Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1563/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], (OIB [osobni identifikacijski broj]), zastupan po punomoćniku Ani Srok Lopar, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, (OIB 14036333877), zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 20. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 396-155/2007 koji je sklopljen dana 17. svibnja 2007. između tužitelja OT iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), solemniziran kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac pod brojem ovjere OV-2881/07 dana 21. svibnja 2007. godine kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak

- sadržane u čl. 3. st. 2. u dijelu koji glasi: "(...) Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan plaćanja. (...)"

- sadržane u čl. 4. st. 3. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja

pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.156,21 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,83 € od 7.9.2007 do isplate,

- na iznos od 0,02 € od 4.12.2007 do isplate,

- na iznos od 0,70 € od 3.1.2008 do isplate,

- na iznos od 7,19 € od 2.2.2008 do isplate,

- na iznos od 9,63 € od 1.3.2008 do isplate,

- na iznos od 15,94 € od 1.4.2008 do isplate,

- na iznos od 6,88 € od 1.5.2008 do isplate,

- na iznos od 3,81 € od 14.6.2008 do isplate,

- na iznos od 7,72 € od 1.7.2008 do isplate,

- na iznos od 1,24 € od 1.8.2008 do isplate,

- na iznos od 1,56 € od 2.9.2008 do isplate,

- na iznos od 6,41 € od 2.10.2008 do isplate,

- na iznos od 34,49 € od 1.11.2008 do isplate,

- na iznos od 19,83 € od 3.12.2008 do isplate,

- na iznos od 39,99 € od 1.1.2009 do isplate,

- na iznos od 43,82 € od 3.2.2009 do isplate,

- na iznos od 45,55 € od 3.3.2009 do isplate,

- na iznos od 40,78 € od 1.4.2009 do isplate,

- na iznos od 41,69 € od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 34,40 € od 2.6.2009 do isplate,

- na iznos od 29,04 € od 1.7.2009 do isplate,

- na iznos od 30,46 € od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 33,29 € od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 33,05 € od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 30,18 € od 3.11.2009 do isplate,

- na iznos od 35,55 € od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 39,86 € od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 45,98 € od 2.2.2010 do isplate,

- na iznos od 44,57 € od 2.3.2010 do isplate,

- na iznos od 52,89 € od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 51,31 € od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 54,38 € od 1.6.2010 do isplate,

- na iznos od 80,97 € od 1.7.2010 do isplate,

- na iznos od 75,50 € od 3.8.2010 do isplate,

- na iznos od 92,22 € od 1.9.2010 do isplate,

- na iznos od 86,44 € od 1.10.2010 do isplate,

- na iznos od 77,15 € od 3.11.2010 do isplate,

- na iznos od 96,76 € od 1.12.2010 do isplate,

- na iznos od 121,19 € od 1.1.2011 do isplate,

- na iznos od 103,60 € od 1.2.2011 do isplate,

- na iznos od 110,36 € od 1.3.2011 do isplate,

- na iznos od 102,51 € od 1.4.2011 do isplate,

- na iznos od 103,94 € od 1.5.2011 do isplate,

- na iznos od 137,18 € od 1.6.2011 do isplate,

- na iznos od 140,42 € od 1.7.2011 do isplate,

- na iznos od 168,19 € od 2.8.2011 do isplate,

- na iznos od 153,93 € od 1.9.2011 do isplate,

- na iznos od 138,31 € od 1.10.2011 do isplate,

- na iznos od 135,72 € od 1.11.2011 do isplate,

- na iznos od 134,53 € od 1.12.2011 do isplate,

- na iznos od 141,93 € od 1.1.2012 do isplate,

- na iznos od 148,38 € od 1.2.2012 do isplate,

- na iznos od 149,24 € od 1.3.2012 do isplate,

- na iznos od 144,78 € od 1.4.2012 do isplate,

- na iznos od 145,08 € od 16.5.2012 do isplate,

- na iznos od 149,87 € od 15.6.2012 do isplate,

- na iznos od 3.374,97 € od 15.6.2012 do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 396- 155/2007 koji je sklopljen dana 17. svibnja 2007. godine između tužitelja OT iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), solemniziran kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac pod brojem ovjere OV-2881/07 dana 21. svibnja 2007. godine koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75 % (dvacijelihsedamdesetpet posto) iznosa kredita.“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 666,27 EUR zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibanj 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 396- 155/2007 koji je sklopljen dana 17. svibnja 2007. godine između tužitelja OT iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), solemniziran kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac pod brojem ovjere OV-2881/07 dana 21. svibnja 2007. godine koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

VI. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 339,28 EUR zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.064,04 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 25. studeni 2022. navodi da je zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 396-155/2007 17. svibnja 2007. Tužitelju je odobren potrošački kredit za adaptaciju stana i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 41.300,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, odnosno uz valutnu klauzulu (čl. 2. st. 1.). Pritom su stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,20 % godišnje, promjenjivu sukladno odluci Banke i otplatu u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 568,34 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važeće na dan plaćanja (čl. 4. st. 3.). Također, odredbom čl. 3. st. 2. ugovoreno je da u razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, Banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope dok se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tečajne liste HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važeće na dan plaćanja. Nadalje odredbom članka 5. stavak 2. ugovoreno je da se prije isplate kredita od iznosa odobrenog kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75 % iznosa kredita. U odnosu na valutnu klauzulu u chf, niti na temelju sklopljenog predmetnog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje su nedvojbeno, zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, utjecale na ukupan trošak kredita, a koje su posljedice u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženiku. Tuženik nije obavijestio tužitelja da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama Istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu zbog čega je MMF podržao strogi nadzor takvih udruženja da bi se ograničili rizici. Osim toga, prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio tužitelja da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF-a u kojima je već tada bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Suprotno tome, tuženik je prezentirao tužitelju CHF kao stabilnu valutu, bez predviđanja njegova rasta iako je ubrzo nakon početne otplate anuitet porastao. Znači, tužitelj, suprotno savjesnosti i poštenju, nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Sve navedeno ukazuje da su sklapanjem Ugovora o kreditu tužitelju povrijeđena prava budući ni na koji način nije bio zaštićen od promjene tečaja i promjene kamatne stope koja je ovisila isključivo o volji tuženika, dok je isti bio zaštićen valutnom klauzulom, promjenjivom kamatnom stopom, bjanko mjenicama potpisanim od tužitelja i sudužnika, ovršnom klauzulom, policom osiguranja nekretnine od osnovnih opasnosti vinkuliranu u korist tuženika. Tuženik kao banka u trgovačkom sporu pravomoćnom presudom posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (potvrđena presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kada je ugovorio valutnu klauzulu, jer je iznos anuiteta vezao uz švicarski franak a da nije prethodno tužitelja kao potrošača informirao u cijelosti o svim parametrima što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana. Što se tiče ULAZNE NAKNADE, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Također, prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 5.020,02 kune. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se u konkretnome radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Što se tiče IZLAZNE NAKNADE, ugovorna odredba iz članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 396- 155/2007 ništetna je jer je suprotna odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima i zato jer je ista također unaprijed pripremljena i otipkana od strane tuženika, a koji je konačni tekst ugovora, bez mogućnosti upliva u tekst i uvjete istog od strane tužitelja, pripremio tuženik. Očito je, također, da nedostaje uzročna veza između prijevremene otplate kredita i štete koja nastaje tuženiku. Stoga naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita u iznosu od 2.556,34 kn predstavlja nadoknađivanje dijelova iznosa kamate koje je prema predmetnom Ugovoru o krediti tuženik trebao dobiti do kraja njegovog trajanja, pa je stoga ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer je suprotna odredbi članka 1024. stavka 4. ZOO-a, kao i članku 6. ZOO-a. Također, odredba je ništetna i sukladno Zakonu o zaštiti potrošača jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Sukladno ranije iznesenom nedvojbeno se iz dostavljene dokumentacije ima utvrditi da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2007. godine, a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika, a koja odluka nikada nije tužitelju niti dostavljena niti objašnjena niti je prilikom obračuna istih pojašnjeno tužitelju na koji se način naknada ima obračunati. Slijedom iznijetoga, s obzirom na obvezu tuženika da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (stekao bez osnove) i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je tužitelj te isplate izvršio, tužitelj predlaže da se naloži tuženiku da istome isplati ukupan iznos od 53.924,64 kn (7.157,03 EUR) s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) te iznos od 5.020,02 kn (666,27 EUR) s osnova ulazne naknade i iznos od 2.556,34 kn (339,28 EUR) s osnova izlazne naknade, sve u svrhu uspostave pravne i činjenične pozicije u kojoj bi se tužitelj nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. . Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva, pobliže opisano kao u točkama I. – VI. izreke ove presude.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare jer da dolazi u primjenu zastarni rok od tri godine u smislu čl. 230 Zakona o obveznim odnosima. Ugovor je prestao isplatom kredita te se ne radi o parnici za naknadu štete već stjecanje bez osnove, pa je pozivanje na zaštitu kolektivnih interesa neosnovano. Ističe da je ugovor o kreditu solemniziran a tužitelj bio upoznat sa rizikom rasta tečaja chf u odnosu na kunu ali je takav rizik prihvatio. Potpisom ugovora stranke su nedvojbeno izrazile volju u pogledu valutne klauzule. Tužitelj nije imao pitanja niti ušao u pregovore ukoliko je imao dvojbi i nejasnoća. Sud Europske Unije da je u skladu sa Direktivom 93/13 EEZ koja predstavlja krovni akt Europske Unije na području zaštite potrošača (presuda CAMINO posl.br. C618/10) zauzeo stav da nacionalni sudovi nisu ovlašteni na intervenciju u sadržaj ugovornog odnosa već da je na nacionalnim zakonodavstvima da otklone obvezujući učinak nepoštenih odredbi za potrošače. Valutna klauzula je dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a. Tuženik da se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. koja sadrži u prilogu tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima te nije nepoštena odredba koju pružatelj financ. usluga pridržava pravo jednostavno izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financ. tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Tužitelj da je skladu s praksom suda EU kao potrošač definiran kao dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba, te se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja. U suprotnom ukoliko nije propitivao odredbe ugovora kao potrošač tužitelj da više ne uživa pravnu zaštitu sukl. odredba ZKP i ZZP jer proizlazilo bi da nije želio pregovarati o pojedinim odredbama. Ističe prigovor radi prijeboja za vremensko razdoblje u kojem je tečaj chf bio niži od početno ugovorenog tečaja, protivi se tijeku zakonske zatezne kamate. U vrijeme ugovaranja kredita da je bilo dopušteno ugovoriti naknadu za obradu te stoga nije ništetna odredba Ugovora o kreditu a koja se odnosi i na troškove obrade kredita koje je imao tuženik, a nije protivna niti moralu niti pozitivnim propisima a niti uzrokuje neravnotežu. Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 396- 155/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. svibnja 2007.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Nadalje tužitelj u tužbi navodi da bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu, a kojom je uređena prijevremena otplata kredita i naplata naknade, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost na način kako je to opisanu pod točkama 6. – 13. ovog odgovora na tužbu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U prilogu navedenog tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit s valutnom klauzulom u eurima, kojeg je tuženik imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3.Tužitelj je podneskom od 13. lipanj 2024. konačno uredio tužbu i tužbeni zahtjev na način pobliže opisano kao u točki I-VI. izreke ove presude.

4. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, Ugovor o kreditu broj 396-155/2007 17. svibnja 2007., plan otplate, pregled prometa po partiji kredita nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Tomislava Prpića, kao i saslušanje tužitelja kao stranke i svjedoka ĆT i ŽT.

5. Tužitelj je podneskom od 13. lipanj 2024. konačno uredio tužbu i tužbeni zahtjev pri čemu se tuženik usprotivio preinaci. Međutim, imajući u vidu da je na sastanku građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VS RH pod brojem Su-IV-162/21 odlučeno među ostalim da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u chf dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, ovaj sud je dopustio preinaku, cijeneći da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

6. Odredbom čl. 190 st. 2 ZPP-a propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a st. 2 da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. Stoga je sud dopustio takvu preinaku tužbe i riješio kao u izreci rješenja, sukladno čl. 190. st. 3 ZPP-a

8. U svom iskazu tužitelj kao stranka OT navodi da je zaključio ugovor o kreditu, a da je sudužnik njegova supruga budući nije bio kreditno sposoban kako mu je objašnjeno od strane banke. Novčana sredstva koja je zahtijevao jesu radi rješavanja stambenog pitanja jer je kupio stan u [adresa]. Njemu da je ponuđena valuta chf kao najpovoljnija i jedina, a i nije imao drugog izbora. Pojašnjava da je nekretnina kupljena u [adresa] i to isključivo u svrhu stanovanja, od 2007. on u toj nekretnini živi. Ista se ne iznajmljuje i nikada se nije iznajmljivala. On da je rate otplaćivao trajnim nalogom, skidalo mu se sa plaće, a on je bio zaposlen u obrtu supruge koji se zove Papirna konfekcija tisak. Taj obrt je prijavljen na adresi u [adresa], nikada nije bio prijavljen u ovom stanu u [adresa]. On je shvatio što je valutna klauzula, da ta može rasti ili padati ovisno o tečaju. Međutim nije mogao niti misliti da će toliko porasti drastično. On je prodao nekretninu kako bi mogao zatvoriti ovaj kredit. Isto tako on je podmirio naknadu za obradu i prijevremenu otplatu kredita, s time da nije imao nikakav utjecaj na te odredbe, on je sve uredno platio što se tražilo. Rate je plaćao on, nije supruga. Na upit pun. tužitelja odgovara da su sredstva ishodovana kreditom bila za adaptaciju već postojeće nekretnine. Nije mogao s bankarom pregovarati o odredbama ugovora ni na koji način. Tekst ugovora pripremila je banka. O rizicima kredita bankar ga nije upozorio vezano za valutu chf, već su mu rekli da je to kredit u opticaju. Ne sjeća se da bi ga bankar upozorio da HNB ne štiti valutnu klauzulu u odnosu na chf, na strani valutne klauzule u odnosu na euro. Bankar nije objasnio koje troškove plaća ulazna i silazna naknada. Nije primao plaću u valuti chf. Na upit pun. tuženika odg. ugovor je potpisao nakon što ga je pročitao. Na daljnji upit pun. tuženika je li prigovorio odredbi vezano uz troškove obrade kredita, odg. da kao i laik je pokušao i nešto, ali mu je rečeno da je to politika banke, da je to tako i da on ne može ništa promijeniti. Isto mu je odgovoreno i kada je prijevremeno platio kredit može li se smanjiti ta naknada, dobio je isti odgovor da je to politika banke. Kada mu je porasla rata kredita da je tražio i razgovarao da valutu promijeni u neku drugu valutu primjerice euro, ali mu je rečeno da to ne može. JB je samo pitao da li razumije ugovorne odredbe, ali on nije imao utjecaj niti se primjedbe mogu uvažiti.

9.U svom iskazu svjedok ĆT navodi se uopće ne sjeća tužitelja, niti ugovora koji je tužitelj zaključio pa ne može govoriti o detaljima tog proizvoda u ovom slučaju. Može govoriti samo uopćeno, da je 2007. bila zaposlena u Hypo Alpe Adria banci, na radnom mjestu osobnog bankara. U to vrijeme bio je u ponudi kredit u val. kl. chf ali i euro, s time da zbog niže kam. stope u valuti chf su se klijenti u većini slučajeva odlučivali za taj proizvod. Kada je tečaj chf počeo nekontrolirano rasti i divljati, klijenti su imali mogućnost doći u banku i zaključiti ugovor u drugoj valuti. Ne sjeća se da bi tužitelj takvu opciju iskoristio, jer se ne sjeća tužitelja kao klijenta. Isto tako u ugovoru o kreditu bilo je ugovoreno i plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu, to je bio taj proizvod, a visina propisana tarifom koji je donosila Uprava banke. Klijenti bi tu naknadu plaćali kako je i ugovoreno, a ukoliko su zahtijevali sniženje na njihov zahtjev im se moglo i udovoljiti. Na upit pun. tužitelja odg. da promjena ugovora o kreditu u drugu u valutu bila je omogućena svim klijentima bez obzira na vrstu ugovora o kreditu koji je zaključen, nije bilo ograničenja. Pravna služba je pripremala tekst ugovora o kreditu. Klijenti nisu mogli utjecati na odredbe tog ugovora koji je sastavljen po špranci. Klijenti su upozoravani na rizik zaključenja ugovora o kreditu u val. kl. da ovisi o tečajnoj listi rata. Nisu klijenti tada upozoravani da HNB ne štiti kunu u odnosu na valutu chf nasuprot val. euro. Nije prezentirana val. chf kao stabilna. Bilo je moguće da klijent bude nesposoban za podići kredit u euro, a sposoban za kredit u chf, jer je bio drugačiji način izračuna kreditne sposobnosti klijenta, a ne sjeća se koji su to bili parametri. Nije bilo posebno specificirano koji su to troškovi naknade za obradu kredita, dok je za prijevremenu otplatu novčana naknada se plaćala na nedospjelu glavnicu. Te tarife su prezentirane klijentima i dane. Na upit pun. tuženika odg. da je s klijentom prije potpisivanja ugovora trebalo proći sve odredbe ugovora a što je i učinjeno.

10. U svom iskazu svjedok ŽT , supruga tužitelja navodi da je suprug zaključio ugovor o kreditu radi ishodovanja novčanih sredstva radi adaptacije nekretnine u [adresa] i to stan. Navodi da u tom stanu žive suprug i ona, te da se taj stan nikada nije iznajmljivao u turističke svrhe, niti je obrt imao prijavljeno sjedište u tom stanu. Suprug je otplaćivao ovaj kredit, on je čak morao iz PBZ-a prijeći u tu banku, otvoriti račun kako bi mogao zaključiti ugovor o kreditu. On je u tom ugovoru kao dužnik, jer tužitelj nije bio kreditno sposoban, pa se morala pridružiti a bila je nazočna samo kod potpisa. Nije sudjelovala prilikom odlaska tužitelja u banku, kada je on vodio razgovore i informirao se. Njima je ponuđen samo ugovor o kreditu u val. chf, a ne i eurski kredit, to im nitko nije ponudio. Želi reći da su rate kredita počele rasti, da je to bilo otegotno i da je suprug morao prodati nekretninu. Na upit pun. tužitelja odg. da je banka pripremila tekst ugovora. Nije imala primanja u valuti chf. Nije joj od strane bankara objašnjeno ništa vezano o rizicima, ništa joj objašnjeno ništa vezano uz naknadu koju su bili dužni platiti. Na upit pun. tuženika odg. da je ugovor o kreditu potpisan u banci, ali i kod JB, ali se ne sjeća. Misli da je kontakt s bankarom bio samo kada je došla potpisati ugovor. Nikada joj nitko ništa objasnio a ona je imala i druge kredite u val. chf. Ugovor o kreditu nije pročitala prije potpisa. Nije imala pitanja za djelatnicu banke, jer je već sve bilo gotovo.

11. Uvidom u ugovor o kreditu broj 396-155/2007 od 17. svibnja 2007. na iznos od 41.300,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, odnosno uz valutnu klauzulu (čl. 2. st. 1.). utvrđeno je da je tužitelj potrošač, kao i da se radi o kreditu za adaptaciju stana, dakle proizlazi iz sadržaja samog ugovora da je tužitelj potrošač.

12. Međutim, cijeneći da je tužitelj ustao tužbom i za utvrđenje ništetnosti naknade za obradu i prijevremeno zatvaranje kredita (ulazna i izlazna naknada), sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelju kao najpovoljniji pravni posao ponuđen ugovor u chf s naznakom da je najniža kamatna stopa. Nitko mu nije posebno pojašnjavao koji je smisao naknade za obradu i zatvaranje kredita, a niti na što se odnosi te je isto uredno podmirio. Nije mogao shvatiti negativne posljedice ugovorene valutne klauzule. Ne sjeća se da bi mu banka pojasnila rizike i posljedice ulaska u kreditni odnos ili da bi imao mogućnosti pregovaranja, a niti to ne proizlazi iz iskaza svjedoka ĆT. Naime, i svjedok ĆT, osobni bankar, iako se ne sjeća tužitelja, potvrđuje da je ugovor sastavljen na unaprijed tipskom obrascu, i da nije bilo mogućnosti pregovora o odredbama kredita..

13. Iako svjedok ĆT tvrdi da bi klijentu bilo omogućeno da pregovara o sniženju naknade (ulazne i izlazne), istovremeno navodi kako nije bilo posebno specificirano koji su to troškovi naknade za obradu kredita, dok je za prijevremenu otplatu novčana naknada se plaćala na nedospjelu glavnicu, kao i da je tekst ugovora o kreditu predočen klijentu na unaprijed tiskanom obrascu. Cijeneći da i sam svjedok navodi kako klijentu nije predočeno da može pregovarati o odredbama kredita, a niti pojašnjeno na što se ulazna i izlazna naknada odnosi, ovaj sud ocjenjuje da klijenti nisu bili upoznati s mogućnošću da mogu tražiti sniženje takve naknade, niti o visini iste pregovarati, te sud ne prihvaća iskaz svjedoka osobnog bankara u tom dijelu, već ocjenjuje isti usmjerenim na uspjeh tuženika u sporu. Ovo jer se radi o svjedoku koji je predložen od strane tuženika, a iskaz je u suprotnosti da iskazom tužitelja u tom dijelu, pa ga sud ne prihvaća istinitim.

14. U odnosu na visinu zahtjeva tužitelja izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke dipl. oecc. Tomislavu Prpiću.

15. Pun. tužitelja nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik istaknuo primjedbe da je nalaz i mišljenje izrađeno kao da je namjera stranaka bilo ugovaranje fiksnog tečaja za cijelo vrijeme trajanja kredita. Vještački nalaz da je zasnovan na pogrešnoj premisi na čemu sud ne može temeljiti presudu. Također, tuženik smatra da bi tužitelju valjalo umanjiti tražbinu za tzv. negativnu razliku za razdoblje kada je tečaj valute bio niži od početno ugovorenog.

16. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

17. Stoga je u cijelosti usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke presude, kao i zahtjev za isplatu stečenog bez osnove (valutna klauzula) slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke presude, zatim zahtjev za utvrđenje ništetnosti odluke o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja se naplaćuje od iznosa odobrenog kredita te odlučiti kao u točki III. izreke presude, zahtjev za isplatu navedenog novčanog iznosa (naplaćene jednokratne naknade) kao u točki IV. izreke presude, a također i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odluke o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita koja se naplaćuje od iznosa odobrenog kredita te odlučiti kao u točki V. izreke presude, kao i zahtjev za isplatu navedenog novčanog iznosa (naplaćene naknade) kao u točki VI. izreke presude.

18. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 138 a ZZP (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09,133/09, 78/12) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe, a isto je propisano i odredbom čl. 118 ZZP (Narodne novine broj 41 /14, 44/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

19. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

20. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

21. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

22. Odredbe ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak tužitelju jasno objasnili neke kriterije o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

23. Tuženik nije dokazao da bi tužitelj bio informiran o svim rizicima promj. tečaja valute, a niti da nikakvi posebni pregovori tužitelja i tuženika vezano uz valutnu klauzulu nisu vođeni.

24. Činjenica je da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato, a kako je to i naznačeno u ugovoru o kreditu da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po kupovnom tečaju banke za CHF, te da je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, no ta činjenica sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana. Ono što je odlučno u konkretnom slučaju je činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na duže vremensko razdoblje, te da tuženik tužitelju prilikom i u vrijeme sklapanja ugovora nije dao nikakvih informacija vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF temeljem kojih bi tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti da će iznosi anuiteta u protuvrijednosti kuna znatno porasti, kao što je to u ovom slučaju, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti takve ekonomske posljedice.

25. Slijedom svega iznijetog tužitelj ima položaj potrošača, te isti kao potrošač uživa zaštitu prava prema odredbama ZZP/03 koji se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos stranaka, te se učinci presude donijete u kolektivnom sporu u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF reflektiraju i na tužitelja.

26. Navedeni ugovor o kreditu broj 396-155/2007 zaključen je 17. svibnja 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

27. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

29. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

30. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

31. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

32. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

33. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

34. Kako je u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP/03 odredba o valutnoj klauzuli kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe u ugovoru o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kao i isplatu stečenog bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih ugovornih odredbi i valjalo usvojiti i odlučiti kao u točki I. i II. izreke presude.

35. U nalazu i mišljenju vještak utvrđuje razliku početno primijenjenog tečaja za chf na dan korištenja kredita i stvarno obračunatog tečaja za vrijeme trajanja kredita s pozitivnim i negativnim razlikama, i to pozitivne tečajne razlike 7.156,21 , razlika tečaja chf u razdoblju kada je bio niži od tečaja na dan isplate kredita, negativna tečajna razlika 4,95 eura, prijeboj poz. i neg. iznosi 7.151,26 eura,, te utvrđuje da je 25. svibnja 2007. tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 666,27 eura, a 14. lipnja 2012. plaćen iznos od 339,28 eura kao naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita.

36. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a.

37. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118 sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

38. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz ništetnost valutne klauzule pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu ovome sudu 25. studenog 2022. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

39. Konačno, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnosti.

40. Valja ukazati na stav Županijskog suda u Rijeci izražen u odluci posl.br. Gž- 666/13, prema kojem zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništavosti koji je bezvremenski. Tako Županijski sud u Rijeci ističe da "utvrđenje (apsolutne) ništavosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništavim ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništavost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništavosti u ovom slučaju da je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovor ništav, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem sugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništavosti razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništavosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja. Dakle, u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari."

41. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a na koji matematički izračun visine stranke nisu imali primjedbi te ovaj sud visinu zahtjeva tužitelja za povrat iznosa koji je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli sud prihvaća u cijelosti.

42. Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem smatra da valja uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja u kojima je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Naime, ocjena je ovoga suda da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. minusa tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

43.Razlika anuiteta, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, tijekom trajanja ugovora u razdobljima kada je tuženik obračunavao anuitete kredita, a tužitelj vršio otplatu kredita po tečaju nižem od početnog tečaja tj. tečaja važećeg na dan korištenja kredita i to ugovora o kreditu iznosi 4,95 eura. Međutim, unatoč tome što je tužitelj u tom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelja niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju, jer za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju.

44. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

45. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

46. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

47. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

48. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 5 st 2 , i čl. 8. st 2 među strankama zaključenog Ugovora kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita .

49. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva , odnosno da se odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade od 2,75%, kao i u slučaju prijevremene otplate kredita platiti naknadu sukladno Odluci banke. O sadržaju te ugovorne odredbe kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kao stranke , te svjedoka ĆT, nije se pregovaralo.

O sadržaju te ugovorne odredbe tuženik nije dokazao da su stranke pregovarale, niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokrivao, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud da li je tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih. Niti svjedok ĆT ne navodi koji su to troškovi banke obuhvaćeni naknadom, ili da bi klijenti bili upoznati s time prilikom zaključenja ugovora o kreditu ili prijevremene otplate kredita.

50. Tuženik tijekom postupka ističe kako ugovorna odredba o naplati naknade ima uporište u Hrvatskom zakonodavstvu te u pravu Europske Unije, a na iste da su pristale obje ugovorne strane, te da na tu naknadu tuženik ima pravo sukladno internim propisima. Isplatom kredita da su prestale važiti sve odredbe a ističe i prigovor zastare.

51. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

52. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

53. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (čl. 84 ZZP/03).

54. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

55. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 87 st. 2 ZZP/03).

56. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

57. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženoj kao banci platiti novčanu naknadu za obradu i zatvaranje kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita, kao i prijevremene otplate kredita naplaćuje naknadu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa navedena ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavak ZZP/03, nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavak 1 ZZP/03 ništetna slijedom čega je o tom pitanju odlučeno kao u točkama III. i V. izreke presude, a imajući u vidu da tužitelj zahtijeva isplatu novčanog iznosa u predmetnom sudskom postupku pobliže opisano kao u točkama IV. i VI. izreke ove presude.

58. Kako između stranaka nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio tu naknadu i to 25. svibnja 2007. tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 666,27 eura, a 14. lipnja 2012. plaćen iznos od 339,28 eura kao naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita., valjalo je zahtjev tužitelja prihvatiti te odlučiti kao u točki IV. I VI izreke presude.

59. Kako je dakle tuženik na temelju ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu u razdoblju od rujan 2007. do lipanj 2012. primio ukupni novčani iznos od 7.156,21 eura na ime promjene valute tečaja, odnosno novčani iznos naznačen u točki II. izreke presude, to je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa, kao i utvrditi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu i zatvaranje kredita, te isplati i odlučiti kao u točki III. do VI. izreke presude, sve uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

60. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

61. Kako se po osnovi povrata stečenog bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisano kao u točki II., IV i VI. izreke ove presude sve pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

62. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku budući je u cijelosti uspio u sporu, i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na tri ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 13. lipnja 2024 i 11. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr. 8. t. 1 Tarife), uvećano za pdv 25% (300,00 eura), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 64,04 eura, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 2.064,04 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VII. izreke presude.

63. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao previsoko postavljenim i budući isti nije bio nužan za vođenje postupka, i to trošak sastava podnesaka, sud nije prihvatio, pa je u tom dijelu kao previsoko postavljen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbijen. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VIII. izreke presude.

U Rijeci 23. prosinca 2024.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika