REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-10052/2023-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zvonimiru Matiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika tužiteljice Zvonimira Matića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Ivana Čavar, odvjetnika, dana 23. prosinca 2024. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba u dijelu čl. 1., čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika i valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici UI, iz [adresa], iznos u visini od 19.693,99 EUR sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedini obrok od dospijeća do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, , a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:
- na iznos od 0,18 EUR od 03. listopada 2006. godine pa do isplate,
- na iznos od 31,16 EUR od 03. travnja 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 30,77 EUR tekuće od 01. svibnja 2007. godine do isplate,
- na iznos od 30,45 EUR tekuće od 01. lipnja 2007. godine do isplate,
- na iznos od 30,23 EUR tekuće od 03. srpnja 2007. godine do isplate,
- na iznos od 30,26 EUR tekuće od 07. kolovoza 2007. godine do isplate,
- na iznos od 30,34 EUR tekuće od 07. rujna 2007. godine do isplate,
- na iznos od 67,48 EUR tekuće od 02. listopada 2007. godine do isplate,
- na iznos od 67,28 EUR tekuće od 03. studenog 2007. godine do isplate,
- na iznos od 68,20 EUR tekuće od 01. prosinca 2007. godine do isplate,
- na iznos od 67,99 EUR tekuće od 03. siječnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 69,27 EUR tekuće od 02. veljače 2008. godine do isplate,
- na iznos od 69,76 EUR tekuće od 01. ožujka 2008. godine do isplate,
- na iznos od 119,50 EUR tekuće od 01. travnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 116,56 EUR tekuće od 01. svibnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 115,40 EUR tekuće od 03. lipnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 116,83 EUR tekuće od 01. srpnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 114,72 EUR tekuće od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,
- na iznos od 114,83 EUR tekuće od 02. rujna 2008. godine do isplate,
- na iznos od 116,41 EUR tekuće od 02. listopada 2008. godine do isplate,
- na iznos od 143,99 EUR tekuće od 01. studenog 2008. godine do isplate,
- na iznos od 122,49 EUR tekuće od 03. prosinca 2008. godine do isplate,
- na iznos od 166,23 EUR tekuće od 01. siječnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 171,95 EUR tekuće od 03. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 174,55 EUR tekuće od 03. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 167,41 EUR tekuće od 01. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 168,78 EUR tekuće od 01. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 157,87 EUR tekuće od 02. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 149,85 EUR tekuće od 01. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 151,98 EUR tekuće od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 156,21 EUR tekuće od 01. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od 155,84 EUR tekuće od 01. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 151,57 EUR tekuće od 03. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 159,60 EUR tekuće od 01. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 166,03 EUR tekuće od 01. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 175,18 EUR tekuće od 02. veljače 2010. godine do isplate,
- na iznos od 173,08 EUR tekuće od 02. ožujka 2010. godine do isplate,
- na iznos od 185,51 EUR tekuće od 01. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 183,15 EUR tekuće od 01. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 189,63 EUR tekuće od 02. lipnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 227,48 EUR tekuće od 01. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 219,30 EUR tekuće od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 244,30 EUR tekuće od 01. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 235,66 EUR tekuće od 01. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 221,78 EUR tekuće od 03. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 251,08 EUR tekuće od 01. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 271,70 EUR tekuće od 01. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 245,93 EUR tekuće od 01. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 255,84 EUR tekuće od 01. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 244,33 EUR tekuće od 01. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 246,43 EUR tekuće od 01. svibnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 295,16 EUR tekuće od 01. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 299,91 EUR tekuće od 01. srpnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 340,62 EUR tekuće od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 319,71 EUR tekuće od 01. rujna 2011. godine do isplate,
- na iznos od 296,81 EUR tekuće od 01. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 261,29 EUR tekuće od 01. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 259,61 EUR tekuće od 01. prosinca 2011. godine do isplate,
- na iznos od 270,03 EUR tekuće od 01. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 279,11 EUR tekuće od 01. veljače 2012. godine do isplate,
- na iznos od 280,32 EUR tekuće od 01. ožujka 2012. godine do isplate,
- na iznos od 274,04 EUR tekuće od 01. travnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 278,29 EUR tekuće od 01. svibnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 281,19 EUR tekuće od 01. lipnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 276,31 EUR tekuće od 01. srpnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 277,59 EUR tekuće od 01. kolovoza 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 273,93 EUR tekuće od 01. rujna 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 266,13 EUR tekuće od 02. listopada 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 274,57 EUR tekuće od 01. studenog 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 278,61 EUR tekuće od 01. prosinca 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 275,66 EUR tekuće od 01. siječnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 259,76 EUR tekuće od 01. veljače 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 273,27 EUR tekuće od 01. ožujka 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 274,45 EUR tekuće od 03. travnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 269,16 EUR tekuće od 01. svibnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 252,68 EUR tekuće od 01. lipnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 252,26 EUR tekuće od 02. srpnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 256,31 EUR tekuće od 01. kolovoza 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 262,79 EUR tekuće od 01. rujna 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 271,78 EUR tekuće od 01. listopada 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 267,15 EUR tekuće od 01. studenog 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 270,42 EUR tekuće od 01. prosinca 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 274,15 EUR tekuće od 01. siječnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 160,30 EUR tekuće od 01. veljače 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 164,20 EUR tekuće od 01. ožujka 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 162,93 EUR tekuće od 01. travnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 158,62 EUR tekuće od 01. svibnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 157,23 EUR tekuće od 01. lipnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 157,85 EUR tekuće od 01. srpnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 162,75 EUR tekuće od 01. kolovoza 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 166,87 EUR tekuće od 02. rujna 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 166,02 EUR tekuće od 01. listopada 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 169,58 EUR tekuće od 01. studenog 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 172,00 EUR tekuće od 02. prosinca 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,57 EUR tekuće od 01. siječnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 171,89 EUR tekuće od 16. siječnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,97 EUR tekuće od 01. ožujka 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,97 EUR tekuće od 01. travnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,97 EUR tekuće od 01. svibnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,97 EUR tekuće od 02. lipnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,97 EUR tekuće od 01. srpnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,97 EUR tekuće od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,97 EUR tekuće od 01. rujna 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,97 EUR tekuće od 01. listopada 2015. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva da sud utvrdi da je tuženik povrijedio interese tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača tako što je u Ugovoru o kreditu broj 016-1174/2006 koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
IV. Utvrđuje se nepostojanje potraživanje tuženika istaknuto s osnova negativne razlike radi prijeboja.
V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici UI, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.675,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 15. svinja 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 016-1174/2006 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 145.500,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, stambeni kredit, kamatna stopa 3,88% koju je tuženik mijenjao tijekom ugovornog razdoblja i da je tužiteljica potom sklopio Aneks Ugovora o kreditu i to dana 20. siječnja 2016. godine kojim je konvertiran kredit u eurski kredit. Nadalje navodi da je imala premalo vremena odlučivati o konverziji kredita, ali je prihvati ponudu tuženika za konverzijom smatrajući da će u slučaju neprihvaćanja biti ponovno izložena povećanju ukupnog duga po Ugovoru o kreditu, povećanju mjesečnog anuiteta te svim posljedicama koje su proizlazile iz Ugovora o kreditu. Navodi da se o odredbama Aneksa Ugovora o kreditu nije pregovaralo, da je tuženik i prilikom pripreme i ponude Aneksa Ugovora o kreditu postupao protivno prisilnim propisima, moralu društva te kolektivnim interesima potrošača. Tužiteljica ističe da je tuženik izvršio konverziju kredita sukladno čl. 19.c ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je tuženik koristio u konverzije izmjene kamatne stope po Odukama o promjeni kamatne stope koje je donosio jednostrano, bez valjanih i obrazloženih parametara time da konverzijom tuženik ne otklanja posljedice ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu. Navodi da je tuženik obračunao preplatu po tečaju CHF na dan 30.09.2015. godine a ne po tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu, pa time nije zaračunao zatezne kamate od dana preplate do dana izračuna konverzije. Navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, te je takvo pravno stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske, utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika ništetna i nepoštena kao i ugovorna odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa je tuženik postupao protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine). U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu poziva se na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.06.2014.g. poslovni broj Pž-7129/13, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g., a kojom je utvrđeno da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. među inim i tuženik povrijedio koletivne interese i prava potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima u kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Ističe kako uslijed nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovorenih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sve preplaćene iznose. Tužiteljica predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu od razdoblja sklapanja Ugovora o kreditu do dana sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da sud naloži tuženiku povrat svih preplaćenih iznosa. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe kako tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer da je kredit konvertiran sukladno prisilnim propisima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je osnovno načelo konverzije kredita da se položaj potrošača kredita denominiranog u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Tuženik ističe prigovor zastare imajući vidu da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Navodi kako tužiteljica neosnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa iz osnovnog Ugovora o kreditu jer su tužiteljica i tuženik sklapanjem dodatka Ugovora o kreditu isti konvertirali kako u pogledu glavnice tako i u pogledu ugovorenih kamatnih stopa, samim sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prestao je pravni odnos između stranka tj. prestao je postojati u donosu na osnovni Ugovor o kreditu. U odnosu na izneseno pravno stajalište tuženik se poziva na odluke Županijskih sudova. Nadalje osporava da bi ugovorne odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Tuženik se pri tome poziva i na članak 2. stavak 1. Direktive Vijeća 93/12/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navodi da su odredbe o valutnoj klauzuli (čl.2. i čol.4. Ugovora o kreditu) bile jasne, uočljive i razumljive tuženiku, da je osnovni Ugovor o kreditu bio sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, pa je tužiteljica bila upoznata od strane javnog bilježnika o svim detaljima pravnog posla kojeg je sklopila s tuženikom. Navodi da tuženik putem svog kreditnog referenta upoznao tužiteljicu s potencijalnim rizicima promjene tečaja, a takve informacije su bile objavljene i u službenom glasilu tuženika, ali i putem drugih medija. Osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna i nepoštena kako to tvrdi tužiteljica. Navodi kako podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba na može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu i da su tužitelj i tuženik ugovaranjem valutne klauzule dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Tuženik ističe da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu, a svako osoba pa tako i tužiteljica se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovaralo na temelju tečaja domaće valute u odnosu na bilo koju stranu valutu. U odnosu na promjene kamatne stope ističe da je izvršio promjene sukladno tada važećim pozitivnim propisima, navodi kako je obavijestio tužiteljicu o svim promjenama kamatne stope tijekom ugovornog odnosa te je postupao sukladno Općim uvjetima promjene kamatnih stopa u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama i da je tužiteljica bila obaviještena o svim parametrima temeljem kojih se mijenjala visina kamatne stope. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata na utuženi iznos jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.
3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016- 1174/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15.05.2006.g. (list 9- 26, list 400-406 spisa), Aneks uz Ugovora o kreditu od 20.01.2016.g. (list 27-32, list 407-412 spisa), Izračun konverzije (list 33-45, list 429-431 spisa), specifikaciju uplata po kreditu tužitelja (list 46-48 spisa), odluke općinskih sudova odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog sud Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 97-105, list 123-183, list 197-234, list 238-259, list 311-350, list 388-399 spisa), stručne članke (list 105-122, list 184-196, list 260-278 spisa), mišljenje Hrvatskog sabora (list 235- 237 spisa), reklamne materijale tuženika, novinske članke (list 279-288, list 299-307 spisa), Biltene HNB-a (list 289-298 spisa), podatke o kretanju tečaja CHF (list 308- 310 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa tuženika i Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom 387 spisa), visinu kamatnih stopa na kunske kredite (list 425-428 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 432-441 spisa), Izjavu o prihvaćanju konverzije tužitelja (list 442 spisa), uplate po kreditu tužitelja, specifikaciju uplata (list 452-457 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještaka Darko Prpić, saslušana je tužiteljicu.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF te isplate razlike glavnice.
5. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
Između stranaka nije sporno:
- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj kreditu broj 016- 1174/2006 dana 15. svibnja 2006. godine temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit u iznosu od 145.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, promjenjiva kamatna stopa, rok otplate 360 mjesečnih obroka, stambeni kredit (Ugovor o kreditu od 15.05.2006.g. – list 9-26 spisa). Nadalje je utvrđeno da je tuženik tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja primjenjivao ugovorenu kamatnu stopu promjenjiva jednostranom Odlukom banke, tuženika,
- da je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio tužiteljici konverziju kredita, te joj dostavio dokumentaciju i da je tužiteljica prihvatila konverziju (list 33-45, nesporno između stranaka), tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika (list 442 spisa),
- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Aneks Ugovora o kreditu broj 016-1174/2006 dana 20.01.2016.g. (list 27-32-25 spisa),
6. Sud je na okolnost spornih činjenica saslušao tužiteljicu. Tijekom postupka tuženik povlači prijedlog za saslušanjem djelatnika banke KI i UIS. Tuženik predlaže na pripremnom ročištu saslušanje javnog bilježnika. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika iz razloga jer saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope (istovjetno stajalište zauzeo je u svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).
Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala stan za svoje osobne potrebe, kada je došla kod tuženika ponuđen joj je kredit u CHF jer su bili povoljniji uvjeti za tu vrsta kredita. Navodi da je izvođač radova bio vezan uz tuženika u poslovanju pa su se iz tih razloga obratili tuženiku za kredit. Navodi da joj djelatnica banke nije tumačila ugovorne odredbe, nije je upozorila da postoji rizik u odnosu na valutnu klauzulu, niti je tumačila temeljem čega bi se mijenjala kamatna stopa. Djelatnica banka joj je rekla da se isplate krediti u CHF i da preporučuju te kredit jer je to povoljna prilika za građane, a rekla je i da je CHF stabilna valuta i da neće se mijenjati tečaj, nitko joj nije tumačio što je to valutna klauzula, a niti kako će se mijenjati kamatna stopa. Navodi da joj javni bilježnik nije tumačio ugovorne odredbe kod kojeg su ovjerili potpis, da je pročitala ugovor prije potpisivanja, po struci je novinar i nije razumjela ove odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ali da je vjerovala banci. Kada je dobila ponudu za konverziju mislila je da mora potpisati taj dodatak i to joj je bila jedina opcija za smanjivanje rate kredita koju otplaćuje mjesečno. Ističe da prilikom izračuna konvertiranog kredita utvrđena je preplata i njoj su isplatili preplaćeni iznos na račun. Nije bila nositelj obrta niti osnivač trgovačkog društva, osobno je otplaćivala kredit do 2022. godine, a potom je suprug preuzeo otplatu kredita.
Iskazu saslušane tužiteljice sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo. 7. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, namjena kredita - stambeni kredit (čl.2. Ugovora o kreditu), a Ugovor o kreditu sklopljen je od strane tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, da je ugovor o kreditu namjenski- stambeni kredit, sklopljen dana 15. svibnja 2006. godine. Kako je dakle tužiteljica sklopila ugovor o kreditu koji je predmet spora u razdoblju od u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine od 31. prosinca 2008. godine to je sud utvrdio da se na tužiteljicu primjenjuju oduke donijete u kolektivnom sporu, a time i odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se poziva tužiteljica. Imajući u vidu utvrđene činjenice sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kojim osporava tužiteljici status potrošača.
8. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava prigovor zastare, osporava navode tuženika da nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Navodi kako sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije obeštećena kako to pogrešno tvrdi tuženik i da je pogrešno pravno stajalište da bi se smanjila njezina zaštita kao potrošača sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit u EUR.
9. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te ponovno ukazuje da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupka, ističe kako izraženo stajalište u odluci poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine nije obvezujuće za ovaj sud. Navodi kako su stranke izmijenile ugovorni odnos sklapanjem Aneksa Ugovoru o konverziji kojim je konvertiran kredit tužiteljice, te je utvrđena preplata koja predstavlja razliku zbroja ukupnih uplata tužiteljice računajući od dana sklapanja ugovora o kreditu u CHF i dogovorenih anuiteta po ugovoru o kreditu u EUR. Ističe kako ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu iz 2006. godine više ne postoje a sve pravne posljedice riješene su sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik navodi da tužiteljica neosnovano zahtijeva preplaćene iznose u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje osporava pravo tužiteljice da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari poziva na pravno utvrđenje iz presude koja je donesena u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošač. Tuženik ističe da se pridržavao svih pozitivnih propisa ugovaranjem promjenjive kamatne stope koja je ugovorena sukladno čl. 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli navodi da se o istoj pregovaralo s tužiteljicom te da je potrebno provesti tekst poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzula bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Ističe kako je tužiteljici bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, pa stoga odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je u svojim glasilima upozoravao potrošača na rizik rasta tečaja. Tuženik nadalje navodi da bi sud ako bi našao da su ugovorne odredbe ništetne, a što osporava treba primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK ukoliko bi sud prihvatio dokaz financijskim vještačenjem za izračun razlike preplaćenih iznosa kako to predlaže tužiteljica. Ostaje kod prigovora zastare.
10. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.
Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili 15. svibnja 2006. godine, jer su sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužiteljica kao korisnica kredita morala prihvatiti ponuđeno. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Aneks Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Aneks Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.
11. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.
U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužiteljica protivi.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 11. lipnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva povrat pretplaćenih s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara nastupa danom 14. lipnja 2019. godine a u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF s danom 14. lipnja 2023. godine).
13.Tuženik navodi da je tužiteljici ponuđena konverzija kredita a koju ponudu banke je tužiteljica prihvatila. Ističe kako sud treba o navedenoj činjenici voditi računa prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari kao i o činjenici da je tužiteljici vraćen preplaćeni iznos utvrđen prilikom izračuna konverzije.
14. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-1174/2006 od 15. svibnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu) utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 145.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjena kredita - stambeni kredit (članak 1. i članak 2. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 3,88% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 3. i članak 6. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 3. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu. Nadalje je ugovoreno člankom 6. citiranog Ugovora za slučaj promjene kamatne stope Korisnik kredita suglasan je i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visine anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
Uvidom u Aneks Ugovora o kreditu broj 016-1174/2006 od 20. siječnja 2016. godine (dalje: Aneks Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 80.270,25 EUR (čl. 2. Aneksa Ugovora o kreditu) te je člankom 2. utvrđena preplata na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 6.814,30 kn te će se isti koristiti za buduće otplate mjesečnih anuiteta. Nadalje su stranke člankom 3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrdile visinu kamatne stope. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3., čl. 4. i 5. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR, visina kamatne stope, čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl.11.- otplatni plan, troškovi, ovršnost isprave, instrument osiguranja) te je utvrđeno čl. 10. da sve ostale odredbe osnovnog Ugovora o kreditu i eventualnih Aneksa uz isti koje nisu u suprotnosti s odredbama Aneksa od 20.01.l2016.g ostaju na snazi.
15. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno parametrima koje detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.
16. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
17. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 15. svibnja 2006. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom se visina kamatne stope mijenjala jednostranom odlukom banke za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
18. U ovoj pravnoj stvari tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljici pojasnio temeljem kojih parametara se mijenjala visina kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja do dana konverzije niti da je tužiteljica bila upoznata s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.
19. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita. S tim u svezi sud je ocijenio kao neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka.
Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
20. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti Izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.
21. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK. Imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015. godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.
22. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 15. svibnja 2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 145.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.
Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
23. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 02. srpnja 2024. godine (list 485- 626 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 3,88% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 3,88%.
Vještak u mišljenju navodi da:
- ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 14.680,22 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 80.252,44 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.651,36 EUR,
- ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 68.131,91 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 9.042,63 EUR,
- ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2.560,60 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 339,85 EUR,
Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještak u računskom dijelu, osporava i dalje osnov tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojemu bi primjeni kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila na kunske kredite.
Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunom vještačenja, te je takav prijedlog tuženika odbijen rješenjem suda od 15. travnja 2024. godine iz razloga jer tužiteljica i tuženik nisu sklopili ugovor o kreditu u kunama već s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.
24. Tužitelj podneskom od 05. rujna 2024.g. specificira tužbeni zahtjev (list 635-639 spisa). Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva kao u izreci ovog rješenja Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. propisano da nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nadalje, odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem objektivne preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužiteljici se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za povrat preplaćenih iznosa, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju visinu tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a objektivna preinaka tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka.
Sud pri tome ističe kako i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu U protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.
Nadalje neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).
Sukladno tome i u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužitelj temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP. Sud ističe da je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. zauzeto slijedeće stajalište:
„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
25. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.
Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćenje o pravnim pitanjima koja su problematizirana. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
26. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 15. svibnja 2006. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtjeva povrat preplaćenih iznosa.
Sud je pri odlučivanju u ovoj konkretnoj pravnoj stvari u odnosu na odluke Županijskih sudova koje dostavlja tuženik prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 sud je prihvatio stajalište zauzeto u citiranoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Sud je imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.
27. U odnosu na osnov tužbe u dijelu u kojem tužiteljica ističe ništetnost ugovorne odredba o valutnoj klauzuli sud je navode tužiteljice ocijenio kao osnovane.
U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, a niti javni bilježnik nije je upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke time da je tužiteljica mogla jedino sklopiti ugovor o kreditu u CHF.
Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Sama činjenica da bi tuženik imao letke u poslovnicama i da je pružao informacije putem oglasa (list 215-229 spisa) ne utječe na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. U konačnici iz reklamnih materijala tuženika koje dostavlja uz tužbu i proizlazi daje tuženik nudio stambene kredite u CHF kao najpovoljnije kredite, a tužiteljica nije imala razloga sumnjati da su takve ponude i za nju povoljnije od drugih vrsta kredita uz bitnu činjenicu da drugu vrstu kredita u EUR ili kunski kredit tuženik nije joj niti nudio. Nadalje tužiteljica je osoba koja je po struci novnar pa je kao i svaki prosječni potrošač mogla vidjeti da tečaj nije bio u porastu od 2003. godine, da tuženik reklamira stambene kredite u valuti CHF kao povoljne kredite što proizlazi iz dokumentacije koju dostavlja tuženik uz odgovor na tužbu, a pri tome joj je djelatnik banke prije sklapanja Ugovora o kreditu rekao da je to najpovoljniji kredit.
28. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 68.131,91 kn/9.042,63 EUR.
29. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.
Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
30. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.
Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.
31. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.
32. Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."
Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."
33. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
34. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako su nerazumljive odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu sklopljenim između tužiteljice i tuženika, te da su samim time iste odredbe odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbnei zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.
35. Odredbom čl. 187. stavak 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje činjenica, pa imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 187. ZPP-a sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.
36. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića sud je utvrdio da preplaćeni iznos s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznosi ukupno 19.693,99 EUR. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke budući je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva.
Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).
37. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
38. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor prijeboja s osnova tzv. negativne razlike. Sud je utvrdio da je manje uplaćeni iznos s osnova valutne klauzule 339,85 EUR, Tuženik do zaključenja glavne rasprave ne naznačuje visinu svoje tražbine. Sud je ocijenio prigovor prijeboja kao neosnovan tj. nepostojanje tražbine tuženika kao pod točkom IV. izreke presude budući da tuženik nije naznačio iznos tražbine koju stavlja u prijeboj, a koju visinu iznosa je utvrdio vještak nalazom i mišljenjem.
Naime da bi došlo do prijeboja potrebno je da se ispune određene pretpostavke koje su i izričito predviđene u članku 195. ZOO-a i to prvenstveno potraživanje i protupotraživanje moraju u trenutku prijeboja pravno postojati, dakle tražbine moraju biti faktično postojati i moraju biti dospjele te nadalje potraživanja moraju biti uzajamna, odnosno mora postojati dvostranoobvezni pravni odnos, temeljem kojeg su strane istovremeno međusobni vjerovnici i dužnici. Dakle, sa vjerovnikovim potraživanjem se može prebiti samo potraživanje koje dužnik ima prema vjerovniku.
Nije sporno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka u vremenskom razdoblju od 30.06.2006. godine pa do 30.09.2008. godine (točka 3. Nalaza, stranica 14-15. Nalaza i mišljenja - list 498-499 spisa).
39. Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine ocijenio da je tužiteljica zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF- a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičin zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97). Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužiteljica nije zapravo ništa primila ili stekla bez osnove jer je te obroke uplaćivala u cijelosti tuženiku pa tužiteljica nije u obvezi niti vratiti ono što nije primila, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužiteljica sve uplaćivala tuženiku te nije ništa ni primila u odnosu na to. Pri tome tužiteljica s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.
Kako dakle je nesporno da plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila to ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.
40. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 11.06.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 15.10.2020.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), sastav podneska od 26.01.2023.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 15.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 05.09.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.100,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 275,00 EUR, ukupno 1.375,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, ukupno 1.675,00 EUR.
Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 14.04.2020.g. i sastav podneska od 29.05.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR, svaki (Tbr. 8. točka 1. OT-a), te sastav podneska od 14.10.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), jer isti nisu bili nužni za vođenje parnice, te nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).
Tuženiku nije priznat trošak budući da tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu, a u odnosu na koji tuženiku nisu nastali posebni troškovi postupka. Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 23. prosinca 2024. godine
Sudac:
dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
