Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-1607/2022-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Vojislav Popović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženih 1. FĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica DĐ, odvjetnica u [adresa], i 2. HĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. lipnja 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnice 1. tuženog FĐ, a u odsutnosti uredno pozvanog 2. tuženog HĐ, **.**.2024.

presudio je

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženima da tužiteljici isplate iznos od 38.500,00 eura i zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos počev od 15. travnja 2010. pa do isplate po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženima da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi parnični trošak 1. tuženom FĐ od 13.500,00 eura (trinaest tisuća petsto eura), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 23. prosinca 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

riješio je

Odbija se prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere sljedećeg sadržaja:

"Radi osiguranja novčane tražbine tužiteljice u iznosu od 38.500,00 eura i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos počev od 15. travnja 2010. pa do isplate po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena te troškova parničnog postupka određuje se privremena mjera

zabranjuje se tuženom FĐ otuđenje ili opterećenje nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], zk. ul. br [broj ZK uloška] poduložak br: 458 k. o. [katastarska općina], te zk. ul. br: [broj ZK uloška] poduložak br: 17004 k. o. [katastarska općina] uz zabilježbu te zabrane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci.

Ova privremena mjera trajat će do potpunog namirenja novčane tražbine predlagatelja."

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu 16. siječnja 2014. u kojoj navodi da je 10. veljače 2010. bila vlasnica stana u prizemlju stambene zgrade izgrađene na katastarskoj čestice [katastarska čestica] upisanoj zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška], [broj poduloška] katastarske općine [katastarska općina]. Kako se našla u poteškoćama da je odlučila putem G.A. Boss d.o.o. prodati predmetni stan. Dana 25. veljače 2010. da se zadužila kod Ekonomske analize d.o.o. u iznosu od 14.500,00 kuna, s tim da je morala omogućiti osiguranje povrata ovog iznosa prijenosom prava vlasništva prethodno opisane nekretnine. Umjesto navedenog ugovora o osiguranju Ekonomska analiza d.o.o. da joj je, s namjerom izigravanja i ostvarenja nepripadajuće imovinske koristi, dala na potpis ugovor o kupoprodaji koji je potpisala. Ta isprava da sadrži neistinit dio kojim bi tužiteljica bila prodavatelj, a Ekonomska analiza d.o.o. kupac, te da je kupac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 400.000,00 kuna. Ekonomska analiza d.o.o. da je temeljem tog uknjižena kao vlasnik stana koji je bio predmet prodaje. Ekonomska analiza d.o.o. da je putem G.A. Boss d.o.o. pronašla kupca za predmetni stan i dana 23. ožujka 2010. zaključila predugovor o kupnji s dva prodavatelja IĐ i Ekonomskom analizom d.o.o. Ističe da je G.A. Boss d.o.o. u članku 3. točka 6. predugovora o kupnji nekretnine od 23. ožujka 2010. odredio kupoprodajnu cijenu od 63.000 eura u kunskoj protuvrijednosti te da se iznos od 63.000 eura u kunskoj protuvrijednosti treba isplatiti Ekonomskoj analizi d.o.o. koja se pak obvezuje brisati teret. Iznos od 26.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti da je trebalo isplatiti tužiteljici do 25. travnja 2010. Dana 12. travnja 2010. G.A. Boss d.o.o. kao posrednik da je potvrdio primitak kupoprodajne cijene od 37.000 eura u kunskoj protuvrijednosti mada je kupac EĐ cjelokupni iznos položio kod G.A. Boss d.o.o.

1.1. Dana 12. travnja 2010. G.A. Boss d.o.o. da je kao posrednik sastavio kupoprodajni ugovor kojim se utvrđuje da je stan vlasništvo tužiteljice, da se prodaje kupcu EĐ za iznos od 63.000,00 eura, te da je tužiteljica zaprimila iznos od 38.500 eura, a iznos od 24.000 eura da se prodavatelj obvezuje isplatiti do 30. travnja 2010. Dana 13. travnja 2010. Ekonomska analiza d.o.o. da je sastavila sporazumni raskid ugovora o kupoprodaji sklopljenog 25. listopada 2010. kojim se navodno vraća 400.000,00 kuna Ekonomskoj analizi d.o.o. Taj sporazum da je bio osnov da se nekretnina ponovno upiše kao vlasništvo tužiteljice kako bi se ostvarila prodaja sa kupcem ŠĐ.

1.2. Dana 14. travnja 2010. sve isprave da su podnesene na ovjeru tužiteljici, a istog dana nakon ovjere FĐ da je osobno i neovlašteno u prostorijama G.A. Boss d.o.o. u prisustvu tužiteljice isplatio na ruke HĐ, punomoćniku Ekonomske analize d.o.o. iznos od 38.500,00 eura.

1.3. Tužiteljica nadalje ističe da je nedopušten cilj fiktivnog kupoprodajnog ugovora od 25. veljače 2010. zaključenog sa Ekonomskom analizom d.o.o. bio da se ista prisili na potpisivanje svih navedenih isprava navedenih u tužbi, s tim da bi od kupoprodajne cijene od 63.000,00 eura tužiteljici na kraju bio isplaćen iznos tek od 22.000,00 eura. Stoga smatra da su u tužbi navedeni tuženici Ekonomska analiza d.o.o., G.A. Boss d.o.o., FĐ i HĐ stekli bez osnove iznos od 38.500 eura, a kako joj nije poznato kako je ovaj iznos podijeljen od strane tuženika smatra da su isti jedinstveni suparničari, pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev kojim će ih se obvezati na isplatu tog iznosa.

2. Rješenjem ovog suda poslovnog broja P-122/2014-88 od 2. ožujka 2021. razdvojen je postupak u odnosu na tuženike u ovom postupku te se postupak u odnosu na njih nastavio voditi pod poslovnim brojem P-322/2021. Dakle, u ovom se postupku odlučuje isključivo o tužbenom zahtjevu tužiteljice spram 1. tuženog FĐ i 2. tuženog HĐ.

3. U odgovoru na tužbu 1. tuženi FĐ osporio je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3.1. Ističe da su netočne tvrdnje da bi G.A. Boss d.o.o. i FĐ na bilo koji način bili u dogovoru sa Ekonomskom analizom d.o.o. Ističu da su točne tvrdnje tužiteljice da se ista obratila G.A. Boss d.o.o. za posredovanje u prodaji nekretnine, te da je agencija i našla kupca za nekretninu za koju je tužiteljica tvrdila da je vlasnica. Međutim, uvidom u isprave u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci da je utvrđeno da tužiteljica nema nekretnina u svom vlasništvu, a o čemu je ista i obaviještena. Nakon toga tužiteljica da je molila za pomoć i dostavila sama niz isprava od ugovora o zajmu, kupoprodajnog ugovora i ugovora o najmu stana iz kojih je razvidno da su svi redom sklapani prije nego li se tužiteljica obratila G.A. Boss d.o.o. za prodaju nekretnine.

3.2. Tužiteljica da je sama stupila u kontakt sa Ekonomskom analizom d.o.o. i HĐ, te je ista obavijestila G.A. Boss d.o.o. i FĐ da će joj Ekonomska analiza d.o.o. izvršiti povrat vlasništva ako im isplati određeni novčani iznos, a budući se po njezinim navodima zadužila. Iz tog razloga da je 23. ožujka 2010. sklopljen predugovor o kupoprodaji nekretnine kojim se tužiteljica obvezala izvršiti određene radnje u smislu mogućnosti prodaje iste. Potpisnici tog predugovora, tužiteljica i kupac EĐ, da su definirali kupoprodajnu cijenu u visini od 63.000,00 eura. Kupac da je kod G.A. Boss d.o.o. 12. travnja 2010. deponirao iznos od 37.000,00 eura da bi potom istog dana prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora predmetni iznos bio predan tužiteljici uvećan za već prije deponiranu kaparu u visini od 1.500,00 eura, dakle ukupno 38.500,00 EUR-a što je ista potvrdila svojim potpisom i ovjerom. Stoga da je isključivim radnjama poduzetim od strane tužiteljice predmetna kupoprodaja s kupcem ŠĐ i realizirana.

3.3. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. 2. tuženi HĐ se tijekom ovog postupak ni na koji način nije očitovao na navode tužbe. Štoviše, dostave gotovo svih pismena za njega u ovom postupku obavljaju se stavljanjem na oglasnu ploču suda.

5. Sud je proveo dokaze čitanjem predugovora o kupoprodaji nekretnine (list 10- 12 spisa), računa (list 13 spisa), ugovora o kupoprodaji (list 14-16 spisa), rješenja ovog suda poslovnog broja Z-4524/2010. od 20. ožujka 2010. (list 17 spisa), potvrde o deponiranim sredstvima (list 18 spisa), sporazumnog raskida ugovora o kupoprodaji (list 19-20 spisa), potvrde (list 21 spisa), kupoprodajnog ugovora (list 22-25 spisa), izvatka iz zemljišnih knjiga (list 26-28 spisa), ugovora o zajmu (list 36-51 spisa), tabularne isprave (list 57 spisa), isplatnice (list 62 spisa), potvrde o otplaćenom dugu (list 63 spisa), posebne punomoći (list 142-143 spisa), saslušanjem svjedoka KĐ (list 125-126 spisa) i EĐ (list 382-383 spisa) te saslušanjem tužiteljice (list 293-297 spisa) i 1. tuženog FĐ (list 374-375 spisa).

6. Cijeneći provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje ZPP) sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

7. Među strankama ovog postupka, a kako je to utvrđeno na ročištu za glavnu raspravu 21. travnja 2023., nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica bila u određenom pravnom odnosu s trgovačkim društvom Ekonomska analiza d.o.o.

- da se trgovačko društvo Ekonomska analiza d.o.o. upisalo kao vlasnik stana tužiteljice na adresi u [adresa]

- da je tužiteljica stan na adresi u [adresa] prodala kupcu EĐ

- da je kupoprodajni ugovorom između tužiteljice i EĐ ugovorena kupoprodajna cijena od 63.000,00 eura

- da je tužiteljici isplaćeno 22.000,00 eura.

7.1. Po tužiteljici je sporno po kojoj je osnovi 1. tuženi FĐ preostali dio kupoprodajne cijene od 38.500,00 eura predao 2. tuženom HĐ.

7.2. Po 1. tuženom FĐ sporno je da bi on 38.500,00 eura koje je na ime kupoprodajne cijene isplatio EĐ zadržao za sebe i da bi on taj novac uručio 2. tuženom HĐ.

8. Tužitelj svoje potraživanje spram tužitelja temelji na stjecanju bez osnove. Odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO) propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

9. Dakle, tužiteljica u ovom postupku prvo treba dokazati da je dio njezine imovine uopće prešao u imovinu bilo 1. tuženog FĐ bilo 2. tuženog HĐ, a ako je do takvog prelaska došlo da za to nije bilo osnove u pravnom poslu, odluci suda, druge nadležne vlasti ili na zakonu.

10. Nesporno je da tužiteljica nije za sebe zadržala cjelokupnu kupoprodajnu cijenu koju je ugovorila za prodaju stana na adresi u [adresa]. Ukupna ugovorena cijena za stan iznosila je 63.000,00 eura, od čega je tužiteljica za sebe nesporno zadržala 22.000,00 eura i kaparu od 1.000,00 eura. Preostali dio odnosi se na posredničku proviziju sukladno predugovoru o kupoprodaji, a iznosi 2% od kupoprodajne cijene. Ostaje za razjasniti je li dio od 38.500,00 eura prešao u imovinu bilo kojeg od tuženika.

11. U nastavku će se iznijeti razlozi u odnosu na 1. tuženog FĐ.

11.1. Iznos od 38.500,00 eura bio je deponiran u agenciji za posredovanje u prometu nekretninama u vlasništvu 1. tuženog FĐ. Navedeno proizlazi iz suglasnih iskaza svjedok EĐ i KĐ te 1. tuženog FĐ.

11.2. Isplata cjelokupne kupoprodajne cijene odvijala se kod javnog bilježnika te su tom prilikom bili prisutni tužiteljica, 1. tuženik FĐ, 2. tuženi HĐ i EĐ. Novčani iznos od 38.500,00 eura, koji je bio deponiran u agenciji, kod javnog bilježnika predan je osobi kojoj je tužiteljica bila dužna nakon čega je vlasnički list bio kako svjedok EĐ kaže "čist" te je potom on predao ostatak kupoprodajne cijene tužiteljici. Tužiteljica nije imala ništa protiv da se iznos od 38.500,00 eura preda 2. tuženom HĐ. Sve opisano proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka EĐ, koji ni na koji način nije zainteresiran za ishod ovog postupka, i 1. tuženog FĐ.

11.3. Činjenica da se niti svjedok niti 1. tuženi FĐ ne sjećaju točno tko je kome predao novac, odnosno je li prvo 1. tuženi FĐ uručio novac tužiteljici pa ga je ona potom predala 2. tuženom HĐ, ili ga stavio na stol s kojeg ga je potom 2. tuženi HĐ uzeo, nije odlučna i ne umanjuje dokaznu snagu njihovih iskaza. Naime, od tog događaja do davanja iskaza u ovom postupku prošlo je 14 godina u kojem razdoblju je životno i logično da su se detalji nekog događaja jednostavno zaboravili. Ono što je relevantno jest okolnost da je tužiteljica bila prisutna cijelom tog događaju i da nije imala nikakvih primjedbi na predaju dijela kupoprodajne cijene 2. tuženom HĐ.

11.4. Tužiteljica u iskazu ne pruža nikakvih logičnih obrazloženja zašto bi uopće 2. tuženi HĐ bio prisutan prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora. Njezina obrazloženja da nije niti znala tko je on, da joj to nitko nije rekao, da nije niti pitala zašto je tamo i tko je on, kao niti da nije uopće pitala zašto on preuzima veći dio kupoprodajne cijene, doista nisu ni u najmanjoj mjeri uvjerljivi već sudu ukazuju da tužiteljica ne želi prikazati stvarno stanje stvari kako bi osigurala svoj uspjeh u ovom postupku. To tim više kada iz iskaza svjedoka EĐ, koji doista ni na koji način nije zainteresiran za uspjeh bilo koje od stranaka postupka, proizlazi da tužiteljica nije imala ništa protiv da se iznos od 38.500,00 eura preda 2. tuženom HĐ.

11.5. Dakle, iz svih provedenih dokaza ne proizlazi da bi 1. tuženi FĐ zadržao bilo koji dio iznosa od 38.500,00 eura. Štoviše proizlazi da je navedeni iznos samo bio deponiran u njegovoj agenciji te ga je prilikom realizacije kupoprodajnog ugovora donio kod javnog bilježnika, kod kojega je ugovor potpisan i cijena isplaćena, a isti novčani iznos predao je ili tužiteljici ili ga ostavio na stolu s kojeg ga je uzeo 2. tuženi HĐ. U svakom slučaju ga nije zadržao za sebe.

11.5. Stoga u imovinu 1. tuženog FĐ nije prešao niti jedan dio imovine tužiteljice pa da bi joj ga isti bio dužan vratiti.

12. U odnosu na 2. tuženog HĐ ukazuje se sljedeće.

12.1. Kako je već pojašnjeno u odlomku 11.2. ovog obrazloženja 2. tuženi HĐ je preuzeo iznos od 38.500,00 eura. Ostaje za razjasniti je li navedeni iznos prešao u njegovu imovinu pa da bi ga bio obvezan vratiti tužiteljici.

12.2. Prisutnost 2. tuženog HĐ kod javnog bilježnika **.**.2010. odvijala se isključivo kao opunomoćenika trgovačkog društva Ekonomska analiza d.o.o. Tako je upravo on kao opunomoćenik tog trgovačkog društva ovjerio potpis na raskidu kupoprodajnog ugovora, a do čega je došlo nakon što je primio 38.500,00 eura za koje je utvrđeno da tužiteljica nije imala ništa protiv da ih on primi (odlomci 11.2., 11.3. i 11.4. obrazloženja). Također je potpisao, u ime trgovačkog društva Ekonomska analiza d.o.o., potvrdu iz koje proizlazi da to trgovačko društvo više nema nikakvih potraživanja prema tužiteljici.

12.3. Stoga se sudu nameće logičan zaključak da 2. tuženi HĐ nije primio novčani iznos od 38.500,00 eura za sebe, već je to učinio za trgovačko društvo Ekonomska analiza d.o.o. Niti jedan dokaz koji je priložen spisu ne bi upućivao na zaključak da je 2. tuženi HĐ navedeni novčani iznos zadržao za sebe pa da bi time dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu i da bi zato taj dio imovine 2. tuženi bio dužan vratiti tužiteljici.

13. Svakako valja naglasiti da se tužiteljica poziva na kaznene postupke, ali nikakvi kazneni postupci nisu vođeni protiv tuženika, već protiv direktorice trgovačkog društva Ekonomska analiza d.o.o. pa i ta činjenica podupire zaključke suda da nema osnove da bi tuženici bili dužni vratiti tužiteljici iznos koji od njih traži u ovom postupku. Jedina osoba koja je eventualno mogla steći bilo što bez osnove prema tužiteljici jest trgovačko društvo Ekonomska analiza d.o.o., a koje nije stranka ovog postupka. Stoga se u ovoj presudi nije niti analiziralo je li postojalo kakvo dugovanje tužiteljice spram tog trgovačkog društva, odnosno je li otpala pravna osnova temeljem koje je tužiteljica bila nešto dužna istoj pravnoj osobi. Obrazlaganje i analiziranje dokaza ograničeno je isključivo na relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženike u ovom postupku.

14. Potrebno se osvrnuti i na okolnost da 2. tuženik HĐ nije osporio navode tužiteljice. Međutim, činjenica ne osporavanja navoda ne znači i priznanje istih navoda. To tim više kada se ima u vidu da su 2. tuženom HĐ gotovo sve dostave u ovom postupku vršene putem oglasne ploče suda. Činjenica da se 2. tuženi HĐ nije aktivno uključio u ovaj postupak osporavajući ili se očitujući na navode tužiteljice sama za sebe ne znači da bi tužbeni zahtjev tužiteljice bio osnovan, pogotovo kada je analizom provedenih dokaza ocijenjeno da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

15. Slijedom iznijetog, tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovan. 16. 1. tuženi FĐ je u cijelosti uspio u ovom postupku slijedom čega mu tužiteljica treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

16.1. 1. tuženom FĐ je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. – dalje Tarifa) koja je na snazi od 25. studenog 2023. Naime, sukladno Tarifnom broju 52. stavak 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da sud odluku o trošku donosi nakon stupanja na snagu Tarife tada je i trošak obračunao sukladno odredbama iste Tarife neovisno kada je radnja za koju se trošak traži poduzeta.

1165.2. 1. tuženom FĐ je priznat trošak zastupanja po odvjetniku, i to za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 20. veljače 2023. 1.000,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 10. svibnja 2016., 3. prosinca 2019., 5. veljače 2020., 3. rujna 2020., 17. ožujka 2021., 21. travnja 2023., 7. rujna 2023., 7. ožujka 2024. i 19. lipnja 2024. 1.000,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 25. siječnja 2018. i 22. listopada 2019. 500,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 2. Tarife), te za zastupanje na ročištima 5. studenog 2015., 25. siječnja 2016., 1. ožujka 2016., 5. travnja 2016., 14. studenog 2017. i 21. studenog 2023.250,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 5. Tarife). Dakle, 1. tuženom FĐ je priznat trošak u ukupnom iznosu od 13.500,00 eura.

16.3. 1. tuženom FĐ nisu priznati troškovi sastava svih podnesaka koje je tražio jer ih sud nije ocijenio prijeko potrebnim za vođenje ovog postupka. Također je sud vodio računa da su neka ročišta odgađana prije početka raspravljanja ili se na njima raspravljalo o procesnim pitanjima pa za ta ročišta nije odmjerio punu nagradu.

17. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen, to nije bilo uvjeta niti za određivanje privremene mjere sadržaja kako je to navedeno u izreci rješenja sadržanog u ovoj odluci. Naime, samim odbijanjem tužbenog zahtjeva tražbina tužiteljice nije učinjena vjerojatnom pa da bi ju trebalo osigurati privremenom mjerom.

Rijeka, 23. prosinca 2024.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćniku tužitelja Vojislavu Popoviću, odvjetniku u Rijeci

- punomoćnici 1. tuženika DĐ, odvjetnici u [adresa]

- 2. tuženom HĐ