Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-591/2023-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnice tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 066-150/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 066-150/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja..."

III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 066-151/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja

"...prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..."

IV. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 066-151/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja..."

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da naknadi tužitelju NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR (slovima: tisućueura) sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 6. lipnja 2027. s tuženikom sklopio ugovore o kreditu broj 066-150/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit za dovršenje kuće u iznosu od 230.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i broj 066-151/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit za dovršenje kuće u iznosu od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetni krediti otplaćivani su u mjesečnim ratama, a rok otplate bio je 25 godina. Navodi da podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorima o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž-7129/13) od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Nadalje navodi da su Ugovorima o kreditu određeni specifični uvjeti otplate kredita, i to na način da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate , s time da za cijelo vrijeme otplate kredita korisnik plaća mjesečno iznos od 353,72 CHF (Ugovor o kreditu broj 066-150/2007), odnosno 153,79 CHF (Ugovor o kreditu broj 066-151/2007) u kunskoj protuvrijednosti u korist investicijskog fonda HI-balanced, koja sredstva u fondu su trajno založena u korist tuženika te istovremeno plaća banci – tuženiku svaki mjesec dospjele kamate na glavnicu. Člankom 3. Ugovora o kreditu broj 066-150/2007 definirana je kamatna stopa, gdje je određeno da se na iznos kredita obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže 1.50% dekurzivno godišnje. Tromjesečni LIBOR CHF se uvećava za ugovorenu maržu i zaokružuje na slijedeću četvrtinu. Člankom 3. Ugovora o kreditu broj 066- 151/2007 definirana je kamatna stopa, gdje je određeno da se na iznos kredita obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže 2.50% dekurzivno godišnje. Tromjesečni LIBOR CHF se uvećava za ugovorenu maržu i zaokružuje na slijedeću četvrtinu. Prvenstveno navodi zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužitelja i tuženika te obrazlaže stav tužitelja na način da navodi kako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87 ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 2. Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Navodi da je valutna klauzula, kako je već ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca -kune- naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca- kune- kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Navodi da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Napominje da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćno presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Nadalje navodi da se identični pravni stav iznosi i u presudama Europskog sud C-51/17 od 20. rujna 2018. Tako sud navodi: „Sud smatra da financijske ustanove moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. Taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega. Iz toga slijedi zahtjev da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već i da može ocijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.“ Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nadalje, tuženik je tako koncipirao predmetni proizvod „ugovor o kreditu s ulaganjem u otvoreni investicijski fond HI-balanced“ na način da se sredstva u fondu koja je tužitelj uplaćivao u iznosu od 353,72 CHF (Ugovor o kreditu broj 066-150/2007), odnosno 153,79 CHF (Ugovor o kreditu broj 066-151/2007), bila vezana uz valuti EUR. Isto znači da je tužitelj unatoč činjenici da je uplaćivao svaki mjesec određeni ulog u protuvrijednosti CHF u otvoreni investicijski fond, pored mogućnosti gubitka samog uloga u fondu, bio svakako na gubitku s obzirom da je izgubio na razlici tečaja CHF – EUR. Stoga je za zaključiti da su odredbe kojima je obveza tužitelja po ugovoru o kreditu vezana uz valutu CHF ništetna. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja s obzirom na to da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako su predmetnom tužbom trebala biti obuhvaćena i sudužnica DŽ iz [adresa] stoga predlaže njezino saslušanje na okolnost upotrebe sredstava kredita kao i na okolnost otplate predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 13. lipnja 2023. godine nastupila je zastara potraživanja. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara.

3. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Za predmetnu tužbu tužitelj nema pravnog interesa s obzirom na to da nije postavljen kondemnatorni zahtjev te se stoga predlaže Naslovljenom sudu takvu tužbu odbaciti.

4. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 311. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik.

5. Tužitelj se na navedeni podnesak očitovao podneskom od 11. siječnja 2024. i naveo da je udruga Potrošač podnijela je kolektivnu tužbu temeljem koje je donesena pravomoćna i ovršna Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Tom Presudom pravomoćno je utvrđeno da je 8 banaka (među njima i tuženik) u određenom vremenskom razdoblju s korisnicima kredita sklapala ugovore u kojima su unošene: a) ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF; b) ništetne i nepoštene odredbe o tome da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora. Pritom je pitanje promjenjive kamatne stope u potpunosti pravomoćno riješeno na način da su sve takve odredbe u ugovorima ništetne bez ikakve ograde, dok je u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF jednako tako utvrđeno da su sve takve odredbe u ugovorima ništetne, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku. Presuda u kolektivnom sporu sukladno zakonskim odredbama primjenjuje se na sve pojedinačne slučajeve tj. na sve ugovore o kreditu sklopljene u vremenskom razdoblju navedenom u spomenutoj Presudi, pa tako i u ovom konkretnom slučaju. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva i visinu vrijednosti predmeta spora, tužitelj ističe kako on tužbom ne potražuje plaćanje novčanih iznosa, nego je tužba usmjerena na utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi. Stoga je visina vrijednosti predmeta spora adekvatno utvrđena i nema osnova za isticanje prigovora u odnosu na njezinu visinu, niti ima mjesta za to da bi se ista utvrđivala na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Nadalje navodi da za ocjenu radi li se o potrošačkom ugovoru ili ne, nije bitno čime se sve određena fizička osoba bavi, već je bitno da fizička osoba koja sklapa pravni posao, prilikom sklapanja upravo tog pravnog posla, djeluje van svoje profesionalne djelatnosti. Naime, predmetni bankarski proizvod, stambeni kredit, je kreditni proizvod kojeg je banka nudila građanima, fizičkim osobama, potrošačima, i kao takvog ga je ponudila i tužitelju. Dakle, tužitelj je kao fizička osoba, potrošač, sklopio predmetni ugovor radi stambenog kreditiranja za osobne potrebe, te je navedeni stambeni objekt uistinu i korišten isključivo za osobne potrebe tužitelja. Isto je vidljivo iz samog ugovora o kreditu, te se u navedenom stambenom objektu nije obavljala nikakva gospodarska djelatnost. Ako tuženik tvrdi suprotno, na njemu je da to i dokaže. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj još jednom ističe kako predmet ovog spora nije isplata novčanih iznosa, nego utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. A pravo na isticanje ništetnosti nikada ne zastarijeva, što je notorna činjenica, stoga je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa, jer da tužbom nije postavljen kondemnatorni zahtjev, tužitelj ističe kako on itekako ima pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, jer će nakon pravomoćnog utvrđenja ništetnosti tih odredbi biti u mogućnosti podnijeti i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa. Nadalje, tuženik pogrešno smatra da bi se u svakom pojedinačnom postupku nakon kolektivnog spora opet moralo raspravljati o jednim te istim pitanjima koja su već raspravljena u kolektivnom sporu. Svrha kolektivnog spora upravo i jest u tome da se dobije pravomoćna sudska odluka po pitanju brojnih činjenično i pravno istovjetnih slučajeva, a kako bi onda pojedinačni sudski postupci kraće trajali te kako bi sve uključene strane unaprijed znale ishod postupka (jer su svi sudovi apsolutno vezani pravomoćnim utvrđenjima iz kolektivnog spora). Nadalje, tuženik pogrešno smatra kako se Presuda u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ovaj konkretni slučaj. Tuženik čini pogrešku jer usko i nesvrhovito tumači odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje učinka sudske odluke u kolektivnom sporu. U ovome konkretnom slučaju radi se o tome da je tužitelj tuženiku platio određene novčane iznose koje zapravo nije bio dužan platiti, na taj način je oštećen i ima pravo na povrat tako stečenog bez osnove. Nadalje navodi kako tuženik opetovano ulazi u osporavanje Presude u kolektivnom sporu, u dijelu koji se tiče pitanja ništetnosti valutne klauzule u valuti CHF. Svi opsežni navodi tuženika već su na jednak način iznošeni u kolektivnom sporu, cijenjeni su i od strane Trgovačkog suda u Zagrebu i od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te su oba suda zaključila kako su te odredbe ništetne, osim u slučaju da su banke detaljno informirale potrošača kako bi isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku. Stoga su svi tuženikovi navodi u tome smislu irelevantni jer je o njima već odlučeno u kolektivnom sporu. Nije sporno da je valutna klauzula dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, niti je to predmet ovoga postupka. Tužitelj nije utužio na utvrđenje dopuštenosti ili nedopuštenosti valutne klauzule kao takve, već traži utvrđenje ništetnosti odredbe u odnosu na ugovorenu valutu jer je ista nedopuštena i nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača s obzirom na to da odredba nije jasna i razumljiva u smislu da odredba ne daje dovoljno informacija, niti je to učinio tuženik na bilo koji drugi prikladan način, a da je tužitelj mogao donijeti razboritu i informiranu odluku. Naime zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018. Dalje, na tuženiku je teret dokaza da je isti informirao na prikladan način tužitelja s obzirom na to da se protivi zakonima logike da tužitelj dokazuje negativnu činjenicu da ga tuženik nije informirao. Naime, upravo je to i tvrdnja tužitelja da nije dobio sve potrebne informacije i da stoga nije mogao donijeti informiranu odluku. Tuženik međutim ne dostavlja nikakve relevantne dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. Nadalje, ne odgovaraju činjeničnom stanju niti tvrdnje tuženika da tuženik nije bio u mogućnosti predvidjeti promjene tečaja valute CHF tijekom trajanja ugovornog odnosa. Isto vrijedi i za tvrdnju tuženika kako uslijed ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF nije došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Dalje, valutna klauzula ima svrhu kako bi vjerovnicima štitila vrijednost novca tj. kako bi vjerovnici u domaćoj valuti dobili točno onaj novčani iznos koji im dužnici duguju. No, zbog "divljanja" tečaja CHF, tuženik je ostvarivao ekstra profite tj. primao je i mnogo veći iznos domaće valute nego što je to bilo ugovoreno. Naime, notorna je činjenica da je tečaj kune u RH bio vrlo stabilan te da je inflacija bila vrlo niska. Zbog toga su se eventualna usklađenja visine novčanih iznosa anuiteta mogla kretati u okviru 1-2% godišnje, a ne čak i do 50% godišnje uslijed "divljanja" tečaja CHF. Ovo sve je pokazatelj da je tuženik bez osnove stjecao nepripadajuće novčane iznose, a na teret dužnika kredita u valuti CHF. Opće su poznate situacije u kojima je potrošačima uslijed "divljanja" tečaja CHF postalo nemoguće plaćati rate kredita, a zbog toga je često dolazilo i do vrlo velikih problema u privatnim životima potrošača, pa je uistinu nekorektno tvrditi da nije došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u slučaju kada je nekome rata kredita porasla gotovo za 50%, a ponekad i više od toga. Slijedom svega navedenoga tužitelj smatra da je dokazao osnovanost svojeg tužbenog zahtjeva pa stoga predlaže po provedenom sudskom postupku donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

6. Na navedeni podnesak tuženik se očitovao podneskom od 26. veljače 2024. i naveo u cijelosti ostaje pri odgovoru na tužbu i svim iznesenim navodima, Prvenstveno pri istaknutom nedostatku pravnog interesa za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Za predmetnu tužbu tužitelj nema pravnog interesa s obzirom na to da nije postavljen kondemnatorni zahtjev te se stoga predlaže Naslovljenom sudu takvu tužbu odbaciti. Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom. ŽS u Sisku, Gž 2637/02 od 17. travnja 2003. Slijedom navedenog, obzirom tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa da se utvrđuje ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, a obzirom da je o istome već odlučeno u primjenu presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, a na čije primjene se tužitelj poziva u ovom postupku, to je potrebno tužbu odbaciti. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ponovno ističe da glede utvrđenja radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari:

1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere.

7. Navodi da se oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/142 od 9. travnja 2015. Također, ponovo upućuje na presudu Suda Europske unije C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav:

„Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Slijedom svega navedenog, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Slijedom svega navedenog, predlaže prvenstveno odbaciti, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

8. U navedenim podnescima stranke su zatražile odobrenje za podnošenje podnesaka sukladno čl. 299a ZPP.

9. Sud zaključuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti iz navedenog članaka te je odobrava podnošenje navedenih podnesaka jer smatra da je očitovanje potrebno i da ne dovodi do odugovlačenja postupka.

10. Tijekom postupka pročitan je i izvršen je uvid u ugovore (list 6-24 i 25-43 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (list 80-81 spisa), tablicu kamatnih stopa (list 278-282 spisa), glasilo tuženika (list 300-311 spisa), saslušao svjedoka UŽ (list 328 spisa) i saslušao tužitelja kao stranku (list 329 spisa).

11. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

12. Među strankama su sporne činjenice da se nije pojedinačno pregovaralo o sadržaju ugovora, da je tužitelju taj ugovor prezentiran na prihvaćanje ili odbijanje te da nije bio upoznat sa valutnom klauzulom, rizicima promjenama tečaja i je li tužitelj potrošač.

13. Među strankama su sporna pravna pitanja ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe i da li su utužene odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 066-150/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit za dovršenje kuće u iznosu od 230.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i Ugovor o kreditu broj 066-151/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit za dovršenje kuće u iznosu od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Predmetni krediti otplaćivani su u mjesečnim ratama, a rok otplate bio je 25 godina.

15. Iz iskaza svjedoka N danog na ročištu dana 11. studenog 2024. proizlazi da nakon što je razgledala je preslik isprave koja se nalazi na listovima 6-16 spisa, a čiju istovjetnost s izvornikom je sud utvrdio na istom ročištu, iskazuje da je solemnizaciju obavila javnobilježnička prisjednica TŽ te da nema neposrednih saznanja o toj solemnizaciji.

16. Sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka jer nema neposrednih saznanja o soleminizaciji predmetnog ugovora.

17. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu 11. studenog 2024. proizlazi da je potpisao ugovore o kreditu i to broj 066-151/2007 i 066-150/2007. Naime, on je s tuženikom potpisao dva ugovora o kreditu jer je htio izgraditi obiteljsku stambenu kuću u [adresa] u [adresa]. Za to mu je trebalo 200.000,00 EUR i želio je podići stambeni kredit. Kada se to sve skupa zbroji i pretvori u CHF to je bilo cca 330.000,00 CHF. Budući da je limit za stambeni kredit bio 150.000,00 EUR, tada je s bankom dogovoreno da se kredit podijeli u 2 dijela i to jedan od 230.000,00 CHF i drugi od 100.000,00 CHF. Može potvrditi da mu je banka isplatila oba navedena iznosa u cijelosti. Može reći da je potrošio novac od kredita za izgradnju kuće u [adresa]. Kada je završena, to je bila obiteljska stambena kuća kako je i planirao. Ta kuća je prodana u ovršnom postupku, a glavni dio duga je bio zbog ovih kredita. Nekoliko godina je plaćao kredit, ali onda su mu rate, zbog povećanja, jednostavno postale previsoke i više nije mogao plaćati. Banka je raskinula ugovor o kreditu i pokrenula ovršni postupak. Može reći da su još bila dva manja vjerovnika u ovršnom postupku i svi su se naplatili. Ta vrsta kredita, u CHF, mu je predložena od djelatnika banke kao najpovoljniji u tom trenutku. Objasnili su mu da postoji valutna klauzula i kamate, ali može reći da je njegovo razumijevanje bilo na razini prosječnog građanina. Ne može se sjetiti da je imao bilo kakvo savjetovanje o sadržaju ugovora, dobio je standardni obrazac ugovora na potpis i to je bilo "uzmi ili ostavi". On nije s bankom pregovarao niti o bilo kojoj odredbi ugovora. Koliko se sjeća, javni bilježnik mu ništa nije objašnjavao o sadržaju ugovora. Sve iznose koje je dobio od predmetnog kredita iskoristio je za izgradnju kuće. On se nakon izgradnje kuće u [adresa] u tu kuću uselio, tamo se prijavio i živio sve do prodaje. Tamo nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost, to je bio isključivo stambeni objekt.

18. Sud cijeni iskaz tužitelja kao istinit, logičan i životno uvjerljiv, te sukladan dokazima u spisu osobito ugovoru. Osobito se ukazuje da iz dokaza u spisu ne proizlazi da mu je javni bilježnik pročitao ugovor ili da ga je na bilo što upozorio. Činjenicu da su mu objasnili da postoji valutna klauzula i kamate sud smatra neodlučnim jer kako iz iskaza proizlazi da je njegovo razumijevanje bilo na razini prosječnog građanina a prosječan građanin po ocjeni ovog suda ne može razumjeti sve ugovorne odredbe, osobito ukoliko mu se to detaljno ne objasni i to značenje, sadržaj i doseg ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelju nije objašnjeno značenje, sadržaj i doseg ugovornih odredbi koji s odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

19. Sud nije uzeo u obzir izjave NŽJ, BŽ i KŽ. Naime, ukazuje se da čl. 492.c st. 1. ZPP određuje da u postupku pred trgovačkim sudovima sud može odlučiti da stranke prilože pisane iskaze stranaka ili svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika i da se saslušanje stranaka ili svjedoka svede na postavljanje pitanja radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz tih iskaza.

20. Teleološkim tumačenjem navedene zakonske odredbe razvidno je da je tako ovlaštenje strankama dano isključivo za postupak pred trgovačkim sudovima. Budući da se ovaj postupak vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu to se navedena zakonska odredba ne može primijeniti stoga sud nije uzeo u obzir navedene izjave.

21. Prije svega je valjalo utvrditi ima li tužitelj pravni interes za vođenje ovog postupka.

22. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

23. Odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

24. Slijedom navedenog, sud nije ovlašten na temelju odredbe čl. 187. st. 2. ZPP odbaciti tužbu, navodeći kao razlog nedostatak pravnog interesa tužitelja na podnošenje tužbe radi utvrđenja da je ugovor ništetan. Kako odredba čl. 327. st. 1. ZOO-a ne ograničava krug osoba ovlaštenih za isticanje ništavosti u smislu odredbe to je svakoj zainteresiranoj osobi dana aktivna legitimacija na tužbu na utvrđenje bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1516/2011 od 25. ožujka 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7895/2003 od 13. prosinca 2006.).

25. Sud prihvaća i navod tužitelja, u odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa jer da tužbom nije postavljen kondemnatorni zahtjev, kojim ističe kako tužitelj ima pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, jer će nakon pravomoćnog utvrđenja ništetnosti tih odredbi biti u mogućnosti podnijeti i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa.

26. Naime, kada bi se prihvatio suprotan stav, tužitelj niti u jednom parničnom postupku ne bi mogao postaviti deklaratotrni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i kondemnatorni zahtjev za isplatu već jedino kondemnatorni zahtjev za isplatu.

27. Ukazuje se da bi postupanje kakvo tuženik navodi bilo suprotno čl. 6.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/97.) koji određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

28. U odnosu na prigovor tuženika ističe kako su predmetnom tužbom trebala biti obuhvaćena i sudužnica DŽ iz [adresa] stoga predlaže njezino saslušanje na okolnost upotrebe sredstava kredita kao i na okolnost otplate predmetnog Ugovora o kreditu valja reći da je isti neosnovan.

29. Ukazuje se da u parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revt 299/12-2 od 19. ožujka 2014., rješenju poslovni broj Rev-x 985/2013-2 od 5. prosinca 2019. i rješenju poslovni broj Rev-x 1205/2017-6 od 16. ožujka 2021. Slijedom navedenog nije bilo osnove obuhvatiti tužbom sudužnika DŽ. Zbog toga je i neodlučna činjenica okolnost otplate predmetnog Ugovora o kreditu te sud nije saslušavao predloženu osobu kao svjedoka.

30. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je isti neosnovan.

31. Ukazuje se da čl. 328 ZOO određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Slijedom navedenog temeljem jasne i nedvojbene zakonske odredbe zaključak je ovog suda da je neodlučno u kojem trenutku će tužitelj podnijeti tužbu radi utvrđenja ništetnosti jer to pravo ne može zastarjeti.

32. U odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač valja reći da su predmetni navodi neosnovani. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da ga je kreditom izgradio obiteljsku stambenu kuću, da je novac od kredita potrošio na izgradnju te kuće, da je nakon izgrade kuće u tu kuću uselio , da se tamo prijavio i živio sve do prodaje kuće u ovršnom postupku, a u predmetnoj kući nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost, jer je to bio isključivo stambeni objekt.

33. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; dalje u tekstu: ZZP) u čl. 3. toč. 1. određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

34. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je izgrađena kuća bila isključivo stambeni objekt, da istu nije koristio za obavljanje zanimanja niti njegovoj poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti stoga sud zaključuje da je tužitelj potrošač. Ukazuje se da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj predmetnu kuću koristio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

35. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - na švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, obzirom je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost.

36. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 066 151 /2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, proizlazi da proizlazi da je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

37. Iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj 066 150 /2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, proizlazi da proizlazi da glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate u podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

38. Iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj 066 151 /2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, proizlazi da proizlazi da glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate u podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

39. Presudom VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - na korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 - na dalje: ZZP) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

40. Presudom VSRH broj Rev-2221/18- na11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- na ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do isplate, do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

41. Člankom 502.c ZPP- a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP- a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

42. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14. i 110/15. - na dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi. Teleološkim tumačenjem navedene odredbe ovaj sud zaključuje da se utvrđenja iz navedenih parnica mogu i moraju primijeniti i u ovoj pravnoj stvari. Naime, kondemnatorni tužbeni zahtjev (za naknadu štete) može se postaviti i uz deklaratorni tužbeni zahtjev a i bez njega (jer će se tada o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi raspraviti kao o prethodnom pitanju).

43. Stoga u situaciji kada je zakonodavac odredio da odluka suda obvezuje u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to zasigurno obvezuje i sudove u parnici radi utvrđenja pojedinačnih ugovornih odredbi jer utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (bilo postavljeno kapo samostalan deklaratoran tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje) sadržajno prethodi odlučivanju o kondemnatornom zahtjevu za naknadu štete. Pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

44. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

45. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji u čl. 2 i 4. sadrži upravo spornu odredbu o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH poslovni broj Revt-249/14, presudom Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

46. Dakle, ovaj sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom njegovog potpisivanja dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti. Te okolnosti tuženik nije dokazao. 47. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015, presudu Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi, čl. 2. navedenih ugovora da tuženik odobrava tužitelju stambeni kreditu kunskoj protuvrijednosti iznosa od 230.000,00 CHF i 100.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i čl. 4. navedenih ugovora da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja, je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. ZOO).

48. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

49. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

50. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

51. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

52. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

53. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

54. Polazeći od stava izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. pod posl.br. Pž-7129/2013-4 ovaj sud utvrđuje da se prije zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl. 2. i 4. predmetnih ugovora nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećih ugovora vidljivo da se radi o standardnim ugovorima o kreditu.

55. Kako se o čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 066-150/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika i Ugovora o kreditu broj 066-151/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika nije pregovaralo prije potpisivanja istog (a što proizlazi iz iskaza tužitelja), kao i da tuženik nije dokazao da bi tužitelja prilikom zaključenja predmetnih ugovora u cijelosti i potpuno informirao o rizicima rasta valute CHF.

56. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

57. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

58. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

59. Ukazuje se da u konkretnom parničnom postupku nije potrebno dokazati odlučne činjenice sa stupnjem izvjesnosti već s dovoljnim stupnjem životne uvjerljivosti.

60. Iz naprijed iznesenog proizlazi da tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 066-150/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika i u čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 066-151/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. 6. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

61. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

62. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ukazuje se da niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da bi se o prijepornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

63. Osobito se ukazuje da je navedeno postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na visinu rate kredita stoga je ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03.

64. Ponovo se ukazuje da je stav ovog suda podudaran s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a u kojoj je utvrđeno da su tužene banke, tako i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći predmetne odredbe u istima, budući da su te ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

65. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi ugovor ništetnim u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

66. Valja ponoviti da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

67. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo usvojiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu tuženikovih navoda, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

68. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 11. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 13. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i trošak pristupa na ročište 11. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 800,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (200,00 EUR) iznosi 1.000,00 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu (toč. V. izreke).

69. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP. Stoga je valjalo presuditi kao u točki V. izreke presude po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

70. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 23. prosinca 2024.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- na od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- na od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte