REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-1181/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, po prijedlogu sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 29524210204, kojeg zastupa punomoćnik Martin Garašić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZHC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. studenoga 2024., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i tuženika osobno, 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Mirodara Kovača u Vinkovcima poslovni broj Ovrv-1052/2014 od 16. rujna 2014. u dijelu pod točkom 1. kojim se nalaže tuženiku ZHC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju A1 Hrvatska d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 29524210204, iznos od 72,30 EUR (slovima: sedamdeset dva eura i trideset centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 17,64 EUR od 17. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 17,36 EUR od 17. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 17,25 EUR od 19. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 17,25 EUR od 17. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 2,80 EUR od 18. siječnja 2014. do isplate, po stopi koja se od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mirodara Kovača u Vinkovcima poslovni broj Ovrv-1052/2014 od 16. rujna 2014., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju dio glavnice u iznosu od 292,21 EUR (2.201,61 kn), kao i u dijelu pod točkama 3. i 4. kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi odmjereni trošak ovršnog postupka u iznosu od 101,20 EUR (762,50 kn) i predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 46,45 EUR (350,00kn).

III. Nalaže se tuženiku ZHC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužitelju A1 Hrvatska d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 29524210204, troškove parničnog postupka u iznosu od 72,31 EUR, sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Na temelju prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tužitelja (ranije ovrhovoditelja) javni bilježnik Mirodar Kovač iz Vinkovaca donio je 16. rujna 2024. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-1052/2014 kojim je tuženiku (ranije ovršeniku) naloženo tužitelju platiti iznos od 364,51 EUR (2.746,46 kn) sa zateznim kamatama, zajedno sa odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 101,20 EUR (762,50 kn) i predvidivim troškovima ovršnog postupka u iznosu od 46,45 EUR (350,00kn).

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor u kojem u bitnome ističe prigovor zastare. Navodi da je računom za ožujak 2014. u iznosu od 2.201,61 kn naplaćen prijevremeni raskid ugovora, odnosno cjelokupan iznos budućih mjesečnih rata za usluge koje nisu izvršene, pa da je isti ništetan. Ističe i da odredba čl. 14.2 Općih uvjeta poslovanja tužitelja ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za potraživanje naknade zbog prijevremenog raskida/otkaza ugovora te se poziva na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-409/16 od 14. listopada 2016.

3. U nastavku postupka tužitelj je istaknuo da je ugovorni odnos između tužitelja i tuženika u pogledu korištenja usluge Step Opcija 3 pretplatničkog broja [broj telefona] nastao tužiteljevim prihvatom tuženikovog Zahtjeva za zasnivanjem pretplatničkog odnosa, kao i da su sastavni dio predmetnih ugovora Opći uvjeti poslovanja VIPnet d.o.o. Tužitelj ističe da je svoje obveze iz navedenog ugovora uredno ispunjavao u vidu pružanja ugovorenih telekomunikacijskih usluga, dok tuženik za iste nije uredno podmirivao mjesečne račune, pa da je radi nepodmirenih računa raskinuo predmetni ugovor, a radi čega da je tuženik dužan podmiriti preostale mjesečne naknade do isteka obveznog razdoblja trajanja ugovora, a sve u skladu s čl. 14.2. Općih uvjeta. Naime, navodi da se tuženik prilikom zasnivanja pretplatničkog odnosa obvezao biti tužiteljev pretplatnik za minimalno razdoblje od 24 mjeseca, a radi čega da je pod povoljnijim uvjetima kupio uređaj proizvođača LG tip Optimus L5. Navodi da naplaćena naknada za prijevremeni raskid ugovora nije zasnovana na ništetnoj odredbi Općih uvjeta, jer da su stranke prilikom sklapanja ugovora pojedinačno pregovarale o svakoj odredbi ugovora, pa da je tako tuženik svjesno odabrao opciju sklapanja ugovora upravo uz minimalno trajanje od 24 mjeseca jer da je na taj način ostvario popuste na usluge i uređaj. Ističe da tuženik nikada nije prigovorio utuženim računima u skladu s čl. 9. Općih uvjeta, pa da se sukladno čl. 6.2.1. Općih uvjeta smatra da su isti od strane tuženika i prihvaćeni. Predlaže da sud održi na snazi platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

4. Sud je rješenjem od 17. studenoga 2023. (list 62-64 spisa) stavio izvan snage spomenuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te je odlučio da će se daljnji postupak provesti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. U tijeku postupka sud je izveo dokaze čitanjem izvatka iz ovjerenih poslovnih knjiga (list 4 spisa), zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa (list 45-46), općih uvjeta poslovanja A1 Hrvatska d.o.o. (list 47-49 spisa), izvoda iz otvoreni stavki (list 50 spisa), preslike utuženih računa (list 51-56 spisa) i obavijesti o otkazivanju ugovora o pretplatničkom odnosu (list 57-61 spisa).

5.1. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju drugih dokaznih prijedloga, da predlažu zaključenje glavne rasprave te donošenje odluka na temelju stanja spisa

6. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 364,52 EUR (2.746,46 kn) na ime naknade za korištenje telekomunikacijskih usluga i naknade za prijevremeni raskid ugovora.

8. Među strankama nije sporno da je između stranaka 24. svibnja 2013. sklopljen ugovor o korištenju mobilnih usluga uz obvezno trajanje ugovora od 24 mjeseca, kao i da je tuženik na temelju potpisivanja predmetnog ugovora kupio od tužitelja mobilni uređaj LG tip Optimus L5 po povoljnijoj cijeni. Isto tako, među strankama nije sporno da je tužitelj 3. ožujka 2014. raskinuo, odnosno otkazao prethodno navedeni ugovor zbog neplaćanja računa od strane tuženika.

9. Sporna je osnovanost i visina tražbine, kao i zastara.

10. Uvidom u Zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa (dalje u tekstu: Zahtjev) od 24. svibnja 2013 razvidno je da je istim ugovorena usluga Step Opcija 3, pretplatničkog broja [broj telefona] na razdoblje od 24 mjeseca, a koje usluge su tuženiku i naplaćene temeljem utuženih računa. Zahtjev je uredno potpisan od strane tuženika kao pretplatnika, a što tuženik niti ne osporava.

11. Prihvatom Zahtjeva tuženik je prihvatio i Opće uvjete poslovanja VIPnet d.o.o., sada A1 Hrvatska d.o.o. (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti), koji su sastavni dio Ugovora.

11.1. Odredbom čl.1.2. Općih uvjeta određeno je da potpisivanjem zahtjeva, krajnji korisnik prihvaća uvjete korištenja usluga tužitelja utvrđene Općim uvjetima. Tužitelj će krajnjem korisniku prilikom potpisivanja zahtjeva uručiti Opće uvjete, Cjenik te Uvjete korištenja usluga koje je krajnji korisnik ugovorio s tužiteljem, odnosno, prije potpisivanja Zahtjeva uputiti krajnjeg korisnika da ove Opće uvjete, kao i Uvjete korištenja usluga koje je ugovorio, može preuzeti s internetskih stranica VIPnet-a.

12. Nadalje, čitanjem računa za kolovoz 2013. (list 51 spisa), računa za rujan 2013. (list 52 spisa), računa listopad 2013. (list 53 spisa), računa studeni 2013. (list 55 spisa) i računa za prosinac 2013. (list 56 spisa) sud je utvrdio da su tuženiku u razdoblju od kolovoza do prosinca 2013. izdani računi za prethodno navedene mobilne usluge u iznosu od 72,30 EUR (544,74 kn).

12.1. Tuženik je imao mogućnost izjaviti prigovor na ispostavljene račune sukladno odredbi čl. 9.4. Općih uvjeta u roku 30 dana od dospijeća računa, što isti nije učinio. 12.2. Odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 73/08,90/11,133/12 i 80/13) propisano je da pretplatnik može operatoru javnih komunikacijskih usluga podnijeti prigovor na iznos kojim je zadužen za pruženu uslugu, te prigovor na kakvoću pružene usluge. Nadalje, odredom st. 2. istog članka određeno je da prigovor iz stavka 1. ovoga članka pretplatnik podnosi u pisanom obliku operatoru javnih komunikacijskih usluga, koji provodi postupak rješavanja prigovora. Prigovor mora sadržavati činjenice i dokaze na kojima se temelji, dok st. 3. propisuje da prigovor iz stavka 1. navedenog članka pretplatnik može podnijeti u roku od 30 dana od dana dospijeća računa za pružene usluge, ako se radi o prigovoru na iznos kojim je zadužen za pruženu uslugu, ili u roku od 30 dana od dana pružanja usluge, ako se radi o prigovoru na kakvoću pružene usluge.

12.3. Međutim, u spisu nema dokaza da je tuženik ikada tužitelju prigovorio utuženim računima, bilo na iznos istih, bilo na kakvoću pružene, odnosno nepružene usluge.

12.4. Dakle, uvidom u prijepise priloženih računa, izvadak iz poslovnih knjiga i otvorenih stavki tužitelja, koji predstavljaju vjerodostojnu ispravu u smislu odredbe čl. 28. Ovršnog zakona (NN br. 112/12, 25/13, 93/14, dalje u tekstu: OZ) i koje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno je da tuženik duguje tužitelju po osnovi mjesečnih naknada tijekom trajanja pretplatničkog odnosa, a temeljem sklopljenih ugovora ukupan iznos od 72,30 EUR (544,74 kn). Stoga, nedvojbeno je da su stranke u spornom razdoblju bile u pretplatničkom odnosu i da je tuženik dužan podmiriti tužitelju dugovanje nastalo za vrijeme trajanja pretplatničkog odnosa i to po osnovi mjesečnih naknada temeljem sklopljenih ugovora.

13. Kako tuženik sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao da je podmirio potraživanje tužitelja u utvrđenom iznosu i po dospijeću, to ga je valjalo obvezati na isplatu glavnice u iznosu od 72,30 EUR (544,74 kn) sa pripadajućom zateznom kamatom od dana dospijeća do isplate, temeljem odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO), te u tom dijelu održati na snazi platni nalog sukladno čl. 451. st. 3. ZPP-a., kao u točki I. izreke.

14. Na temelju odredbe čl. 183. st. 1. ZOO-a dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

15. Kako tuženik svoju novčanu obvezu nije ispunio po dospijeću, na temelju čl. 29. st. 1. ZOO-a duguje tužitelju pored glavnice i zatezne kamate, i to po stopi određenoj navedenim člankom 29. ZOO-a.

16. Nadalje, čl.14.2. Općih uvjeta propisuje da ukoliko je ugovor tijekom obveznog trajanja raskinut od strane tužitelja krivnjom krajnjeg korisnika, ovdje tuženika, tuženik je dužan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora.

17. Međutim, obzirom da je predmetni pretplatnički odnos raskinut, isto dovodi do primjene odredbe čl. 368. st. 2. ZOO kojom je propisano da, ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onog što je dala. U predmetnom je slučaju tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu u vidu prodavanja tuženiku mobilnog telefona po povoljnijoj cijeni od redovne cijene od one po kojoj se u vrijeme zaključenja predmetnog pretplatničkog odnosa isti uređaj prodavao, kao i u pružanju telekomunikacijskih usluga po povoljnijom cijeni.

18. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj od tuženika potražuje iznos od 2.201,61 kn temeljem računa za ožujak 2014., a po osnovi naknade štete za prijevremeni raskid ugovora, tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim iz razloga kako slijedi.

19. Odredbom čl. 368. st. 4. ZOO propisano je da u slučaju raskida ugovora svaka stranka duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti odnosno nadoknaditi.

20. Iz Zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa vidljivo je kako je tužitelj, osnovom sklopljenog pretplatničkog odnosa, omogućio tuženiku korištenje telekomunikacijskih usluga po cijenama mnogo povoljnijim od redovnih cijena istih usluga, pa bi sukladno navedenoj odredbi tuženik bio dužan tužitelju naknaditi razliku između cijene pruženih mu telekomunikacijskih usluga obračunate po redovnoj tarifi i cijene istih telekomunikacijskih usluga koja je tuženiku obračunata primjenom povoljnije ugovorene tarife. Međutim, upravo se na tužitelju, sukladno čl. 7. st. 1., čl. 186. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, tijekom postupka nalazio teret dokazivanja količine i vrste usluga koje su tuženiku obračunate po povoljnijoj tarifi od one ugovorene za vrijeme trajanja predmetnog pretplatničkog odnosa, kao i visine razlike u cijeni istih usluga da su iste obračunavate po redovnoj tarifi koja bi se primjenjivala da među strankama nije bio sklopljen predmetni pretplatnički odnos. No, tužitelj tijekom postupka nije niti predložio niti dostavio dokaze u svrhu dokazivanja navedenih činjenica, pa sud, uslijed primjene odredbe čl. 221.a ZPP, nije mogao utvrditi koji bi se dio iznosa od potraživanih 2.201,61 kn umanjen za utvrđeni iznos razlike u cijeni mobilnog telefona odnosio na korist koju je tuženik ostvario obračunavanjem pruženih mu telekomunikacijskih usluga po povoljnijoj tarifi.

21. Čl. 327. st. 1. ZOO-a propisuje da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

22. Nadalje, sud nalazi kako odredba čl. 14.2. Općih uvjeta poslovanja tužitelja ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za potraživanje naknade zbog prijevremenog raskida/otkaza ugovora. Naime, primjena citirane ugovorne odredbe dovela bi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tuženika (pretplatnika) jer je društveno neprihvatljivo da tužitelj ugovara za sebe korist, a s druge strane ne pruža nikakvu uslugu za to pa je iz navedenog razloga predmetna ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda ništetna, sukladno odredbama čl. 55. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, u daljnjem tekstu: ZZP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis, budući da ugovor o pretplatničkom odnosu predstavlja potrošački ugovor. (odluka Županijskog suda u Zagrebu, Gž-6677/14-2 od 24.studenog 2015.godine, odluka Županijskog suda u Zagrebu, Gž-7040/14 od 21.kolovoza 2017., odluka Županijskog suda u Zagrebu Gž- 5626/15 od 17.studenoga 2015., odluka Županijskog suda u Osijeku Gž-837/2018 od 10.siječnja 2019., Odluka Županijskog suda u Osijeku, Gž-1598/2018 od 11.ožujka 2019.).

23. Nadalje, sud je ocijenio da je odredba čl. 14.2. Općih uvjeta poslovanja nepoštena, čime je i ništetna jer kao odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dakle tužitelja, a na čiji sadržaj potrošač, dakle tuženik nije imao utjecaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženika obvezuje da do kraja razdoblja obveznog trajanja ugovora plaća sve preostale mjesečne naknade za ugovorenu uslugu, iako je ugovor raskinut, dok s druge strane raskidom ugovora tužiteljeva obveza u potpunosti prestaje s obzirom da korisnik, dakle tuženik biva trajno isključen iz elektroničke komunikacijske mreže tužitelja pa tužitelj nedvojbeno prestaje pružati usluge na koje se ugovorom obvezao. Odredbe Općih uvjeta poslovanja tužitelja (koji čine sastavni dio ugovora o pretplatničkom odnosu) moraju biti u skladu sa svim kogentnim normama ZOO-a koje reguliraju navedenu materiju.

24. Uostalom, zaključak je Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 14. listopada 2016, broj Su-IV-409/16, sa sastanka, a u pogledu naknade za prijevremeni raskid ugovora da u sporovima o prijevremenom raskidu ugovora od strane operatera pravni odnos treba prosuđivati primjenom odredbi čl. 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača.

25. Čl. 49. st. 1. ZZP-a propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

26. Čl. 49. st .4. ZZP-a određuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tužitelj ničim nije dokazao.

27. Čl. 50. t. 4 i 5.ZZP-a propisuje da odredba kojom se predviđa da trgovac zadrži plaćeno od strane potrošača kada ovaj odluči da neće sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor, dok se isto pravo ne predviđa za potrošača u slučaju da trgovac ne želi sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor i odredba kojom se potrošač obvezuje platiti nadoknadu štete zbog neispunjenja koja je znatno veća od stvarne štete, mogle bi se smatrati nepoštenima.

28. Slijedom navedenog, sud je ocijenio neosnovanim potraživanje tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje od tuženika isplatu daljnjeg iznosa od 292,20 EUR (2.201,61 kn), sa zateznim kamatama od 19. lipnja 2014. pa je valjalo odlučiti kao pod toč. II. izreke.

29. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja koji sud nalazi neosnovanim.

29.1. Naime, na konkretan pravni odnos ima se primijeniti jednogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 232. st. 1. toč. 3. ZOO-a s obzirom se radi o tražbini za upotrebu telefona.

29.2. Na temelju odredbe čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok se na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

29.3. Obzirom da je prijedlog za predmetnu ovrhu podnesen 15. rujna 2014., a utuženi račun za najstariji utuženi račun je dospio na naplatu 16. rujna 2013., to prigovor tuženika radi zastare potraživanja nije osnovan, s obzirom da nije protekao zastarni rok.

30. S obzirom da se postupak povodom prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nastavio kao parnični postupak, nema mjesta razdvajanju troška postupka na ovršni trošak i parnični trošak, već o trošku postupka treba odlučiti kao da se radi u cijelosti o parničnom postupku, kako će biti obrazloženo u nastavku odluke (Zaključak broj 3 sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017.). Tako se odluka o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a te članka 155. ZPP-a, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa), odredbama Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23; dalje: Uredba) i Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj: 8/11 i 114/12; dalje: Pravilnik) te troškovniku tužitelja (list 75 spisa).

18.1. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tako što je najprije utvrđeno da je tužitelj uspio u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 19,83% (72,30 EUR : 364,51 EUR). Tužitelj je uspio i u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva u omjeru od 100%, jer je ocjenom izvedenih dokaza utvrđena osnova tužbenog zahtjeva, a koji uspjeh valja uračunati. Dakle, tužitelj je s obzirom na osnovu i visinu (100+19,83=119,83 : 2 = 59,92) uspio u omjeru od 59,92%, a tuženik u omjeru od 40,08%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak od 59,92% s kojim je uspio tužitelj od manjeg postotka uspjeha tuženika od 40,08%, dobije se 19,84% te tuženik treba tužitelju naknaditi 19,84% opravdanog i potrebnog troška.

18.2. Tužitelju su tako priznati troškovi parničnog postupka, i to trošak javnobilježničke nagrade (predujma i ostatka naknade) u iznosu od 18,25 EUR (čl. 6. Pravilnika) te trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 82,95 EUR (Tbr. 11/1 Tarife) u okviru određeno postavljenog zahtjeva tužitelja. Tužitelju je priznat i trošak sastava podneska od 2. studenoga 2023. u iznosu od 20 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak zastupanja na ročištu 12. studenoga 2024. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife) daje iznos od 200,00 EUR po Tarifi te sve uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 42 Tarife i čl. 8 Pravilnika) daje ukupan iznos od 250,00 EUR. Isto tako, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Dakle, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 364,47 EUR te kada se navedeni iznos podijeli s omjer uspjeha tužitelja u parnici od 53,48%, proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 72,31 EUR.

18.3. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na trošak parničnog postupka od dana presuđenja do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP).

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 23. prosinca 2024.

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka u roku od petnaest dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ovoga Zakona.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. Tuženiku