Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: P-288/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Stanko Kuburić, u pravnoj stvari tužiteljice AĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po Marinu Lazi, odvjetniku u OD Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi isplate, dana 20. studenog 2024., nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, objavio je dana 23. prosinca 2024. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sklopljenog dana 19. rujna 2007.g između tužiteljice AĆ i tuženika Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % (dva zarez nula) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici AĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 254,55 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 28. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 eura sa zateznim kamatama počev od dana 23. prosinca 2024. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, dana 19. rujna 2007. godine, u kunskoj protuvrijednosti od 21.745,00 CHF s rokom otplate na 7 godina, a koji kredit je u cijelosti otplaćen 01. listopada 2014. godine. Namjena kredita bila je kupovina osobnog vozila. Odredbom čl. 6. ugovora o kreditu Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.

2. Tužiteljica navodi da je ugovorna odredba prema kojoj je dužna platiti naknadu za obradu kredita nepoštena i ništetna iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja ugovora te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom jer sve troškove javnog bilježnika i ostale troškove snosila je sama tužiteljica mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Iz inicijalnog otplatnog plana proizlazi da je tuženik dana 27. rujna 2007. godine tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2% u visini od 434,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora koji je na taj dan iznosio 1CHF=4,410 HRK, odnosno naplatio je 1.917,90 HRK odnosno 254,55 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 HRK. Tužiteljica navodi da je predmetna odredba sukladno čl.96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača ništetna te je stoga postavila tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništetna i bez učinka odredba čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita i da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 254,55 EUR kako je to navedeno u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je tužiteljici osporio svojstvo potrošača. Tuženik navodi da je odredba čl. 6. ugovora o kreditu kojom je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena i da je tužiteljica mogla shvatiti prirodu usluge obrade kredita i ista naknada je i prije sklapanja ugovora bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. Tuženik navodi da se ne radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru jer su ugovorne strane prije sklapanja ugovora pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju svih ugovornih odredbi pa tako i sporne ugovorne odredbe. Sporna ugovorna odredba uobičajena je u bankarskom poslovanju i ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Tuženik je istakao prigovor zastare, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva tuženik navodi da je prilikom sklapanja ugovora postupao savjesno i u dobroj vjeri te tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je saslušao tužiteljicu, izvršen je uvid u ugovor o kreditu i otplatni plan.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Tužiteljica AĆ iskazala je da je imala namjeru kupiti osobni automobil te je u auto kući PSC u Đakovu predala svu dokumentaciju te je onda otišla u poslovnicu Slavonske banke u Đakovu gdje je već bio sastavljen ugovor koji je ona pročitala. Plaćanje naknade bio je uvjet za sklapanje ugovora. U banci joj nisu objasnili zbog čega se plaća naknada.

7. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 – dalje ZZP) propisano je: (1.) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2.) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3.) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4.) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik tijekom ovog postupka to nije dokazao.

8. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Odredbom članka 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine koja je implementirana u naše zakonodavstvo regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Iz iskaza tužiteljice i iz ugovora o namjenskom kreditu sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba za kupovinu osobnog automobila, dakle kao potrošač, te je stoga sud odbio kao neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nije potrošač. Teret dokaza da tužiteljica nije potrošač je na tuženiku kao kreditoru.

11. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da ju je u banci čekao sastavljeni ugovor, koji je pročitala, da je morala platiti naknadu za sklapanje ugovora jer je to bio uvjet za dobivanje ugovora. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o naknadi određena u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu te da o navedenoj ugovornoj odredbi tužiteljica nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora. Sud smatra da je odredba čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ista je suprotna odredbama čl. 96. ZZP, a time je i ništetna temeljem čl. 102. st. 1. istog Zakona. Stoga je sud presudio kao pod točkom I. izreke.

12. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

13. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

14. Iz prometa po kreditu i potvrde tuženika, a što je i nesporno između stranaka, utvrđeno je da je prije isplate kredita dana 27. rujna 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 434,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora koji je na taj dan iznosio 1CHF=4,410 HRK, odnosno naplatio je 1.917,90 HRK, odnosno 254,55 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 HRK.

15. Kako je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi primio novčani iznos od 254,55 eura odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u toč. II. izreke ove presude to je sud tuženika temeljem čl. 1111. ZOO obvezao na povrat te isplatu navedenog iznosa tužiteljici. Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 12. svibnja 2003. godine pa su kamate dosuđene tekući od 13. svbinja 2003. godine u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO.

16. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Stoga je sud odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

17. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu istoj su temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosuđeni nastali parnični troškovi. Tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 03.10.2024. u iznosu od 200,00 eura, za ročište održano dana 28.10.2024. iznos od 200,00 eura i za ročište održano dana 21.11.2024. iznos od 200,00 eura, te pripadajući PDV na navedene iznose od 200,00 eura, odnosno ukupno 1.000,00 eura. Tužiteljici su priznati troškovi na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 eura, odnosno ukupno je tužiteljici dosuđen iznos od 1.079,65 eura kako je to navedeno u točki III. izreke ove presude.

Sud nije odlučivao o zahtjevu punomoćnika tužiteljice za troškove pristupa na ročište za objavu presude, jer isti još nije dospio.

U Đakovu, dana 23. prosinca 2024. godine

S U D A C

Stanko Kuburić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužiteljice

2. Punomoćnik tuženika