj i tuženik sklopili dana 10. rujna 2002. godine ugovor o kreditu račun broj: 51400316, broj partije: 09-179-27711-7 kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.651,20 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Tužiteljica je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu kako je gore opisano, a za kupnju osobnog stana. Tužiteljica je u cijelosti ispunila obveze po gore navedenom ugovoru o kreditu. Tuženik je tužiteljici čl. 13.1. predmetnog ugovora o kreditu nametnuo obvezu plaćanja tuženiku naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Tužiteljica ističe kako je predmetna odredba ugovora o kreditu ništetna. Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi naknada za obradu kreditnog zahtjeva jer tuženik nije tužiteljici točno prezentirao koje će ona troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste troškove tužiteljica morala naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Osim toga, navedena odredba se nalazila na tipskom ugovoru i unaprijed je bila formulirana, a takva naknada je tužiteljicu dovela u neravnopravan položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora te kao jača ugovorna strana nepošteno i nezakonito primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i na taj način je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Slijedom svega navedenog, tužiteljica ističe kako je ugovaranje odredbe ovakvog sadržaja u tipskom ugovoru, a o kojoj odredbi tužiteljica kao potrošač nije pojedinačno pregovarala, protivno temeljnim načelima obveznog prava i to prije svega načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 10. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, u daljnjem tekstu: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO-a) te načelu zabrane zlouporabe prava pa je ista ništetna. Temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik je dana 25.09.2002. naplatio od tužiteljice iznos od 696,51 EUR.U tom smislu, tužiteljica ističe kako odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Stoga, tužiteljica potražuje od tuženika povrat iznosa od 696,51 EUR koji je uplatila tuženiku na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljica ističe kako odredba čl. 1115. ZOO-a određuje da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate na iznos od dana stjecanja. Dakle, tužiteljica potražuje od tuženika zatezne kamate na iznos od 696,51 EUR i to od dana 25.09.2002. pa do isplate jer je tuženik nepošteni stjecatelj.
Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava kako osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 696,51 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. S druge strane, naglašava se kako je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023) kreditnim institucijama zabranjeno potrošaču naplatiti (isključivo!) naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prije svega potrebno je istaknuti kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisuje kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno odredbi čl. 3. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, pojedinačne ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.Isto tako, tuženik upire na činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu, u visini od 1,00% od iznosa kredita. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 69.651,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 5.105,42 kuna / 696,51 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, tumačeći odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, nepoštenost pojedine ugovorne odredbe ne uzrokuje svaki oblik neravnoteže, već Direktiva zahtijeva da ona bude značajna. Neravnotežu koja je u tržišnim odnosima uobičajena sudovi ne smiju uzimati u obzir, već samo neravnotežu koja izlazi iz uobičajenih okvira. Obzirom na informiranost tužitelja o obvezi plaćanja predmetne naknade te okolnost da je iznos naknade minimalan u odnosu na isplaćeni iznos kredita, nikako se ne može zaključiti kako je predmetna naknada uzrokovala značajnu neravnotežu ugovornih strana. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Jednako tako, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni, a sve sukladno članku 142. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005, dalje u tekstu: ZOO/05), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 696,51 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 13.1 predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 25. rujna 2002. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 24. srpnja 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Navedeno jasno potvrđuje i sudska praksa. Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine prvenstveno navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a. S tim u vezi isti sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO te da je stoga tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da sporna ugovorna odredba nije utvrđena ništetnom, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. Osim navedenog, tuženik navodi kako je i sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1705/1992 od dana 20. srpnja 1993. godine nastupila zastara za predmetno potraživanje tužitelja, budući je istom odlukom utvrđeno kako zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Dakle, budući je čl. 215. ZOO propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, nesporno je kako je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja sukladno čl. 225. ZOO, obzirom je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena dana 25. rujna 2002. godine. Budući iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1.3.2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što jasno proizlazi iz najnovije sudska praksa odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine. Jednako tako, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom svega navedenog, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.
Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 6-13 spisa), popisni list (list 14 spisa), zemljišnoknjižni izvadak (list 15 spisa), teretni list (list 16 spisa), potvrdu (list 17 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 18-41 spisa), dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 11.12.2024. (list 88-89 spisa).
Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu račun broj: 51400316, broj partije: 09-179- 27711-7 te je utvrdio da je isti škopljen između korisnika kredita i tužiteljice MP te banke i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (dalje PBZ d.d.) dana 09.09.2002. godine. Tim Ugovorom se banka obvezala staviti na raspolaganje iznos od 69.651,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Namjena kredita je bila kupnja stana, redovna kamata 6 %, a rok otplate 240 mjeseci. Odredbom čl. 13.1 je ugovorena odredba: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: JEDAN CIJELI POSTO) od iznosa kredita.”.
U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 11. prosinca 2024. tužiteljica je iskazala kako je predmetni kredit podigla u svrhu kupnje stana. Prilikom podizanja kredita djelatnici banke s kojima je razgovarala joj nisu ništa govorili o tome da će joj biti naplaćena naknada za obradu kredita. Jednostavno je dobila šprancirani ugovor od banke i s njim išla kod javnog bilježnika a niti ju je javni bilježnik upozorio na tu odredbu. Profesor slavistike je i nema stručnih znanja iz područja ekonomije i bankarstva, nitko je u banci nije upozorio da će joj ta naknada biti naplaćena prilikom korištenja kredita. Uopće se ne sjeća da je u tom postupku dobivanja kredita išta čula o toj naknadi. Vjerojatno je pročitala ugovor no izgleda da nije registrirala tu odredbu. Stan koji je kupila koristila je isključivo za stanovanje i nema firmu ili obrt. Kredit je osobno plaćala trajnim nalogom. Nije mogla pregovarati o odredbama kredita već je dobila šprancirani ugovor na potpis koji je mogla prihvatiti ili odbiti. Zaposlena je u Croatia Airlinesu danas kao i u vrijeme kad je dizala kredit te je njena firma imala račun u toj banci i dala polog za nju jer inače ne bi dobila kredit. Zbog toga nije mogla otići u neku drugu banku s tim zahtjevom jer bi je odbili. U banci joj nisu ništa rekli na što se odnose ti troškovi naknade te se ne sjeća da su uopće bili spomenuti.
Iz predmetnog Ugovora o kreditu i naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da isti ima sva obilježja potrošačkog kredita obzirom da je korisnik privatna fizička osoba te da je njegova namjena kupnja stana. Iz iskaza tužitelja proizlazi da ju u procesu realizacije kredita nitko nije upozorio da će navedeni iznos biti naplaćen od iznosa kredita kao naknada i to u vrijeme isplate tog kredita. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da joj u banci nisu ništa rekli na što se odnose ti troškovi nakade te joj iste zapravo nisu niti spomenuli, odnosno banka ju o istima nije obavijestila i dale potpunu informaciju na temelju koje bi tužiteljica mogla zauzeti informirani stav o tom pitanju.
Sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju uz tužbu (list 24 spisa) te naročito u potvrdu tuženika od 18.07.2024. godine kao i priznanje visine zahtjeva od strane tuženika što je učinjeno na ročištu održanom dana 11.12.2024. godine te je utvrdio da je banka naplatila tužitelju naknadu dana 25.09.2002. godine u iznosu od 5.105,42 kuna što prema državnom konverzijskom tečaju iznosi 696,51 EUR.
Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva iz tč. II. istog u iznosu od 696,51 EUR te da je taj iznos tuženik naplatio tužiteljici dana 25.09.2002. godine.
Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. 13.1 Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 13.1 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 13.1 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 696,51 EUR EUR/5.105,42 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.09.2002. godine, odnosno od dana kada je taj iznos tužiteljici naplaćen pa do isplate.
Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO- a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).
Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.
Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 24.07.2024. godine sa 200 EUR (tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 22.10.2024. i 11.12.2024. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak sastava podneska od 02.10.2024. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1) trošak ročišta za objavu sa 100,00 EUR (tbr. 9/3) ili ukupno 900,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR te za presudu od 53,09 EUR pa sveukupni trošak iznosi 979,64 EUR te je taj iznos priznat tužitelju na teret tuženika.
Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 23. prosinca 2024. godine pa do isplate.
Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 23. prosinca 2024. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
