Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: P-3/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja ČA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Marko Rafaj, odvjetnik u Sisku, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB – dioničko društvo OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Leko i partneri društvo s ograničenom odgovornošću iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 21. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 23. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010686477 koji su dana 23. kolovoza 2005. sklopili tužitelj ČA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010686477 koji su dana 23. kolovoza 2005. sklopili tužitelj ČA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 4,20 % godišnje.
III. Nalaže se tuženoj Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da isplati tužitelju EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.436,97 euro zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do isplate, i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:
- na iznos od 9,90 eura od 31.10.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 13,41 eura od 31.12.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 15,00 eura od 31.01.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 10,63 eura od 28.02.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 11,46 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 4,77 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 5,90 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 1,15 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 3,75 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 3,52 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,90 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 5,82 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 9,78 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 15,40 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 14,11 eura od 28.02.20010. godine pa do isplate;
- na iznos od 21,74 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 20,30 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 23,11 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 47,53 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 42,50 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 57,87 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 52,55 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 44,02 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,03 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 84,93 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 68,72 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 74,40 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 67,17 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 68,47 eura od 30.04.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 99,18 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 102,17 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 127,83 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 114,65 eura od 31.08.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 100,22 eura od 30.09.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 98,67 eura od 31.10.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 97,56 eura od 30.11.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 104,44 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 110,44 eura od 31.01.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 111,25 eura od 28.02.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,52 eura od 31.03.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,09 eura od 30.04.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 109,90 eura od 31.05.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 111,82 eura od 30.06.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 108,59 eura od 31.07.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 109,44 eura od 31.08.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,02 eura od 30.09.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 101,79 eura od 31.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 5,29 eura od 30.11.2012. godine pa do isplate;
sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženoj Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da isplati tužitelju EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos 3.869,89 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do isplate, i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:
- na iznos od 41,69 eura od 31.08.2007. godine pa do isplate;
- na iznos od 40,97 eura od 30.05.2007. godine pa do isplate;
- na iznos od 40,82 eura od 31.05.2007. godine pa do isplate;
- na iznos od 41,27 eura od 30.11.2007. godine pa do isplate;
- na iznos od 41,00 eura od 31.12.2007. godine pa do isplate;
- na iznos od 41,67 eura od 30.01.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 73,29 eura od 28.02.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 74,40 eura od 30.03.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 72,46 eura od 30.04.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 111,45 eura od 30.05.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 72,41 eura od 30.06.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 68,99 eura od 31.07.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 68,95 eura od 30.08.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 69,58 eura od 30.09.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 75,13 eura od 31.10.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 71,22 eura od 30.11.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 75,91 eura od 31.12.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 76,52 eura od 31.01.2009.godine pa do isplate;
- na iznos od 76,72 eura od 28.02.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 75,67 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 75,71 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 74,19 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 73,03 eura od 30.06.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 73,17 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 73,57 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 83,39 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 72,71 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 73,59 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 74,25 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 75,26 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 74,85 eura od 28.02.20010. godine pa do isplate;
- na iznos od 76,25 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 75,80 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 76,22 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 81,01 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 82,08 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 85,09 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 83,81 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 81,78 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 69,05 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 72,70 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 67,48 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 68,23 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 66,90 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 66,95 eura od 30.04.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 59,21 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 59,44 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,64 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 48,03 eura od 31.08.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,41 eura od 30.09.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,12 eura od 31.10.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 45,87 eura od 30.11.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,44 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,912 eura od 31.01.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,85 eura od 28.02.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,29 eura od 31.03.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,43 eura od 30.04.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,48 eura od 31.05.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 46,00 eura od 30.06.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 45,94 eura od 31.07.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 45,55 eura od 31.08.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 44,89 eura od 30.09.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 45,29 eura od 31.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 45,40 eura od 30.11.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 45,06 eura od 31.12.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 43,88 eura od 31.01.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 44,60 eura od 28.02.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 44,52 eura od 31.03.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 44,02 eura od 30.04.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 42,82 eura od 31.05.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,63 eura od 30.06.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 42,73 eura od 31.07.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 42,98 eura od 31.08.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 43,38 eura od 30.09.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 42,93 eura od 31.10.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 42,97 eura od 30.11.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 43,03 eura od 31.12.2013. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Nalaže se tuženoj Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da isplati tužitelju EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.593,44 euro zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do isplate, i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućom od dana donošenja ove presude do isplate sve u roku od 15 dana, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:
- na iznos od 102,06 eura od 30.09.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 101,79 eura od 31.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,35 eura od 30.11.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 110,04 eura od 31.12.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 108,17 eura od 31.01.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 97,66 eura od 28.02.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 106,58 eura od 31.03.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,36 eura od 30.04.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 103,87 eura od 31.05.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 92,99 eura od 30.06.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 92,70 eura od 31.07.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 95,38 eura od 31.08.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 99,66 eura od 30.09.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 105,60 eura od 31.10.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 102,53 eura od 30.11.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 104,70 eura od 31.12.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,16 eura od 31.01.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 108,69 eura od 28.02.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 111,92 eura od 31.03.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 110,87 eura od 30.04.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,29 eura od 31.05.2014. godine pa do isplate
- na iznos od 106,14 eura od 30.06.2014. godine pa do isplate
- na iznos od 106,66 eura od 31.07.2014. godine pa do isplate
- na iznos od 110,72 eura od 31.08.2014. godine pa do isplate
- na iznos od 114,13 eura od 30.09.2014. godine pa do isplate
- na iznos od 113,42 eura od 31.10.2014. godine pa do isplate
- na iznos od 116,38 eura od 30.11.2014. godine pa do isplate
- na iznos od 118,39 eura od 31.12.2014. godine pa do isplate
- na iznos od 117,20 eura od 31.01.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 118,82 eura od 28.02.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 118,82 eura od 31.03.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 118,82 eura od 30.04.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 118,82 eura od 31.05.2015. godine pa do isplate
- na iznos od 118,82 eura od 30.06.2015. godine pa do isplate
- na iznos od 118,82 eura od 31.07.2015. godine pa do isplate
- na iznos od 118,82 eura od 31.08.2015. godine pa do isplate
- na iznos od 118,82 eura od 30.09.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana."
VI. Nalaže se tuženoj Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da isplati tužitelju EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.241,06 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 23. prosinca 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dozvoljava se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja sukladno podnesku tužitelja od 2. prosinca 2019. i 17. rujna 2024.
Obrazloženje
1. Tužitelj ČA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] ( dalje tužitelj) podnio je dana 6. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika Privredne banke d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 ( dalje tuženik). U tužbi navodi da je 23. kolovoza 2005., kao korisnik kredita, sklopio s tuženicom, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu br. 9010686477. Stranke su također sklopile i dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Ovopredmetnim ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 90.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Odredbom članka 4. propisana je kamata, te se tužitelj obvezao platiti tuženici kamatu 4,20% godišnje, a koja je ugovorena kao promjenjiva kamata u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta. U razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu tuženica je više puta samovoljno mijenjala kamatnu stopu. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope bez pravnog učinka, jer je istima ugovoreno da tuženica ima pravo jednostrano mijenjati kamatu za koju tužitelj tvrdi da zapravo predstavlja cijenu za korištenje kredita. Također tužitelj tvrdi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer tuženica sama određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano određuje visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima koji ima za cilj zaštitu vrijednosti i osnova ove odredbe podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Navedeno dokazuje da je tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da su ugovorne odredbe bez pravnog učinka, odnosno ništetne, pa tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženice da mu vrati ono što je neosnovano stekao i to preplaćeni iznos zbog promjenjive kamatne stope i preplaćeni iznos zbog valutne klauzule. Predlaže da sud presudom utvrdi da su ništetne odluke i ne proizvode pravne učinke koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF i one koje se odnose na kamatne stope te da tužitelju nadoknadi razliku nastalu tom ništetnosti s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
2. Tužitelj je u podnesku od 12. rujna 2024., a nakon provedenog financijskog vještačenja uredio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 6.030,41 € te s osnova promjenjive ugovorne kamatne stope u 3.869,89 € sa zakonskim zateznim kamatama, pa je sukladno navedenom temeljem članka 190.-193 ZPP-a povučen dio tuženog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu u iznosu od 687,86 €, te s osnova kamatne stope za iznos od 762,03 €.
3. Tuženica u odgovoru na tužbu od 12. kolovoza 2019. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da nisu osnovane tvrdnje tužitelja o ništetnosti promjenjive kamatne stope, jer je tuženica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu postupala savjesno. Dakle, tuženica tvrdi da je neosnovan zahtjev tužitelja u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i zahtjev za isplatu pretplaćenog iznosa s te osnove, jer je kamatnu stopu mijenjala u skladu s zakonskim ovlaštenjima. U odnosu na valutnu klauzulu i razliku ukupnih anuiteta u odnosu na početni tečaj tuženica se također protivi, jer su stranke 4. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine o provođenju konverzije kredita iz CHF u EURO. Predmetnim Dodatkom u cijelosti je izmijenjen Ugovor o kreditu, jer je izmijenjena valuta obveze, iznos preostale neotplaćene obveze kredita, pa su time u cijelosti prestale obveze stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu. Ističe prigovor zastare.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (stranica 10-14 spisa), Dodatak ugovora o kreditu (stranica 33-37 spisa), opći uvjeti poslovanja s građanima (stranica 41-45) spisa, poslovanje s građanima (stranica 46-49 spisa), poziv na konverziju s izračunom (stranica 56-67 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke Dragani Bubalo, saslušan je svjedok OA, saslušan je tužitelj.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 23. kolovoza 2005., broj ugovora 9010686477 koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu) , utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 90.000,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu) dok je st. 2. istog članka ugovorena namjena kredita Čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa i to redovna kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, 4,20 godišnje u vrijeme sklapanja kredita. Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Rok otplate kredita je 240 mjeseci. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita na otplatu.
7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi da je preko 30 godina klijent PBZ-a, te kada mu je bio potreban kredit za gradnju kuće otišao je kod tuženika. Djelatnici banke koji su radili na kreditima su mu ponudili kredit u CHF-u navodeći i naglašavajući da se radi o najpovoljnijem i najboljem kreditu na tržištu. Kako je klijent banke preko 30 godina imao je povjerenja u banku i njene djelatnike i temeljem tog povjerenja nije preispitivao da li je to tako već je prihvatio taj kredit. Kod podizanja kredita i njegova potpisivanja nitko ga ništa nije upozoravao vezano uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu niti da bi se moglo desiti da kamata i valuta odu tako visoko. Njemu je rata kredita umjesto 1/3 plaće otišla na 4/5 dijela plaće, on je po struci elektrotehničar i nema ekonomskih znanja, prihvatio je ono što mu je njegova banka ponudila. Pojam valutne klauzule i kamatne stope smatrao je da znači da će kredit ići gore, dolje nekoliko kuna. Pročitao je ugovor, o njega je zanimala rata kredita, rok otplate, a nitko ga ništa nije upozoravao. Ugovor o kreditu je bio unaprijed složen i on nije mogao pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora. Kada mu je rata počela rasti toliko da nije mogao više plaćati, otišao je u banku i izvršena je konverzija. U konverziji mu je priznat dio i ukupan dug mu je smanjen za 3.593,44 € ali time mu nije u cijelosti podmirena utužena razlika.
8. Svjedok OA, djelatnik tuženika u svom iskazu navodi da poznaje tužitelja koji je njihov klijent. Sjeća se da su tijekom 2005. masovno dizani krediti u CHF-u, no ne sjeća se konkretno tužitelja. On je nudio sve kredite, a na ljudima je bilo koji će kredit izbrati.
9. Iz iskaza tužitelja, a kojem nije u suprotnosti niti iskaz svjedoka sud je utvrdio da da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi adaptacije kuće tužitelja i to isključivo kao fizičke za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF). Radi istoga prosječni potrošač ne može zaključiti niti naslutiti rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule vezan za tečaj CHF već protivno tome da se radi o proizvodu koji trgovac nudi i koji je u odnosu na drugi proizvod (kredit vezan za EUR) povoljniji.
10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene ugovoru. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu tužitelj navodi da ga je Ugovor o kreditu sastavila banka i dala mu samo na potpis.
12. Dakle, iz navedenog je vidljivo da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule i kamatne stope.
13. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
15. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).
16. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 AA i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 Č i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“
17. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule i kamatne stope, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, te isto tako i u odnosu na kamatnu stopu. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa i glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
18. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF i kamatnu stopu), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.
20. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba i isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe i u odnosu na razliku nastalu s osnova jednostrane promjene kamatne stope (stjecanje bez osnova).
21. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), da je tužitelj jednostrano povećavao kamatnu stopu, te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik tužitelja nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur, odnosno na posljedice promjenjivosti kamatne stope.
22. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju tužiteljice bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.
23. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 SA od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi, te mu skrenuti pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i kamatne stope, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
24. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka s kamatnim stopama) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati, odnosno nesrazmjera između obveze kreditora i koristi koju je kreditor u konačnici ostvario zbog porasta valute i kamatne stope, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao
25. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužiteljica svojom tužbom potražuje je dospio dana 31. listopada 2008. (valuta) odnosno 31. kolovoza 2007 (kamatna stopa) slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).
26. Obzirom da je predmetna tužba podnesena dana 6. lipanja 2019. a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužiteljice niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.
27. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, te je osnovom nalaza i mišljenja sud utvrdio da je razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je plato tužitelj u odnosu na mjesečne anuitete da kamatna stopa nije bila promjenjiva za utuženo razdoblje iznosi 3.869,89 € (29.157,69 kuna) . Razlika nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženika za CHF iznosi 6.030,41 € (45.436,19 kuna). Vještakinja je dala tabelarni prikaz razlika s obje osnove, kao i datume isplate.
28. Vještakinja je također u svom nalazu i mišljenju izračunala i ona razdoblja kada je tužitelj temeljem tečajne razlike i manje kamatne stope plaćala manje iznose, no sud navedeno nije uzeo u obzir budući da isto nije predmet ovog postupka, a tuženik nije stavio niti prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev, pa bi dosudom ovih iznosa sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer navedene mjesece tužitelj nije utužio. Vještakinja se neposredno na ročištu od 17. rujna 2024. očitovala da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen vezano za utužene razlike, te da je tužitelju priznat u konverziji iznos od 3.593.44 €, no istim nije u cijelosti obeštećen.
29. Nalaz i mišljenje vještakinje, a u odnosu na koji u matematičkom dijelu stranke nisu imale prigovora, sud smatra danim potpuno, točno i u skladu s pravilima struke te je osnovom istog utvrdio visinu potraživanja tužitelja. Prigovori tuženik odnosili su se na isticanje neosnovanosti zahtjeva tužitelja, no kako se isti prigovori nisu odnosili na stručnost samog vještaka, a o čemu se vještak i očitovao.
30. No, ovdje sud ističe da je između tužitelja i i tuženika (kao kreditora) dana 4. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 9010686477 (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, te je utvrđeno da je tužitelj pretplatio iznos od 3.593,44 EUR ( članak 5 ugovora), te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta. Člankom 6 ugovora utvrđeno je da preostali iznos kredita iznosi 36.463,26 €, te da će tužitelj otplatiti preostalih 118 rata kredita u mjesečnim anuitetima od 398,24 €.
31. Nesporno je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.
32. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, i promjenjivu kamatnu stopu sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.
33. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 E od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).
34. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
35. Kako je iz nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljanja pravična ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (jer i kada se uzme u obzir preplata iz Konverzije, postoji koje je tužitelj više platio po osnovi ništetne valutne klauzule i kamatne stope) , slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. Međutim u odnosu na preplatu a koja je priznata tužitelju Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo predniku tužiteljice priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverzij. Naime, među strankama nije sporo, a kako je to u konačnici utvrđeno temeljem provedenog vještačenja, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat predniku tuženika i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetnih ugovornih odredaba jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužitelju. Obzirom da je ista preplata priznata predniku tužiteljice (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi) jasno je da sada tužitelju, a koji potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužitelja koja mu je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužitelju cjelokupan navedeni iznos već je za iznos isplaćene preplate( 3.593,44 €) umanjio potraživanje tužitelja s osnova valutne klauzule koje potraživanje se sastoji od razlike između anuiteta po početno ugovorenom tečaju i stvarno plaćenog anuiteta po Ugovoru kao rezultat ništetne ugovorne odredbe.
36. Obzirom da je preplata nastala trenutkom Konverzije, sud je umanjio potraživanje tužiteljice i to prvenstveno od iznosa razlike u glavnici nastala trenutkom Konverzije i to zbog primjene ništetne valutne klauzule ali i iznosa razlike nastale zbog stvarno plaćenog anuiteta i anuiteta po početno ugovornom tečaju a nastale po osnovi ništetne valutne klauzule vezane za valutu CHF i to na način da je najprije umanjivao iznose koji su dospijevali najbliže trenutku Konverzije pa nadaje umanjivao preostale mjesečne iznose koji su dospijevali prije toga sve dok nije iscrpio razliku između preplate iz Konverzije i iznosa ukupnog potraživanja tužitelja, a prema nalazu i mišljenju vještaka. U konačnici, a kako to i proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka tužitelju pripada razlika, a za koju je tužitelj, unatoč provedenoj Koverziji i priznatoj preplati više platiio po osnovi Ugovora zbog primjene ništetne ugovorne odrede kojom se otplata kredita veže za valutnu klauzulu u valuti CHF i kamatnu stopu slijedom čega je sud u tom dijelu usvojio zahtjev tužiteljice a temeljem čl. 1111. ZOO te dosudio kao u toč. III i IV izreke, dok je višak zahtjeva tužiteljice odbijen kao u točki V izreke.
37. Sud ovdje napominje da tužitelj nije mogao odbiti isplatu dužnog iznosa, a bez utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora, odnosno bez podnošenja tužbe u predmetu kolektivne zaštite potrošača, jer bi u slučaju zakašnjenja ili neplaćanja (pa i djelomičnog) i jedne dospjele mjesečne rate a prema obračunu samog tuženika, tužitelj došao u nepovoljni položaj odnosno tuženik bi aktivirao sredstva osiguranja. Stoga ovaj sud smatra da nema osnova za primjenu čl. 1112. ZOO.
38. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
39. Stoga je odlučeno kao u izreci.
40. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154.st. 5. ZPP sud je tužitelju dosudio parnični trošak zastupanja i to: sastav tužbe u iznosu od 250,00 €, sastav podnesaka od 2. prosinca 2019., te 17. rujna 2024., svaki u iznosu od 250,00 €, zastupanje na ročištima od 5. prosinca 2019., 1. listopada 2019., te 21. studenog 2024., svako u iznosu od 250,00 €, zatim trošak vještačenja u iznosu od 331,80 €, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 159,26 €, ukupno 2.241,06 €.
41. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Sisak, 23. prosinca 2024.
Sudac
Andrea Vasiljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri (3) primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku Marku Rafaju, odvjetniku iz Siska
2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba
