REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

Posl. broj: P-312/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, OIB: 27672461276, po sutkinji Suzani Korva, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, Kapitolinski trg 10, protiv tuženika Raiffeisen bank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnici u u Rijeci, Jadranski trg 4/II i u Zagrebu, Ulica grada Mainza 11, radi utvrđenja i ništetnosti, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 14.studenoga 2023.godine, u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja Pavla Palaversića,odvjetnika u Puli,te zamjenice punomoćnika tuženika VT,odvjetničke vježbenice na vježbi kod Saše Poldana, odvjetnika u Rijeci, objavljene dana 23. prosinca 2024.godine,

p r e s u d i o  j e

I.Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja RT, OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

" 1. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3.Ugovora o kreditu broj: 112-50- 2065193,sklopljenog dana 13.studenoga 2003. godine između tužitelja RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],i tuženika Raiffeisen bank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, a koja odredba glasi: " 3.(treće) NAKNADA

3,00% (tri posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

2.Nalaže se tuženiku Raiffeisen bank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],isplati iznos od 414,44EURO u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos teku od dana 20.studenoga 2003.do 31.srpnja 2015.godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II.Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 577,94EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate u cijelosti po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu za iznos od 54,14EUR njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 426,22EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1.Tužitelj RT ( u nastavku: tužitelj ) je dana 31.siječnja 2022. godine kod Općinskoga suda u Puli-Pola podnio tužbu protiv tuženika Raiffeisen bank d.d., Zagreb (u nastavku: tuženik) u kojoj zahtijeva da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom će se utvrditi djelomična ništetnost Ugovora o kreditu broj: 112-50-2065193,sklopljenog dana 13.studenoga 2003. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u odnosu na odredbu članka 3. Ugovora kojom je utvrđena naknada od 3% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sve uz zahtjev da tuženik isplati tuženiku iznos od 414,44EURO sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospjelosti pa do konačne isplate (prvotno postavljeni tužbeni zahtjev), odnosno u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu kojega je tužitelj postavio za slučaj da sud odbije prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, pored utvrđenja djelomične ništetnosti navedenoga Ugovora u odnosu na odredbu članka 3. Ugovora, zahtijeva se isplata iznosa od 3.162,17HRK sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospjelosti pa do konačne isplate. Tužitelj zahtjeva od tuženika i isplatu troškova parničnog postupka.

2. Tužitelj u bitnome u sadržajnom dijelu tužbe navodi da je s tuženikom sklopio dana 13.studenoga 2003. godine Ugovora o kreditu broj: 112-50-2065193, kojim mu je navedena banka odobrila kredit u iznosu od 13.814,57EUR po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita na razdoblje od 84mjeseca uz kamatnu stopu od čak 7,9%, kao i da je odredbom članka 3. Ugovora kreditor ugovorio obvezu korisniku kredita na uplatu jednokratne naknade u visini od 3% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pa da je dana 20.studenoga 2003. godine od navedenog odobrenog iznosa kredita ustegnut iznos od čak 414,44EURO odnosno kunska protuvrijednost od 3.162,17HRK prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

3. Tužitelj je stajališta da je takva ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81.stavak1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03,46/07, 79/07), a koja je na temelju odredbe članka 87.st.1.istoga Zakona ništetna, jer o predmetnoj ugovornoj odredbi stranke nisu međusobno pojedinačno pregovarali, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj budući da je ona kao i ostale odredbe predmetnog ugovora bila unaprijed pripremljena od strane tuženika. Sporna odredba ugovora o jednokratnoj novčanoj naknadi od 3% od iznosa odobrenog kredita da je po mišljenju tužitelja neodređena i neodrediva jer mu tuženik kao kreditor nikada nije predočio, niti je tužitelju bilo poznato o kakvoj se "jednokratnoj naknadi" radi i što ona predstavlja.

3.1.Tuženik nije imao niti je mogao imati nikakve izvanredne, a pravedne i objektivno nastale troškove koji bi bili izravno povezani sa odobrenjem predmetnog kredita tužitelju što da je uostalom redovna djelatnost tuženika kao bankarske institucije. Osim što nije poznata pravna priroda sporne "jednokratne naknade", tužitelj tvrdi da je njezin obračun netransparentan i nerazumljiv jer nije jasno na temelju čega je određena u visini od upravo "3% od ukupnog iznosa kredita".

3.2.Tužitelj je mišljenja da je potpuno jasno da je tuženik, na nepošten način tužitelju nametnuo novčanu obvezu plaćanja tzv."jednokratne naknade", kako bi, pored neopravdano visoke kamate, zaradio dodatnih 414,44EURO u kunskoj protuvrijednosti, iako za taj iznos nije isporučio nikakvu dodatnu uslugu, niti su mu u postupku obrade kredita nastali bilo kakvi izvanredni troškovi koji se ne bi odnosili na njegovu redovitu djelatnost, čime da se potvrđuje tvrdnja tužitelja da je riječ o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa da je, posljedično tome, obveza tuženika da navedeni iznos vrati tužitelju, pri čemu se poziva i na stav Suda Europske unije o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi ili tzv. ulaznim troškovima kojega je zauzeo u svojoj odluci C-224/19, a jednaki pravni stav zauzela je i pravna praksa sudova Republike Hrvatske, primjerice u presudi i rješenju Županijskoga suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-1368/2021 od 20.srpnja 2021., te u presudi Općinskoga suda u Karlovcu poslovni broj: P-661/2020 od 22.listopada 2021. godine.

4. Tuženik je putem pravnog zastupnika dana 20.lipnja 2022. podnio podnesak –odgovor na tužbu u kojemu je predmetnu tužbu i tužbeni zahtjev osporio u cjelini kao neosnovan, osporavajući i sve činjenične navode sadržane u tužbi osim onih izričito priznatih. Tako tuženik ne osporava da su parnične stranke dana 13.studenoga 2003. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 112-50-2065193, s namjenom kupovine vozila, u iznosu kredita od 13.814,57EUR po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84mjeseca.

4.1.U odnosu na tvrdnju tužitelja o nepoštenoj i ništetnoj odredbi članka 3.Ugovora kojom je propisan iznos jednokratne naknade od 3,30% od iznosa odobrenog kredita ističe da se ona naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, kao i da je člankom 1. Ugovora ugovoreno da iznos kredita iznos 13.814,57EUR po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da su prije zaključenja Ugovora tužitelju bili dostupni i promotivni uvjeti u kojima je izričito navedeno na što se odnosi sporna naknada – na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita, pa da se ne može prihvatiti navod tužitelja da mu je tuženik neosnovano naplatio iznos za obradu kredita jer je tuženik to učinio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao. Poziva se na odredbe članka 81.stavak 1., članak 83., te odredbu članka 85. ZZP/03, te ističe da je Ugovor o kreditu s tužiteljem zaključen u pisanom obliku, da je sporna odredba Ugovora napisana jasno i razumljivo, da je lako uočljiva, kao i da navedeno ne bi trebalo biti sporno, da sporna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača jer je ona zakonita i sukladna tada važećem zakonodavstvu, pa da je tuženik imao pravo na naplatu predmetne naknade koja se odnosila na naprijed navedene troškove. Tuženik da je postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada je s tužiteljem ugovorio predmetnu odredbu. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 83. ZZP/03 treba uzeti u obzir i sve opće uvjete banke čija primjena je ugovorena na konkretni ugovor o kreditu, a sve one čine sastavni dio Ugovora o kreditu i predstavljaju njegovu dopunu i sadrže konkretne uvjete glede naplate i obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita.

4.2. Tuženik je mišljenja da imajući u vidu citirane odredbe ZZP/03 je prvenstveno potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, pa ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv.test poštenosti u okviru kojega je, sukladno zakonskim odredbama potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje da prilikom provođenja takvog testa nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe, već da je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora kao i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju, te vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi.

4.3. Tuženik je u odgovoru na tužbu podnio i materijalno pravni prigovor zastare predmetnog novčanog potraživanja tužitelja u ovome postupku, osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva, te u cijelosti osporava zahtjev tužiteljeva prava na potraživanje s osnova tijeka kamata iz razloga, jer kad bi se i hipotetski utvrdila ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, tužitelju da ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako ih je on zatražio u tužbi. Predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, kao i da tužitelja obveže da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

5. Rješenjem Predsjednika Županijskoga suda u Puli-Pola poslovni broj 31Su- 643/2022-4 od 3.travnja 2023. naloženo je Općinskome sudu u Puli-Pola da se ustupi Općinskome sudu u Pazinu 230 građanskih predmeta iz upisnika P,Pl,Povrv i Pr popisanih u Tablici od 20.03.2023. godine koja je sastavni dio navedenoga rješenja, a među njima i predmeti spis koji se tada vodio pod poslovnim brojem Općinskoga suda u Puli-Pola P-82/2022, a ustupom je dobio novi poslovni broj: P-312/2023.

6.U tijeku dokaznog postupka u ovoj pravnoj stvari izvedeni su dokazi:

- pročitan je Ugovor o kreditu od 13.11.2003. sa otplatnim planom i prijepisom knjigovodstvene kartice (listovi 6-34),

- pročitan je nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije i bankarstvo RTĐ od 10.7.2022.,

- pročitan je iskaz tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke na ročištu 14.11.2023. godine.

7.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8.U ovoj pravnoj stvari na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, analizom pojedinačno izvedenih dokaza, kao i analizom svih izvedenih dokaza u njihovoj uzajamnoj vezi, na temelju tako utvrđenog ukupnog činjeničnog stanja, utvrđene su slijedeće pravno relevantne činjenice koje su bitne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari:

- tužitelj je kao korisnik kredita dana 13.studenoga 2003. godine sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 112-50-2065193 ( u nastavku: Ugovor), s namjenom kupovine vozila, u iznosu kredita od 13.814,57EUR / 105.479,60HRK po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84mjeseca ( članak 4.Ugovora).

- Ugovorena je redovna kamatna stopa od 7,90 godišnje promjenjiva ( članak 2. Ugovora).

- U članku 5. ugovoreno je korištenje kredita –transakcijski račun, a kredit se koristi najkasnije do 29.veljače 2004. godine odnosno prema mogućnostima kreditora, ali ne prije nego što budu ispunjeni uvjeti iz tog Ugovora.

- u članku 7.ugovoreno je da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa banke

- u članku 3. Ugovora tuženik je kreditor ugovorio obvezu korisniku kredita na uplatu jednokratne naknade u visini od 3% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pa da je dana 20.studenoga 2003. godine od navedenog odobrenog iznosa kredita ustegnut iznos od čak 414,44EURO odnosno kunska protuvrijednost od 3.164,41HRK prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita

- prema podacima sadržanim u Otplatnom planu od 20.studenoga 2003. koji je početni otplatni plan kredita , te prema Kontrolnom ispisu unosa korištenja od 20.studenoga 2003. godine utvrđeno je da je kredit isplaćen dana 20.studenoga 2003. godine u ugovorenom iznosu od 13.814,57EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja –korištenja.

-uvidom u arhivu tečajnih lista tuženika na web adresi: www.rba.hr utvrđeno je da je na dan korištenja kredita 20.11.2003. godine tuženik primjenjivao tečajnu listu br.223, prema kojoj je srednji tečaj iznosio 1EUR= 7,635388 HRK, pa je tako iznos kredita za isplatu iznosio 13.814,57EUR/ 105.479,60HRK, koji je umanjen za jednokratnu naknadu za obradu kredita 3% od ukupnog iznosa kredita -414,44EUR/ 3.164,41HRK, a iznos isplaćenog kredita umanjenog za ustegnutu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva iznosio je 13.400,13 EUR / 102.315,19HRK.

8.1.Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je iskazao da se odlučio za zamjenu starog automobila novim autom marke Hyundai i u auto kući u kojoj je odlučio kupiti novo vozilo uputili su ga na mogućnost kreditiranja radi plaćanja cijene vozila putem Raiffeisen banke, pa je on otišao u tu banku gdje su mu predočili ugovor, pročitao ga je i potpisao i dobio kredit radi kupovine tog vozila sa rokom otplate 7 godina u iznosu od 13.814,57 eura. Točno je da je pročitao ugovor, vidio je da postoji odredba o plaćanju ulazne naknade od 3 % pretpostavlja od ukupnog iznosa kredita ali je ugovor potpisao jer je samo na taj način mogao kupiti auto. Kasnije je saznao za pojam ulazna naknada i da to nije zakonito. Službenik s kojim je dogovarao kredit isključivo za namjenu kupovine vozila nije mu dao nikakve opće uvjete poslovanja banke niti druge njihove akte i nije mu ništa objašnjeno zbog čega bi kod kredita tužitelj morao platiti i tu ulaznu naknadu od 3% u visini kredita. Nije mu od strane banke ništa rečeno čemu ona služi. Tužitelj nije imao mogućnost sa bankom pregovarati o sadržaju tog ugovora i eventualno izmijeniti nešto u sadržaju ugovora jer je došao sklopiti ugovor za kupovinu vozila i morao je prihvatiti one uvjete kako je to bilo napisano na ugovoru, a isprava koju je potpisao, ugovor, je bio sastavljen kao špranca, formular u kojem su se samo dodali podaci za tužitelja i njegovo vozilo koje je kreditom kupovao. Tužitelj službenika u banci nije pitao za pojašnjenje pojedinih stavki ugovora koji je trebao potpisati ako mu neke stavke nisu bile jasne jer je bilo " uzmi ili ostavi". Navodi da mu je potpuno nepoznata činjenica da bi sa bankom mogao pregovarati, bilo je uzmi takav ugovor ili ga ostavi, a auto kuća u kojoj je namjeravao kupiti vozilo, prodavala je novo vozilo po principu staro za novo, da je u odnosu na to imao određeni popust od 400,00 ili 700,00 eura, ne sjeća se više i da je postojala jedino mogućnost uzeti kredit u Raiffeisen banci radi kupovine vozila "staro za novo" pod navedenim uvjetima. Navodi da mu je to bio prvi slučaj da se susreo sa takvom vrstom kreditiranja i stavkom ulazna naknada odnosno kasnije je nakon ovog ugovora sklapao druge kredite, ovo mu je bio prvi kredit kojega je uzeo. Tužitelj navodi da je predmetni kredit radi kupovine vozila staro za novo uzeo zbog toga jer je vjerovao banci i nije bio jedina osoba koja je na taj način takvim kreditom kupovala vozila i sigurno nije bio prvi. Tužitelj navodi „tada sam bio jako mlad, otišao sam u tu banku isključivo u svrhu uzimanja kredita u namjeri da u auto kući kupim vozilo zamjenom staro za novo, nisam inače bio klijent te banke bio sam mlad i nisam pitao za opće uvjete poslovanja banke jer za to nisam znao“. Navodi da je bio klijent u drugoj banci ali nije znao za nikakve akte banke vezano za njihove uvjete poslovanja.

9. Među parničnim strankama je sporno pitanje da li je ništetna odredba članka 3. navedenoga Ugovora kojega su sklopili tužitelj kao korisnik kredita s bankom - tuženikom, odnosno da je time tuženik kao bankarska institucija i kreditor povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, na način da je koristeći nepoštenu ugovornu odredbu ugovorio tzv. jednokratnu novčanu naknadu u visini od 3% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, uslijed čega je dana 20.studenoga 2003. godine od navedenog odobrenog iznosa kredita 13.814,57EUR po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita tužitelju ustegnuo i naplatio iznos od 414,44EURO odnosno odnosno tadašnju kunsku protuvrijednost od 3.162,17HRK prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

10. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 13.studenoga 2003. godine kao i tijekom izvršavanja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( Narodne novine br. 96/2003., 46/2007., 79/2007. -ZZP).

10.1.Odredbom članka 81.stavak 1. toga zakona propisano je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. iste zakonske odredbe propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca-ovdje tuženika kao bankarske institucije koja se u okviru svog redovnog poslovanja bavi uslugama plasiranja i odobravanja kredita svojim klijentima. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( članak 81.stavci 3.i 4.ZZP/03.).

10.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 84.ZZP/03). Ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive (članak 85.ZZP/03). Odredbom članka 86.stavak1. ZZP/03 propisuje se da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

10.3. Posljedica nepoštenosti pojedine odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju je njezina ništavost, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe ( odredba članka 87.ZZP/03).

11. Odredbom članka 1065. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne

novine53/91,73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2 001-ZOO/91) propisano je ugovorom o kreditu banka se obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, s time da takav ugovor mora biti sklopljen u pisanoj formi (članak 1067. stavak 1.ZOO/91), te se njime utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (stavak 2.).

12. Sud Europske unije je u svojim presudama C-84/2019 i C -224/2019 zauzeo stav da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno, koji su neproporcionalni.

13.Analizom iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke, te analizom sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu zaključuje se da se oko jednokratne novčane naknade u visini od 3% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita ( članak 3. Ugovora) nije pregovaralo, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, da prethodno nije bio ni informiran o tome na što se naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati, jer banka je u samom Ugovoru u članku 9. -Ostali uvjeti, među ostalim odredila da se na predmetni ugovor odnosno na sve ono što nije regulirano istim, primjenjuju „opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora“, kao i da je tužitelj kao korisnik kredita izjavio da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom kamatnom stopom.

14. Primjenom odredbe članka 142. ZOO/91 zaključuje se da je Ugovor o kreditu kojega su parnične stranke zaključile dana 13.studenoga 2003. godine tipski - formularni ugovor jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj koji jedna ugovorna strana koja sastavlja ugovor prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom -tipskom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovornicima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Dakle, o odredbama općih akata banke kao kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, se ne može pojedinačno pregovarati, zaključuje se da se nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornoj ugovornoj odredbi kojom banka kao kreditor ugovara jednokratne novčane naknade u visini od 3% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita ( članak 3. Ugovora).

14.1.Osim toga, tuženik nije dokazao da je tužitelju dao na uvid svoje Opće uvjete poslovanja, nije dokazao da bi se o njima razgovaralo i pregovaralo, a posljedično tome nikakvim adekvatnim dokaznim sredstvima tuženik nije dokazao da bi se pregovaralo niti o spornoj odredbi članka 3. Ugovora kao ni da je tužitelju,a nije obrazložio o kakvim se to troškovima banke radi koji su obuhvaćeni jednokratnom naknadom u visini od 3% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita ( članak 3. Ugovora).

14.2. Upravo je iz sadržaja članka 9. predmetnog Ugovora vidljivo da je obveza tužitelja kao korisnika predmetnog kredita bila da snosi apsolutno sve troškove toga ugovora ( podmiriti sve troškove javnog bilježnika i suda, platiti sve pristojbe, i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima, troškove prijenosa prava vlasništva radi zasnivanja prava zaloga kao sredstva osiguranja vraćanja kredita.

14.3.Dakle, iz predmetnog ugovora kao i iz otplatnog plana vidljivo je da je tužitelj platio sve navedene troškove, da ne zna niti mu je kreditor argumentirano ikada obrazložio na što se konkretno odnosila ugovorena jednokratna naknada u visini od 3% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita ( članak 3. Ugovora), a da je ona neposredno i naplaćena sasvim je jasno i iz dokumentacije banke – kontrolnog ispisa unosa korištenja od 20.studenoga 2003. godine iz kojega je vidljivo da je od ukupno odobrenog iznosa kredita 13.814,57EUR tada u kunskoj protuvrijednosti, banka ustegla iznos od 414,44EUR odnosno tadašnji iznos od 3.162,17HRK prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, kako je to potvrđeno i na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo RTĐ dipl.oec. od 7.srpnja 2022.godine, a na koji parnične stranke nisu imale primjedbi, te ga je i sud ocijenio stručnim i objektivnim i izrađenim prema pravilima struke.

15. Zaključuje se da je spornom ugovornom odredbom iz članka 3. Ugovora nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da mu je banka primjenom navedene ugovorne odredbe ustegnula i naplatila od ukupnog iznosa kredita 13.814,57EUR tada u kunskoj protuvrijednosti, iznos od 414,44EUR odnosno tadašnji iznos od 3.164,41HRK prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a to po ocjeni suda uopće nije zanemarivi iznosa u odnosu na ukupno plasirani iznos kredita, odnosno predstavlja iznos od gotovo dvije obročne rate kredita koje je prema otplatnom planu trebao otplaćivati tužitelj ( mjesečna rata iznosila je 214,63EUR u kunskoj protuvrijednosti.).

16. Tuženik na kojemu je teret dokazivanja nikakvim adekvatnim dokaznim sredstvima nije dokazao u smislu ranije navedene odredbe članka 81. stavak 3.i 4.ZZP-a, da se o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom ( tipskom) standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Tužitelj neosporno i bez ikakve razumne sumnje nije imao utjecaj na sadržaj sporne odredbe, pa je zaključak suda da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu članka 81.stavak 1.ZZP, a posljedica koje je ništavost ( članak 87.stavak 1.ZZP), pa je slijedom toga obveza tuženika da tužitelju isplati sve ono što je primio osnovom takve ništetne ugovorne odredbe, odnosno u obvezi mu je isplatiti iznos od 414,44EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20.studenoga 2003. godine po stopi iz članak 29.ZOO.

17. U odnosu na prigovor zastare potraživanja kojega je istaknuo tuženik u odgovoru na tužbu, smatra se da navedena novčana tražbina tužitelja nije zastarjela neovisno o tome da je ona po tuženiku naplaćena 20.studenoga 2003. godine. Naime, primjenom pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku: VSRH) od 30.siječnja 2020. godine zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojega proizlazi isplata. Budući da je tužitelj ovom tužbom zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu od 13.studenoga 2003. zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost sporne ugovorne odredbe. Takav je stav zauzet i u brojnoj sudskoj praksi nakon objavljenog pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela VS RH od 30.siječnja 2020. godine.

18. Odluka o parničnim troškovima stranaka temelji se na odredbi članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.,96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u nastavku: ZPP) kojom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, sve uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj:138/2023,u nastavku: Tarifa/odvjetnička tarifa), obzirom da je i tužitelja i tuženika u ovoj parnici zastupao odvjetnik.

19.Tuženik je izgubio spor u ovoj pravnoj stvari u cijelosti, pa je sud kao neosnovan odbio njegov zahtjev za naknadu troškova parnice u iznosu od 426,22EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

20. Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parnice koji se sastoje od parničnih radnji poduzetih po odvjetniku kao pravnom zastupniku tužitelja za sastav podneska –tužbu po Tbr 7/1-50 bodova, za zastupanje na ročištu 9.06.2022. na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima po Tbr 9/2 -25 bodova, a za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu dana 12.11.2023. -50 bodova po Tbr 9/1 ili ukupno 125 bodova ili 250,00EUR ( vrijednost boda – 2,00EUR- Tbr. 50.Odvjetničke tarife ), te sa troškovima poreza na dodanu vrijednost (PDV) prema Tbr.42 Odvjetničke tarife od 25%- 62,50EUR , obveza je tužitelja da tuženiku naknadi iznos od ukupno 312,50 EUR . Tužitelju pripada i trošak uplaćenog predujma za provedeno financijsko vještačenje koje je bilo nužno za vođenje ovog postupka ( 238,90EUR), te trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu (26,54EUR) pa je obveza tuženika da mu na ime troškova parnice isplati ukupno 577,94EUR., dok je u preostalom dijelu za iznos od 54,14EUR njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

21.Zbog svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Labinu, dana 23.prosinca 2024.godine

Sutkinja:

Suzana Korva

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU;

Protiv presude dopuštena je žalba koja se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu u četiri (4) istovjetnih primjeraka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelj RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, Kapitolinski trg 10,

2. Tuženik Raiffeisen bank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojega zastupa punomoćnik ČT iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnici iz Rijeke i Zagreba, na adresi: Rijeka , Jadranski trg 4/II