Poslovni broj: UsI-1423/2024-15

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DUBROVAČKO PRIMORJE d.o.o., OIB: 40888070807, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Dariu Obradoviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, OIB: 43539267895, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, [adresa], radi određivanja naknade za eksproprirano zemljište, nakon javne i usmene rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, objavljene 23. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-03/22-01/32, URBROJ: 514-04-02-01- 01/07-23-02 od 7. lipnja 2023.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 18. listopada 2023. protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-03/22-01/32, URBROJ: 514-04-02-01- 01/07-23-02 od 7. lipnja 2023., tužitelj u bitnom navodi kako tužbu podnosi zbog netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne i nepotpune primjene materijalnog prava, te bitnih povreda odredaba upravnog postupka, nakon čega reproducira izreku osporenog rješenja tuženika. Prvenstveno ističe da je tužitelj putem opunomoćenika zaprimio osporeno rješenje 21. rujna 2023., odnosno tek nakon saznanja za postojanje istog iako je tužitelj bio stranka u tom postupku, međutim drugostupanjsko tijelo je očito omaškom u dostavnoj naredbi pobijanog rješenja izostavilo navesti ovdje tužitelja. Ovo usprkos činjenici da je samo drugostupanjsko tijelo u svom obrazloženju navelo da je ovdje tužitelj sudjelovao u prvostupanjskom postupku kao i da je stav drugostupanjskog tijela jasan u pogledu obveznika naknade za predmetne eksproprirane nekretnine, odnosno da bi po njemu Dubrovačko primorje d.d. (pogrešno navedeno trgovačko društvo jer se radi o društvu sa ograničenom odgovornosti, a ne o dioničkom društvu) bio obveznik naknade. Člankom 17. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine br. 20/2010, 143/2012, 152/2014, 94/2016, 29/2017, 110/2021) je propisano da je tužitelj fizička ili pravna osoba koja smatra da su joj prava i pravni interesi povrijeđeni pojedinačnom odlukom, postupanjem javnopravnog tijela, odnosno propuštanjem donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnog tijela u zakonom propisanom roku ili sklapanjem, raskidom ili izvršavanjem upravnog ugovora. Predmetnom odlukom tuženika su zasigurno povrijeđena prava i pravni interesi tužitelja s obzirom da je bio stranka u prvostupanjskom postupku te da je istom odlukom poništeno prvostupanjsko rješenje kojim je Republika Hrvatska određena obveznikom naknade s uputom da bi trebao ovdje tužitelj biti obveznik naknade. Drugostupanjsko tijelo je zauzelo pravno stajalište da činjenica što predmetne nekretnine nisu unesene u temeljni kapital prilikom pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća Dubrovačko primorje p.o. te na temelju članka 6. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije postale vlasništvo republike Hrvatske ne znači da bi Republika Hrvatska bila obveznik naknade, jer da se radi o obvezi društvenog poduzeća „Adria stop“ kao korisnika eksproprijacije koje je prestalo postojati pripadanjem drugom društvenom poduzeću Dubrovačko primorje p.o., a njegov pravni slijednik je na temelju pretvorbe društvenog kapitala trgovačko društvo Dubrovačko primorje d.d. koje ja kao univerzalni pravni slijednik korisnika eksproprijacije obveznik naknade. Drugostupanjsko tijelo je u potpunosti zauzelo pogrešan pravni stav. Naime, ovdje se radi o slučaju gdje je predmetno zemljište eksproprirano na temelju rješenja Općine Dubrovnik, Sekretarijata za upravno-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko- pravne poslove, broj: 02-UP-5221/1-1969 od 30. ožujka 1970. u korist poduzeća za auto moto turizam „Adria stop“ radi izgradnje autokampa u uvali Propratno. Dakle, rješenje Općine Dubrovnik, Sekretarijata za upravno-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove broj: 02-UP-5221/1-1969 od 30. ožujka 1970. je neprovedivo s obzirom da ne postoji titular odnosno korisnik eksproprijacije koji bi mogao temeljem istog rješenja steći pravo vlasništva. Dubrovačko primorje d.o.o. sukladno pozitivnim zakonskim propisima ne može steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i u slučaju da plati naknadu za eksproprirano zemljište, stoga ne može biti niti obveznik naknade za nešto čega ne može postati vlasnik. Dakle, po stajalištu drugostupanjskog tijela tužitelj bi platio nekretnine koje ostaju u vlasništvu fizičkih osoba, a koje ujedno zahtijevaju isplatu naknade za nekretnine koje i nadalje ostaju u njihovom vlasništvu, a što bi predstavljao razlog za oglašavanje ništavosti pojedinačne odluke odnosno podredno ista odluka bi bila nezakonita. Također Dubrovačko primorje d.o.o. ne može steći niti jedno stvarno pravo na predmetnim nekretninama niti temeljem odredbi Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu (Narodne novine br. 50/20) jer iste nekretnine uopće nisu u obuhvatu kampa, pa je stoga i svaki razlog za isplatom naknade izlišan i zakonski neutemeljen. Naime, uvidom u zemljišnoknjižno stanje je razvidno da na istim nekretninama nije upisano nikakvo društveno vlasništvo bilo kojeg društvenog poduzeća odnosno prednika ovdje tužitelja, već su upisane fizičke osobe koje sada traže da im se isplati naknada za nekretnine koje su u njihovom vlasništvu, a na kojima tužitelj zbog zakonskih ograničenja ne može steći pravo vlasništva. Stoga se u ovom slučaju ne može primijeniti odredba članka 46. i 47. Zakona o izvlaštenju na koje se poziva drugostupanjsko tijelo u svom obrazloženju, a kojim odredbama je određeno da naknada za ekspropriranu nekretninu tereti korisnika eksproprijacije odnosno njegovog pravnog slijednika. Ova odredba se odnosi na slučajeve kada je korisnik eksproprijacije odnosno njegov pravni slijednik stekao pravo korištenja odnosno pravo vlasništva ili pak isplatom to može postići, međutim nije primjenjiv u ovom slučaju jer osobe kojima bi se trebala isplatiti naknada ostaju vlasnici istih nekretnina i u istom udjelu, a što je protivno temeljnim odredbama Ustava, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te Zakonu o izvlaštenju. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U predmetnom sporu ovaj sud je rješenjem poslovni broj: UsI-2550/23-6 od 14. studenoga 2023. odbacio tužbu tužitelja jer se osporenim rješenjem ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja, protiv kojeg rješenja je tužitelj izjavio žalbu, nakon čega je Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem poslovni broj: Usž-904/2024- 2 od 18. travnja 2024. poništio citirano prvostupanjsko rješenje i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak, nakon čega je spis dobio novi poslovni broj: UsI- 1423/2024, te se stoga predmetna presuda donosi u izvršenju citiranog rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

4.Zainteresirana osoba iako je rješenjem ovog suda poslovni broj: UsI- 1423/2024-12 od 2. kolovoza 2024. pozvana da sudjeluje u sporu te da u roku od 30 dana dostavi odgovor na tužbu, koje rješenje je uredno zaprimila, međutim nije se uključila u spor niti je do zaključenja rasprave u ovom sporu dostavila odgovor na tužbu.

5.U sporu je održana rasprava 4. prosinca 2024. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

6.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

7.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10.Naime, prvostupanjskim rješenjem Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-05/20- 01/07, URBROJ: 2117-11/8-22-27 od 29. ožujka 2022. Republika Hrvatska obvezana je ovlaštenicima LL i drugima isplatiti naknadu za eksproprirano zemljište čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u korist poduzeća „Adria stop", Dubrovnik, u odgovarajućim iznosima razmjerno utvrđenim suvlasničkim dijelovima, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja sa zakonskim zateznim kamatama tekućih od dana donošenja rješenja pa do isplate, sve pobliže označeno kao pod točkom 1. izreke rješenja.

11.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 943-03/22-01/32, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 7. lipnja 2023. postupajući po žalbi zainteresirane osobe iz ovog spora poništeno je naprijed citirano rješenje prvostupanjskog tijela, te je predmet vraćen tijelu prvog stupnja na ponovni postupak. 12.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li tuženik pravilno i zakonito postupio kada je osporenim rješenjem poništio naprijed citirano prvostupanjsko rješenje uz razloge koje je obrazložio u obrazloženju svog rješenja, konkretno jesu li egzistentni razlozi na kojima tuženik temelji svoj poništavajući akt i poništava to rješenje uz vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, te jesu li okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi razlozi zbog kojih bi osporeno rješenje tuženika bilo nezakonito, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

13.Odredbom članka 46. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12) propisano je da se odredbe ovoga Zakona primjenjuju na započete postupke eksproprijacije u kojima nije, do stupanja na snagu ovoga Zakona, donijeto konačno rješenje i postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako ta rješenja, odnosno odluke budu poništene ili ukinute.

Odredbom članka 47. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12) propisano je da će se odredbe ovoga Zakona glede određivanja naknade za izvlaštene nekretnine odgovarajuće primijeniti i u slučajevima kada je izvlaštenje izvršeno na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujka 1978. godine, ako naknada nije isplaćena do stupanja na snagu ovoga Zakona, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade. Naknada iz stavka 1. ovoga članka tereti korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog slijednika. Prijašnji vlasnik ima pravo podnijeti zahtjev za određivanje naknade u smislu stavka 1. ovoga članka u roku godine dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi zainteresirane osobe poništio naprijed navedeno prvostupanjsko rješenje, to stoga što i ovaj sud nalazi egzistentnim razloge zbog kojih je tuženik osporenim aktom postupio na opisani način, koje razloge je tuženik detaljno elaborirao i izložio u svom rješenju, koji su pak u potpunosti prihvatljivi i ovom sudu, uslijed čega sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

15.Naime, sud prije svega nalazi potrebnim navesti kako prema podacima spisa proizlazi da je ovaj postupak nastavak postupka određivanja naknade koji se vodio pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod brojem I:R: 53/77 i IR 27/78, koji se rješenjem broj: IR 27/88 od 8. lipnja 1994, oglasio nenadležnim, a to rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku, broj: Gž-647/94 od 15. srpnja 1994. te je potom sud spis proslijedio prvostupanjskom tijelu radi određivanja naknade. Nadalje, predmet ovog postupka je određivanje naknade za zemljište koje je eksproprirano na temelju rješenja Općine Dubrovnik, Sekretarijata za upravno-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove, broj: 02-UP-5221/1-1969 od 30. ožujka 1970. u korist poduzeća za auto moto turizam "Adria stop" radi izgradnje autokampa u uvali Prapratno. Prvostupanjsko tijelo je svojim rješenjem obvezalo Republiku Hrvatsku da ovlaštenicima LL i drugima isplati naknadu za eksproprirano zemljište u k. o. [katastarska općina] u korist poduzeća „Adria stop", Dubrovnik, u odgovarajućim iznosima razmjerno utvrđenim suvlasničkim dijelovima, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja sa zakonskim zateznim kamatama tekućih od dana donošenja rješenja pa do isplate. U obrazloženju rješenja navelo da je obveznik isplate naknade Republika Hrvatska iz razloga što predmetne nekretnine u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća Dubrovačko-primorje (pravnog slijednika korisnika eksproprijacije poduzeća Adria stop) nisu procijenjene u vrijednost temeljnog kapitala te su naknadno temeljem odredbi Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije (Narodne novine, broj 92/10), odnosno prema članku 2. točka 11. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu (Narodne novine, broj 50/2020, dalje: ZONPGZ), u vezi s člankom 4. stavak 4. ZONPGZ, kojom je propisano je da je preostalo turističko zemljište vlasništvo Republike Hrvatske, postale vlasništvo Republike Hrvatske. Međutim, navedeno pravno stajalište prvostupanjskog tijela da je u konkretnom slučaju obveznik naknade Republika Hrvatska tuženik nije prihvatio jer je u suprotnosti s izričitim odredbama Zakona o izvlaštenju kao mjerodavnog materijalnog propisa u ovom slučaju, zbog čega tuženik osporenim rješenjem poništava prvostupanjsko rješenje i predmet vraća tijelu prvog stupnja na ponovni postupak, protiv kojeg rješenja tužitelj pokreće predmetni upravni spor.

16.Glede temeljnih, a zapravo i jedinih tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe kako on nikako ne može biti obveznik plaćanja naknade te obrazlaže razloge zbog kojih on ne može biti utvrđen obveznikom plaćanja naknade, za kazati je kako ovaj sud takve prigovore ne nalazi osnovanima, a to iz razloga koji će biti obrazloženi u nastavku obrazloženja ove presude.

17.Naime, imajući u vidu naprijed citirane odredbe članka 46. i 47. Zakona o izvlaštenju nesporno je naknada za ekspropriranu nekretninu koja nije pravomoćno određena, ni isplaćena do stupanja na snagu ovoga zakona, tereti korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog slijednika. Prema podacima spisa, posebno iz izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Dubrovniku, broj: R3- 800/2002 te rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, KLASA: 943-01/96-01/230 od 29. lipnja 1996. proizlazi da je pravni slijednik korisnika eksproprijacije poduzeća „Adria stop" iz Dubrovnika, društveno poduzeće Dubrovačko primorje p. o., a njegov pravni slijednik je na temelju pretvorbe društvenog kapitala trgovačko društvo Dubrovačko primorje d.o.o. Kod izloženog stanja stvari, i prema ocjeni ovog suda tuženik je pravilno cijenio osnovanim prigovor Republike Hrvatske na pogrešno utvrđenu pasivnu legitimaciju, odnosno da nije korisnik eksproprijacije tj. izvlaštenja i slijedom toga da nije obveznik isplate naknade, s tim da osnovanost tog prigovora nedvojbeno proizlazi iz mjerodavnih odredbi članka 46. i 47. Zakona o izvlaštenju te sadržaja izreke i obrazloženja priloženog rješenja o eksproprijaciji Općine Dubrovnik, Sekretarijata za upravno-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove, broj: 02-UP-5221/1- 1969 od 30. ožujka 1970., kojim su u korist poduzeća za auto moto turizam "Adria stop" radi izgradnje autokampa u uvali Prapratno eksproprirane predmetne nekretnine, potvrde Trgovačkog suda u Dubrovniku, broj: R3-800/2002 te rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, KLASA: 943-01/96-01/230 od 29. lipnja 1996., iz kojih proizlazi da je pravni slijednik korisnika eksproprijacije poduzeća „Adria stop" iz Dubrovnika, društveno poduzeće Dubrovačko primorje p. o., a njegov pravni slijednik je na temelju pretvorbe društvenog kapitala trgovačko društvo Dubrovačko primorje d.o.o.

18.Ujedno, sama činjenica da predmetne nekretnine nisu unesene u temeljni kapital prilikom pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća Dubrovačko primorje p. o. te na temelju članka 6. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije postale vlasništvo Republike Hrvatske ne znače da je Republika Hrvatska obveznik naknade. Stoga, sagledavajući navedene statusne promjene i ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjsko tijelo svojim rješenjem pogrešno utvrdilo Republiku Hrvatsku obveznikom naknade za predmetne nekretnine na temelju članka članku 2. točka 11. ZONPGZ, u vezi s člankom 4. stavak 4. ZONPGZ, iz razloga što se taj zakon ne odnosi na određivanje naknade za ekspropriranu imovinu. Naime, u konkretnom slučaju se radi o obvezi društvenog poduzeća „Adria stop" kao korisnika eksproprijacije koje je prestalo postojati pripajanjem drugom društvenom poduzeću Dubrovačko primorje p. o., a njegov pravni slijednik je na temelju pretvorbe društvenog kapitala trgovačko društvo Dubrovačko primorje d.o.o. koje je kao univerzalni pravni slijednik korisnika eksproprijacije obveznik naknade. Prema tadašnjim propisima koji su se odnosili na društvena poduzeća, konkretno članak 187. a Zakona o poduzećima (Službeni list SFRJ, broj 77/88, 40/89, 46/90), odluka o statusnoj promjeni poduzeća u društvenom vlasništvu (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi se u skladu sa statutom. Poduzeća u društvenom vlasništvu nastala podjelom, spajanjem s drugim poduzećem ili pripajanjem drugom poduzeću u društvenom vlasništvu solidarno odgovaraju za obveze poduzeća koja su prestala postojati. Prvostupanjsko tijelo upućuje se na pravno stajalište zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-544/2010-2: „Da bi bilo moguće govoriti o pravnom sljedništvu (univerzalnoj sukcesiji) između dvije pravne osobe potrebno je da je njihova povezanost proizlazi iz koje od statusnih promjena predviđenih ranijim Zakonom o poduzećima (Narodne novine, broj 53/91) i kasnijim Zakonom o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj 111/93), kao primjerice spajanje, pripajanje, podjela.

19.U izloženom stanju stvari, niti po stajalištu ovog suda u konkretnom slučaju obveznik naknade ne može biti Republika Hrvatska kako je pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučeno prvostupanjskim rješenjem. Također, činjenica na koju ukazuje Republika Hrvatska da su predmetne nekretnine na temelju članka 6. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije postale vlasništvo Republike Hrvatske ne može korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog slijednika osloboditi obveze isplate naknade prijašnjim vlasnicima. Činjenica da je poduzeće Dubrovačko primorje s.p.o. Dubrovnik propustilo predmetnu nekretninu unijeti u temeljni kapital prilikom pretvorbe odnosno privatizacije ne utječe na pravo prijašnjeg vlasnika na određivanje i isplatu naknade na teret korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog slijednika kojeg će prvostupanjsko tijelo utvrditi na temelju dokumentacije iz sudskog registra i odluka o statusnim promjenama poduzeća. Slijedom iznijetog, stajalište je i ovog suda kako sadašnji vlasnik Republika Hrvatska ne može biti obveznik isplate naknade, jer predmetno zemljište nije eksproprirano u korist države, niti državnog organa bivše SFRJ čiji je ona pravni slijednik niti je eksproprirano u korist bivše općine Dubrovnik pa se na isplatu naknade ne može obvezati nijednog od pravnih slijednika bivše općine Dubrovnik, već isključivo korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog sadašnjeg pravnog slijednika.

20.Stoga, ovaj sud je u cijelosti suglasan i s uputom koju tuženik u osporenom rješenju daje tijelu prvog stupnja i to da u ponovljenom postupku uključi Dubrovačko primorje d.o.o., čiji pravni prednik društveno poduzeće Dubrovačko primorje je sudjelovao i u ranijem sudskom postupku u svojstvu obveznika naknade, a dijelom i u predmetnom upravnom postupku te da ga upozna sa svim izvedenim dokazima do sada, posebno s procjembenim elaboratom vještaka te nakon saslušanja stranaka i vještaka donese novo meritorno rješenje.

21.Konačno, sud nalazi potrebnim istaknuti kako osporenim rješenjem tuženika tužitelj nije utvrđen obveznikom plaćanja naknade, već je istim poništeno prvostupanjsko rješenje od 29. ožujka 2022. i predmet se vraća tijelu prvog stupnja na ponovni postupak, s tim da sud u cijelosti prihvaća razloge zbog kojih je tuženik postupio na takav način pri čemu je za to dao jasne i argumentirane razloge, u kojim okolnostima sud ne nalazi da bi bilo povrijeđeno bilo koje od načela upravnog postupka, te osporenim rješenjem uopće nije meritorno riješena konkretna upravna stvar jer je tek potrebno u ponovljenom postupku donijeti novo zakonito rješenje i meritorno riješiti konkretnu upravnu stvar uz prethodno zakonito provođenje upravnog postupka u kojem je tijelo prvog stupnja dužno postupiti upravo na način na koji mu je tuženik dao uputu u osporenom rješenju, s kojom uputom je u cijelosti suglasan i ovaj sud, što pak znači da tek treba u ponovljenom postupku utvrditi obveznika plaćanja naknade.

22.Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, odnosno u drugostupanjskom upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja tuženika, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg je tuženik utemeljio svoj akt, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

23.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

24. Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 23. prosinca 2024.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Dariu Obradoviću, odvjetniku u Dubrovniku, Dr. L

[adresa], uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz zapisnik od 4. prosinca 2024., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, [adresa], uz zapisnik od 4. prosinca 2024. i zapisnik o objavi,

- u spis.