Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-454/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vinke Vrančić kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici u odvjetničkome društvu KALLAY & PARTNERI d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-276/2024-6 od 15. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-276/2024-6 od 15. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-276/2024-6 od 15. travnja 2025. odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o [broj kredita] od 21. rujna 2007., sklopljenoga između tužitelja EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati novčani iznos od 49.329,01 kuna / 6.547,08 eura (slovima: četrdeset devet tisuća trista dvadeset devet kuna i jedna lipa / šest tisuća petsto četrdeset sedam eura i osam centi)1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po kamatnoj stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine zakonsku zateznu kamatu prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. tekućom po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim tekućom od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, kako slijedi:

- 71,97 kn od 14. listopada 2007. pa do isplate,

- 12,90 kn od 10. prosinca 2007. pa do isplate,

- 43,90 kn od 16. siječnja 2008. pa do isplate,

- 43,90 kn od 14. veljače 2008. pa do isplate,

- 65,,90 kn od 13. ožujka 2008. pa do isplate,

- 46,90 kn od 15. travnja 2008. pa do isplate,

- 26,36 kn od 19. svibnja 2008. pa do isplate,

- 26,36 kn od 11. lipnja 2008. pa do isplate,

- 26,36 kn od 14. srpnja 2008. pa do isplate,

- 26,36 kn od 12. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 26,36 kn od 10. rujna 2008. pa do isplate,

- 79,36 kn od 14. listopada 2008. pa do isplate,

- 106,36 kn od 11. studenog 2008. pa do isplate,

- 72,36 kn od 11. prosinca 2008. pa do isplate,

- 156,36 kn od 09. siječnja 2009. pa do isplate,

- 188,36 kn od 27. veljače 2009. pa do isplate,

- 71,49 kn od 19. ožujka 2009. pa do isplate,

- 158,49 kn od 14. travnja 2009. pa do isplate,

- 158,49 kn od 11. svibnja 2009. pa do isplate,

- 145,49 kn od 15. lipnja 2009. pa do isplate,

- 151,49 kn od 14. srpnja 2009. pa do isplate,

- 135,49 kn od 19. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 148,49 kn od 10. rujna 2009. pa do isplate,

- 128,49 kn od 12. listopada 2009. pa do isplate,

- 141,49 kn od 11. studenog 2009. pa do isplate,

- 138,49 kn od 14. prosinca 2009. pa do isplate,

- 177,49 kn od 11. siječnja 2010. pa do isplate,

- 197,49 kn od 11. veljače 2010. pa do isplate,

- 190,49 kn od 10. ožujka 2010. pa do isplate,

- 223,49 kn od 12. travnja 2010. pa do isplate,

- 250,49 kn od 13. svibnja 2010. pa do isplate,

- 256,49 kn od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

- 311,49 kn od 27. srpnja 2010. pa do isplate,

- 301,49 kn od 19. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 374,49 kn od 22. rujna 2010. pa do isplate,

- 348,49 kn od 12. listopada 2010. pa do isplate,

- 371,49 kn od 16. studenog 2010. pa do isplate,

- 421,49 kn od 13. prosinca 2010. pa do isplate,

- 478,49 kn od 13. siječnja 2011. pa do isplate,

- 411,49 kn od 16. veljače 2011. pa do isplate,

- 453,49 kn od 22. ožujka 2011. pa do isplate,

- 430,49 kn od 22. travnja 2011. pa do isplate,

- 476,49 kn od 16. svibnja 2011. pa do isplate,

- 579,49 kn od 14. lipnja 2011. pa do isplate,

- 674,79 kn od 19. srpnja 2011. pa do isplate,

- 684,79 kn od 29. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 554,79 kn od 27. rujna 2011. pa do isplate,

- 537,50 kn od 29. listopada 2011. pa do isplate,

- 525,50 kn od 16. studenog 2011. pa do isplate,

- 523,50 kn od 13. prosinca 2011. pa do isplate,

- 595,50 kn od 26. siječnja 2012. pa do isplate,

- 597,50 kn od 21. veljače 2012. pa do isplate,

- 583,50 kn od 21. ožujka 2012. pa do isplate,

- 578,50 kn od 18. travnja 2012. pa do isplate,

- 602,50 kn od 23. svibnja 2012. pa do isplate,

- 596,50 kn od 26. lipnja 2012. pa do isplate,

- 582,50 kn od 17. srpnja 2012. pa do isplate,

- 575,50 kn od 17. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 535,50 kn od 17. rujna 2012. pa do isplate,

- 573,50 kn od 10. listopada 2012. pa do isplate,

- 588,50 kn od 21. studenog 2012. pa do isplate,

- 584,50 kn od 27. prosinca 2012. pa do isplate,

- 539,50 kn od 22. siječnja 2013. pa do isplate,

- 565,50 kn od 26. veljače 2013. pa do isplate,

- 572,50 kn od 10. ožujka 2013. pa do isplate,

- 585,50 kn od 23. travnja 2013. pa do isplate,

- 533,50 kn od 17. svibnja 2013. pa do isplate,

- 544,50 kn od 26. lipnja 2013. pa do isplate,

- 533,50 kn od 23. srpnja 2013. pa do isplate,

- 544,50 kn od 21. kolovoza 2013. pa do isplate,

- 569,50 kn od 25. rujna 2013. pa do isplate,

- 573,50 kn od 17. listopada 2013. pa do isplate,

- 573,50 kn od 21. studenog 2013. pa do isplate,

- 583,50 kn od 30. prosinca 2013. pa do isplate,

- 566,50 kn od 20. siječnja 2014. pa do isplate,

- 592,50 kn od 19. veljače 2014. pa do isplate,

- 602,50 kn od 19. ožujka 2014. pa do isplate,

- 593,50 kn od 11. travnja 2014. pa do isplate,

- 575,50 kn od 14. svibnja 2014. pa do isplate,

- 573,50 kn od 10. lipnja 2014. pa do isplate,

- 593,50 kn od 22. srpnja 2014. pa do isplate,

- 602,50 kn od 19. kolovoza 2014. pa do isplate,

- 18.762.35 kn od 10. rujna 2014. pa do isplate, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.577,95 eura (slovima: dvije tisuće petsto sedamdeset sedam eura i devedeset pet centi), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.".

2. Pravodobnom žalbom tuženik pobija navedenu presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tuženika i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni i nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike.

9. Između stranaka nije sporno da su zaključile Ugovor o [broj kredita] dana 21. rujna 2007. kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.796,93 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca, te da je namjena kredita bila kupnja novog vozila.

10. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vukovaru neosnovan.

10.1. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda potrebno je utvrditi da li predmetna ugovorna klauzula iz članka 12. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu Ugovora, sve u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav, odnosno je li takva ugovorna odredba ništava u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, koju je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Jednako je propisano i odredbom članka 49. stavak 1. i 2., a u svezi s odredbom članka 50. točka 19. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015., 114/2019.).

10.2. Na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, održanom 5. studenog 2020. zaključeno je da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (zaključci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-308/2020 od 5. studenog 2020., Zaključak broj 11).

10.3. Neosnovano u žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud iz nepoznatih razloga utvrdio da članak 12. Ugovora o kreditu kojim su se stranke sporazumjele o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu, a time i ništetnu odredbu obzirom da se nije posebno pregovaralo o istoj, a što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer je i na te okolnosti saslušan tužitelj koji je iskazao da mu nitko nije objašnjavao ili pojašnjavao odredbe Ugovora o kreditu, pa dakle niti odredbe o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora, te da je iskazao da nije bio u mogućnosti pojedinačno pregovarati o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu. Da je prebivalište tužitelja u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bilo u [adresa] vidljivo je iz samog ugovora i ovjere istog (list 10 spisa) gdje je prebivalište tužitelju utvrdio javni bilježnik uvidom u osobnu iskaznicu. Slijedom iznesenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se o članku 12. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost u sjedištu banke, dakle u Zagrebu, nije posebno pregovaralo, te da je ista ništetna jer suprotno načeu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno imajući u vidu udaljenost između prebivališta tužitelja u [adresa] i sjedišta tuženika u Zagrebu, kao i mogućnost dolaska na sud u mjeri koja bi mogla odvratiti tužitelja od tužbe i vođenja postupka, a sve u vezi s naprijed navedenim Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. Obzirom na sve izneseno, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a.

11. Utvrđeno je da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio ugovora te da banka nije na transparentan način informirala tužitelja na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj s osnove tečajne razlike (valutne klauzule) preplatio kredit za 6.547,08 EUR (49.329,01 kn) pri čemu je vještak predmetne iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog anuiteta.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje ZZP/14), odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/2022. – dalje ZZP/22) te članka 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

16. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

17. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj pa da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

18. Suprotno žalbenim navodima, sud je saslušanjem tužitelja kao stranke utvrdio njegov konkretan status potrošača, obzirom da je kredit podigao kao namjenski i koji je utrošio u svrhu kupnje osobnog automobila koji mu je služio u privatne svrhe, pri čemu je iskaz tužitelja u potpunosti sukladan sadržaju samog Ugovora o kreditu. Tuženik nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi bila dovedena u pitanje ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda.

19. Kako nema dokaza da je tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač mogao o njima pojedinačno pregovarati ukazuje se neodlučni za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, niti utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o nesklapanju ugovora (odluka Ustavnog suda RH broj U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

20. Za navesti je i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

21. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača već da je isti sklopljen u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj aktivnosti, također je odbijen jer je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti. Štoviše te je okolnosti prvostupanjski sud ispitao uvidom u predmetni Ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja, što je već obrazloženo.

22. Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem. Isto tako je za istaći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

23. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

24. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO.

25. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 12. travnja 2022., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 12. travnja 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

26. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnosti ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

27. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. i članak 155. stavak 1. ZPP-a) sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. – dalje: Tarifa). Neosnovan je žalbeni navod da nije bio potreban trošak pristupa na ročište za objavu, obzirom da objava presude proizvodi zakonom propisane posljedice, te stranka čiji se punomoćnik odazvao pozivu suda da pristupi na ročište za objavu presude ima pravo na naknadu troška zastupanja na tom ročištu sukladno Tbr. 9.3. Tarife.

28. Kako prvostupanjskom odlukom, kao i postupkom koji je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

29. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 23. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec