REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-1478/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NGL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Jukić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. prosinca 2024., u nazočnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 23. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I.
Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici NGL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.761,54 EUR (dvijetisućesedamstošezdesetjedaneuropedeseetčetiricenta), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koje, na iznos od:
- 0,57 eura teku od 5.9.2006. pa do isplate;
- 0,44 eura teku od 13.10.2006. pa do isplate;
- 1,15 eura teku od 20.3.2008. pa do isplate;
- 6,18 eura teku od 13.11.2008. pa do isplate;
- 10,35 eura teku od 31.12.2008. pa do isplate;
- 10,35 eura teku od 31.12.2008. pa do isplate;
- 14,67 eura teku od 3.2.2009. pa do isplate;
- 15,67 eura teku od 3.3.2009. pa do isplate;
- 10,13 eura teku od 22.4.2009. pa do isplate;
- 10,13 eura teku od 22.4.2009. pa do isplate;
- 10,13 eura teku od 22.4.2009. pa do isplate;
- 10,13 eura teku od 22.4.2009. pa do isplate;
- 8,89 eura teku od 16.7.2009. pa do isplate;
- 7,22 eura teku od 3.10.2009. pa do isplate;
- 6,92 eura teku od 4.11.2009. pa do isplate;
- 7,06 eura teku od 4.11.2009. pa do isplate;
- 10,05 eura teku od 3.12.2009. pa do isplate;
- 13,30 eura teku od 9.1.2010. pa do isplate;
- 15,42 eura teku od 3.2.2010. pa do isplate;
- 15,64 eura teku od 3.3.2010. pa do isplate;
- 20,70 eura teku od 2.4.2010. pa do isplate;
- 22,00 eura teku od 2.6.2010. pa do isplate;
- 35,56 eura teku od 6.7.2010. pa do isplate;
- 33,57 eura teku od 3.8.2010. pa do isplate;
- 44,43 eura teku od 7.9.2010. pa do isplate;
- 44,43 eura teku od 7.9.2010. pa do isplate;
- 40,37 eura teku od 12.11.2010. pa do isplate;
- 40,37 eura teku od 12.11.2010. pa do isplate;
- 40,37 eura teku od 12.11.2010. pa do isplate;
- 70,00 eura teku od 23.9.2011. pa do isplate;
- 70,00 eura teku od 23.9.2011. pa do isplate;
- 70,00 eura teku od 23.9.2011. pa do isplate;
- 70,00 eura teku od 23.9.2011. pa do isplate;
- 70,00 eura teku od 23.9.2011. pa do isplate;
- 70,00 eura teku od 23.9.2011. pa do isplate;
- 1.835,34 eura teku od 23.9.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da nije osnovan prigovor prebijanja tuženika u iznosu od 126,08 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 0,01 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,
- 0,57 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,
- 0,44 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,
- 1,73 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,
- 1,17 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,
- 3,56 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,
- 4,91 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,
- 3,75 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,
- 5,75 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,
- 8,57 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,
- 10,65 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,
- 8,85 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,
- 8,55 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,
- 11,55 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,
- 8,93 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,
- 11,16 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,
- 5,49 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,
- 5,49 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,
- 1,15 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,
- 1,94 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,
- 1,94 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,
- 5,84 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,
- 9,66 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,
- 6,58 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
III.
Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici NGL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 EUR (tisućusedamstoeura), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinaca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.
Tužiteljica u tužbi, koju je podnijela 13.6.2023., tvrdi da su ona, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili 2006. Ugovor o kreditu, kreditna partija broj: 7103164770, temeljem kojeg je tuženik tužiteljici isplatio kredit koji je bio vezan za valutu švicarski franak (CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Iznos kredita tužiteljica da se obvezala otplatiti/vratiti u mjesečnim anuitetima tijekom ugovorenog otplatnog razdoblja. Tužiteljica da je u cijelosti vratila iznos kredita tijekom 2012. Ugovorom o kreditu da je ugovorena valutna klauzula kojom je tužiteljičina obveza vezana za CHF. Navedena ugovorna odredba da je ništetna. Ugovaranjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz CHF, a da je tuženik prethodno nije informirao o svim činjenicama bitnim za donošenje odluke o sklapanju Ugovora, tužiteljica da je stavljena u neravnopravan položaj što predstavlja povredu načela savjesnosti i poštenja i zbog čega je navedenu odredba također ništetna. Stoga da se na cjelokupni kreditni odnos ima primjenjivati tuženikov srednji tečaj na dan dospijeća prvog anuiteta. Navedeno stajalište da je potvrđeno pravomoćnom presudom povodom kolektivne tužbe Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Zbog opisane ništetne odredbe o valutnoj klauzule vezane za CHF da je došlo do izmjena anuiteta, odnosno zbog velike promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora, Tužiteljica da je tuženiku isplatila iznose, koje je tuženik neutemeljeno stekao. Sukladno čl. 502 C Zakona o parničnom postupku sud da je vezan za pravna utvrđenja iz postupaka proizašlih iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. S obzirom na navedeno, da je razvidno da je osnova tužbenog zahtjeva nesporna i već riješena kao prethodno pitanje pravomoćnim presudama.
1.2. Slijedom svega navedenog, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 15. studenog 2024., tužiteljica predlaže da sud donese presudu kao u izreci pod točkom I., te zahtijeva naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik ne osporava da su stranke 29. svibnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu, kreditna partija 7103164770 kojim je tuženik tužiteljici isplatio iznos od 24.866,05 CHF, te kojim je ugovoreno je valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te kojim je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva, temeljem Odluke tuženika o kamatnim stopama. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice. Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, Zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tvrdi da tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužiteljici teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik, nadalje, ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari. Tvrdi da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).Odredbom čl. 118. ZPP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, tvrdi da je zakonodavac tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 05.07.2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. U odnosu na navode tužbe o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CH, te o Odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, tuženik ne osporava da je 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU da je bilo riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU da su tužitelji s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 da pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU da je posebno istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovopredmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time da otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužiteljice kao potrošača, tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljici da su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto- kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Zaključno, tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, tuženik navodi da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tuženi tvrdi da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata, a koje tuženik potražuje na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, tuženi tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno, da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tuženik je, nadalje, u podnesku od 8. ožujka 2024., naveo da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga tužbeni zahtjev tužitelja utvrdio osnovanim, u tom slučaju da ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 158,14 EUR, ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog manje plaćenog anuiteta, kojeg je precizirao u podnesku od 17. studenog 2024., na način kako je navedeno u izreci ove presude pod točkom II.
4. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu od 29. svibnja 2006., kreditna partija 7103164770 , Početni otplatni plan za predmetni kredit, Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, u Promete po kreditu / Specifikacije uplata po predmetnom kreditu, u Izvod iz edukacijskog materijala tuženika za prodajno osoblje iz 2005., proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.
5. U ovom postupku između stranaka je nesporno:
- da su stranke 29. svibnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu, kreditna partija 7103164770 kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 24.866,05 CHF, a kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF (švicarski franak) na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te kojim je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva, temeljem Odluke tuženika o kamatnim stopama.
6. Sporno je:
- je li tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala svojstvo potrošača
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK
- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja
- ima li tuženik pravo na prebijanje s osnove manje plaćenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) s utuženim potraživanjem tužiteljice.
7. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula N i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
8. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
9. Također valja navesti da su odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 NG i ĐG od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. 10. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), što tuženik nije dokazao. Tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan drugi dokaz, osim uvida u Izvod iz edukacijskog materijala tuženika za prodajno osoblje iz 2005. godine, na okolnost da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen citirani materijal u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Međutim, po mišljenu suda, sama činjenica što je taj materijal bio dostavljen svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik koji je ugovarao predmetni Ugovor s tužiteljem doista na taj način i postupio, tj. informirao tužiteljicu o svim rizicima rasta tečaja CHF-a, a posebno ne dokazuje činjenicu da se s tužiteljicom o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.
11. Na okolnost neinformiranosti tužiteljice o spornim odredbama Ugovora sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je u vezi zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarala s djelatnicima auto-kuće u kojoj je kupila automobil za kupnju kojeg je uzela taj kredi, a radilo se o jednoj auto- kući u [adresa]. Njoj je trebao automobil za osobne potrebe, a kojeg i danas još vozi i uvijek ga je koristila samo za vlastite osobne potrebe i njezine obitelji. Prvobitno nije imala namjeru zaključiti ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom, već s Privrednom, čiji je bila klijent, međutim ta auto-kuća imala je ugovor sa Zagrebačkom bankom da se preko nje uzimaju krediti za kupnju automobila u toj auto-kući. Prilikom pregovaranja o kreditu, od strane djelatnika auto-kuće nije joj bila ponuđena mogućnost zaključivanja ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti ili s nekim drugim kreditnim uvjetima već isključivo ugovor o kreditu ove vrste tj. vezan uz valutu CHF i redovnom promjenjivom kamatnom stopom. Takav ponuđeni kredit je pristala uzeti. Što se tiče potpisivanja, ne sjeća se da li je potpis na tom kreditu išla ovjeriti kod javnog bilježnika ili je možda javni bilježnik ovjeravao potpis negdje u samoj auto-kući, a prije potpisivanja, tekst ugovora je samo letimično pročitala, pri čemu joj ističe da je po zanimanju socijalni radnik te se ne razumije puno u financijsku terminologiju. Također je iskazala da je prilikom tog pregovaranja o zaključivanju ugovora o kreditu, osim djelatnika auto-kuće bio prisutan i djelatnik banke koji je kod sebe imao dokumentaciju vezanu za taj ugovor, da s tim predstavnikom banke nije ništa pregovarala o odredbama predmetnog ugovora niti je za to imala priliku, već je taj predstavnik banke imao poslagano više pisanih ugovora koje je uručivao klijentima i ništa se dalje o tome s istim nije razgovaralo. Također je iskazala da od strane djelatnika banke nije bila upozorena na rizik rasta tečaja CHF.
12. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je je predmetni Ugovor ponuđen na standardnom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njom nije pregovaralo, niti su joj bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti je bila upozorena na mogućnost znatnog rasta tečaja CHF u odnosu na kune.
13. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigla kao namjenski kredit za kupnju automobila isključivao za vlastite potrebe, koji joj je i bio ponuđen od strane djelatnika Auto-kuće u kojoj je kupila automobil sredstvima ishođenim tim kreditom. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
14. Slijedom navedenog, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
15. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO- a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., ista je podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
17. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja, sud je, primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, utvrdio da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je tuženik kriv za sklapanje ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, isti nema pravo na naknadu štete koja bi se sastojala od isplate manje plaćenih iznosa anuiteta (tzv. negativne razlike). Isto tako, plaćanjem anuiteta predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj nije ništa primio pa stoga niti ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti niti odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a.
18. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II. 19. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. iz Zagreba.
20. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 26. kolovoza 2024. proizlazi da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po kupovnom tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 20.806,68 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.761,54 EUR. Pojedine mjesečne iznose razlika vještak je prikazao tabelarno pod točkom 1. Zaključka iz svojeg nalaza. Vještak je napomenuo da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).
21. U svojem nalazu i mišljenju vještak je prikazao i anuitete i izračunao ukupnu razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, međutim, taj dio nalaza i mišljenja vještaka sud nije uzeo u obzir s obzirom da je utvrđeno da tuženik nema pravo na isplatu tzv. negativne razlike, koji zahtjev je postavio u obliku prigovora radi prebijanja, a sve iz razloga kako je naprijed obrazloženo.
22. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim, u podnesku od 15. studenog 2024., konačno precizirao tužbeni zahtjev. Tuženik nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod prigovora u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu, te kod prigovora radi prijeboja, kojeg je precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Tuženik se, ujedno, u podnesku od 26. studenog 2024., usprotivio smanjenju tužbenog zahtjeva tužiteljice u podnesku od 15. studenog 2024., navodeći da isto predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem se protivi.
23. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.
24. Što se tiče protivljenja tuženika smanjenju tužbenog zahtjeva tužiteljice u podnesku od 15. studenog 2024., ovakvo protivljenje nije dopušteno jer je, u konkretnom slučaju, tužiteljica podnijela tzv. stupnjevitu tužbu, temeljem odredbi čl. 186. b ZPP-a, u kojoj, u smislu odredbe čl. 186. b st. 4. ZPP-a, tužitelj može tužbeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa konačno odrediti tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, što je, u konkretnom slučaju, tužiteljica i učinila u citiranom podnesku, pa takvo uređenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe kojem bi se tuženik mogao protiviti.
25. Prema tome, tuženik je s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezan uz CHF, u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 2.761,54 EUR, a sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. ZOO-a, navedenoj u izreci presude.
26. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. 27. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.761,54 EUR. Sud je tužiteljici, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće troškove: za sastav tužbe, na temelju Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 19.2.2024., 26.3.2024. i 15.11. 2024., na temelju po Tbr. 8. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 7.6.2024. i 9.12.2024., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 1.200,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25 % tj. u iznosu od 300,00 EUR, što ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.700,00 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
28. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III. U Pregradi, 23. prosinca 2024.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
