REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1091/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužiteljice CD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 29. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z. punomoćnice tuženika – GD, odvjetničke vježbenice u OD Leko i partneri iz Zagreba, 23. prosinca 2024., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici CD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.363,13 eur, s osnove preplaćene razlike u tečaju valute CHF, zajedno sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 1,13 € od 1.4.2008. pa do isplate,

-na iznos od 1,02 € od 27.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 0,93 € od 1.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 6,77 € od 28.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,47 € od 1.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 8,54 € od 14.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,01 € od 30.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,96 € od 20.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,36 € od 7.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,36 € od 7.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,26 € od 1.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,72 € od 2.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,97 € od 14.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,51 € od 12.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 7,28 € od 27.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 7,28 € od 27.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 7,99 € od 17.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 9,58 € od 8.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 9,36 € od 7.5.2010. pa do isplate,

-na iznos od 12,81 € od 12.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 15,69 € od 6.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 12,63 € od 11.8.2010. pa do isplate,

-na iznos od 19,13 € od 8.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 16,74 € od 12.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 15,52 € od 27.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 19,28 € od 30.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 24,31 € od 28.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 7,41 € od 25.01.2010. pa do isplate,

-na iznos od 21,84 € od 1.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 23,32 € od 1.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 21,33 € od 1.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od 21,63 € od 1.5.2011. pa do isplate,

-na iznos od 29,54 € od 1.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 30,08 € od 1.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 36,91 € od 1.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 33,59 € od 1.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 29,94 € od 1.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 29,49 € od 1.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 29,16 € od 1.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 30,77 € od 1.1.2012. pa do isplate,

-na iznos od 32,46 € od 1.2.2012. pa do isplate,

-na iznos od 32,58 € od 1.3.2012. pa do isplate,

-na iznos od 31,45 € od 1.4.2012. pa do isplate,

-na iznos od 32,01 € od 1.5.2012. pa do isplate,

-na iznos od 32,54 € od 1.6.2012. pa do isplate,

-na iznos od 31,72 € od 26.7.2012. pa do isplate,

-na iznos od 30,97 € od 18.8.2012. pa do isplate,

-na iznos od 29,53 € od 26.9.2012. pa do isplate,

-na iznos od 31,09 € od 18.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 32,04 € od 20.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 31,00 € od 6.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 32,02 € od 10.1.2013. pa do isplate,

-na iznos od 30,59 € od 26.2.2013. pa do isplate,

-na iznos od 31,14 € od 26.3.2013. pa do isplate,

-na iznos od 32,06 € od 18.4.2013. pa do isplate,

-na iznos od 28,84 € od 21.5.2013. pa do isplate,

-na iznos od 29,02 € od 25.6.2013. pa do isplate,

-na iznos od 28,62 € od 30.7.2013. pa do isplate,

-na iznos od 29,11 € od 28.8.2013. pa do isplate,

-na iznos od 30,35 € od 24.9.2013. pa do isplate,

-na iznos od 30,52 € od 30.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 31,07 € od 23.11.2013. pa do isplate,

-na iznos od 31,58 € od 28.12.2013. pa do isplate,

-na iznos od 30,60 € od 21.1.2014. pa do isplate,

-na iznos od 30,60 € od 21.1.2014. pa do isplate, s pripadajućom zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedini iznos od 30. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,, a od dana 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici CD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.465,45 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu br. 9012197332 28.12.2006., na iznos 10.825,18 CHF s primjenom valutne klauzule švicarski franak po srednjem tečaju za CHF tuženika i plaćanje u 84 mjesečnih obroka. Predmetnim ugovorom određena je kamatna stopa od 2,99% godišnje, promjenjiva sukladno odluci tuženika. Tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit.

1.1. Tužiteljica se sukladno točci 07/sedam/ predmetnog Ugovora o kreditu, obvezala tuženiku iznos kredita plaćati u jednakim mjesečnim anuitetima u roku otplate od 84 mjeseca, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženog za CHF važećem na dan dospijeća, a to prema otplatnom planu koji je uručen tužiteljici po isplati kredita, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s time da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu.

1.2. Točkom 7/sedam Ugovora o kreditu, tužiteljica je preuzela sve eventualne rizike promjene valutne klauzule. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja švicarskog franka. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje, da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljičinu egzistenciju, ista nikada ne bi preuzela takovu obvezu.

1.3. Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj:

P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje, da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81, 82 i 90, a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.4. U navedenim odlukama sudovi su zauzeli shvaćanje, a polazeći od činjenica: - da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak bile sastavni dio standardnoga ugovora o kreditu unaprijed sastavljenoga od banke; - da se o tim odredbama nije s potrošačem pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj; - da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora; - kako takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita na njihovu štetu, što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava – pa su one nepoštene, odnosno u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZPP te su ugovorne odredbe ništetne. Tužiteljica posebno ističe, da Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je tako odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano, da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Stoga se tužiteljica poziva na pravno utvrđenje iz navedenih Presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a konkretno u ovoj parnici se poziva na pravno utvrđenje iz navedenih Presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

1.5. Tužiteljica također ističe, da su sudovi zaključili kako su banke, pa tako i ovdje tuženik, znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način unatoč svijesti o tome da potrošači, a ovdje tužiteljica to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Nadalje, tužiteljica ističe, da su sudovi ocijenili, da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka pa tako i ovdje tuženi nije u odnosu na osobe i interese potrošača, a ovdje tužiteljice postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa tako i ovdje tužiteljice. Tužiteljica sukladno svemu prethodno navedenom ističe, kako je razvidno, da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, i da se te odredbe među strankama nisu mogle primijeniti, te da tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, pa je tako sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Tužiteljica tako, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

1.6. Slijedom navedenog, tužiteljica navodi, a imajući u vidu, da je Ugovor o kreditu djelomično ništav, i to odredba točka 4 te u dijelu odredbe iz točke 6./šest/ Ugovora o kreditu kojima je propisano, da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženog za CHF važećem na dan dospijeća, a to prema otplatnom planu koji je uručen tužiteljici po isplati kredita, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, tuženik je u obvezi tužiteljici vratiti preplaćene iznose rata kredita u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita, prema usklađenom tužbenom zahtjevu od 6. studenog 2024. (list 92-95 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, u iznosu od 1.363,13 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog plaćenog anuiteta pa do isplate, te troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu (list 18-23 spisa), tuženik u bitnome ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani te zaključno da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula te da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljicom, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužiteljica pokušava imputirati navodima iz tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja tečaja. Tuženik ističe prigovor zastare, te konačno predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 9012197332 od 28.12.2006., plan otplate kredita i knjigovodstvena kartica (list 48-82 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 38-45), te je u svrhu dokazivanja saslušana tužiteljica CD osobno.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu, 28.12.2006. u iznosu od 10.825,18 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, koji je kredit odobren za kupnju vozila, s rokom otplate 84 mjeseci.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljičin status potrošača.

7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12. U tom smislu saslušan je tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da je krajem 2006. uzela kredit radi kupnje osobnog vozila, koji je i koristila, odnosno koristi u privatne svrhe. Uzela je kredit u CHF-u jer joj je jedino taj kredit bio ponuđen, odnosno da je to jedino moguće. Kredit je otplaćen. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila joj je bitna visina rate kao i broj rata ugovora. Nije znala što je to valutna klauzula, nitko ju nije spominjao, znala je da je kredit u CHF-u. Tijekom otplate kredita rata se puno povećala i da je znala da će tako biti, nikad ne bi uzela taj kredit. Sada se više ne sjeća je li dobivala obavijesti o promjeni kamatne stope, ako je to bila procedura banke, sada ne može tvrditi da nije dobivala obavijesti. Išla se informirati u banku što se događa, ali kao odgovor nikad nije dobila ništa korisno. Nikakva upozorenja nije dobila osim da je kredit vezan uz švicarski franak i da će isplata kredita biti u kunama kao i da kredit vraća u kunama. Nije mogla mijenjati pojedine odredbe ugovora. Bankarica ju nije upućivala na bilo kakve rizike ugovaranja takvog kredita. I dan danas vozi predmetni auto. Na pitanje je li bila svjesna da bi joj rata kredita mogla se mijenjati s obzirom na CHF, znala je da je kredit u CHF, a da bi se rata mogla mijenjati, nije upozorena. Na pitanje z. punomoćnice tuženika jesu li joj bili prezentirani Opći uvjeti poslovanja banke, odgovorila je da sada uopće ne zna na što misli.

13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužiteljice, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmetni ugovor radi kupnje vozila, što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužiteljica, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

15. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.

16. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 28.12.2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

17.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 10.270,68 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.363,13 € i ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznosi 280,28 kn, odnosno eurska protuvrijednosti iznosi 37,21€.

18. Vještak je nalaz i mišljenje izradio s danim mu zadatkom, pa kako je prigovor tuženika (list 96-98 spisa) primarno pravne naravi, ističe se da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

19. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo tužiteljicu kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužiteljica. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pri tome, sud ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da cit: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“ Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je kako usklađenim tužbenim zahtjevom, tako i nalazom utvrđen više plaćeni iznos. 20. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan. 21. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

22. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, koji je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

22.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troška za sastav tužbe, sastava podneska od 17.6.2024. i 7.11.2024., te zastupanja na ročištu 30.8.2024., 6.11.2024. i 29.11.2024., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, kao i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 1.465,45 €.

22.2. Tužiteljici nije priznat trošak zatražene sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 200,00 €, budući je tužiteljica oslobođena plaćanja iste temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).

23. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 23. prosinca 2024.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Berislav Velčić

2.OD C i partneri