REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pr-119/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru i to sudac toga suda Sanjin Milošević, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja BN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Daliboru Diviću, odvjetniku u Bjelovaru, A.K.Miošića 22, protiv tuženika CUP UP d.o.o. OIB:25392808959, Bjelovar, Silvija Strahimira Kranjčevića 5, zastupanog po direktoru NN, a dotični po punomoćniku Laurenzu Wolfgangu Vuchetichu, odvjetniku Batarelo Dvojković Vuchetich odvjetničko društvo d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja da je izvanredni otkaz nedopušten, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 19. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja, direktora tuženika, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 23. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I.- Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora od radu od dana 13. studenog 2023. godine, kojom je tuženik CUP UP d.o.o., Silvija Strahimira Kranjčevića 5, Bjelovar, OIB:25392808959, izvanredno otkazao tužitelju CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 01. studenog 2019. godine, za radno mjesto radnika na stroju/strojara, nije dopuštena, te da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao sa danom 13. studenim 2023. godine.

II.- Raskida se ugovor o radu tužitelja i tuženika sklopljen dana 01. studenog 2019. godine, sa danom 27. studenim 2023. godine, s kojim danom tužitelju prestaje radni odnos kod tuženika.

III. Tuženik je dužan tužitelju na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza isplatiti iznos od neto 3.778,62 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 23. prosinca 2024. godine, do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja u vezi isplate iznosa na ime naknade štete i to preko dosuđenog iznosa od 3.778,62 eura, do zatraženog iznosa od 13.728,61 eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 9.949,99 eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od 23. prosinca 2024. godine, pa sve do isplate.

V. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 240,80 eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana 23. prosinca 2024. godine, do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika podneskom od 20. prosinca 2023. godine, radi utvrđenja da je izvanredni otkaz nedopušten, ali i radi donošenja sudske odluke u o raskidu ugovora o radu, odnosno radi naknade štete zbog nedopuštenog otkaza ugovora u radu.

2. U tužbi tvrdi da je tuženik, kao poslodavac, dana 13. studenog 2023. godine, donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu ( u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je tužitelju, kao radniku, na radnom mjestu radnika na stroju/strojara, izvanredno otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zaključen dana 01. studenog 2019. godine i to zbog radnikove osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i drugih osobito važnih činjenica, zbog kojih nastavak radnog odnosa više nije moguć. Radni odnos tužitelja je prestao dana 13. studenog 2023. godine.

3. Nadalje, tužitelj je istakao da je protiv navedene Odluke tuženika, koju je tužitelj primio dana 14. studenog 2023. godine, posredstvom punomoćnika, dana 24. studenog 2023. godine, podnio Zahtjev za zaštitu prava, te da je tuženik svojim Očitovanjem, odgovorio na taj Zahtjev dana 12. prosinca 2023. godine, pri tome ostavši kod svoje odluke o otkazu, a koje Očitovanje je tužitelj posredstvom punomoćnika, zaprimio dana 19. prosinca 2023. godine.

4. Navedena Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, po tužitelju je nezakonita iz slijedećih razloga:

a) prije svega, u obrazloženju Odluke navode se navodne povrede obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio u razdoblju nakon siječnja 2023. godine, kada je postavljen za vršenje funkcije voditelja smjene.

S obzirom da se sukladno čl. 116.st.2. Zakona o radu, izvanredni otkaz može radniku dati samo u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, sve navodne povrede radne dužnosti iz nekog prethodnog razdoblja su u tom smislu irelevantne za odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno odluka o izvanrednom otkazu utemeljena na takovim činjenicama je nedopuštena. No, bez obzira što se Odluka o otkazu većim dijelom temelji na nekim prethodnim navodnim povredama dužnosti od strane tužitelja, tužitelj je istakao da su navodi o tim povredama neistiniti, odnosno da nikakvih povreda od strane tužitelja nije bilo. Kao dokaz tome treba samo napomenuti da je tužitelju, od kada se zaposlio kod tuženika plaća konstantno rasla, te je pohvaljivan kao najbolji radnik, da je stalno napredovao na radnom mjestu, da je obučavao druge radnike, te da je u vrijeme otkazivanja radio kao voditelj smjene, iako za to nije imao sklopljen ugovor o radu, a to se sve zasigurno ne bi dogodilo da je tužitelj bio takav, kakvim ga se opisuje u obrazloženju Odluke. Očitovanje o tim navodnim povredama radnik je iznio u svojoj pisanoj obrani od dana 09. studenog 2023. godine, u postupku prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu, i tužitelj u cijelosti ostaje kod istog.

b) kao drugi razlog za izvanredni otkaz, tuženik se poziva na događaj od dana 30. listopada 2023. godine, odnosno tvrdi da je tužitelj toga dana odbio nastaviti raditi sukladno odluci poslodavca, odnosno da je između 13:00 sati i 14:00 sati u izljevu bijesa verbalno napao kolege ĆN, JN, i KN, nekontrolirano vičući po cijeloj hali, protiveći se nastavku rada i uzvikujući rečenice poput „ Vidjet ćete s kim imate posla!“. Tužitelj u odnosu na navedeni razlog otkaza, tvrdi da se navedeno nije niti dogodilo. Naime, kao što je tužitelj u svojoj pisanoj obrani naveo, tužitelj je toga dana u 14,05 sati, dobio poziv poslovođe KN, da dođe u kancelariju na razgovor u 14:15 sati, pa je tužitelj i došao na taj razgovor, a razgovoru su bili prisutni još i ĆN, te JN. U razgovoru mu je bilo spočitavano to što je bio na bolovanju od 25. listopada 2023. godine, do 28. listopada 2023. godine, u vrijeme dok je bio najpotrebniji poduzeću i da ga se stoga mora maknuti s mjesta voditelja na mjesto radnika na stroju. Također mu je tada predočeno da je koristio godišnji odmor tijekom ljeta u 8. mjesecu u trajanju 2 tjedna, dok je najjača sezona i najveća potražnja za proizvodima poslodavca, te da je radio najmanje subota, a da je trebao biti uzor po broju odrađenih subota. Nakon tog razgovora, a zbog neosnovanih optužbi, tužitelj je bio u šoku i stresu, te više nije bio sposoban upravljati proizvodnom linijom koja je opasna, te je prethodno obavijestivši poslovođu ĆN, otišao s posla k liječniku, koji liječnik mu je tog dana ( 30. listopada 2023. g) otvorio bolovanje koje je trajalo do 24. studenog 2023. godine. Dakle, ističe tužitelj, da u proizvodnoj hali nije bilo nikakvog razgovora između tužitelja i ĆN, JN, te KN, a kamoli vikanja, što mogu potvrditi svi radnici tuženika koju su u to vrijeme radili u hali. Tužitelj tvrdi da se može zaključiti da je tuženik, unatoč tome što mu je tužitelj bio jedan od najboljih radnika, kojeg je u kontinuitetu nagrađivao stimulacijama i povećanjima plaće, naprijed navedenu oduku o izvanrednom otkazu donio samo iz razloga što nije tolerirao bolovanje na kojem je tužitelj bio opravdano od 25. listopada 2023. g. do 28. listopada 2023.g., te ga je zbog toga prvo pokušao degradirati, a nakon toga kada je tužitelj otišao na bolovanje zbog doživljenog stresa uslijed neosnovane degradacije i neosnovanih optužbi od strane nadređenih, dao mu i neosnovani otkaz. Tuženik se u svom očitovanju na zahtjev za zaštitu prava radnika, po tužitelju, promašeno poziva na neku sudsku praksu oko rokova za donošenje odluke o izvanrednom otkazu. U tom kontekstu ističe da je tuženik svoju odluku o otkazu mogao dati samo zbog navodnog (a u stvari, po tužitelju, izmišljenog) događaja od 30. listopada 2023. g. - vikanja po hali i neopravdanog odlaska s posla. Sve ostale, po tužitelju, izmišljene povrede radne obveze iz prethodnog razdoblja ne mogu biti temelj za izvanredno otkazivanje ugovora o radu jer su za to prošli zakonski rokovi.

5. Način na koji se ponio tuženik, duboko je pogodio tužitelja, koji mu je bio jedan od najboljih radnika, kako je naprijed obrazloženo. Zbog toga, tužitelj ističe da mu nije više prihvatljivo raditi kod tuženika, a to i zbog toga što je nakon otkaza morao pronaći novi posao, koji je i pronašao u tvrtci Marlex d.o.o.. [adresa], gdje je zaposlen od dana 27. studenog 2023. godine, pa isti predlaže da sud nakon što utvrdi da je otkaz nedopušten, sudski raskine ugovor o radu, odnosno odredi dan prestanka radnog odnosa sa danom 27. studenim 2023. godine.

6. Također, tužitelj zbog nezakonitog otkaza potražuje naknadu štete u iznosu od 5 prosječnih mjesečnih plaća u zadnja tri mjeseca. Naime, tužitelj je kod tuženika radio 6 g. i 8 mjeseci, rođen je **.**.1985., a uzdržava malodobno dijete, koje ima 8 godina. Tužitelju je bruto plaća za 8. mjesec 2023. g., iznosila 2.646,60 eura, za 9. mjesec 2023. g., 3.016,13 eura, te za 10. mjesec 2023. g., 2.574,42 eura, što je prosjek od 2.745,72 eura, pa stoga tužitelj na ime naknade štete potražuje ukupan iznos od 13.728,61 eura, vodeći računa da se sukladno sudskoj praksi za obračun visine naknade štete, uzima bruto plaća (jer se plaća utvrđuje u bruto iznosu), a dobiveni iznos se dosuđuje u neto iznosu jer se radi o naknadi štete, dakle tužitelj na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza potražuje neto iznos od 13.728,61 eura. Zbog toga je tužitelj predložio da se u cijelosti udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

7. U pisanom odgovoru na tužbu, podnesku od 02. veljače 2024. godine, tuženik je osporio tužbeni zahtjev, našavši smislenim čak da se "protivi svim Tužiteljevim navodima" (kakvo protivljenje baš svim navodima tužitelja je potpuno površno i krajnje neozbiljno, a svakako i besmisleno), iako je u daljnjem tijeku odgovora na tužbu i sam priznao kao točne pojedine navode tužitelja, primjerice u pogledu tvrdnje da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem zadnjeg ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme dana 01. studenog 2019. godine, za radno mjesto radnika na stroju/stolara, ali i da je Odlukom, otkazao ugovor o radu tužitelju.

8. Vezano za bitne navode historijata tužbe, na kojima je tužitelj utemeljio svoj predmetni tužbeni zahtjev, tuženik je istakao da je Odluka donesena, nakon što je tužitelj opetovano, u razdoblju kroz nešto više od dvije godine, počinio teške povrede radnog odnosa propisane Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, za koje je već u samom Pravilniku o radu, tuženika izričito propisano da čine osnovu za izvanredno otkazivanje ugovora o radu. U tom kontekstu, tuženik navodi da je tužitelj unatoč tuženikovim višestrukim upozorenjima:

- nedoličnim ponašanjem na radnom mjestu uzrokovao uništenje radne opreme tuženika, kao i ozbiljne poremećaje u radnim procesima i međuljudskim odnosima među radnicima,

- zloupotrebljavao ovlasti funkcije voditelja smjene u odnosu prema drugim radnicima, kako nadređenima, tako i podređenima.

9. Po tuženiku je dodatna činjenica koja je doprinijela tome da za tuženika, radni odnos sa tužiteljem više ne bude moguće nastaviti, što je tužiteljeva supruga dana 30. listopada 2023. godine, telefonskim putem vrijeđala i prijetila jednom tuženikovom zaposleniku, a što je navedeno i detaljno opisano u Odluci.

10. U vezi tvrdnji tužitelja koje se odnose na nezakonitost Odluke jer je donesena izvan 15-stodnevnog roka propisanog čl. 116.st.2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR), a u dijelu u kojem je odluka donesena i zbog povreda radne obveze nakon siječnja 2023. godine, tuženik je prije svega naveo da je Odluka donesena 13. studenog 2024. godine, a u vezi najnovije povrede radne obveze ili radnog odnosa, koja se zbila 30. listopada 2023. godine, pa se radi svakako o pravovremenoj Odluci. Ujedno, tuženik smatra kako je Odluka pravovremena čak i uzevši da nije donesena samo uslijed incidenta od 30. listopada 2023. godine, već uslijed kontinuiranih, opetovanih povreda radnog odnosa jer u slučaju kontinuiranih povreda, rok za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, po tužitelju je dopušteno računati od posljednje počinjene povrede, pri čemu se da potkrijepi takav pravni stav, tuženik pozvao na sudsku praksu u vidu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-2283/2015 od 20. prosinca 2018. godine.

11. Vezano za kritični dan 30. listopad 2023. godine, tuženik je naveo kako nije istina da je tužitelju spočitavano korištenje bolovanja, odnosno privremena nesposobnost za rad, da mu je spočitavano korištenje godišnjem odmora u kolovozu ili da mu je spočitavano da je radio nedovoljno subota, već je u Odluci detaljno opisano ono što se dogodilo, a to je da je:

"Tužitelj je bio pozvan razgovarati u cilju popravljanja stanja i međuljudskih odnosa na njegovu radnom mjestu, no on je 30. listopada 2023. u prostorijama proizvodnog pogona Poslodavca (Velike Sredice 29D) između 13 i 14 sati u izljevu bijesa verbalno napao kolege g. UN, g. JN i g. KN nekontrolirano vičući po cijeloj hali, protiveći se nastavku rada i uzvikujući rečenice poput „Vidjet ćete s kim imate posla!“.

"Tuženikova je supruga potom istoga dana telefonski nazvala radnika g. UN te mu je izgovorila uvrede i svojevrsne prijetnje, između ostaloga ističući da je B „pod stresom“, da je ona (Radnikova supruga) kao službenica policije „dužna prijaviti“ Poslodavca, da B „radi u nepostojećoj firmi“ te da sve navedeno bude preneseno g. NN, članu uprave Poslodavca. Radnik g. ĆN ostao je zatečen, šokiran i uznemiren nakon tog telefonskog razgovora."

"Tužitelj sljedećeg dana, 31. listopada 2023., nije došao na posao te je obavijestio Tuženika o privremenoj nesposobnosti za rad."

12. Prema tome, po tuženiku je tužitelj takvim postupcima još jednom, nakon nekoliko ranijih incidenata i tuženikovih opomena, ali i pokušaja poboljšanja situacije i odnosa s tužiteljem, uzrokovao vrlo nestabilnu, a nekim radnicima i nesigurnu atmosferu za rad, pored toga što je i povrijedio svoje obveze i temeljne zadatke voditelja smjene - omogućavanje redovnog i uspješnog rada svog tima.

13. Nadalje, tuženik je istakao da je tužitelj svoju Odluku donio u cijelosti sukladno ZR, obzirom da je tužitelj počinio izravne povrede Ugovora o radu i Pravilnika o radu, za koje je u čl. 80. Pravilnika o radu, izričito propisano da se smatraju osobito teškim povredama zbog kojih se tuženiku može izvanredno otkazati ugovor o radu i to što se tiče povreda navedenog Pravilnika:

- odbijanje, odnosno neizvršavanje radnog naloga,

- neobavljanje, odnosno neredovito ili nepravovremeno obavljanje poslova odnosno radnih zadataka,

- neovlašteno raspolaganje sredstvima Poslodavca,

- zloupotreba položaja ili prekoračenje danog ovlaštenja,

- nepoduzimanje radnji koje je dužan poduzeti radnik s posebnim ovlaštenjima i odgovornostima u okviru svojih ovlaštenja,

- izazivanje nereda na radu ili na drugom mjestu povezanom s radom,

- uništavanje imovine Poslodavca,

- nedoličan odnos ili iskazivanje netrpeljivosti prema kolegama ili poslovnim partnerima, osobito neprimjereno, nepoželjno i grubo ponašanje,

- sve druge povrede radne obveze kojima se uzrokuje poremećaj odnosa u obavljanju poslova, onemogućava ili otežava rad drugih radnika, odnosno kojima se na drugi način izaziva poremećaj u procesu rada, kao i sve druge povrede radnih obveza kojima se narušava ugled Poslodavca,

kao i što se tiče povreda obveza iz Ugovora o radu:

- komuniciranje strojarima u drugim smjenama i timski rad;

- čuvanje imovine pažnjom dobrog gospodarstvenika;

- uljudno odnošenje prema drugim radnicima;

- suzdržavanje od radnji i postupaka kojima se narušava ili bi se mogao narušiti poslovni ugled Poslodavca.

14. Tuženik smatra da je mogao odmah, nakon počinjene prve povrede, izvanredno otkazati tužiteljev ugovor o radu (ne navodeći ujedno na kakvu to konkretno prvu povredu tuženik uopće misli, odnosno o kojoj se to uopće povredi radnog odnosa radilo – opaska suca), no da je tuženik ipak samo upozorio tužitelja na počinjene povrede radnog odnosa (ne navodeći također za koju ga je točno povredu radnog odnosa upozorio – opaska suca) i probleme koje je tužitelj uzrokovao u redovitom poslovanju tuženika, a pored toga, tvrdi da je za tužitelja, cijeneći talent tužitelja i potencijal za konkretan posao, pokušavao naći načina da se suradnja nastavi, te da ga je početkom 2023. godine, čak unaprijedio u voditelja smjene, ne bi li mu iskazao da s tuženikove strane i dalje ima prostora za rješenje nastalih problema, no tužitelj je po uvjerenju tuženika, dano povjerenje iznevjerio zloupotrebljavajući svoju novu funkciju, a što je kulminiralo opisanim incidentom dana 30. listopada 2023. godine.

15. Kako je tuženik potom uvidio da su šanse za uspješan nastavak suradnje minimalne, pozvao je tužitelja pisanim putem na davanje obrane prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu, pa kako je tuženik uzevši u obzir sve navode iz tužiteljeve pisane obrane, uvidio da se suradnja s tužiteljem neće moći popraviti, te da nastavak radnog odnosa više nije moguć, donesena je Odluka o otkazu.

16. Tuženik je posebno uz osporavanje cjelokupnog tužbenog zahtjeva, osporio i tražbinu po osnovi naknade štete, smatrajući da ne postoji pravna osnova na kojoj bi se mogao temeljiti takav zahtjev tužitelja, navevši da tužitelj ne obrazlaže u vezi te novčane tražbine postojanje ijedne pretpostavke za odgovornost za štetu.

17. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Odluku (list 6-10), zahtjev za zaštitu prava radnika od 24.11.2023.g. (list 11-12), Očitovanje poslodavca od 12.12.2023.g. (list 14-15), Ugovor o radu od 01.11.2019.g. (list 16-20 i 62-66), obranu radnika prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu od 09.11.2023.g. (list 21-25), obračune plaće tužitelja za kolovoz, rujan i listopad 2023. godine (list 26- 29), priloge dostavljene uz odgovor na tužbu, između kojih je dostavljen i Pravilnik o radu tuženika (list 77-115) i sudska praksa (list 47-61), poziv za davanje obrane pred izvanredni otkaz ugovora o radu (list 68-75), sms korespondenciju (list 123- 126,130,132-159, 161-175, 186-188), odluka, zahtjev i opomena za VN (list 128-129 i 131), radni nalozi (181-185), te zapisnik o usmenoj raspravi od 15.04.2024.g., MUP-a (list 196-202).

18. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka KN (list 218-220), ĆN (list 220-223), te JN (list 223-224), kao i saslušanjem tužitelja (list 224-225) i direktora tuženika NN (list 226-228) u svojstvu stranaka.

19. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

20. Tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se isti odnosi na utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika i u kojem se predlaže donošenje sudske odluke o otkazu ugovora o radu je osnovan, a u pogledu pravne osnove je osnovan i zahtjev za naknadu štete.

21. Obzirom da je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju iz više razloga, prije svega treba naglasiti da su svi razlozi navedeni u tuženikovoj Odluci, ne konkretizirani datumom i samim opisom svakog pojedinog događaja, na drugoj stranici obrazloženja Odluke, a koji nisu povezani s događajem koji se zbio 30. listopada 2023. godine u prostorijama tuženika, dakle razlozi za otkaz, koji se praktički odnose na događaje nakon mjeseca siječnja 2023. godine, kada je tužitelj očito usmeno (prema predmetnom iskazu direktora tuženika) postavljen na vršenje funkcije "voditelja smjene", a koji razlozi za otkaz se po tuženiku odnose na zlouporabu položaja tužitelja, nepristojno i bahato ponašanje tužitelja prema kolegama, izazivanje sukoba i negativne atmosfere od strane tužitelja (tipa, odbijanje pomoći manje iskusnim kolegama, odbijanje izvršavanja naloga neposredno nadređenih radnika, te neovlaštenim traženjem od mlađih i neiskusnijih kolega da izvrše radne naloge koji su povjereni tužitelju), nedopušteni u kontekstu činjenice da je tuženik propustio u smislu čl. 116.st.2. ZR, pravovremeno u roku od 15 dana, izvanredno otkazati tužitelju Ugovor iz bilo kojeg od tih razloga, odnosno potpuno ne konkretiziranih i neodređenih "navodnih povreda radne obveze".

22. Tužitelj u tom dijelu, sasvim opravdano posredstvom svog odvjetnika, osporava u predmetnoj tužbi, dopuštenost Odluke iz bilo kojeg od tih razloga, pozivajući se na čl. 116.st.2. ZR, tretirajući navodne povrede radne obveze iz tog ranijeg razdoblja (za koje neodređene i istaknute u Odluci povrede radne obveze, inače osporava da su se i desile) irelevantnim za donesenu Odluku, cijeneći okolnost da je Odluka utemeljena na tim činjenicama nedopuštena jer je donesena izvan zakonskog roka od 15 dana, od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

23. Dakle, po ocjeni ovoga suda, ne može tuženik donijeti dopuštenu navedenu Odluku dana 13. studenog 2023. godine i to u vezi nekakvih samo paušalno navedenih, nekonkretnih, događaja koji se zbili "od mjeseca siječnja 2023. godine, pa nadalje", a kojima je zajednički nazivnik da je tužitelj po tuženiku još od mjeseca siječnja 2023. godine, zlouporabio svoj položaj na način da je postupao krajnje nepristojno i bahato u komunikaciji sa kolegama, da je izazivao nekakve sukobe (koji nisu niti na konkretan način uopće opisani u Odluci) i negativnu radnu atmosferu (ma što god značile te tri riječi, bez konkretno opisanih situacija koje bi dovele do nekakve "negativne radne atmosfere" između tužitelja i određenih osoba – zaposlenika tuženika, koji nisu poimence niti navedeni u obrazloženju Odluke tuženika u tom kontekstu), ali i da je odbijao pomoći manje iskusnim radnicima ili odbijao izvršiti povjerene me radne naloge.

24. Sve navedeno ukoliko se i desilo, sasvim sigurno je predstavljalo povredu radne obveze od strane tužitelja, međutim za tako nešto je sukladno čl. 119.st.1. ZR, predviđen institut pisanog upozorenja na obveze ili povredu obveze iz radnog odnosa (a samo eventualno u ozbiljnijim situacijama i izvanredni otkaz ukoliko je takva odluka donesena u roku od 15 dana od saznanja poslodavca za konkretan slučaj i to samo u situaciji koju je potrebno Odlukom o otkazu konkretizirati opisno u vezi konkretnog događaja ili više njih, a iz čega bi bilo razvidno u vezi kojih je to pojedinih osoba tužitelj učinio povredu radne obveze, na način na koji to tuženik smatra), a iz iskaza direktora tuženika, saslušanog u ovoj parnici u svojstvu stranke, jasno proizlazi da za sve navedeno (što je netko tko je pisao obrazloženje Odluke o otkazu, samo površno pokušao ukalupiti u razloge za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju), tuženiku nije izrečeno niti jedno, jedino pisano upozorenje zbog nekih navodnih povreda radne obveze, pa se takvi samo paušalno navedeni razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu koji datiraju od početka mjeseca siječnja 2023. godine, ne mogu smatrati niti opravdanim razlozima za takvu Odluku, koja je donesena dana 13. studenog 2023. godine, a u svakom slučaju se radi i o otme da bi tuženik zakasnio sa donošenjem Odluke o izvanrednom otkazu, zbog tih razloga koji datiraju od mjeseca siječnja 2023. godine, obzirom da ne bi postupio po čl. 116.st.2. ZR.

25. Tuženik sasvim pogrešno smatra suprotno, kada se unatoč ne konkretiziranim razlozima za izvanredni otkaz ugovora o radu, a koji datiraju od mjeseca siječnja 2023. godine, poziva na nekakve kontinuirane, opetovane povrede radnog odnosa koji počinju od siječnja 2023. godine, pa nadalje, a koje uopće nije konkretizirao u svojoj Odluci u smislu da specificirano navede datume za svaku navodnu povredu radne obveze izvršenu od strane tužitelja, ali i da činjenično opiše u čemu se točno povreda sastoji, te kada se u tom kontekstu sjetio pozvati na sudsku praksu u vidu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-2283/2015 od 20. prosinca 2018. godine (dio koje odluke je čak citirao na trećoj stranici podneska od 02. veljače 2024. godine – list 41 spisa), a koja sudska odluka sadržajno nema baš nikakve veze ili sličnosti, sa predmetnom situacijom. Naime, sudska praksa u vidu navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske se odnosi na sasvim drugačiju pravnu situaciju o kojoj se raspravljalo u drugom sudskom postupku.

26. Osim toga u toj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-2283/2015 od 20. prosinca 2018. godine, jasno su i na konkretan način pobrojane sve povrede radne obveze tužiteljice iz tog postupka, na koje je ukazao njezin poslodavac u svojoj Odluci o otkazu, a koje su uostalom utvrdili i nižestupanjski sudovi, pa su tako tužiteljici stavljene na teret u tom slučaju točno određene i posve konkretizirane konkretne povrede radne obveze u razdoblju prije donošenja odluke o otkazu u vezi zadnje povrede koja datira od 26. kolovoza 2008. godine, a odnosile su se na razdoblje od 21. srpnja 2008. godine, na način da su pobrojane povrede od 21. srpnja 2008. godine, do dana otkaza i koje su opisane u 13 točaka i to:

od 21. srpnja 2008. godine,

od 21. srpnja i 26. kolovoza 2008. godine,

od 31. srpnja i 16. kolovoza 2008. godine,

01., 21. i 26. kolovoza 2008. godine,

01. i 02. kolovoza 2008. godine,

13. i 26. kolovoza 2008. godine,

13. kolovoza 2008.g. (vezane za dvije povrede od 14. i 21. kolovoza 2008.g.), 13. i 26. kolovoza 2008. godine,

26. kolovoza 2008. godine,

14. kolovoza 2008. godine, 30. srpnja 2008. godine, 26. kolovoza 2008. godine, pri čemu je uz svaki od tih datuma jasno bila navedena povreda radne obveze koja je stavljena na teret tužiteljici iz tog sudskog postupka, od strane njezinog poslodavca, a što kada se usporedi sa sadržajem Odluke tuženika datirane sa 13. studenim 2023. godine, nedvojbeno upućuje na potpuno drugačiju pravnu situaciju jer tuženik u svojoj Odluci niti jednu navodnu raniju povredu radne obveze tužitelja od mjeseca siječnja 2023. godine, nije opisao na konkretan način, kao što je to bio slučaj o kojem se raspravljalo u revizijskom predmetu pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, pod

27. Jedina točna tvrdnja tuženika u pogledu donošenja pravovremene Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u pogledu "navodnih povreda radne obveze", se odnosila samo i jedino na događaj koji se zbio 30. listopada 2023. godine, obzirom da je sasvim jasno da je od tog dana do dana donošenje Odluke tuženika, proteklo manje od 15 dana, sukladno čl. 116.st.2. ZR, međutim, sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da tuženik nije u ovoj parnici dokazao da je bio ispunjen zakonski uvjet da se tužitelju izvanredno otkaže ugovor o radu i zbog događaja koji se zbio toga dana i to u opisanim okolnostima po tuženiku, navedenim u Odluci.

28. Naime, opisujući u Odluci taj događaj, odnosno povredu radne obveze tužitelje, tuženik je naveo da je tužitelj unatoč bezuspješno obavljenih razgovora u cilju upozoravanja na radne obveze, te poboljšanja međuljudskih odnosa i radne atmosfere, u trenutku kada je "Poslodavac bio primoran Radniku oduzeti funkciju voditelja smjene…", no da je: "Radnik unatoč svemu navedenom ponovo postupio suprotno nalozima nadređenih, odbio nastaviti raditi sukladno odluci Poslodavca te je uslijed navedenog 30. listopada 2023. u prostorijama proizvodnog pogona Poslodavca (Velike Sredice 29D) između 13 i 14 sati u izljevu bijesa verbalno napao kolege g. UN, g. JN i g. KN nekontrolirano vičući po cijeloj hali, protiveći se nastavku rada i uzvikujući rečenice poput: Vidjeti ćete s kim imate posla".

29. Navedeni razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu koji je istaknut u navodnim znacima u 6 redaka u prethodnoj točci obrazloženja ove presude, ne samo da nije dokazan od strane tuženika, koji ga je inače bio dužan dokazati, nego iz izvedenih dokaza proizlazi da se nešto sasvim drugo dogodilo i na drugoj lokaciji, a ne u prostorijama proizvodnog pogona Poslodavca u hali tuženika, te ne u razdoblju između 13 i 14 sati, pa je i taj jedini po uvjerenju ovoga suda događaj, za koji bi Odluka o otkazu bila pravovremena, bio neosnovan i nedokazan i radi se o nedopuštenom razlogu za donošenje Odluke, kakvu je tuženik donio dana 12. prosinca 2023. godine.

30. U tom smislu, sud prije svega naglašava da iz predmetnih iskaza četvoro neposrednih sudionika razgovora koji je vršen tog kritičnog dana, između tužitelja i KN, ĆN i JN uopće ne proizlazi da bi se bilo što dogodilo u razdoblju između 13 i 14 sati u prostorijama proizvodnog pogona Poslodavca, da bi uopće predstavljalo ikakvu povredu radne obveze od strane tužitelja, a pogotovo takvu povredu zbog koje bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu u pogledu tužitelja.

31. Naime, iz iskaza tužitelja, a pogotovo kada se iskaz te stranke dovede u vezu sa iskazom svjedoka KN i ĆN, nedvojbeno proizlazi da je 30. listopada 2023. godine, tužitelj trebao početi raditi u drugoj smjeni od 14:00 sati, nakon što je prethodno do toga dana koristio bolovanje zbog bolesnog malodobnog djeteta i da je tog kritičnog dana po dolasku na radno mjesto bio pozvan od strane KN, otprilike negdje oko 13:45 sati, da dođe u poslovni ured u kojem je radio KN (dakle, ne u nekakvu proizvodnu halu ili proizvodni pogon u kojem primjerice ima više radnika tuženika – opaska suca).

32. Nadalje, iz u bitnom suglasnih iskaza saslušanih svjedoka KN, ĆN i JN, jasno i određeno proizlazi da nitko od ovih svjedoka nema neposrednih saznanja o tome, dakle da ništa osobno nije čuo, da bi tužitelj bilo što galamio ili vikao između 13:00 sati i 14:00 sati u prostorijama proizvodnog pogona Poslodavca ili da bi između 13:00 i 14:00 sati u izljevu bijesa u tuženikovoj hali, verbalno napao kolege g. UN, g. JN i g. KN, nekontrolirano vičući po cijeloj hali, protiveći se nastavku rada i uzvikujući rečenice poput: "Vidjeti ćete s kim imate posla".

33. Tako nešto se očito nije uopće dogodilo jer na sasvim suprotno upućuju u tom smislu u bitnom suglasni iskazi sve trojice neposrednih očevidaca razgovora koji je vršen između tužitelja i ove trojice u ovome postupku, saslušanih svjedoka.

34. Dakle, po uvjerenju suda, ukoliko tužitelj nije u razdoblju između 13:00 i 14:00 sati u izljevu bijesa u tuženikovoj hali, napao radne kolege UN, JN i KN, nekontrolirano vičući i protiveći se nastavku rada, odnosno uzvikujući rečenicu poput: "Vidjeti ćete s kim imate posla" i ukoliko tužitelj tako nešto nije učinio u tom vremenskom razdoblju dana 30. listopada 2023. godine, u prostorijama proizvodnog pogona Poslodavca, a ujedno odbio nastaviti raditi suprotno uputi poslodavca, tada tako nešto nije moglo biti istaknuto u Odluci tuženika, kao razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

35. Kako bi bilo jasno, što je to uopće utvrđeno da se zbilo dana 30. listopada 2023. godine i to ne u nekoj radnoj hali ili prostoriji proizvodnog pogona tuženika između 13:00 sati i 14:00 sati, već samo i isključivo na početku radnog dana tužitelja, dakle oko 14:00 sati i to isključivo u zatvorenoj poslovnoj prostoriji tuženika, odnosno u uredu u kojem su inače bili smješteni KN, ĆN i JN i u kojem nije bilo nekih drugih zaposlenika tuženika u to vrijeme osim navedene trojice i tužitelja, sud utvrđuje kako iz u bitnom suglasnih iskaza sva tri svjedoka proizlazi da su tada njih trojica pokušali tužitelju objasniti zbog čega su odlučili da tužitelj neće više obavljati dužnost voditelja tima, nakon što se izgradi nova radna hala, te da su mu to dali do znanja u toj zatvorenoj prostoriji – uredu u kojem su navedena trojica radili, međutim da to tužitelj nije prihvatio bez pogovora i da je bio iznenađen, pa je reagirao pred njima sa povišenim tonom.

36. Reakciju tužitelja je KN opisao navodeći: "Tužitelj se vidno uznemirio, te je s povišenim glasom vikao da nismo normalni, da šta mi to radimo", dok je reakciju tužitelja, svjedok ĆN opisao navodeći: "dao nam je do znanja da ne može vjerovati što se događa, rekao nam je da šta mi to radimo, da on to ne može prihvatiti i iako nije bilo nikakve dernjave ili znatno povišenih tonova s njegove strane, praktički nam nije dopustio niti da mu objasnimo zbog kojih razloga je takva odluka donesena". Napokon, svjedok JN je reakciju tužitelja opisao, navodeći: "On je relativno burnije reagirao, te je povišenim glasom nama rekao, dečki vi niste normalni i šta vi to meni radite, te da će on ostati bez novaca".

37. Sva navedena tri svjedoka su suglasno potom naveli nakon što su opisali svaki po svom sjećanju, reakciju tužitelja nakon što je čuo da neće biti više voditelj tima po izgradnji nove hale, da je tužitelj tražio da razgovara sa direktorom i da su mu dali do znanja da direktora nema toga dana, ali da će s njim razgovarati kasnije, tvrdeći da je potom tužitelj izašao iz tog zatvorenog ureda i otišao na svoje radno mjesto, a svjedoci KN i ĆN su čuli i da je tužitelj toga dana, nešto kasnije, otišao s radnog mjesta i da je otišao kod liječnika, koji mu je otvorio bolovanje.

38. Navode istaknute u točci 37 obrazloženja (o tome da je tužitelj tražio da razgovara sa direktorom, nakon što je čuo što su mu rekli navedena trojica u vezi okolnosti da tužitelj više neće biti voditelj smjene, te da su mu rekli da toga dana direktora nema na tom radnom mjestu, te da s njim inače može razgovarati kad god želi), tužitelj je saslušan u svojstvu stranke potvrdio, a priznao je i da je doista odmah reagirao u tom njihovom uredu u kojem su mu navedeno dali do znanja, impulzivno, sa povišenim tonom, međutim sadržaj tog razgovora je tužitelj prikazao na drugi način. 39. Naime, tužitelj tvrdi da je njegova reakcija povišenim tonom, bila na način da je pitao: "zbog čega, zašto je to zaslužio, zašto se to dogodilo i zašto ga se tako tretira jer do tada nije imao nikakvih problema niti sa njima niti sa drugima". Osim toga, tužitelj tvrdi da se tada razgovaralo i o potencijalnoj plaći tužitelja u vrijeme kada tužitelj više neće biti voditelj smjene, a što su sva tri saslušana svjedoka, negirali. Tužitelj je također tvrdio saslušan u svojstvu stranke, da je njemu KN, prigovorio da je tužitelj uvijek sa svojom suprugom kad god je to njima odgovaralo koristio godišnji odmor, dok je najveća gužva na poslu i dok je tužitelj najpotrebniji, te da mu je ĆN dao do znanja da je tužitelj najmanje radnih subota odradio.

40. Međutim, manje je bitno za razrješenje predmeta ovoga spora, da li je tada, prilikom razgovora u zatvorenom uredu tuženika dana 30. listopada 2023. godine, vođenog između tužitelja i tuženika bilo razgovora oko visine plaće tužitelja ili nije bilo takvog razgovora i da li je bilo ili ne razgovora o tome da tužitelj ide na godišnji tijekom ljeta kad god mu to odgovara i da je odradio najmanje radnih subota.

41. Ono što je bitno za razrješenje predmeta spora, odnosno što je od odlučnog značaja za ovosudni zaključak da tužitelj nije dokazao da postoje opravdani razlozi za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, tj. da je Odluka tuženika nedopuštena, jest da niti iz jednog jedinog iskaza saslušane trojice neposrednih svjedoka (KN, ĆN i JN) koje je tuženik predložio za saslušanje, a niti ukoliko se njihovi iskazi analiziraju u međusobnoj povezanosti, a koji su trebali potvrditi navode istaknute u Odluci u vezi događaja koji se zbio dana 30. listopada 2023. godine, a na kojem događaju i navodnim povredama radne obveze od strane tužitelja je tužitelj i donio Odluku u dijelu u kojem je ista bila bar pravovremena, ne proizlazi da bi se tužitelj uopće protivio nastavku rada dana 30. listopada 2023. godine, da je nekontrolirano vikao po cijeloj radnoj hali tuženika u tom smislu kada se protivio nastavku rada, uzvikujući "Vidjet ćete s kim imate posla", da je u izljevu bijesa uopće verbalno napao radne kolege između 13:00 sati i 14:00 sati u prostoriji proizvodnog pogona tuženika, da je tada postupio suprotno nekakvim nalozima nadređenih.

42. Naime, iz iskaza tužitelja, s čijim iskazom očito sud treba krpati pojedine praznine i nejasnoće u kontekstu onoga što tuženik nije dokazao da bi uspio u ovoj parnici, a što je bio dužan dokazati, jasno proizlazi da je tužitelj bio iziritiran onim što je čuo od KN, ĆN i JN u njihovom uredu (dakle, niti u nekakvoj radnoj hali pred tom trojicom i/ili ostalim radnicima tuženika, niti u nekakvom proizvodnom pogonu), a razlog zbog kojeg je bio iziritiran je sada po uvjerenju suda manje bitan u kontekstu činjenice da tuženik nije dokazao opravdanost navedenog razloga istaknutog u toj Odluci za otkaz ugovora o radu, pa da je uslijed tih saznanja koja su mu predočena tek prvi radni dan, nakon što se vratio na posao poslije iskorištenog bolovanja zbog bolesti vlastitog malodobnog djeteta, nakon što se iz navedenog ureda vratio na svoje radno mjesto, rekao je radnom kolegi s obzirom da je stroj radio, da ga zamjeni jer da mora nazvati direktora tuženika, a nakon što se sa direktorom tuženika telefonski čuo i nakon što mu je ovaj potvrdio da sve to zna što je predočeno tužitelju toga radnog dana od strane KN, ĆN i JN i da i direktor tuženika stoji iza toga, tvrdeći da mu je direktor dao do znanja da će mu plaća biti sukladno radnom mjestu, dakle manja od one koju je dobivao kao voditelj smjene, tada se vratio na svoje radno mjesto i samo je radio nekih 15-tak minuta, pa kako se nije uopće osjećao psihički dobro uslijed svega što je čuo, a u to je vrijeme imao i inače problema sa tlakom, dao je do znanja radnim kolegama na radnom mjestu da ne može nastaviti raditi i otišao je s radnog mjesta liječniku (tužitelj tvrdi da je prije odlaska s posla, to da ne može nastaviti raditi i da ide liječniku spomenuo ŠN, svom voditelju, te da mu je ovaj rekao da slobodno ode doktoru ukoliko želi, premda tu iznesenu činjenicu od strane tužitelja, ĆN nije naveo saslušan u svojstvu svjedoka), koja liječnica mu je otvorila bolovanje, kada joj je sve ispričao što mu se dogodilo i rekao joj kako se osjeća, a na kojem bolovanju je bio sve do donošenja tuženikove Odluke o otkazu.

43. Prema tome, ukoliko se analiziraju iskazi svih saslušanih osoba u ovoj parnici, koje imaju neposredna saznanja o događaju koji se zbio 30. listopada 2023. godine, ne proizlazi niti da je tužitelj, bez ikakvog opravdanog razloga odbio raditi dana 30. listopada 2023. godine (da je kojim slučajem tužitelj bez ikakvog valjanog razloga otišao toga dana s posla i da mu nije odmah toga istoga dana otvoreno bolovanje od strane liječnice tužitelja, moglo bi se tako zaključiti), niti proizlazi da je tužitelj nešto uopće postupio "suprotno nalozima nadređenih" toga dana, niti proizlazi da je u prostoriji proizvodnog pogona poslodavca između 13 - 14 sati u izljevu bijesa verbalno napao kolege ĆN, KN i JN jer riječi kojima su ova trojica svjedoka opisala reakciju tužitelja toga dana u njihovom uredu, nikako ne predstavljaju po uvjerenju ovoga suda nekakav verbalni napad, a pogotovo ne na opisanom mjestu i u navedeno vrijeme.

44. Niti iz iskaza direktora tuženika ne proizlazi da je tuženik iz razloga navedenog u Odluci, a povodom događaja koji se zbio dana 30. listopada 2023. godine, dopušteno donio Odluku o otkazu, kakvu je donio, te je nejasno o kakvim to uopće teškim povredama radnog odnosa (o kakvima se elaborira u drugom odlomku na trećoj stranici sasvim smušene odluke tuženika o otkazu, koja odluka sadrži dosta nebitnih činjenica, površnih i samo paušalnih, ali i netočnih navoda) se radilo u vezi događaja koji se zbio 30. listopada 2023. godine, te tako nešto tuženik uopće nije dokazao. 45. Naime, sud je već naglasio u točkama 21-24, obrazloženja ove odluke da površni i posve paušalno navedeni razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu (tipa: odbijanje, odnosno neizvršavanje naloga; neobavljanje, odnosno neredovito ili nepravovremeno obavljanje poslova odnosno radnih zadataka; neovlašteno raspolaganje sredstvima Poslodavca; zlouporaba položaja ili prekoračenje danog ovlaštenja; nepoduzimanje radnji koje je dužan poduzeti radnik s posebnim ovlaštenjima i odgovornostima u okviru svojih ovlaštenja; izazivanje nerada na radu ili na drugom mjestu povezanom s radom; uništavanje imovine poslodavca; nedoličan odnos ili izazivanje netrpeljivosti prema kolegama ili poslovnim partnerima, osobiti neprimjereno, nepoželjno i grubo ponašanje; sve druge povrede radne obveze…), koji su samo praktički "nabacani" na kraju treće stranice i početku četvrte stranice tuženikove Odluke, bez da su na bilo koji način konkretizirani, ne mogu biti dopušteni razlozi za donošenje Odluke. Tuženik koji se posredstvom punomoćnika u osobi jednog odvjetnika, poziva na nekakvu sudsku praksu u kontekstu dopuštenosti i pravovremenosti donošenja Odluke, odnosno u kontekstu valjanih interesa svoje stranke, treba pročitati sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 2283/2015 od 20. prosinca 2018. godine, da shvati i dokuči razliku između ove pravne situacije i sadržaja Odluke koju je donio tuženik u odnosu na tužitelja, naspram odluke o otkazu koja je bila donesena u slučaju o kojem se raspravljalo pred niže stupanjskim sudovima, a u vezi čega je i donesena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Revr-2283/2015.

46. Vrhunac površnog i krajnje nekonkretnog obrazloženja Odluke o otkazu tuženika je kada tuženik na 4 stranici svoje Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesene dana 13. studenog 2023. godine, spominje opet samo površno i paušalno neke neprihvatljive postupke tužitelja koji datiraju iz 2021. godine, a koji se odnose na uništavanje radne opreme poslodavca, tužiteljevo zloupotrebljavanje ovlasti funkcije voditelja smjene u odnosu prema drugim radnicima, radnikovu nespremnost da promijeni svoje ponašanje, te se postavlja pitanje ukoliko je takvih, bilo kakvih, konkretnih povreda radne obveze bilo od strane tužitelja, što je to direktor tuženika radio u svojstvu odgovorne osobe tuženika, da zaštiti druge osobe o koje se navodno tužitelj ogriješio, ali i da zaštiti tuženika kao pravnu osobu od štete koju mu navodno kontinuirano nanosi tužitelj, kao zaposlenik tuženika, odnosno zbog čega to uopće nije u tom razdoblju od pune dvije godine, baš niti jedno, jedino pisano upozorenje u smislu čl. 119. st.1. ZR, izrekao tužitelju.

47. Iznesene tvrdnje u pisanim podnescima tuženika u ovoj parnici ili čak u Odluci tuženika o izvršenom telefonskom pozivu supruge tužitelja (nakon što je tužitelj otišao sa radnog mjesta liječniku kritičnog dana – opaska suca), bez obzira na to gdje ta ženska osoba uopće radi, upućenom zaposleniku tuženika i iznesene činjenice o sadržaju telefonskog razgovora između supruge tužitelja i zaposlenika tuženika, ĆN, nemaju nikakve veze sa nekakvim navodnim povredama radne obveze od strane tužitelja, pa je krajnje besmisleno i nedopušteno da se tako nešto uopće spominje u Odluci o otkazu u kontekstu nekakvih povreda radne obveze od strane tužitelja, a ponajmanje u kontekstu da tuženik ima nekakvu "nultu stopu tolerancije na nasilje i uznemiravanje radnika poslodavca" jer takvim parolama, kao ovoj istaknutoj u navodnicima, nije uopće mjesto u Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu, već na skupu zaposlenika, kada direktor tuženika odluči dati do znanja radnicima tuženika, što je primjereno, a što nije na radnom mjestu, ukoliko im to uopće odluči dati do znanja na razumljiv i smislen način.

48. Direktor tuženika je prilikom predmetnog saslušanja naveo da nije bio prisutan na sastanku održanom dana 30. listopada 2023. godine, između tužitelja, KN, ĆN i JN, te da baš nikada nije izrekao niti jedno pisano upozorenje tužitelju u smislu čl. 119.st.1. ZR (nejasno je kako je to uopće moguće, ako po tvrdnjama tuženika koje su samo površno i nekoordinirano i ne konkretizirano nabacane u Odluci o otkazu, tužitelj praktički još od 2021. godine, kontinuirano na svom radnom mjestu kod tuženika, radi na uništavanju imovine tuženika, na zlouporabi ovlasti koje mu pripadaju, na odbijanju da izvrši radne naloge, na neovlaštenom raspolaganju sredstvima poslodavca, na izazivanju nereda na radu, te ima nedoličan odnos prema kolegama ili poslovnim partnerima, a nije spreman promijeniti svoje ponašanje – opaska suca), ali i da nije donio nikakvu pisanu odluku kojom bi tužitelj bio imenovan na funkciju voditelja smjene, već da je tužitelju samo usmeno rečeno da je voditelj smjene i da su mu usmeno davani napuci kakav je opseg posla voditelja smjene i što sve u tom kontekstu treba odraditi, te da je sadržaj odluke o otkazu napisala ovlaštena osoba jednog odvjetničkog ureda kojoj je direktor tuženika dao upute vezane za sadržaj Odluke. Osim toga, upitan da obrazloži zbog čega je konkretno tužitelju otkazan ugovor o radu, istakao je da su o tome svi razlozi navedeni u samoj Odluci, a odnose se na ponašanje tužitelja na radnom mjestu i žaljenje ljudi na njega u razdoblju unazad nekoliko godina, time da je tužitelj u konačnici dok je bio na bolovanju, po direktoru tuženika praktički ucjenjivao poslodavca da će ostati na bolovanju dok se ne razriješi njegov status u smislu dok mu se ne omogući da ponovo bude voditelj smjene (o tim navodnim ucjenama u Odluci nema niti riječi – opaska suca), time da je tužitelj loše organizirao i korištenje godišnjeg odmora svog tima, za što je bio zadužen (ni o tome u Odluci nema niti riječi – opaska suca), a što je po direktoru tužitelja samo jedan od više razloga za donošenje Odluke jer se radilo o zlouporabi položaja tužitelja.

49. Iako je direktor tuženika tvrdio da je tužitelj bar pedesetak puta bio usmeno upozoren u razdoblju od zadnjih pola godine, dok je bio voditelj smjene, na povrede radne obveze, izričito je naglasio da tužitelj nikada nije bio pisano upozoren na obveze iz radnog odnosa, pa se na temelju takvog iskaza direktora tuženika u kontekstu razloga zbog kojih je donesena Odluka tuženika, ali i ocjene ovoga suda o tome što tuženik nije dokazao u ovoj parnici, po uvjerenju ovoga suda, nije moglo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u vezi proglašenja nedopuštenim Odluke tuženika, već je taj zahtjev tužitelja valjalo usvojiti.

50. Iz izvedenih dokaza, naime, ne proizlazi prije svega da je postojao opravdani razlog da tuženik donese Odluku, zbog događaja koji se zbio 30. listopada 2023. godine, obzirom da tijekom ove parničnog postupka u kojem je dovoljno raspravljeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke, nisu uopće utvrđene nekakve povrede radne obveze koje bi tužitelj izvršio toga dana, a koje su mu stavljene na teret na način istaknut u Odluci, a pogotovo ne takve povrede koje bi se mogle tretirati osobito teškima i zbog kojih bi se tužitelju trebao izvanredno otkazati ugovor o radu. Za ostale sasvim površne i paušalne, ne konkretizirane povrede radne obveze, navedene od strane tužitelja u Osdluci, a koje datiraju još od 2021. godine ili od siječnja 2023. godine, sud je već u više navrata u ovom obrazloženju naveo da iste ne mogu biti razlog za dopušteno i pravovremeno donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu jer se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Pokušaj tuženika da uputi sud na nekakve kontinuirane povrede koje datiraju od 2021. godine ili od siječnja 2023. godine, nije osnovan jer se ne može samo paušalno i površno isticati nekakve propuste koji predstavljaju povrede radne obveze, a da se te tvrdnje na neki konkretan način, bilo datumima ili konkretnim događajima, ne potkrijepe u Odluci o otkazu (kao što je to primjerice učinjeno u slučaju odluke o otkazu o kojoj se raspravljalo i u revizijskom predmetu broj Revr-2283/2015, na koji predmet se baš tuženik pozvao u odgovoru na tužbu, da po uvjerenju ovoga suda neuspješno pokuša dokazati pravovremenost odluke o otkazu za sve povrede radne obveze koje datiraju primjerice od siječnja 2023. godine).

51. Shodno tome, valjalo je odlučiti kao u točci I. izreke ove presude.

52. Imajući u vidu činjenicu da se tužitelj, samo nakon dva tjedna od donošenja Odluke, zaposlio kod novog poslodavca sa sjedištem u [adresa] i da je stoga uz podnošenje tužbe radi proglašenja Odluke nedopuštenom, zatražio da se sudski raskine ugovor o radu između stranaka, sasvim je jasno da tužitelju kao radniku sada više nije prihvatljivo iz subjektivnih razloga, nastaviti radni odnos kod tuženika, odnosno da je očito subjektivno zadovoljan kod novog poslodavca i da ne namjerava prijeći raditi ponovo kod tuženika, pa je ispunjen zakonski uvjet da se u smislu čl. 125.st.1. ZR, udovolji i tom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu donošenja sudske odluke o raskidu radnog odnosa stranaka. Naime, kako je to istaknuto i u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-602/08 od 28. siječnja 2009. godine, sudski raskid ugovora o radu je zakonsko pravo radnika u slučaju nedopuštenosti otkaza, a u ostvarivanju tog prava radnik nije dužan niti obrazlagati zbog čega mu nastavak radnog odnosa kod bivšeg poslodavca – tuženika, više nije prihvatljiv.

53. Zbog toga je i odlučeno kao u točci II. izreke ove presude, pri čemu je kao dan prestanka radnog odnosa određen dan kada se tužitelj zaposlio kod novog poslodavca Marlex d.o.o. [adresa], tj. 27. studeni 2023. godine, imajući u vidu da je već u sudskoj praksi uvriježeno pravno stajalište da to ipak može, ali i ne mora biti u opisanim okolnostima slučaja jedan dan, prije nego li se tužitelj zaposlio kod novog poslodavca. Naime, da je dopušteno utvrditi sudskom odlukom o prestanku radnog odnosa stranaka zapravo isti dan, kada se tužitelj zaposlio kod novog poslodavca upućuju odluke Vrhovnog suda RH broj Revr-300/08 od 22. listopada 2008. godine i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5119/2011 od 25. veljače 2016. godine.

54. Vodeći računa da je cilj dosuđenja naknade štete zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, da se materijalno osigura radnik u određenom razdoblju, odnosno da se u ovom slučaju radi o posebnom obliku naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja, kao radnika, koju ovaj trpi zbog nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sud je dosudio tužitelju sasvim primjeren i adekvatan novčani iznos naknade štete sukladno čl. 125.st.1. ZR, i to u visini zakonskog minimuma, odnosno u visini od tri ugovorene mjesečne plaće toga radnika.

55. Kako je ugovorene mjesečna plaća radnika, sukladno Ugovoru od 01. studenog 2019. godine (koji Ugovor je raskinuo tuženik, nedopuštenom Odlukom), iznosila 9.489,99 kuna bruto, ta svota u sada važećoj valuti predstavlja iznos od 1.259,54 eura, zbog čega je tužitelju dosuđen iznos od 3.778,62 eura (1.259,54 x 3 = 3.778,62).

56. Prilikom donošenja odluke o visini naknade štete, sud je imao u vidu sve okolnosti slučaja, prilikom kojih je vodio računa i o iznesenoj činjenici da tužitelj uzdržava jedno malodobno dijete koje se školuje u osnovnoj školi (u vrijeme podnošenja tužbe u dobi od 8 godina), da je tužitelj radio kod tuženika više od 6 i pol godina, da je tužitelj rođen **.**.1985. (te iznesene činjenice tuženik nije niti osporavao u ovoj parnici), no također je vodio računa o činjenici koju je tužitelj sam iznio u historijatu tužbe i priznao prilikom saslušanja u svojstvu stranke, da se tužitelj zaposlio kod novog poslodavca tijekom istog mjeseca u kojem mu je tuženik otkazao ugovor o radu, odnosno nakon samo dva tjedna po tom otkazu ugovora o radu, dakle da je bilo vrlo kratko razdoblje tijekom kojeg tužitelj nije radio kod tuženika. Sud smatra da zbog ovog kratkog razdoblja od samo dva tjedna tijekom kojeg tužitelj nije radio, cijeneći navedena utvrđenja o jednom malodobnom djetetu tužitelja školske dobi, godinama života tužitelja i dužini rada tužitelja kod tuženika, ali i cijeneći činjenicu da tužitelj živi sa suprugom koja je zaposlena i prima osobni dohodak, potreba za materijalnim osiguranjem tužitelja i satisfakcija zbog pretrpljene povrede prava osobnosti na duševno zdravlje uslijed nedopuštene odluke o otkazu ugovora radu će biti zadovoljena dosudom minimalnog novčanog iznosa na ime naknade štete, na koji tužitelj ima pravo.

57. Imajući u vidu sve te odlučne činjenice koje je sud imao u vidu prilikom donošenja odluke o visini naknade štete, koja je tužitelju dosuđena u smislu čl. 125.st.1. ZR, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke, te odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade štete, preko dosuđenog iznosa do zatraženog. Pri tome, nije na odmet naglasiti, kako je samo za vrijeme ranije važećih odredaba Zakona o radu, bilo dopušteno sukladno tadašnjem zakonodavnom uređenju, tužiteljima u ovakvim pravnim situacijama dosuđivati naknadu štete u odnosu na prosjek mjesečnih plaća tužitelja, koje je dotični imao kod tuženika, no prema sadašnjem zakonodavnom uređenju, kriterij za odmjeravanje visine naknade štete više uopće nisu isplaćene mjesečne plaće radnika, već isključivo propisane ili ugovorene mjesečne plaće radnika, a što je bilo vidljivo u slučaju predmetnog tužitelja iz čl. 6. Ugovora o radu, datiranog sa 01. studenim 2019. godine, da mu je plaća bila ugovorena u visini od 9.489,99 kuna bruto.

58. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP.

59. Naime, sasvim je jasno kada se ima u vidu visina istaknutog novčanog zahtjeva tužitelja u odnosu na visinu dosuđenog novčanog iznosa tužitelju, da je tužitelj samo u manjem dijelu uspio u ovoj parnici, dok je u ostalom dijelu uspio u cijelosti, tako da su u konačnici stranke djelomične uspjele u ovom parničnom postupku, pa je prije svega valjalo precizno utvrditi opseg uspjeha stranaka u ovome predmetu.

60. Vodeći računa da tužitelj nije u predmetnoj tužbi (kojom se ne potražuje samo i isključivo isplata novčanog iznosa po osnovi naknade štete), naznačio vrijednost predmeta spora (koja vrijednost je navedena i u elektroničkoj potvrdi o primitku tužbe sa iznosom od 0,00 eura), te da se tužba tužitelja sastoji djelomično od deklaratornog zahtjeva (kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu), djelomično od konstitutivnog (kojim se traži donošenje sudske odluke o raskidu ugovora o radu), a djelomično od kondemnatornog zahtjeva, sud je vrijednost kondemnatornog zahtjeva utvrdio u iznosu od 13.728,61 eura, a što ujedno predstavlja i svotu koju tužitelj potražuje na ime naknade štete. Za ostali dio tužbe, kojim se u formi tužbenog zahtjeva traži utvrđenje da je odluka o otkazu nedopuštena, odnosno kojim se traži da sud raskine ugovor o radu sklopljen između stranaka, sukladno čl. 40.st.5. ZPP, smatra se da vrijednost predmeta spora iznosi 6.630,00 eura. Prema tome, vrijednost predmeta spora je u ovom slučaju u smislu čl. 37.st.1. i čl. 40.st.5. ZPP, po uvjerenju ovoga suda, iznosila ukupno 10.408,62 eura.

61. Iako je tuženik osporavao i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja i visinu potraživanja u vezi naknade štete, tužitelj je u cijelosti uspio sa pravnom osnovom zahtjeva u pogledu sva tri istaknuta zahtjeva (dakle i u vezi zahtjeva za utvrđenje da je nedopuštena odluka o otkazu i u vezi donošenja sudske odluke o otkazu ugovora o radu, ali i u vezi naknade štete u novčanom iznosu), dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete uspio samo u iznosu od 3.778,62 eura u odnosu na zatraženu svotu od 13.728,61 eura.

62. Uspjeh tužitelja je samo 27,52% u pogledu visine tužbenog zahtjeva jer dosuđeni iznos od 3.778,62 eura, predstavlja samo taj postotak u odnosu na zatraženu svotu od 13.728,61 eura, a što analogijom upućuje na zaključak da je uspjeh tuženika u ovoj parnici u pogledu visine novčanog zahtjeva tužitelja, čak 72,48%.

63. Međutim, kako tužitelju treba u smislu čl. 154.st.2. ZPP, prilikom ocjene ukupnog uspjeha stranaka u ovoj parnici honorirati 100%-tni uspjeh u pogledu pravne osnove, koju osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja je tuženik osporavao, kada se taj uspjeh tužitelja u pogledu pravne osnove pribroji uspjehu tužitelja u pogledu visine zahtjeva i podijeli sa 2, dobije se ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici u opsegu od 63,76% (100+27,52=127,52 : 2 = 63,76%), a na isti način se dobije ukupan uspjeh tuženika od 36,24% (0 + 72,48 = 72,48 : 2 = 36,24%). Nakon što se prebiju ti ukupni uspjesi stranaka u ovoj parnici u smislu čl. 154.st.2. ZPP (63,76 – 36,24 = 27,52), sud utvrđuje da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju, razmjeran dio parničnog troška od 27,52%.

64. Opravdan parnični trošak tužitelja je odmjeren prema troškovniku odvjetnika tužitelja od 19. studenog 2024. godine, imajući u vidu navedenu vrijednost predmeta spora, a sukladno odredbama važeće Odvjetničke tarife.

65. Sukladno zahtjevu punomoćnika tužitelja, tužitelju je priznat ukupan iznos od 500,00 eura u vezi jednokratne nagrade u smislu Tbr. 7.t.2. Odvjetničke tarife, za 4 pravne radnje (koje se odnose na sastav tužbe, sastav podneska od 01. ožujka 2024. godine – kojim je dostavljeno očitovanje u vezi tuženikovog odgovora na tužbu, te zastupanja na ročištima održanim dana 24. svibnja i 26. rujna 2024. godine), a priznat mu je kao opravdan trošak, ponovo u granicama istaknutog zahtjeva, u iznosu od 100,00 eura, trošak za zastupanje na raspravi održanoj dana 19. studenog 2024. godine. Također, tužitelju je kao opravdan trošak nastao u povodu ovoga postupka, priznat i iznos od 100,00 eura (odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva), za sastav podneska tužitelja od 24. studenog 2023. godine, koji se odnosi na zahtjev za zaštitu prava (list 11-12 spisa). Na sve ove opravdane troškove tužitelja u okviru istaknutog zahtjeva u ukupnom iznosu od 700,00 eura, tužitelju je priznat i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 175,00 eura, pa je matematički utvrđen ukupan opravdan parnični trošak tužitelja od 875,00 eura (700,00 + 175,00 eura = 875,00 eura).

66. Kako od te svote u iznosu od 875,00 eura, 27,52%, predstavlja iznos od 240,80 eura, tužitelju je dosuđen iznos od 240,80 eura u vezi razmjerne naknade parničnog troška, sukladno uspjehu u parnici.

67. Ova odluka o trošku ne sadrži odluku o novčanoj tražbini tužitelja koja se odnosi na naknadu troška za zastupanje tužitelja na ročištu na kojem će predmetna presuda biti objavljena, te porez na dodanu vrijednost na taj trošak jer je u odnosu na vrijeme izrade ove odluke, buduća neizvjesna činjenica hoće li se odvjetnik tužitelja uopće pojaviti na ročištu za objavu ili ne, pa će se o tom zahtjevu tužitelja, odlučiti naknadno u formi posebnog rješenja nakon održavanja tog ročišta, ukoliko tužitelja bude zastupao na tom ročištu odvjetnik.

U Bjelovaru, 23. prosinca 2024. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 24. prosinca 2024. godine, a putem ovoga suda.