REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
Poslovni broj: P-28/23-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda mr.sc. Leonu Širiću, u pravnoj stvari tužitelja Rudar d.o.o., Rijeka, Martinkovac 109, OIB: 32684643424, kojeg zastupa punomoćnik Igor Koren, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, OIB: 69693144506, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. studenoga 2024. u nazočnosti zakonskog zastupnika tužitelja NĐ, direktora, punomoćnika tužitelja Igora Korena, odvjetnika i punomoćnice tuženika NĐĐ, dipl.iur, s danom objave 23. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb isplatiti tužitelju Rudar d.o.o., Rijeka iznos od 129.514,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, i to počevši od 25.2.2020. do 31.12.2022. po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, zatim počevši od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a (NN 114/22 i 156/22) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te najzad počevši od 30.12.2023. do isplate po stopi na osnovi čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a (NN 155/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 11.768,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a (NN 155/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, počevši od 23.12.2024. do isplate, sve u roku 15 dana.
II/ Odbija se zahtjev tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb za naknadu troškova parničnog postupka, u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 5.1.2023. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj je naveo kako su tužitelj i Republika Hrvatska dana 5.6.2013. zaključili Ugovor o osnivanju prava služnosti na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske (dalje: Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013.) kojim je u korist tužitelja osnovana služnost na šumi i šumskom zemljištu:
- k. č. br. [katastarska čestica] i
- k. č. br. [katastarska čestica],
obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a kako bi tužitelj temeljem te osnovane služnosti mogao dana 14.6.2013. s tada nadležnim Uredom državne uprave u Karlovačkoj županiji, po ovlaštenju Vlade Republike Hrvatske zaključiti Ugovor o koncesiji za eksploataciju tehničko građevnog kamena na eksploatacijskom polju tehničko građevnog kamena Tounj (dalje: Ugovor o koncesiji iz 2013.), a da se tužitelj zauzvrat obvezao platiti tuženiku naknadu u iznosu od 14.988.749,73 kn (sada 1.989.348,95 EUR) u 16 jednakih godišnjih rata u iznosu od po 1.170.996,08 kn (sada 155.417,88 EUR) svaka, najkasnije do svakog 10. siječnja tekuće kalendarske godine te da je tužitelj za trajanja ugovora uredno i pravovremeno podmirivao godišnje rate naknade pa da je tako, postupajući po Ugovoru o osnivanju prava služnosti od 5.6.2013., dana 13.2.2020. platio godišnju ratu za 2020. godinu, a koja se odnosila na naknadu za čitavu 2020. godinu budući se naknada plaćala godišnje unaprijed za tekuću godinu. Tužitelj je u tužbi dalje naveo kako je zatim Odlukom Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: 940-06/20-04/32, Ur.br.: 536-03-01-03-02/02-20-02 od 12.3.2020. određeno kako Ugovor o osnivanju prava služnosti od 5.6.2013. prestaje važiti danom sklapanja novog ugovora o osnivanju prava služnosti na šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, a da je takav novi ugovor sklopljen dana 24.2.2020. godine (dalje: Ugovor o osnivanju služnosti iz 2020.) pa da je razvidno kako je tuženik temeljem Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. tužitelju naplatio godišnju naknadu za cijelu 2020. godinu u iznosu od 1.170.996,08 kn (sada 155.417,88 EUR), kojeg je tužitelj uplatio tuženiku dana 13.2.2020., iako je taj ugovor prestao važiti dana 24.2.2020. godine, slijedom čega je tuženik imao pravo na naplatu samo razmjernog dijela ukupne godišnje naknade, i to za mjesece siječanj i veljaču 2020. godine, a ne za cijelu kalendarsku 2020. godinu, sve obzirom su se na iduće mjesece te 2020. godine primjenjivale odredbe novog ugovora sklopljenog dana 24.2.2020. godine. Završno je naveo kako razmjerni mjesečni iznos naknade za zasnivanje prava služnosti za 2020. godinu temeljem Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. ukupno iznosi 97.583,00 kn (sada 12.951,49 EUR) pa da je razvidno kako je tuženik za mjesece siječanj i veljaču 2020. imao pravo na naplatu ukupnog iznosa od 195.166,00 kn (sada 25.902,98 EUR), dok je razliku od 975.830,00 kn (sada 129.514,90 EUR) tuženik bez ikakvog pravnog osnova zadržao za sebe pa da se tužitelj zato u više navrata obraćao tuženiku sa zahtjevom za povrat više naplaćenog novca, ali da je tuženik to odbio učiniti pa da je prisiljen ustati ovom tužbom kojom od tuženika zahtijeva povrat preplaćenog dijela godišnje naknade za 2020. godinu u ukupnom iznosu od 975.830,00 kn (sada 129.514,90 EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 25.2.2020. do isplate.
2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je prije svega prigovorio pasivnoj legitimaciji navodeći kako je Republika Hrvatska vlasnik nekretnine (šume i šumskog zemljišta), a da tuženik samo temeljem odredaba Zakona o šumama ima pravo gospodarenja tim šumama i šumskim zemljištem, kao i da se utužena naknada temeljem Uredbe o postupcima koji prethode sklapanju pravnih poslova raspolaganja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske u svrhu osnivanja prava građenja i prava služnosti (Narodne novine broj 95/18) i kasnije Uredbe o osnivanju prava građenja i prava služnosti na šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine broj 87/19) uistinu plaća na račun tuženika, ali da su to strogo namjenska sredstva kojima tuženik ne raspolaže slobodno, nego je obvezan uložiti prikupljena sredstva u šumu i šumsko zemljište koje je u vlasništvu Republike Hrvatske pa da je tuženik stoga u ovom slučaju samo onaj koji prikuplja sredstva, vrši nadzor nad plaćanjem i usmjerava ta sredstva u vlasništvo osnivača - Republike Hrvatske, dok cjelokupan postupak objave natječaja, donošenja odluke i sklapanja ugovora u ime Republike Hrvatske provodi Ministarstvo poljoprivrede te da tuženik nema nikakve ovlasti po pitanju sklapanja ili raskida ugovora, nego da je Odluku o stavljanju ugovora o služnosti izvan snage donijelo Ministarstvo državne imovine (a ne tuženik) i da bi tom Odlukom bilo regulirano pravo na povrat sredstava da za to postoji pravna osnova pa da je stoga razvidno kako tužbeni zahtjev nije osnovan. Nadalje je naveo kako nisu točni navodi da je tužitelj imao osnovano pravo služnosti na:
- k. č. br. [katastarska čestica] i
- k. č. br. [katastarska čestica],
obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], nego da je točno da je imao osnovano pravo služnosti samo na dijelu tih čestica, i to:
- na 18.7 ha k. č. br. [katastarska čestica] i
- na 1.3 ha k. č. br. [katastarska čestica],
obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], dok su navodi u ostalom dijelu toč. I tužbe za tuženika nesporni, ali ističe kako tužitelj pritom pogrešno tumači kako je iznos od 14.988.749,73 kn (sada 1.989.348,95 EUR) ugovorio u 16 jednakih godišnjih rata s dospijećem do svakog 10. siječnja tekuće godine i da se rate smatraju godišnjom naknadom, nego tuženik ističe kako je naknada obračunata u ukupnom iznosu za cijelo vrijeme trajanja služnosti, a da obročna otplata naknade, umjesto jednokratnog plaćanja naknade, prema sklopljenim ugovorima o služnosti predstavlja samo ''olakšicu'' koja je radi lakšeg financiranja dana investitorima temeljem Uredbe o osnivanju prava građenja i prava služnosti na šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine broj 87/19, odnosno ranije 9/11) te da je tužitelj prema ugovoru bio dužan predmetno zemljište predati u posjed tuženiku te izvršiti potrebnu sanaciju, a što nije učinio. Naveo je i kako je nesporno da je ugovor iz 2013. stavljen izvan snage, ali ističe kako tužitelj nije zemljište vratio u posjed, nego ga još uvijek drži u posjedu i da tuženiku nije poznato vrši li se eksploatacija kamenoloma i dalje na dijelu obuhvaćenom Ugovorom o osnivanju služnosti iz 2013. godine. Istaknuo je i kako se u ovom slučaju naknada sastoji od naknade za sastojinu i naknade za opće korisne funkcije šuma i da se smatra konzumiranom danom stupanja u posjed, odnosno privođenjem zemljišta namjeni radi koje je osnovana služnost te da je tužitelj radi eksploatacije kamena na cijeloj površini od 20,00 ha izvršio krčenje raslinja i stabala, a da vrijednost drvne mase uvećana za naknadu za opće korisne funkcije šuma predstavlja visinu naknade te da bi u ovom slučaju, da nije bilo obročne otplate, tada cijeli iznos dospio uvođenjem u posjed kako je to bilo propisano Uredbom iz 2007. godine (Narodne novine broj 133/07), a da je obročna otplata uvedena tek Uredbom iz 2011. godine (Narodne novine broj 9/11) te da je u ovoj stvari predmet spora obrok za 2020. godinu koji je dospio 10.1.2020. i da je tužitelju za sklapanje novog ugovora jedan od uvjeta bio i da nema dugovanja s osnova ranijih ugovora, počinjene štete i protupravnog prisvajanja pa da je tužitelj upravo iz tog razloga izvršio plaćanje te dospjele rate nakon čega mu je tuženik izdao potvrdu o uredno plaćenim obvezama pa da bi sad, u slučaju povrata tih sredstava, postala upitna i valjanost sklopljenog novog ugovora. Dalje je naveo kako tužitelj u toč. II tužbe pogrešno tumači kako je iznos od 1.170.996,08 kn (sada 155.417,88 EUR) rata za 2020. godinu obzirom je naknada za služnost obračunata za cjelokupnu površinu, a da je samo plativa u ratama, dakle da su u konkretnom slučaju ne radi o godišnjoj rati jer tako nije ni ugovoreno te je ukazao kako bi obračun naknade bio isti bez obzira na vremensko trajanje ugovora. Tuženik je toč. III tužbe učinio nespornom po pitanju prestanka važenja ugovora, ali postavlja pitanje legitimnosti Odluke o raskidu ugovora jer je ugovor dvostrani akt i njime nije ugovorena mogućnost raskida, osim u slučaju neplaćanja te da je tužitelj isto tako prema ugovoru bio dužan po isteku ugovora sanirati površinu i predati je tuženiku u posjed, a što do sada nije učinio. Naveo je i kako tužitelj u toč. VI tužbe pogrešno tumači da je platio godišnju naknadu za cijelu 2020. godinu. Ovo stoga jer je platio samo dio ukupne naknade koji je dospio 10. siječnja 2020. godine te da tužitelj isto tako pogrešno smatra kako se za iduće mjesece te 2020. godine primjenjuju odredbe novog ugovora od 24. veljače 2020. godine te je istaknuo kako se površina novog ugovora ne preklapa s površinom starog ugovora, a sklapanjem novog ugovora 24.2.2020. je nastala je potpuno nova obveza koja nema poveznicu sa spornim ranijim ugovorom.
3. Sud je tijekom postupka proveo sljedeće po strankama predložene dokaze; izvršio je uvid u Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. (list 3-6 spisa), Prijepisku elektronskom poštom (list 8-11 spisa), Pregled prometa po računu (list 12 spisa), Odluku Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske od 12.3.2020. o stavljanju izvan snage Odluke Agencije za upravljanje državnom imovinom od 31.10.2012. (list 13-14 spisa), Ugovor o koncesiji iz 2013. (list 15-22 spisa), Ugovor o osnivanju služnosti iz 2020. (list 16-33 spisa), Potvrdu o plaćenoj naknadi (list 45 spisa), Obračun naknade za služnost iz 2020. (list 46-49 spisa), Procjenu vrijednosti sastojine iz 2012. (list 50-55 spisa), Fotografije (list 56-57 spisa) i preklop eksploatacijskih polja iz 2020. (list 58 spisa) te dokaz saslušanjem svjedoka LĐ (list 65 spisa) i JĐ (list 65-66 spisa te dokaz saslušanjem stranaka, tj. uredno pristupjelog zakonskog zastupnika tužitelja NĐ, direktora (list 63-64 spisa).
4. Sud prilikom provođenja dokaza saslušanjem stranaka nije saslušao i zakonskog zastupnika tuženika obzirom isti, iako uredno pozvan, nije pristupio na zakazano ročište radi saslušanja stranaka niti je svoj nedolazak bilo kako opravdao, a sud sukladno čl. 265. st. 2. i čl. 269. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) ne može primijeniti nikakve prisilne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti može stranku prisiliti na davanje iskaza, nego je sukladno čl. 269. st. 2. ZPP-a jedino ovlašten, obzirom na sve okolnosti, ocijeniti od kakva je značenja što zakonski zastupnik tuženika kao stranka nije došao na saslušanje.
5. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je došao do uvjerenja kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
6. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno, a i iz Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013., Procjene vrijednosti sastojine iz 2012., Ugovora o koncesiji iz 2013., Prijepiske elektronskom poštom, Pregleda prometa po računu, Potvrde o plaćenoj naknadi, Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020., Obračuna naknade za služnost iz 2020., Odluke Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske od 12.3.2020. o stavljanju izvan snage Odluke Agencije za upravljanje državnom imovinom od 31.10.2012., Fotografija i Preklopa eksploatacijskih polja iz 2020. u koje isprave je sud izvršio uvid, kao i iz, u tom dijelu u bitnome suglasnih, iskaza svjedoka LĐ i JĐ te zakonskog zastupnika tužitelja NĐ, direktora kojima je stoga kao logičnima i životno uvjerljivima sud poklonio vjeru, proizlazi:
- da se tužitelj javio na natječaj za eksploataciju (dijela) kamenoloma u Tounju i da je odlukom Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji od 25.3.2012. odabran za najpovoljnijeg ponuditelja,
- da je Agencija za upravljanje državnom imovinom potom 31.10.2012. donijela odluku o osnivanju prava služnosti na šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike hrvatske u korist tužitelja,
- da su temeljem te odluke tužitelj i Agencija za upravljanje državnom imovinom 5.6.2013. zaključili Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. kojim je u svrhu tužiteljeve eksploatacije mineralne sirovine osnovano pravo služnosti na šumama i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske u korist tužitelja, na rok do 31.12.2028., i to na točno određenom dijelu (tzv. eksploatacijskom polju) šume i šumskog zemljišta Republike Hrvatske ukupne površine 200.000 m² ili 20 ha, a kojim ugovorom se tužitelj zauzvrat obvezao uplatiti na račun tuženika spornu naknadu za osnovanu služnost na šumi i šumskom zemljištu u iznosu od 14.988.749,73 kn (sada 1.989.348,95 EUR) uvećano za PDV, i to u 16 jednakih godišnjih rata u iznosu od po 1.170.996,08 kn (sada 155.417,88 EUR) svaka, najkasnije do 10. siječnja tekuće kalendarske godine,
- da su temeljem navedenog Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. tužitelj i Ured državne uprave u Karlovačkoj županiji potom 14.6.2013. zaključili Ugovor o koncesiji iz 2013. kojim je tužitelju dodijeljena koncesija za eksploataciju kamena na rok do 31.12.2028. na ugovorenom eksploatacijskom polju, a kojim ugovorom su uredili uvjete, prava i obveze pod kojima će tužitelj obavljati navedenu eksploataciju,
- da je tužitelj uredno i pravovremeno plaćao tuženiku godišnje rate ugovorene naknade za osnivanu služnost do zaključno godišnje rate naknade za služnost koja je dospjela 10. siječnja 2020., a koju je tužitelj platio tuženiku dana 13.2.2020.,
- da je Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske 23.12.2019. donijelo odluku o osnivanju služnosti na šumama i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske u korist tužitelja, ali sada na novom eksploatacijskom polju koje se niti dijelom ne preklapa s onim iz Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013.,
- da je Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta Republike Hrvatske 17.1.2020 donijelo odluku o davanju nove koncesije za eksploataciju tužitelju, a u kojoj odluci je određeno da će s danom sklapanja novog ugovora o koncesiji za to novo eksploatacijsko polje prestati važiti raniji Ugovor o koncesiji iz 2013.,
- da je Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske potom 14.2.2020. donijelo odluku o izmjeni odluke o osnivanju služnosti na šumama i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske koje se također niti dijelom ne preklapa s onim iz Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013.,
- da je Ministarstvo državne imovine Republike Hrvatske potom 12.3.2020. donijelo Odluku o stavljanju izvan snage Odluke Agencije za upravljanje državnom imovinom od 31.10.2012. kojom je prihvaćeno osnivanje služnosti na šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske u korist tužitelja te da je u toj odluci od 12.3.2020. izrijekom navedeno kako Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. prestaje važiti s danom sklapanja novog ugovora o osnivanju služnosti,
- da su temeljem navedene odluke Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske od 23.12.2019. i odluke o njenoj izmjeni od 14.2.2020. tužitelj i Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske potom dana 24.2.2020. zaključili novi Ugovor o osnivanju služnosti iz 2020., također na rok do 31.12.2028., ali sada na tom novom eksploatacijskom polju, za koju (novu) služnost je tužitelj bio dužan platiti (novu) naknadu za osnivanje služnosti u iznosu od 208.209,53 kn, i to u osam godišnjih rata,
- da je tužitelj zaključno s veljačom 2020. prestao raditi na tzv. eksploatacijskom polju iz Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. i da je najkasnije s početkom ožujka 2020 počeo raditi na novom eksploatacijskom polju iz Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020.
7. Kako je u ranijem odlomku obrazloženo, a ovdje samo ukratko ponovljeno, među stranaka nije bilo sporno, a i iz provedenih dokaza je utvrđeno:
- da je Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. zaključen na rok do 31.12.2028.,
- da je tužitelj temeljem tog Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. bio dužan platiti tuženiku naknadu za u njegovu korist osnovanu služnost u iznosu od 14.988.749,73 kn (sada 1.989.348,95 EUR) uvećano za PDV,
- da je tužitelj navedenu naknadu za u njegovu korist osnovanu služnost prema Ugovoru o osnivanju služnosti iz 2013. bio dužan platiti u 16 jednakih godišnjih rata u iznosu od po 1.170.996,08 kn (sada 155.417,88 EUR) svaka, i to svaku najkasnije do 10. siječnja tekuće kalendarske godine,
- da se tužitelj za trajanja Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. prijavio kao ponuditelj i za drugo eksploatacijsko polje u istom kamenolomu, koje se niti dijelom ne preklapa s onim ranijim iz Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. i da je tužitelj u tom postupku također odabran kao najpovoljniji ponuditelj,
- da je zato dana 24.2.2020. zaključen novi Ugovor o osnivanju služnosti iz 2020. za to novo eksploatacijsko polje, također na rok do 31.12.2028.,
- da je potom dana 12.3.2020. u odluci Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske izrijekom navedeno kako sklapanjem Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020. prestaje važiti raniji Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013.
8. Nadalje, kako je ranije obrazloženo, a ovdje samo ukratko ponovljeno, među strankama nije bilo sporno, a i iz provedenih dokaza proizlazi:
- da je tužitelj uredno i pravovremeno podmirivao sve godišnje rate naknade za osnovanu služnost po Ugovoru o osnivanju služnosti iz 2013. do zaključno godišnje rate koja je dospjela 10.1.2020. u iznosu od 1.170.996,08 kn (sada 155.417,88 EUR), a koju je tužitelj platio tuženiku dana 13.2.2020.,
- da je tužitelj koristio (staro) eksploatacijsko polje iz Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. najkasnije do kraja veljače 2020. te da je najkasnije počevši od početka ožujka 2020. prestao koristiti to staro eksploatacijsko polje i započeo s radom na novom eksploatacijskom polju iz Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020.,
- da sada tužbom zahtijeva povrat razmjernog dijela (10/12 dijela) godišnje rate naknade za osnovanu služnost po Ugovoru o osnivanju služnosti iz 2013. koju je platio 13.2.2020.
9. Sukladno jednom od osnovnih načela obveznog prava - pacta sunt servanda, iz čl. 9. i 336. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), osnovno je pravilo i postavka svakog ugovornog odnosa da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane te je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju ugovorom preuzetu obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.
10. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj Ugovorom o osnivanju služnosti iz 2013. između ostalog preuzeo i obvezu plaćanja naknade za osnovanu služnost u iznosu od 14.988.749,73 kn (sada 1.989.348,95 EUR) uvećano za PDV, uplatom na račun tuženika, to je sukladno temeljnom načelu dužnosti ispunjenja ugovornih obveza iz čl. 9. i 336. st. 1. ZOO-a tužitelj bio dužan to i učiniti, i to roku kako je to sukladno čl. 173. st. 1. ZOO-a u svezi čl. 5. st. 3. Uredbe o izmjenama i dopuni Uredbe o postupku i mjerilima za osnivanje prava služnosti na šumi i/ili šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske u svrhu eksploatacije mineralnih sirovina (Narodne novine broj 133/07 i 9/11) predviđeno Ugovorom o osnivanju služnosti, odnosno u 16 jednakih godišnjih rata u iznosu od po 1.170.996,08 kn (sada 155.417,88 EUR) koje dospijevaju svakog 10. siječnja tekuće kalendarske godine.
11. Međutim, iznimno od temeljnog načela dužnosti ispunjenja ugovornih obveza, zakonodavac je sukladno općim načelima iz čl. 2. i 11. ZOO-a odredbom čl. 160. st. 1. ZOO-a propisao mogućnost da ugovor odnosno ugovorna obveza, između ostalog, može prestati i suglasnošću volja ugovornih strana.
12. Mogućnost raskida ugovora suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 160. st. 1. ZOO-a ostavlja samo dva načina raskida:
a) jednostrani raskid koje od ugovornih strana - ako su si ugovorne strane takvu mogućnost jednostranog raskida suglasnošću volja sporazumno (unaprijed) dale već prilikom sklapanja ugovora
ili
b) sporazumni raskid ugovora - kojim ugovorne strane nakon zaključenja ugovora (naknadno) sporazumno zapravo zaključuju novi ugovor kojim suglasno utvrđuju da ugovorne obveze iz ranijeg ugovora
prestaju.
13. Sud je uvidom u Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. utvrdio kako ugovorne strane Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. nisu već u tom ugovoru sukladno čl. 2., 11. i 160. st. 1. ZOO-a predvidjele mogućnost a) jednostranog raskida ugovora (osim u slučaju tužiteljevog kašnjenja s plaćanjem duže od 90 dana od dana dospijeća, a što ovdje nije slučaj).
14. Tužitelj tijekom postupka sukladno čl. 186. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a tvrdi da je Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. prestao b) sporazumnim raskidom - suglasnošću volja ugovornih strana, i to činom sklapanja novog Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020. za novo eksploatacijsko polje, a što, tužitelj navodi, potvrđuje i Odluka Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske od 12.3.2020. o stavljanju izvan snage Odluke Agencije za upravljanje državnom imovinom od 31.10.2012. u kojoj je izrijekom potvrđeno kako je sklapanjem novog Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020. dana 24.2.2024. prestao važiti raniji Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013.
15. Izjava volje za sklapanje ugovora, pa tako i izjava volje za b) sporazumnim raskidom ugovora, sukladno čl. 249. st. 1. i 3. ZOO-a mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, a može se izjaviti kako riječima, tako i uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.
16. Prema čl. 3. Uredbe o postupku i mjerilima za osnivanje prava služnosti na šumi i/ili šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske u svrhu eksploatacije mineralnih sirovina (Narodne novine broj 133/07 i 9/11, dalje: Uredba) površina za koju se traži osnivanje prava služnosti za šumu ne može biti veća od 3 ha, a za neobraslo i neplodno šumsko zemljište ne može biti veća od 20 ha.
17. Dakle, kako je maksimalna površina eksploatacijskog polja na svakom kamenolomu u vlasništvu Republike Hrvatske dodijeljena jednom ponuditelju u vrijeme zaključenja Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013., kao i 2019. u vrijeme tužiteljevog pokretanja postupka za drugo eksploatacijsko polje u istom kamenolomu mogla biti najviše 20 ha (čl. 3 Uredbe), a sud je u ovom postupku utvrdio da je tužitelju već Ugovorom o osnivanju služnosti iz 2013. bilo dodijeljeno eksploatacijsko polje u kamenolomu Tounj najviše dopuštene površine od 20 ha, a da mu je jednako tako i kasnijim Ugovorom o osnivanju služnosti iz 2020. također bilo dodijeljeno novo eksploatacijsko polje u istom kamenolomu, također najviše dopuštene površine od 20 ha, to je jedino logično, zakonito i stoga životno da je sklapanjem Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020. dana 24.2.2020. zapravo konkludentnim radnjama u smislu čl. 249. st. 1. i 3. ZOO-a sporazumno raskinut raniji Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013., kako to tužitelj u svom iskazu tvrdi, a koju suglasnu volju ugovornih strana izrijekom potvrđuje i manje od mjesec dana kasnije (12.3.2020.) donesena Odluka Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske u kojoj je izrijekom navedeno kako sklapanjem Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020. prestaje važiti raniji Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. pa je sud stoga prihvatio i ovaj dio iskaza zakonskog zastupnika tužitelja kao istinit, dok tuženik niti ističe činjenične navode u smislu čl. 186. i 219. st. 1. ZPP-a niti predlaže dokaze na okolnost da do raskida ranijeg ugovora unatoč tome nije došlo. K tome, čak ni zakonski zastupnik tuženika s druge strane nije pristupio ročištu radi davanja iskaza kako bi sukladno čl. 269. st. 2. ZPP-a eventualno mogao pokušati ukazati odnosno dokazati suprotno. Slijedom navedenog, sud je iz provedenih dokaza utvrdio kako je Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. sporazumom ugovornih strana raskinut sklapanjem novog Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020. dana 24.2.2020.
18. Osnovni učinak raskida ugovora sukladno čl. 160. st. 1. ZOO-a je oslobođenje ugovornih obveza pa je tužitelj s 24.2.2020. kao danom raskida Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. oslobođen svoje obveze plaćanja ugovorene (jednokratne) naknade za osnivanje služnosti u iznosu od 14.988.749,73 kn (sada 1.989.348,95 EUR) uvećano za PDV koju je tim ugovorom preuzeo.
19. Raskidom ugovora nastaje i obveza restitucije ili povrata onoga što je primljeno na ime ispunjenja. Ako se radi o novcu, uz glavnicu se duguju i zatezne kamate. Slijedom navedenog, tuženik je dužan vratiti tužitelju sav iznos kojeg je za trajanja Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. od tužitelja primio na ime rata naknade za osnivanje služnosti pa tako i utuženi dio rate naknade za osnivanje služnosti u iznosu od 975.830,00 kn (sada 129.514,90 EUR), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana kada je tu naknadu platio tuženiku, tj. od 13.2.2020. do isplate te su time utvrđeni osnov, visina i dospijeće duga.
20. Međutim, kako sud sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a sudi u granicama postavljenih zahtjeva, a tužitelj zakonske zatezne kamate na utuženi iznos od 975.830,00 kn (sada 129.514,90 EUR) zahtijeva počevši od kasnijeg datuma, to mu ih je sud sukladno navedenoj zakonskoj odredbi jedino mogao dosuditi počevši od zatraženog kasnijeg datuma, tj. 25.2.2020. pa do isplate.
21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I izreke ove presude.
22. Opreza radi, a obzirom na sukladno čl. 212. st. 6. ZOO-a propisane drugačije učinke otkaza ugovora, potrebno je napomenuti kako predmetni Ugovor o osnivanju prava služnosti iz 2013. kojim se ugovara osnivanje služnosti na nekretnini u korist tužitelja, na određeni rok, dok se tužitelj zauzvrat obvezuje u ratama platiti (jednokratnu) naknadu za osnivanje služnosti, predstavlja ugovor stvarnog prava usmjeren na osnivanje prava služnosti na određeni rok (čl. 219. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 129/00, 114/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) i stoga ne predstavlja ugovor o trajnom obveznom odnosu. Slijedom navedenog, Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. nije bilo moguće otkazati u smislu čl. 212. st. 1. ZOO-a (slično i VSRH u Rev 998/2022-2 od 24. siječnja 2023.), nego samo raskinuti na koji od zakonom predviđenih načina.
23. Također, obzirom na tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, potrebno je napomenuti kako sud ovaj prigovor tuženika nije ocijenio osnovanim obzirom su sve šume i šumska zemljišta koja nisu u privatnom vlasništvu temeljem čl. 16. st. 5. Zakona o šumama (Narodne novine broj 68/18, 115/18, 98/19, 32/20, 145/20, 101/23 i 36/24) uistinu u vlasništvu Republike Hrvatske pa tako i predmetna šuma i šumsko zemljište, ali je isto tako odredbom čl. 17. Zakona o šumama propisano kako upravo tužitelj gospodari šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske te je još, k tome, sukladno odredbama raskinutog Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. temeljem čl. 5. st. 3. Uredbe bilo određeno da se godišnje rate naknade za osnivanje služnosti plaćaju na račun tuženika, a sud je uvidom u Pregled prometa po računu utvrdio da je utuženu ratu koja dospijeva 2020., pa tako i utuženi dio iste, tužitelj i uplatio upravo na račun tuženika pa je stoga upravo tuženik pasivno legitimiran odnosno u obvezi vratiti tužitelju utuženi dio naknade koju mu je prije raskida ugovora platio.
24. Prigovor tuženika kako tužitelj nikada nije vratio posjed eksploatacijskog polja iz Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. sud nije ocijenio osnovanim obzirom je iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja, kojeg je kao logičnog i životno uvjerljivog u cijelosti prihvatio, utvrdio da je posjed ranijeg eksploatacijskog polja vratio odmah po potpisivanju Ugovora o osnivanju služnosti iz 2020., osobito obzirom iz iskaza proizlazi kako državni inspektorat svake godine obilazi tužitelja i, između ostalog, od njega traži geodetski snimak iskopa za tekuću godinu, kao i da se pozicije svakog bagera u kamenolomu, pa tako i tužiteljevih bagera, svakoga dana satelitski snimaju te da bi takva nedozvoljena eksploatacija stoga bila odmah poznata nadležnom ministarstvu, a tuženik tijekom postupka osim paušalnog prigovaranja, protivno čl. 186. i 219. st. 1. ZPP-a nije predložio nijedan dokaz ovim svojim tvrdnjama pa je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a odbio i ovaj tuženikov prigovor kao neosnovan.
.
25. Također je potrebno napomenuti kako je tužitelj učinio nespornim pravilnost obračuna Ugovorom o osnivanju služnosti iz 2013. ugovorene naknade pa sud sukladno čl. 278. ZPP-a, a vodeći se načelom ekonomičnosti iz čl. 10. ZPP-a, na ovu okolnost obračuna naknade za služnost nije provodio po tuženiku predloženi dokaz šumarskim vještačenjem niti je posebno cijenio iskaze saslušanih svjedokinja u dijelu koji se odnosi na ovu okolnost pravilnosti obračuna naknade.
26. Sud jednako tako sukladno čl. 278. ZPP-a, a vodeći se načelom ekonomičnosti iz čl. 10. ZPP-a, nije proveo ni po tuženiku predloženi dokaz geodetskim vještačenjem na navedene okolnosti preklapanja eksploatacijskih polja obzirom je iz priloženih Fotografija i iskaza tužitelja bilo moguće u dovoljnoj mjeri pouzdano utvrditi kako su ta dva eksploatacijska polja fizički udaljena i ne preklapaju se niti dijelom.
27. Prigovor tuženika kako se Ugovorom o osnivanju služnosti iz 2013. ugovorena (jednokratna) naknada između ostalog sastoji i od naknade za sastojinu koju je tužitelj zadržao za sebe (drvnu građu i sl.) ne utječe na odluku u ovoj stvari. Naime, u ovom postupku je utvrđeno kako je visina (jednokratne) naknade za 16 godina služnosti na eksploatacijskom polju u kamenolomu Tounj najveće dopuštene površine od 20 ha koju je tužitelj bio dužan platiti po Ugovoru o osnivanju služnosti iz 2013. iznosila čak 14.988.749,73 kn (sada 1.989.348,95 EUR) uvećano za PDV, dok visina (jednokratne) naknade za 9 godina služnosti na drugom, novom eksploatacijskom polju, koju je tužitelj dužan platiti po novom Ugovoru o osnivanju služnosti iz 2020. iznosi samo 208.209,53 kn (sada 27.634,15 EUR) uvećano za PDV iako je riječ o eksploatacijskom polju iste površine i u istom kamenolomu. Ovakva razlika po kojoj je (jednokratna) naknada po Ugovoru o osnivanju služnosti iz 2013., u zamišljenom razdoblju trajanja od 16 godina za obje služnosti, čak nešto više od 40 puta veća od novougovorene naknade po Ugovoru o osnivanju služnosti iz 2020. uistinu sugerira da je kod obračuna naknade za staro eksploatacijsko polje po Ugovoru o osnivanju služnosti iz 2013. naknada moguće bila tako visoka i iz razloga jer je na toj šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske postojala drvna građa izuzetno velike vrijednosti koju je tužitelj temeljem tog ugovora zadržao za sebe. Međutim, čak i kad bi navedeno bilo točno, to ne bi utjecalo na odluku u ovoj stvari. Ovo stoga jer su ugovorne strane suglasnim očitovanjima volje dana 24.2.2020. sporazumno raskinule Ugovor o osnivanju služnosti iz 2013. te je taj ugovor prestao. Učinak/posljedice raskida su ugovorne strane sukladno čl. 2. i 11. ZOO- a imale mogućnost sporazumom o raskidu drugačije urediti, ali kako iz provedenih dokaza proizlazi da ugovorne strane tu mogućnost nisu iskoristile, to se učinak raskida Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. može gledati samo kroz prizmu zakonske odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a prema kojoj raskidom ugovora prestaju sve ugovorne obveze, a stranka koja je po ugovoru nešto primila na ime ispunjenja, dužna je to i vratiti drugoj strani. Zato je tuženik, sukladno čl. 160. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve (sve godišnje rate) što je od tužitelja primio na ime ugovorene (jednokratne) naknade za osnivanje služnosti po raskinutom Ugovoru o osnivanju služnosti iz 2013. S druge strane, jednako tako je i tužitelj nakon sporazumnog raskida Ugovora o osnivanju služnosti iz 2013. temeljem iste te zakonske odredbe o učincima raskida ugovora dužan vratiti tuženiku sve ono što je on primio temeljem tog Ugovora, a ako vraćanje nije moguće, tada vratiti tuženiku novčani ekvivalent onoga što je primio, ali to nije predmet tužbenog zahtjeva pa ne utječe na odluku suda u ovoj stvari, nego činjenica da su ovlaštene osobe nadležnih ministarstava i agencija uopće pristale na raskid ranijeg ugovora, osobito bez uređivanja međusobnih odnosa vraćanja primljenog, a potom i činjenica kako tuženik od tužitelja do sada niti u mirnom postupku niti sudski ne potražuje povrat onoga što je tužitelj po osnovi tog raskinutog ugovora primio eventualno može predstavljati nedopušteno pogodovanje tužitelju na štetu Republike Hrvatske i time zloporabu položaja i ovlasti odgovornih osoba u nadležnim ministarstvima i agencijama koje su sudjelovale u postupku raskida ranijeg ugovora i zaključenju novog ugovora s tužiteljem, kao i odgovorne osobe tuženika koji protiv tužitelja do danas ne pokreće odgovarajuće postupke radi povrata primljenog po raskinutom ugovoru, ali sve to ne utječe na u ovom postupku sukladno čl. 160. st. 1. ZOO-a utvrđenu obvezu tuženika na povrat svega što je primio po raskinutom ugovoru pa tako i povrat utuženog i sada dosuđenog dijela naknade za osnovanu služnost.
28. U odnosu na naknadu troškova ovog parničnog postupka, sud je odlučio kako slijedi.
29. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti. Odluka o trošku se, dakle, temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT), a ovaj trošak se prije svega odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku, prema vrijednosti predmeta spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, i to sukladno čl. 164. st. 1., 2. i 3. ZPP-a u zatraženom iznosu od po 1.950,00 EUR za sastav tužbe (Tbr. 7/1 OT), sastav podneska od 10.4.2024. (Tbr. 8/1 OT) i pristup na ročišta 2.7.2024. i 12.11.2024. (Tbr. 9/1 OT), odnosno ukupno 7.800,00 EUR, a koji trošak je sukladno Tbr. 46. OT bilo potrebno uvećati za trošak PDV-a u iznosu od 1.950,00 EUR pa naknada troškova na ime zastupanja po punomoćniku ukupno iznosi 9.750,00 EUR. Ovaj trošak je nadalje bilo potrebno uvećati i za trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 676,88 EUR (list 38 spisa), kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.341,56 EUR pa je tužitelju stoga dosuđena naknada troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 11.768,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a počevši od presuđenja do isplate i odlučeno je kao u toč. I izreke ove presude.
30. Kako tuženik nije uspio u sporu, to je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u cijelosti odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova ovog parničnog postupka te je stoga odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.
U Zagrebu, 23. prosinca 2024.
Sudac:
mr. sc. Leon Širić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
