REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4023/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TG, iz [adresa]/A3, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri, d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Matka Novinca, odvjetnika i punomoćnika tuženika Dina Miljaka, odvjetnika, dana 23. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 112/05, kreditna partija: 7102838762 od dana 19.08.2005. godine koji su sklopili tužitelj TG, iz [adresa]/3, kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačke banke d.d., Samoborska cesta 145, Zagreb, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju TG, iz [adresa]/3, iznos u visini od 9.647,03 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 1,96 EUR tekuće od 16. studenog 2005. godine do isplate,

- na iznos od 3,58 EUR tekuće od 12. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,08 EUR tekuće od 16. siječnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 23,81 EUR tekuće od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,28 EUR tekuće od 16. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,96 EUR tekuće od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,48 EUR tekuće od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,18 EUR tekuće od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,13 EUR tekuće od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,18 EUR tekuće od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,26 EUR tekuće od 16. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR tekuće od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,52 EUR tekuće od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,29 EUR tekuće od 16. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,53 EUR tekuće od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,39 EUR tekuće od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,65 EUR tekuće od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,86 EUR tekuće od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,07 EUR tekuće od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 49,10 EUR tekuće od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 51,48 EUR tekuće od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 68,87 EUR tekuće od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 68,28 EUR tekuće od 16. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 104,33 EUR tekuće od 16. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 83,33 EUR tekuće od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 88,19 EUR tekuće od 16. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 107,16 EUR tekuće od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 109,13 EUR tekuće od 16. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 101,29 EUR tekuće od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 106,04 EUR tekuće od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 106,29 EUR tekuće od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 120,75 EUR tekuće od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 151,51 EUR tekuće od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 186,50 EUR tekuće od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 221,24 EUR tekuće od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 161,86 EUR tekuće od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 141,88 EUR tekuće od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 143,21 EUR tekuće od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 145,97 EUR tekuće od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 163,21 EUR tekuće od 16. siječnja 2012. godine do isplate, - na iznos od 168,39 EUR tekuće od 16. veljače 2012. godine do isplate,

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

- na iznos od 162,74 EUR tekuće od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 161,89 EUR tekuće od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 164,75 EUR tekuće od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 169,73 EUR tekuće od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 163,52 EUR tekuće od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 161,81 EUR tekuće od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 146,59 EUR tekuće od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 159,71 EUR tekuće od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 165,82 EUR tekuće od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 161,76 EUR tekuće od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 156,89 EUR tekuće od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 155,21 EUR tekuće od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 153,48 EUR tekuće od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 165,60 EUR tekuće od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 147,77 EUR tekuće od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 144,86 EUR tekuće od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 146,60 EUR tekuće od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 144,77 EUR tekuće od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 151,29 EUR tekuće od 16. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 155,51 EUR tekuće od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 157,57 EUR tekuće od 16. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 164,92 EUR tekuće od 16. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 157,50 EUR tekuće od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 149,45 EUR tekuće od 16. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 153,56 EUR tekuće od 16. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 149,98 EUR tekuće od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 144,84 EUR tekuće od 16. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 145,95 EUR tekuće od 16. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 149,62 EUR tekuće od 16. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 152,54 EUR tekuće od 16. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 153,29 EUR tekuće od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 156,43 EUR tekuće od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 160,94 EUR tekuće od 16. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 161,78 EUR tekuće od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 162,44 EUR tekuće od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 162,10 EUR tekuće od 16. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 162,10 EUR tekuće od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 162,10 EUR tekuće od 16. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 162,10 EUR tekuće od 16. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 162,10 EUR tekuće od 16. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 162,10 EUR tekuće od 16. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 162,10 EUR tekuće od 16. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 162,10 EUR tekuće od 16. rujna 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Samoborska cesta 145, Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju TG, [adresa]/3, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015.g. u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplati iznos od 5.629,92 EUR

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015.g. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju TG, iz [adresa]/3, iz Zagreba, parnični trošak u iznosu od 1.516,65 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 112/05 dana 19. kolovoza 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 123.944,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da je dana 08. siječnja 2016. godine sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je konvertiran kredit koji je tužitelj sklopio s tuženikom 2005. godine. Tužitelj navodi da s ništetne i nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kredit iz 2005. godine kojim je ugovorena valutna klauzula i da je u odnosu na nepoštenost i nedopuštenost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu stajalište zauzeto u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.lipnja 2018. i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, a koji se odnosi na pitanje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj ističe kako je s osnova nepoštene primjene valutne klauzule tuženik bez valjane pravne osnove stekao nepripadnu korist koju je tuženik u obvezi vratiti tužitelju. Nadalje navodi da konverzijom kredita nije izgubio

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

pravni interes za pokretanjem postupka u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom sve preplaćene iznose do dana konverzije te razliku glavnice u odnosu na glavnicu koja je isplaćena tužitelju na dan isplate kredita 2005. godine i nedospjele glavnice na dan 30.09.2015. godine. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava tužitelju status potrošača dok tužitelj ne dokaže suprotno, ističe prigovor zastare imajući vidu da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Tuženik nadalje navodi kako je u ovoj pravnoj stvari jedino relevantna činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog Ugovora o kreditu iz 2005. godine i da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa osnovnog ugovora. Navodi da je ZID Zakonom o potrošačkom kreditiranju točno propisano kako se vrši konverzija kredita, pa i način provjere izračuna konverzije. Navodi da su konverzijom kredita iz CHF u EUR isključene od ispitivanja poštenost/nepoštenost sporne ugovorne odredbe i da su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer je zakonodavac uspostavio ravnotežu izmjenom i dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik osporava zahtjev tužitelja iz razloga jer tužitelj nema valjanu pravnu osnovu za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnova preplaćenih tečajnih razlika i kamata niti zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih po tužitelju ugovornih odredbi jer su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik se poziva na odluke Suda EUR, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. Tuženik u odnosu na razlike glavnice ističe kako razlika glavnice nije iznos koji je tužitelj više platio tuženiku već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata na utuženi iznos jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 19.08.2005.g. i Dodatak Ugovoru o kreditu od 08.01.206.g.(list 16-35 spisa), obavijest o izračunu efekata konverzije (list 36-47 spisa), pregled promjene kamatnih stopa i promet po kreditu tužitelja (list 50-76, list 227-266 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda EU (list 96-126, list 317-344, list 355-397 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF te isplate razlike glavnice.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kako u podnesku od 11.12.2023. godine (list 269-281 spisa). Tužitelj u bitnom ističe da ispunjava zakonske pretpostavke propisane čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, te je razvidno da je tužitelj sklopio potrošački ugovor o kreditu i da ima pravni interes voditi ovaj postupak. Osporava istaknuti prigovor zastare. Navodi kako ništetne ugovorne odredbe ne mogu konvalidirati. Tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu.

6. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF).

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 19. kolovoza 2005. godine na iznos od 123.944,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% na rok od 20 godina, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 16-28 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 08. siječnja 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 30-35 spisa).

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao stan za svoje osobne potrebe i njegove obitelji, a u tom stanu i dalje živi, da je trebao kredit, otišao je kod osobne bankarice u poslovnicu tuženika i pitao za savjet koju vrstu kredita da uzme EUR, CHF ili kune i ona je savjetovala kredit u CHF time da su i njegovi prijatelji imali ovu vrstu kredita i isto su mu savjetovali da uzme kredit u CHF jer je najpovoljniji. Iskazuje da mu je bankarica rekla da je kod kredita u CHF najniža kamatna stopa, da je valuta CHF sigurna, a kada je pitao da li će mu se povećati rata zbog promjene tečaja CHF ona je rekla da bi se mogla neznatno povećati mjesečna rata, a što neće utjecati na ugovorni odnos, a u odnosu na kamatnu stopu rekla je da je ista promjenjiva i da je vezana uz CHF. Tužitelj navodi da ga nitko nije upozorio u banci da postoji bilo kakav rizik za sklapanje ugovora o kreditu u CHF, pa niti javni bilježnik kod kojeg je ovjerio potpis. Iskazuje da mu je djelatnica banke sačinila izračun za kredit u EUR i CHF, da je bila velika razlika u otplati mjesečnih anuiteta za kredit u EUR, pa je prihvatio kredit u CHF jer je bila niža rata koju je mogao plaćati. Navodi da je pitao osobnu bankaricu da li mu može porasti otplata kredita, a ona je rekla da može ali neznatno bi rasla rata, bio je svjestan da će ratu otplaćivati u protuvrijednosti CHF na dan plaćanja rate. Nadalje tužitelj navodi da je pročitao ugovor o kreditu prije nego što je isti potpisao, po struci je informatičar, da je razumio sadržaj glavnih ugovornih odredbi, bila mu je jasna visina kamatne stope i da je promjenjiva, vidio je koji je iznos anuiteta koji mora otplaćivati što mu je odgovaralo i da mora predati sredstva osiguranja. Iskazuje da je prihvatio ponudu za konverziju jer je poznato da su oštećeni svi koji su sklopili ugovor u CHF pa je za njega ova konverzija bila jedan vid obeštećenja, da mu je osobna bankarica predala izračun konverzije, utvrđena je preplata i taj iznos mu je vraćen, ali po njegovom mišljenju tuženik mu je vratio puno niži iznos od onoga koji mu je trebala vratiti time da mu je vraćen preplaćeni iznos u smislu da je isti uračunat za buduće

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

otplate rata EUR-o kredita s čime on nije bio zadovoljan tj. da se preplata koristi za buduće rata, ne smatra se obeštećenim u cijelosti. Navodi da nije nikada bio nositelj obrta, niti je osnivač trgovačkog društva, osobno je otplaćivao kredit i još uvijek ga otplaćuje.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo. 9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 19. kolovoza 2005. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužitelj kao korisnik kredita morao prihvatiti ponuđeno jer joj je bila visoka mjesečna rata kredita (iskaz tužitelja). Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 23. svibnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 52.191,56 EUR, da je iznos preplate u visini od 13.101,99 kn, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 2, čl. 3., čl. 4. čl., 5. i čl. 6. Dodatka Ugovora o kreditu, iskaz tužitelja, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope, čl.9.,čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da je dobrovoljno pristao na konverziju kredita.

14. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

15. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 2005. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP- a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

16. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

17. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

18. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

19. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 19. kolovoza 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 123.944,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

20. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 19. kolovoza 2024. (list 291-303 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,50% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,50%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 72.685,79 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 9.647,03 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos,

-ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -6.127,45 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi -813,26 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 42.418,64 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.629,92 EUR,

- iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 52.191,56 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 398.330,06 HRK,

- iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 74.733,94 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 355.911,42 HRK. Razlika između iznosa 398.330,06 HRK i iznosa 355.911,42 HRK je 42.418,64 HRK, - prema Dodatku ugovora o kreditu (list 30-35 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015., te iznosi 13.101,99 HRK što u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 1.738,93 EUR,

- Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita,

- prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR,

- primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (list 42- 46 spisa).

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom izračunu vještaka.

Tuženik ističe da je konverzija provedena sukladno zakonu, stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravom Europske unije i Ustavom Republike Hrvatske. Ostaje kod dosadašnjih navoda koje je isticao u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Nadalje navodi da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata priznato konverzijom. Ujedno ističe da sud treba umanjiti tražbinu tužitelja za utvrđeni iznos od 813,26 EUR s osnova tzv. negativne razlike.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužitelju priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužitelj uplatio s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog prema stajalištu ovog suda pogrešno je stajalište tuženika da bi tužitelj bio dva puta obeštećen za preplaćene iznose.

Nadalje u odnosu na utvrđeni manje uplaćeni iznos od 813,26 EUR s osnova tzv. negativne razlike u smislu da sud umanji tražbinu tužitelja sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

21. Nadalje tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu broj 112/05 od 19. kolovoza 2005. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovoranje valutne kaluzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, a niti javni bilježnik nije ga upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke te je djelatnica tuženika i obavijestila tužitelja da je riječ o stabilnoj valuti CHF.

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja TG, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

23. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 9.647,03 EUR. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke ove presude.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

24. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

25. Tužitelj zahtjeva isplatu iznosa u visini od 5.629,92 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2005. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 74.733,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primjenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2005. godine.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelju nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 5.629,92 EUR. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice.

Nadalje sud ističe kako tužitelj neosnovano navodi da nije ostvario potpunu restituciju jer je nastala razlika u glavnici. Naime ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na stambene kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisana prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužitelj je u trenutku sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu mogao znati visinu kamatne stope za stambene kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužitelju. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na stambene kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR za stambene kredite bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na stambene kredita tuženika bile poznate u razdoblju od 2008. godine do dana konverzije, pa tužitelja nije niti trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa. Tužitelj navodi da nije ostvario potpunu restituciju te da su se primjenjivale više kamatne stope kod izračuna konverzije u kredit u EUR je točna tvrdnja tužitelja, a takvu primjenu kamatne stope propisao je zakonodavac pa kako je riječ o prisilnom propisu za tuženika to je tužitelj mogao znati sve detalje načina izračuna u postupku konvertiranja kredita jer je isto propisano čl. 19.c. ZIDZKP (nepoznavanje zakona ne opravdava tužitelja). Tužitelj je prihvatio izračun konverzije, nije bio prisiljen prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika. Nadalje tuženik je konvertirao glavnicu koju tužitelj nije otplatio na dan konverzije tj. 30.09.2015.g. kako je propisano točkom 1. članka 19.c. ZID ZKP koja glasi:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita".

Tuženik je izvršio konvertiranje kredita CHF u kredit EUR kako je to propisano prisilnim zakonskim propisima, a tužitelj suprotno ne dokazuje, pa slijedom navedenog tužitelj neosnovano zahtjeva razliku glavnice jer bi bila niža glavnica denominirana u valutu EUR da se od početka primjenjivao početni tečaj u CHF. Kako je prethodno navedeno tužitelju u ovoj pravnoj stvari i zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koji tužbeni zahtjev je

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

usvojen time da je uračunat preplaćeni iznos za buduće rate od 50% kako je i propisano zakonom.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.

26. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja uskladio je tužbeni zahtjev podneskom od 12.09.2024.g. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva te se protivi i objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem istoga u odnosu na razliku glavnice, ističe i prigovor zastare.

Sud je cijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:

2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Kaka je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem a tužbu je podnio unutar zastarnog roka to je sud ocijenio kao neosnovan prigovor zastare kao neosnovan.

Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tj. smanjenju tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika povlačenju dijela tužbenog zahtjeva budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a smanjenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Smanjenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice. Slijedom navedenog sud je ocijenio protivljenje tuženika smanjenju tužbenog zahtjeva kao neosnovano.

27. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 23.05.2023. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 11.12.2023. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.06.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 12.09.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), sastav podneska od 03.10.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 11.11.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 23.12.2024. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 3.100,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 775,00EUR, ukupno 3.875,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (26,4% - tužitelj 63,20%, tuženik 36,8%) priznat je trošak u iznosu od 1.023,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 93,65 EUR, ukupno 1.516,65 EUR. Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 11.08.2023.g. i od 13.06.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR svaki (Tbr. 8. točka 3. OT-a), jer isti nisu bili nužan za vođenje postupka.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 23. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

0 2 3

/

2 0 2

3 -

2 1

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku