REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-1306/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Mileni Blagonić kao sucu pojedincu u građansko pravnoj stvari tužiteljice ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

, zastupana po punomoćniku Matiji Milošu, odvjetniku u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu HANŽEKOVIĆ & PARTNERI u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice RK, odvjetničke vježbenice u Puli i punomoćnika tuženika Marka Vrdoljaka, odvjetnika u u Odvjetničkom društvu HANŽEKOVIĆ & PARTNERI u Zagrebu, dana 23. prosinca 2024. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

, isplati iznos od 2.560,03 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 18,83 kn/ 2,50 eur od 2.11.2007.,

- na iznos od 18,83 kn/ 2,50 eur od 2.12.2007.,

- na iznos od 18,83 kn/ 2,50 eur od 2.1.2008.,

- na iznos od 18,83 kn/ 2,50 eur od 2.2.2008.,

- na iznos od 18,83 kn / 2,50 eur od 2.3.2008.,

- na iznos od 18,83 kn/ 2,50 eur od 2.4.2008.,

- na iznos od 18,83 kn/ 2,50 eur od 2.5.2008.,

- na iznos od 18,83 kn / 2,50 eur od 2.6.2008.,

- na iznos od 18,83 kn/ 2,50 eur od 2.7.2008.,

- na iznos od 18,83 kn/ 2,50 eur od 2.8.2008.,

- na iznos od 18,83 kn/ 2,50 eur od 2.9.2008.,

- na iznos od 23,85 kn / 3,17 eur od 2.10.2008.,

- na iznos od 38,28 kn/ 5,08 eur od 2.11.2008.,

- na iznos od 63,42 kn/ 8,42 eur od 2.12.2008.,

- na iznos od 24,15 kn/ 3,21 eur od 1.1.2009.,

- na iznos od 52,47 kn/ 6,96 eur od 1.2.2009.,

- na iznos od 43,85 kn/ 5,82 eur od 2.3.2009.,

- na iznos od 43,85 kn/ 5,82 eur od 2.4.2009.,

- na iznos od 43,85 kn/ 5,82 eur od 2.5.2009.,

- na iznos od 43,85 kn/ 5,82 eur od 2.6.2009.,

- na iznos od 43,85 kn/ 5,82 eur od 2.7.2009.,

- na iznos od 43,85 kn/ 5,82 eur od 2.8.2009.,

- na iznos od 43,85 kn/ 5,82 eur od 2.9.2009.,

- na iznos od 56,92 kn/ 7,55 eur od 2.10.2009.,

- na iznos od 73,76 kn/ 9,79 eur od 2.11.2009.,

- na iznos od 71,78 kn/ 9,53 eur od 2.12.2009.,

- na iznos od 93,61 kn/ 12,42 eur od 2.1.2010.,

- na iznos od 108,32 kn/ 14.,38 eur od 2.2.2010.,

- na iznos od 119,94 kn/ 15,92 eur od 2.3.2010.,

- na iznos od 154,20 kn/ 20,47 eur od 2.4.2010.,

- na iznos od 122,89 kn/ 16,31 eur od 2.5.2010.,

- na iznos od 196,99 kn/ 26,15 eur od 2.6.2010.,

- na iznos od 167,42 kn/ 22,22 eur od 2.7.2010.,

- na iznos od 141,77 kn/ 18,82 eur od 2.8.2010.,

- na iznos od 138,53 kn/ 18.39 eur od 2.9.2010.,

- na iznos od 258,84 kn/ 34,35 eur od 2.12.2010.,

- na iznos od 212,19 kn/ 28,16 eur od 2.1.2011.,

- na iznos od 216,71 kn/ 28,76 eur od 2.3.2011.,

- na iznos od 226,34 kn/ 30,04 eur od 2.4.2011.,

- na iznos od 228,10 kn/ 30,27 eur od 2.5.2011.,

- na iznos od 277,97 kn/ 36,78 eur od 2.6.2011.,

- na iznos od 284,24 kn/ 37,73 eur od 2.7.2011.,

- na iznos od 417,82 kn/ 55,45 eur od 2.8.2011.,

- na iznos od 303,96 kn/ 40,34 eur od 2.9.2011.,

- na iznos od 271,44 kn/ 36,03 eur od 2.10.2011.,

- na iznos od 277,04 kn/ 36,77 eur od 2.11.2011.,

- na iznos od 262,22 kn/ 34,80 eur od 2.12.2011.,

- na iznos od 286,19 kn/ 37,98 eur od 2.1.2012.,

- na iznos od 305,58 kn/ 40,56 eur od 2.2.2012.,

- na iznos od 304,54 kn/ 40,42 eur od 2.3.2012.,

- na iznos od 294,92 kn/ 39,14 eur od 2.3.2012.,

- na iznos od 298,69 kn/39,64 eur od 2.4.2012.,

- na iznos od 311,27 kn/ 41,31 eur od 2.5.2012.,

- na iznos od 297,90 kn/ 39,54 eur od 2.6.2012.,

- na iznos od 301,89 kn/ 40,07 eur od 2.7.2012.,

- na iznos od 286,31 kn/ 38,00 eur od 2.8.2012.,

- na iznos od 283,29 kn/ 37,60 eur od 2.9.2012.,

- na iznos od 299,32 kn/ 39,73 eur od 2.10.2012.,

- na iznos od 293,86 kn/ 39,00 eur od 2.11.2012.,

- na iznos od 300,90 kn/ 39,94 eur od 2.12.2012.,

- na iznos od 279,04 kn/ 37,03 eur od 2.1.2013.,

- na iznos od 280,45 kn/ 37,22 eur od 2.2.2013.,

- na iznos od 302,36 kn/ 40,13 eur od 2.3.2013.,

- na iznos od 282,89 kn/ 37,55 eur od 2. 4.2013.,

- na iznos od 263,66 kn/ 34,99 eur od 2.5.2013.,

- na iznos od 259,28 kn/ 34,41 eur od 2.6.2013.,

- na iznos od 269,45 kn/ 35,76 eur od 2.7.2013.,

- na iznos od 271,63 kn/ 36,05 eur od 2.8.2013.,

- na iznos od 293,15 kn/ 38,91 eur od 2.9.2013.,

- na iznos od 286,19 kn/ 37,98 eur od 2.10.2013.,

- na iznos od 297,33 kn/ 39,46 eur od 2.11.2013.,

- na iznos od 290,77 kn/ 38,59 eur od 2.12.2013.,

- na iznos od 301,31 kn/ 39,99 eur od 2.1.2014.,

- na iznos od 306,78 kn/ 40,72 eur od 2.2.2014.,

- na iznos od 300,03 kn/ 39,82 eur od 2.3.2014.,

- na iznos od 298,53 kn/ 39,62 eur od 2.4.2014.,

- na iznos od 293,41 kn/ 38,94 eur od 2.5.2014.,

- na iznos od 297,19 kn/ 39,44 eur od 2.5.2014.,

- na iznos od 307,32 kn/ 40,79 eur od 2.6.2014.,

- na iznos od 315,06 kn/ 41,82 eur od 2.7.2014.,

- na iznos od 312,73 kn/ 41,51 eur od 2.8.2014.,

- na iznos od 322,23 kn/ 42,77 eur od 2.9.2014.,

- na iznos od 328,90 kn/ 43,65 eur od 2.10.2014.,

- na iznos od 327,22 kn/ 43,43 eur od 2.11.2014.,

- na iznos od 378,15 kn/ 50,19 eur od 2.12.2014.,

- na iznos od 788,16 kn/ 104,61 eur od 2.1.2015.,

- na iznos od 295,24 kn/ 39,19 eur od 2.1.2015.,

- na iznos od 295,24 kn / 39,19 eur od 2.2.2015.,

- na iznos od 295,24 kn/ 39,19 eur od 2.3.2015.,

- na iznos od 295,24 kn/ 39,19 eur od 2.4.2015.,

- na iznos od 295,22 kn/ 39,18 eur od 2.5.2015.,

- na iznos od 295,24 kn/ 39,19 eur od 2.5.2015., pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika radi prebijanja tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, kao i razlike u depozitu i to u iznosu od 2.622,85 HRK zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 12,55 od 09.03.2005. pa do isplate

- kn 20,29 od 08.04.2005. pa do isplate

- kn 29,05 od 07.05.2005. pa do isplate

- kn 22,13 od 10.06.2005. pa do isplate

- kn 36,70 od 08.07.2005. pa do isplate

- kn 34,23 od 09.08.2005. pa do isplate

- kn 8,29 od 09.09.2005. pa do isplate

- kn 16,03 od 08.10.2005. pa do isplate

- kn 19,66 od 09.11.2005. pa do isplate

- kn 14,39 od 13.12.2005. pa do isplate

- kn 17,00 od 10.01.2006. pa do isplate

- kn 28,18 od 09.02.2006. pa do isplate

- kn 36,26 od 08.03.2006. pa do isplate

- kn 47,88 od 07.04.2006. pa do isplate

- kn 43,72 od 09.05.2006. pa do isplate

- kn 46,23 od 08.06.2006. pa do isplate

- kn 52,72 od 08.07.2006. pa do isplate

- kn 50,83 od 10.08.2006. pa do isplate

- kn 47,35 od 08.09.2006. pa do isplate

- kn 48,80 od 07.10.2006. pa do isplate

- kn 53,20 od 08.11.2006. pa do isplate

- kn 50,83 od 09.12.2006. pa do isplate

- kn 63,71 od 06.01.2007. pa do isplate

- kn 64,19 od 07.02.2007. pa do isplate

- kn 62,50 od 08.03.2007. pa do isplate

- kn 70,77 od 06.04.2007. pa do isplate

- kn 92,46 od 08.05.2007. pa do isplate

- kn 93,42 od 07.06.2007. pa do isplate

- kn 104,46 od 06.07.2007. pa do isplate

- kn 96,38 od 10.08.2007. pa do isplate

- kn 93,52 od 07.09.2007. pa do isplate

- kn 103,64 od 06.10.2007. pa do isplate

- kn 101,94 od 08.11.2007. pa do isplate

- kn 92,12 od 07.12.2007. pa do isplate

- kn 80,07 od 08.01.2008. pa do isplate

- kn 74,45 od 08.02.2008. pa do isplate

- kn 45,99 od 12.03.2008. pa do isplate

- kn 56,01 od 08.04.2008. pa do isplate

- kn 88,63 od 08.05.2008. pa do isplate

- kn 82,97 od 07.06.2008. pa do isplate

- kn 79,73 od 08.07.2008. pa do isplate

- kn 97,39 od 08.08.2008. pa do isplate

- kn 81,32 od 09.09.2008. pa do isplate

- kn 57,37 od 08.10.2008. pa do isplate

- kn 14,63 od 06.11.2008. pa do isplate

- kn 53,25 od 11.12.2008. pa do isplate

- kn 3,50 od 09.06.2009. pa do isplate

- kn 4,36 od 09.07.2009. pa do isplate

- kn 0,50 od 07.08.2009. pa do isplate

- kn 13,75 od 08.08.2009. pa do isplate

- kn 2,66 od 09.09.2009. pa do isplate

- kn 10,84 od 08.10.2009. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika radi prebijanja tražbine u iznosu od 846,34 CHF, odnosno 5.551,32 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 5,55 izraženo u kn 34,50 od 02.11.2011. pa do isplate

- CHF 5,54 izraženo u kn 33,87 od 02.12.2011. pa do isplate

- CHF 5,53 izraženo u kn 34,26 od 02.01.2012. pa do isplate

- CHF 5,52 izraženo u kn 34,69 od 02.02.2012. pa do isplate

- CHF 5,50 izraženo u kn 34,58 od 02.03.2012. pa do isplate

- CHF 5,48 izraženo u kn 25,52 od 02.04.2012. pa do isplate

- CHF 5,46 izraženo u kn 34,12 od 02.05.2012. pa do isplate

- CHF 5,45 izraženo u kn 34,25 od 02.06.2012. pa do isplate

- CHF 5,44 izraženo u kn 34,01 od 02.07.2012. pa do isplate

- CHF 5,42 izraženo u kn 33,89 od 02.08.2012. pa do isplate

- CHF 5,41 izraženo u kn 33,66 od 02.09.2012. pa do isplate

- CHF 5,40 izraženo u kn 33,26 od 02.10.2012. pa do isplate

- CHF 5,37 izraženo u kn 33,46 od 02.11.2012. pa do isplate

- CHF 5,36 izraženo u kn 24,96 od 02.12.2012. pa do isplate

- CHF 5,34 izraženo u kn 33,39 od 02.01.2013. pa do isplate

- CHF 5,32 izraženo u kn 32,71 od 02.02.2013. pa do isplate

- CHF 5,31 izraženo u kn 33,01 od 02.03.2013. pa do isplate

- CHF 5,29 izraženo u kn 32,98 od 02.04.2013. pa do isplate

- CHF 5,28 izraženo u kn 32,70 od 02.05.2013. pa do isplate

- CHF 5,26 izraženo u kn 31,98 od 02.06.2013. pa do isplate

- CHF 5,24 izraženo u kn 31,63 od 02.07.2013. pa do isplate

- CHF 5,23 izraženo u kn 31,81 od 02.08.2013. pa do isplate

- CHF 5,20 izraženo u kn 31,88 od 02.09.2013. pa do isplate

- CHF 5,19 izraženo u kn 32,27 od 02.10.2013. pa do isplate

- CHF 5,17 izraženo u kn 31,93 od 02.11.2013. pa do isplate

- CHF 5,15 izraženo u kn 31,92 od 02.12.2013. pa do isplate

- CHF 5,13 izraženo u kn 31,88 od 02.01.2014. pa do isplate

- CHF 36,69 izraženo u kn 229,73 od 02.02.2014. pa do isplate

- CHF 36,52 izraženo u kn 229,66 od 02.03.2014. pa do isplate

- CHF 36,36 izraženo u kn 227,96 od 02.04.2014. pa do isplate

- CHF 36,20 izraženo u kn 225,71 od 02.05.2014. pa do isplate

- CHF 36,04 izraženo u kn 224,09 od 02.06.2014. pa do isplate

- CHF 35,87 izraženo u kn 223,56 od 02.07.2014. pa do isplate

- CHF 35,71 izraženo u kn 224,04 od 02.08.2014. pa do isplate

- CHF 35,54 izraženo u kn 224,84 od 02.09.2014. pa do isplate

- CHF 35,37 izraženo u kn 224,08 od 02.10.2014. pa do isplate

- CHF 35,20 izraženo u kn 223,64 od 02.11.2014. pa do isplate

- CHF 35,03 izraženo u kn 223,64 od 02.12.2014. pa do isplate

- CHF 34,85 izraženo u kn 221,87 od 02.01.2015. pa do isplate

- CHF 34,68 izraženo u kn 255,12 od 02.02.2015. pa do isplate

- CHF 34,50 izraženo u kn 248,69 od 02.03.2015. pa do isplate

- CHF 34,32 izraženo u kn 250,94 od 02.04.2015. pa do isplate

- CHF 34,14 izraženo u kn 246,56 od 02.05.2015. pa do isplate

- CHF 33,97 izraženo u kn 249,21 od 02.06.2015. pa do isplate

- CHF 33,79 izraženo u kn 245,65 od 02.07.2015. pa do isplate

- CHF 33,60 izraženo u kn 240,73 od 02.08.2015. pa do isplate

- CHF 33,42 izraženo u kn 232,94 od 02.09.2015. pa do isplate

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANKA d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da isplati tužiteljici ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , parnični trošak u iznosu od 2.659,85 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan. r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 454,10 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 17.2.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102244121, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.250,00 CHF prema uvjetima i rokovima kako je određeno predmetnim Ugovorom. Tužitelj navodi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, kao i ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što je već sve utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Spomenute presude Trgovačkog suda u Zagreba i Visokog trgovačkog suda RH kojima se utvrđuje ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka obvezujuće su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, a kako ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, tužitelj ima pravo na isplatu razlike koju je pretplatio po osnovi promjenjive kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka. Navodi da su stranke 3.2.2016. sklopile Aneks ugovoru u kreditu broj 5102244121 kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novoutvrđenom glavnicom, novom kamatno stopom i novom visinom anuiteta. Tužitelj smatra da iako su tim dodatkom ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da kao korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi u iznosu od 23.772,29 HRK SPP, a koji se iznos odnosi na neosnovano naplaćene kamate i neosnovano stečene tečajne razlike.

2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje isplatu iznosa od 19.288,56 HRK SPP, odnosno sada 2.560,03 EUR SPP.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i to s više osnova. Ističe prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima jer se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima radi naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Ističe da su stranke 3.2.2016. sklopile aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15. Tim aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu, bez značajne obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu, određeno strukturirano u čl. 6. aneksa, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.9.2019., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanjem aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja tih provjeravanja tih informacija, te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik ističe da je cjelokupni postupak konverzije proveo u skladu sa odredbama ZIDZPK/15. Ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, tako da se ima smatrati EUR-skim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanom tužiteljevu tužbu. Negira učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi je li u fazi pregovaranja prije sklapanje ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute i je li bio upozoren na posljedice porasta te valute. Napominje da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, kroz odredbe ugovora, zatim dokumentom naziva Informacija, kao i kroz brošure, reklamne materijale i u razgovoru sa službenicima banke. Ističe da banka nije ostvarila nikakav ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Navodi da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Navodi da je tužitelj kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Navodi da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, da je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Stoga da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Osporava tijek utuženih zakonskih zateznih kamata. Ističe prigovor radi prijeboja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika spram tužitelja na ime anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja u ukupnom iznosu od 2.492,43 kuna SPP. Predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prebijanje tražbine tužitelja s tuženikovom, ako utvrdi da postoji tražbina tužitelja. Nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik uređuje prigovor radi prebijanja na iznos od 2.622,85 HRK SPP i iznos od 846,34 CHF SPP (5.551,32 HRK SPP).

4. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/514000607-5102244121 od 17.2.2005. (8-11), aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102244121 od 3.2.2016. (12-13), otplatna tablica (14-20), plan otplate (21-24), pregled prometa po partiji kredita (25-32), obavijesti o povećanju kamatne stope, obavijest o promjeni kamatne stope (33-35), otplatni planovi (33-46), obavijest o usklađivanju kamatne stope (47), obavijest o kreditu (48), otplatni plan (48-49), pregled prometa po partiji kredita (76-91), aneks broj 1 o kreditu broj 5102244121 od 3.2.2016. (92-95), ugovor o kreditu od 17.2.2005. (96-99), otplatni plan (100-102), obavijest o izračunu konverziji kredita (103-106), izračun konverzije kredita (107- 110), specifikacija uplata po kreditu (111-116), obrazac za prihvat izračun konverzije (117), promotivni materijal tuženika (150-172,178), dopis HMB-a od 7.6.2013. (180- 182), obrazac VR-1 (183), priopćenje za javnost od HMB-a od 21.1.2015. (184-195), devizna pozicija u CHF (196), obavijesti o promjeni kamatne stope i otplatni planovi (197-204), metodologija utvrđenja promjene kamatnih stopa na kredita i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (205-211), obavijest o usklađivanju kamatne stope (212), priopćenje za javnost HMB-a 16.3.2015. (213-214), čita se iskaz svjedoka ČKZ, tužiteljice kao parnične stranke, nalaz i mišljenje vještaka Marina Rameše od 17.10.2021. (380-399), dopuna nalaza i mišljenja vještaka Marina Rameše od 3.5.2024. (482-487).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan, a prigovor tuženika radi prijeboja je u cijelosti neosnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 17.2.2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102244121, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 3.250,00 CHF protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju na dan puštanja kredita u tečaj (čl.2.); da će povrat obveza iz ugovora o kreditu (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate u slučaju zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke (čl. 7.2.); da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,300% godišnje (čl. 8.1.); da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke (čl. 8.2.); da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu te je ista iznosila u razdoblju od 18.2.2005. do 1.1.2008. 5,30%, od 2.1.2008. do 1.4.2009. 5,55%, od 2.4.2009. do 1.10.2010. 5,90%, od 2.10.2010. do 1.5.2011. 5,65%, od 2.5.2011. do 1.10.2011. 5,35%, od 2.10.2011. do 1.1.2014. 5,00%, od 2.1.2014. do 30.9.2015. 3,23%; da su stranke izvršile konverziju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da su 3.2.2016. sklopile Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102244121 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno odredbama ZIDZPK.

7. Sporno je radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva, može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ima li tužitelj pravo na restituciju i unatoč izvršenoj konverziji kredita, je li osnovan prigovor tuženika radi prebijanja.

8. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 17.2.2005.

9. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

- odredba članka 96. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

- odredba članka 99. kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

- odredba članka 100. kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- odredba članka 101. kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

- odredba članka 102. kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Iz iskaza svjedoka ČKZ utvrđeno je da je tijekom 2005. godine radila kao kreditni savjetnik kod tuženika, a njezin posao obuhvaćao je primanje klijenata i obrada njihovih kreditnih zahtjeva. To je obuhvaćalo predočavanje klijentima kondicija i uvjeta koji su bili aktualni za odobravanje kredita, a radila je na namjenskim i nenamjenskim kreditima, kreditima za kupnju automobila i slično. Radila je i na kreditima koji su se odobravali za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora. Sjeća se tužiteljice. Međutim tužiteljica je kod nje bila samo radi potpisivanja ugovora. Prvi razgovor sa tužiteljicom nije obavila sa njom, već je svjedokinja dobila gotov predmet, obradila ga i potom zvala tužiteljicu radi potpisivanja kod javnog bilježnika. Tužiteljica je razgovor obavila najprije sa nekim iz njihovog menadžmenta, ne zna da li sa regionalnim direktorom ili sa nekim drugim. Konkretno sa tužiteljicom nije obavila razgovor vezano za kreditne uvjete, a može reći kako smo u to vrijeme uobičajeno radili. Dakle u tom razgovoru klijentu je pojašnjavala koje vrste kredita banka nudi, u kojim valutama, ročnost, koje se naknade plaćaju, osiguranje kredita, iznos kamatne stope, uvjete plaćanja, odnosno da se kredit plaća u anuitetima po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, a ukoliko je kredit u kunama onda je uvijek isti iznos. Što se tiče kamatne stope da se radi o promjenjivoj stopi koja se može izmijeniti odlukom banke, te da li postoji naknada za prijevremenu otplatu. Također klijentima je predočavano koju dokumentaciju moraju dostaviti radi odobravanja kredita, u ovom slučaju vlasnički list i troškovnik kojim se pravda kredit. Isto tako s klijentima se dogovarao način plaćanja anuiteta, hoće li se plaćati direktno na šalteru banke, putem trajnog naloga ili putem poslodavca, administrativnom zabranom. U to vrijeme osim u CHF banka je odobravala stambene kredite u eurima i kunama, a kamatne stope su bile različite. Kamatna stopa je na ovakve kredite u eurima bile nešto veće, a u kunama najveće. Tužiteljica je u to vrijeme kredita prema njezinim saznanjima bila sutkinja ovog suda. Od poslodavca su imali upute kako moraju voditi razgovore sa klijentima, što sve moraju naglasiti. Prema uputi poslodavca, klijentima su morali uručiti prilikom razgovora letke za sve tri vrste kredita, letak u kojem se objašnjavala valutna klauzula, kao i letak sa grafičkim prikazom kretanja tečaja valute CHF-a i eura. Letak o valutnoj klauzuli je sadržavao grafički prikaz koji je objasnila.

12. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da se uopće ne sjeća svjedokinje ČKZ, ne znam je li sa njoj obavila razgovor prilikom odobravanja kredita jer je prošlo je 16 godina od zaključenja ugovora o kreditu. Sjeća se da joj je u tom razdoblju trebalo 150.000 kuna radi adaptacije obiteljske kuće i da se radi toga obratila Erste banci. Sjećam se da su joj rekli da imaju takve kredite u eurima, CHF i kunama i da im je najpovoljniji proizvod kredit u CHF jer ima najmanju kamatnu stopu. Nije točna tvrdnja svjedokinje da je dobila bilo kakav letak o valutnoj klauzuli, niti jedobila bilo kakav letak o volatilnosti CHF ili eura, jer bi se u tom slučaju se svakako ili obratila nekome za mišljenje ili svakako vagala koji kredit je povoljniji i sigurniji. Svakako da ju je na to netko upozorio i dao joj kakve podatke, sigurno ne bi zaključila ugovor sebi na štetu. Bez obzira na njezinu struku, u financijskom i ekonomskom smislu je prosječan građanin i kada sam u ugovoru vidjela kako je navedeno da se radi o čvrstoj valuti i kako joj je to predočeno kao najpovoljniji kredit, smatrala je ako i dođe do nekih promjena tečaja da to svakako neće biti do tolikih visina kao što se dogodilo. Do pred par godina svatko tko je imao potrebu za kreditom pa tako i ona, došao bi u banku i predočio banci koliko mu je novaca potrebno, a banka je predočila što od kredita oni nude i tu nije bilo pregovaranja, već je bio sistem ili prihvati ili odbij. Vezano za kamatnu stopu rečeno joj je u banci da je ona promjenjiva, međutim nitko je nije upozorio o čemu će ona ovisiti, hoće li se mijenjati, kako će se i temeljem čega formirati. Koliko se sjeća početni anuitet je bio 1.000 kuna a kasnije se to povisilo na nekih 1.300 kuna ili 1.400,00 kuna mjesečno. Kamata je u jednom trenutku čak bila niža, međutim tečaj se povisio pa se to izgubilo, a što se kasnije s kamatom događalo više se ne sjeća, ali sigurno postoje podaci banke. U banci su joj rekli da imaju takve kredite u eurima i kunama, budući da im je rekla da treba 150.000 kuna, međutim predočili su joj da je najpovoljniji kredit u CHF, jer ima nanižu kamatu pa dalje nije za ostale kredite pitala. S obzirom da je prošlo 16 godina, zna da je bila u poslovnici u Cisccutijevoj na katu, ali se ne sjeća s kime je razgovarala. Rečeno joj je da je kredit u valutnoj klauzuli, jasno joj je što to znači, da je to protuvrijednost u kunama, ali je nitko nije upozorio da će tečaj CHF značajno porasti u odnosu na onaj tečaj koji je tada bio. Nije se u drugim bankama raspitivala i nije bila klijent Erste banke. Sjeća se da sam čula od kolega sudaca, odvjetnika, o kredima u CHF i mnogi su od njih uzimali takve kredite. Nakon toga nije uzimala drugi kredit, a ovaj kredit je zatvorila. U vrijeme zaključenja ugovora bila je kaznena sutkinja Županijskog suda u Puli-Pola. Sjeća se u tom razdoblju da se za više njezinih kolega upravo nudilo kredite u švicarcima. 2011. je postala odvjetnica.

13. Sud prihvaća iskaz svjedoka ČKZ, jer je iskazivala životno i logički uvjerljivo, međutim smatra da njezin iskaz nije relevantan za ovaj spor jer ova svjedokinja nije sudjelovala u pregovaranju prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom, pa se iz njezinog iskaza ne mogu utvrdit relevantne činjenice o pregovranju sa tužiteljicom u vezi spornih ugovornih odredbi.

14. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljici, jer je isti u cijelosti životan i logičan. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovor jer je kredit uzela radi adaptacije djela obiteljske kuće te da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo.

15. U odnosu na prigovor tuženice u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženice nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Č od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

16. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan. 17. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelji ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu, da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

18. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102244121 od 3.2.2016. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

19. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečaja u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102244121 od 3.2.2016. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate od 4.792,41 HRK za koju je umanjena tužiteljeva obveza po konvertiranom kreditu na način da će se navedeni iznos koristiti za podmirenje 50% budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti.

20. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav izrazio je VSRH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.

21. Ne prihvaća se stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz članka 502.a stavka 1. ZPP da je i tuženik Erste & Steiermarskische Bank d.d., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnika kredita, sve u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008.

22. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku (a tuženik je bio i Erste & Steiermarskische Bank d.d.) podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., te navedene odluke donesene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu štete ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502. stavka 1. ZPP.

23. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv tuženika Erste & Steiermarskische Bank d.d., a tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom članka 502.c ZPP, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Konačno – o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

25. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik Erste & Steiermarskische Bank d.d., povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu.

26. Opravdano je ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

27. Test poštenosti te ugovorne odredbe proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 96. do 102. ZZP/07).

28. Stoga su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli iz čl. 2. čl. 7. protivne načelu savjesnosti i poštenja, a kao takve nepoštene odredbe iste su ništetne temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007). Takve ugovorne odredbe ništetne su i sukladno čl. 3., 4. i 6. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu ZOO/05).

29. Odredbom čl. 322. ZOO/05 je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako su odredbe čl. 7.3. i 8.2. predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva iste su ništetne, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev.

30. Valja posebno istaknuti i kako neovisno o tome što je ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, nije moglo solemnizirano biti nešto što među strankama nije ugovoreno. Također, ugovor treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO/05, u korist tužitelja, obzirom je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženik, pritom tužitelj nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli.

31. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a stranke se u posebnim parnicama za naknade štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe kada je utvrđena povreda kolektivnih prava i interesa te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno tome ovaj je sud vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te se stoga nije upuštao u daljnje obrazlaganje prigovora tuženika zbog kojih i nadalje smatra da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništetne, već se u cijelosti prihvaćaju i na ovaj spor primjenjuje utvrđenja iz citiranih odluka donesenih u kolektivnom sporu, u kojem je i tuženik sudjelovao.

32. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).

33. Tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja sud smatra neosnovanim.

34. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

35. U protivnom, kada se dakle ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa, neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

36. Osim toga, tužitelj je opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

37. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

38. Prema pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

39. Obzirom da je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12.6.2019., to do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05, pa je prigovor zastare valjalo odbiti kao neosnovan.

40. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Marinu Rameši.

41. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 20.10.2021. utvrđeno je da je u tuženom razdoblju, od početka otplate do 01.10.2011, uslijed povećanja kamatne stope, tužitelju zaračunato 260,98 CHF više anuiteta nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije mijenjala, što iznosi 1.263,20 kuna po početnom tečaju, odnosno 1.318,15 kuna po važećem tečaju na datume dospijeća pojedinih rata. U tuženom razdoblju, uslijed porasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, tužitelj je platio 19.046,49 kuna više anuiteta nego što bi platio da se početni tečaj nije mijenjao. Sveukupna preplata (pozitivna razlika) po kamati i tečaju, iznosi 20.351,54 kuna. Ostatak duga na datum konverzije, pod pretpostavkom početnih parametara iznosi 13.871,87 CHF, te se odnosi na nedospjelu glavnicu. U odnosu na stanje koje je iskazao tuženik, a koje iznosi 18.678,77 CHF, ovako izračunat ostatak duga manji je za 4.806,90 CHF, a što iznosi 23.265,89 HRK prema početnom tečaju. Nadalje, Tuženik je konverzijom pretvorio tu glavnicu u glavnicu u eurima, te je ona iznosila 12.867,14 EUR, što prema važećem tečaju iznosi 98.203,02 HRK. Ako se od toga odbije iskazana preplata od 4.792,41 HRK, preostali neto iznos kojeg je tužitelj bio dužan otplaćivati, prema navedenom aneksu bio je 93.410,61 HRK, što je za 26.269,38 HRK više nego da je kredit otplaćivan primjenom početnih parametara. Tuženik je prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužitelja u kunama, a obzirom da su iste konvertirane u EUR, na taj se način eliminira utjecaj CHF valutne klauzule. U traženom je razdoblju od 02.04.2005. do 02.11.2009, uslijed pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, tužitelj platio 2.622,85 kuna manje anuiteta nego što bi platio da tečaj CHF nije padao u odnosu na početni tečaj. U razdoblju od početka otplate do konverzije, uslijed smanjenja kamatne stope u dijelu razdoblja, tužitelju je zaračunato 846,34 CHF manje anuiteta nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije smanjivala, što iznosi 4.096,36 kuna po početnom tečaju, odnosno 5.551,32 kuna po važećem tečaju na datume dospijeća pojedinih rata.

42. Tužitelj je na provedeno vještačenje nije imao primjedbi, dok je tuženik imao primjedbi na matematički obračun vještaka jer je potrebno korigirati izračun pozitivnih tečajnih razlika u razdoblju od 1.2.2015. do konverzije sukladno fiksnom tečaju 1 CHF = 6,39 HRK, a ustrajao je i na prigovorima pravne prirode.

43. Vještak Marin Rameša je u dopuni nalaza i mišljenja od 7.5.2024. korigirao izračun pozitivnih tečajnih razlika u razdoblju od 1.2.2015. do konverzije sukladno fiksnom tečaju 1 CHF = 6,39 HRK, prema kojem ukupno u utuženom razdoblju pozitivne tečajne razlike iznose 17.983,51 HRK, dok pozitivne razlike po osnovi promjene kamatne stope iznose 1.305,05 HRK, odnosno ukupno 19.288,56 HRK. 44. Nakon dopune financijskog vještačenja, stranke nisu više imale primjedbi na provedeno vještačenje.

45. Sud u cijelosti prihvaća provedeno financijsko vještačenje, budući je isto izrađeno stručno i objektivno, te je vještak u dopuni nalaza i mišljenja otklonio primjedbe tuženika.

46. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužitelj anuitetno preplatio tuženici na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

47. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Č protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

48. Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

49. Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.

50. Dakle, iako tuženik tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO. 51. Tuženikov prigovor radi prebijanja, kojim tuženik traži da sud utvrdi postojanje njegove tražbine spram tužitelja u iznosu od 2.622,85 HRK i iznos od 846,34 CHF (5.551,32 HRK) sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime manje plaćenih anuiteta zbog nižeg tečaja i niže kamatne stope, nije osnovan.

52. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne i ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo. 53. Povrh navedenog, ističe se da tuženik nije uopće elaborirao i obrazložio na temelju čega smatra da bi mu predmetni iznosi pripadali, jer utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi i primjena početne kamatne stope i početnog tečaja pri izračunu tražbine tužitelja, ne može dovesti automatizmom do zaključka da je prigovor tuženika osnovan i da tuženik ima pravo na isplatu manje plaćenog. Ovaj je sud stava da tuženik svoju tražbinu mora utemeljiti na konkretnom pravnom institutu, a što u ovom postupku ne čini, već istu temelji posljedično na argumentaciji tužitelja. Međutim, njihove su pozicije prilikom sklapanja ugovora bile u mnogočemu drugačije pa tako tuženik nije niti naveo, a niti dokazao da bi primjena predmetnih ništetnih odredaba dovela do očitog nesrazmjera u ispunjenju obveza na štetu banke.

54. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama ili ih eventualno staviti u prijeboj, jer tužitelj nije stekao ništa od tuženika. Upravo suprotno, tuženik je stekao od tužitelja dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećanu kamatnu stopu i povećani tečaj, a koje je postupanje tuženika utvrđeno ništetnim.

55. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

56. Slijedom navedenog, tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan te je odlučeno kao u izreci presude. Shodno tome, sud nije posebno cijenio dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji se odnosi na tzv. negativne razlike.

57. Slijedom svega navedenog valjalo je u usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja s osnova pretplate kamate i tečaja u iznosu od 19.288,56 HRK, odnosno sada 2.560,03 EUR, sve temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, dakle one iznose koje je tužitelj pretplatio u razdoblju od zaključenja ugovora do otplate kredita.

58. Neosnovan je prigovor tuženika u pogledu tijeka utužene zakonske zatezne kamate, jer se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO/05 kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

59. Kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj.

60. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc, a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužitelj izvršio isplatu po ništetnim ugovornim odredbama kada je počela teći i zastara koja je prekinuta podnošenjem tužbe i počela iznova teći od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu.

61. Stoga su tužitelju su priznate zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno nalazu i mišljenju vještaka i čl. 1115. i čl. 29. ZOO/05.

62. Nije prihvaćen dokazni prijedlog tuženika čitanjem iskaza gđe. ĆK, jer tužitelj na to nije pristao. Ne radi se o dokazu koji je utemeljen na načelu neposrednosti i kontradiktornosti. Prema odredbi iz čl. 243. i 244. ZPP-a svjedoci se saslušavaju neposredno pred sudom. Stoga se pisani iskaz svjedoka koji nije saslušan neposredno, može pročitati samo uz suglasnost obje parnične stranke

63. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj je povukao tužbeni zahtjev za iznos od 454,10 EUR SPP, a tuženik se povlačenju nije protivio pa je sukladno odredbi iz čl. 193. st. 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao u rješenju.

64. Tužitelju je parnični trošak priznat temeljem odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/13, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, u daljnjem tekstu Tarife).

65. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe 100 bodova prema tbr. 7.1; za sastav podnesaka od 20.4.2020., 18.2.2022., 5.2.2024. i 27.5.2024. po 100 bodova prema tbr. 8.1.; za zastupanje na ročištima od 10.6.2020. i 20.4.2021. po 50 bodova prema Tbr. 9.2.; za zastupanje na ročištima od 13.9.2021., 5.2.2024. i 2.12.2024. po 100 bodova prema Tbr. 9.1.; odnosno ukupno 900 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% iznosi 2.250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 78,04 EUR, pa ukupni trošak tužitelja iznosi 2.659,85 EUR.

66. Tužitelju nije priznat trošak kopiranja spisa u iznosu od 13,27 EUR, jer iz dokaza u spisu ne proizlazi da je imao taj trošak. Nije mu priznat ni trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj na temelju odredbe iz čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

67. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli, 23. prosinca 2024.

Sudac

Milena Blagonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- Pun. tužitelja

- Pun. tuženika