REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Psp-21/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Zorici Franković, odvjetnici u Đurđevcu, Basaričekova 5a, protiv tuženika ĐE OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Dokiću, odvjetniku u Đurđevcu, Trg sv. Jurja 1/I, radi smetanja posjeda nekretnine, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 28. studenog 2024. godine, u prisutnosti obje stranke i njihovih punomoćnika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 23. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužena ĐE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], smetala tužitelja FE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u posljednjem mirnom posjedu nekretnine označene kao čkbr. [katastarska čestica] Livada Lug sa 1056 čhv, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na način da je dana 08. lipnja 2024. godine, a što je tužitelj saznao navedenog dana u cijelosti preorala navedenu nekretninu s tanjuračama, te tako u cijelosti uništila usjev kukuruza na navedenoj nekretnini, te joj se zabranjuje ubuduće takvo i slično smetanje.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 664,81 Eura, zajedno s zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 8 dana, koja teče od 23. prosinca 2024. godine, do isplate."

II. Tužitelj je dužan tuženoj nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 500,00 Eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 500,00 Eura, do zatraženog iznosa od 651,10 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 151,10 Eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tužene, radi smetanja posjeda na nekretnini.

2. U tužbi, tužitelj ističe da je vlasnik i posjednik nekretnine upisane kao čkbr. [katastarska čestica] Livada Lug sa 1056 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koju nekretninu je kupio od RE, temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina od 16. prosinca 2022. godine, te na kojoj nekretnini je tužitelj zasadio kukuruz dana 28. travnja 2024. godine.

3. Tužitelj tvrdi da je za njega uslugu sadnje kukuruza, obavila osoba po imenu SE iz [adresa], te da tužitelj dana 08. lipnja 2024. godine, saznao od SE iz [adresa], da je tužena u cijelosti preorala njegovu nekretninu na kojoj je tužitelj zasadio kukuruz. Tužitelj ima saznanja da je zapravo tužena, naložila svojem zetu da u cijelosti s tanjuračama preore njegovu navedenu nekretninu, obzirom da je neposredno prije toga, dana 08. lipnja 2024. godine, tužena nazvala VE na telefon, te istome jasno rekla da će ona preorati predmetnu nekretninu, pa je ovakav čin smetanja posjeda, po tužitelju, bio samovlastan.

4. Posjedovno stanje i zadnji mirni posjed nekretnine, po tvrdnji tužitelja, se nije mijenjao od kada je tužitelj stekao predmetnu nekretninu, tijekom 2022. godine, pa sve do počinjenog čina smetanja nekretnine, a za koji čin je tužitelj saznao dana 08. lipnja 2024. godine, od navedenog VE. Tužitelj tvrdi da je navedenim preoravanjem navedene nekretnine u cijelosti uništen usjev kukuruza tužitelja, koji je bio na toj nekretnini posađen dana 28. travnja 2024. godine, a tužena je po mišljenju tužitelja, smetala tužitelja u zadnjem mirnom posjedu njegove čkbr. [katastarska čestica] Livada Lug sa 1056 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

5. Tužitelj je dodao i da je protiv tužene, podnio kaznenu prijavu radi kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. Kaznenog zakona.

6. Kako tužitelj smatra da se nalazio u zadnjem mirnom posjedu predmetne nekretnine upisane kao čkbr. [katastarska čestica] Livada Lug sa 1056 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da ga je tužena smetala u posjedu na navedenoj nekretnini, tako što ju je u cijelosti preorala, te time oduzela posjed cijele nekretnine tužitelju, tužitelj je predložio da se udovolji njegovom zahtjevu navedenom u izreci ove odluke.

7. Podneskom od 14. kolovoza 2024. godine, tužitelj je osporio navode tužene iz odgovora na tužbu, te je napomenuo da je tužitelj svakako više od mjesec dana bio u posjedu predmetne nekretnine (s obzirom da je kukuruz bio zasađen na toj nekretnini dana 28. travnja 2024. godine, te da je tek dana 08. lipnja 2024. godine, taj kukuruz pooran), zbog čega se tužitelj nalazio u posljednjem mirnom posjedu te nekretnine više od 30 dana, prije nego li je smetan u posjedu te nekretnine navedenim oranjem.

8. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

9. Naime, tužena je istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, navodeći da se tužitelj nije nikada nalazio u posjedu predmetne nekretnine (koja tvrdnja bi imala smisla da tužitelj nikada posredstvom VE, na predmetnoj nekretnini nije posadio kukuruz jer sadnja kukuruza tužitelja na predmetnoj nekretnini svakako predstavlja posjedovne čini i nadalje faktički predstavlja preuzimanje nekretnine u posjed – opaska suca), pri čemu tužena navodi kako ni formalni prodavatelj predmetne nekretnine prema kupoprodajnom ugovoru od **.**.2022., RE, niti njezini prednici, nikada predmetnu nekretninu nisu držali u svom posjedu ili suposjedu, a niti je tužitelj primio tu nekretninu u posjed od RE.

10. Tužena tvrdi da predmetnu nekretninu već dulji vremenski period u zakupu drži i koristi EE, a kako se navedeni EE nalazio u posjedu navedene nekretnine, a SE je silom ulazio u posjed (dakle, tužena ovdje priznaje da je ipak indirektno tužitelj posredstvom SE, ušao u posjed predmetne nekretnine, pa iako smatra da je to bilo silom, ne radi se o tome da tužitelj nije baš nikada bio u posjedu predmetne nekretnine, kako to tužena tvrdi podnoseći prigovor nedostatka aktivne legitimacije – opaska suca), tužena ističe da je EE u smislu čl. 27. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV), pribjegao institutu samopomoći, tako da se njegova radnja kao zakupoprimca i osobe koja se nalazila u isključivom posjedu nekretnine, ne može uzeti protupravnom.

11. Tužena je osporila tvrdnje tužitelja iz historijata tužbu u kojima se navodi da je tužena preorala predmetnu nekretninu (navodeći da ona inače uopće ne upravlja traktorom, niti ima znanja o oranju), te navodi da nije niti naložila svom zetu da tanjuračama izore predmetnu nekretninu, odnosno ističe da je njezin zet pribjegao u zakonskom roku institutu samopomoći.

12. Uz navedeno je tužena istakla prigovor prekluzije prava i ponovo se pozvala na primjenu instituta samopomoći po zakupniku nekretnina, TE. U zadnjoj rečenici odgovora na tužbu, tužena sugerira da je smetanja posjeda EE na navedenoj nekretnini bilo više, te da je svaki put EE, pribjegavao institutu samopomoći. Shodo tome, predložila je da se tužba odbaci, a u suprotnom da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

13. Podneskom od 20. rujna 2024. godine, tužena je obavijestila sud da je u svojstvu tužiteljice podnijela tužbu protiv IE, radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] livada lug sa 1056 čhv i čkbr. [katastarska čestica] livada lug sa 153 čhv, dakle i na predmetnoj nekretnini.

14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u izvod iz kopije katastarskog plana za predmetnu nekretninu od 16.06.2024.g. (list 5), neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu sa stanjem na dan 16.06.2024.g. (list 6-7), fotografije dostavljene po tužitelju (list 11 i 20), fotografija dostavljena po tuženiku (list 25 spisa), te su saslušani svjedoci RE (list 26- 27), SE (list 28) i EE (list 28-30), kao i tužitelj (list 30-32), odnosno tužena (list 32-33), u svojstvu stranaka.

15. Na zadnjem održanom ročištu sud je odbio kao nepotrebne za razrješenje predmeta spora, dokazne prijedloge tužene u vezi saslušanja svjedoka koji su bili predloženi na okolnost izvršavanja posjeda po tuženoj u pogledu predmetne nekretnine, odnosno na okolnost zakupa predmetne nekretnine od strane LE jer bi se na taj način samo bespotrebno odugovlačio ovaj postupak, a sve bitne činjenice su već bile utvrđene saslušanjem gore istaknutih osoba.

16. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

17. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

18. Iako je podneskom od 12. studenog 2024. godine, tužena istakla da je tijekom ove parnice i to negdje oko polovice mjeseca listopada 2024. godine, a što je EE sa tuženom, saznao dana 28. listopada 2024. godine, najvjerojatnije po nalogu tužitelja, osoba sa prezimenom SE, istanjurala travu na predmetnoj nekretnini, zbog čega je dana **.**.2024., EE, tu predmetnu nekretninu ponovo izorao, za razrješenje predmeta spora nije bio od značaja taj događaj koji se zbio tijekom mjeseca listopada 2024. godine, već samo događaj opisan u historijatu tužbe, odnosno opisan u odgovoru na tužbu jer se upravo na taj događaj i odnosio tužbeni zahtjev tužitelja, a činjenica da je i kasnije dolazilo do određenih situacija u vezi korištenja iste nekretnine od strane različitih osoba, samo upućuje da je u ovom slučaju više osoba svojatalo sebi pravo na posjed predmetne nekretnine, ali i pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (na što, uostalom, upućuje i navedena tužba koju je podnijela ĐE ovome sudu, protiv IE, radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini).

19. Između stranaka je bilo sporno:

- je li tužitelj aktivno legitimiran za ovu parnici (jer je tužena iznijela prigovor nedostatka aktivne legitimacije),

- da li je tužitelj pravovremeno pokrenuo parnicu radi smetanja posjeda navedene nekretnine (jer je tužena istakla prigovor prekluzije prava),

- tko je bio u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine na dan kada je preoran kukuruz tužitelja na predmetnoj nekretnini,

- da li se u konkretnom slučaju radi o pravovremenoj i dopuštenoj samopomoći,

- da li je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u slučaju da je tužitelj aktivno legitimiran za ovu parnicu i da je pravovremeno podnio predmetnu tužbu ili se radi o neosnovanom tužbenom zahtjevu.

20. Prije svega valja, istaći da nisu osnovani tuženičini prigovori nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, odnosno prekluzije prava za podnošenje predmetne tužbe, radi smetanja posjeda na navedenoj nekretnini, a pogotovo nije osnovan prijedlog tužene za odbacivanjem tužbe, zbog nekog od ta dva prigovora.

21. Naime, iako se u ovoj vrsti postupka u smislu čl. 22. ZV, ne raspravlja o pravu na posjed, odnosno o činjenici tko je vlasnik te nekretnine, niti se raspravlja o pravnom temelju posjeda, već se posjedovna zaštita pruža prema posljednjem stanju posjeda, nedvojbeno je i nemoguće ne primijetiti, odnosno ne istaći, da obje stranke sebi svojataju pravo na posjed, ali i vlasništvo na predmetnoj nekretnini jer to proizlazi iz iskaza saslušanih stranaka i iskaza svjedoka EE, ali i činjenice da je tužena iz ove parnice u svojstvu tužitelja podnijela tužbu, protiv tuženika IE, radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini broj 26/2 upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da se ta vlasnička parnica vodi kod Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem P-854/2024, a ishod koje parnice nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak u kojem se raspravlja isključivo o smetanju posjeda nekretnine, povodom događaja koji se zbio u proljeće tekuće godine.

22. Na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza svjedokinje RE je u ovome postupku utvrđeno da dotična u trenutku prodaje predmetne nekretnine tužitelju, nije bila u posjedu prodanog zemljišta, niti je koristila predmetnu nekretninu (jer dotična izričito navodi da nije koristila i obrađivala to zemljište u trenutku prodaje i da joj nije uopće poznato tko je to zemljište u trenutku kada ga je prodala tužitelju koristio i obrađivao, ali da je ujedno znala da u tom trenutku netko to zemljište koristi i obrađuje), dok je na temelju iskaza tužene i iskaza svjedoka EE, utvrđeno da je tužena indirektno posjedovala i koristila tu nekretninu u trenutku kada ju je RE, prodala tužitelju, te da je taj indirektni posjed vršila posredstvom svog zeta, EE, koji je bio direktni i faktički posjednik te nekretnine.

23. Prema tome, činom kupoprodaje predmetne nekretnine tužitelju od strane RE, a pogotovo činom uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja, tužitelj je kao zemljišno knjižni vlasnik postao osoba koja u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ima pravo na posjed, ali nije ujedno postao i posjednik kupljene nekretnine jer je tu nekretninu tada koristila tužena posredstvom svog zeta, pri čemu iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke, jasno proizlazi da nikada nije u pisanoj formi zatražio od tužene da mu ona preda posjed na toj nekretnini, legitimirajući se kao formalni – zemljišno knjižni vlasnik te nekretnine, a što je inače uobičajeni pravni put zemljišnoknjižnog vlasnika i ne posjednika nekretnine u vezi primopredaje posjeda, naspram osobe koja tu nekretninu posjeduje, kao zemljišnoknjižni nevlasnik (tužena), a ujedno si i svojata vlasnička prava na toj istoj nekretnini, koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo tužitelja.

24. Okolnost da je tužitelj posredstvom VE, ipak samoinicijativno izvršio određene poljoprivredne radove na predmetnoj nekretnini (u smislu sadnje kukuruza krajem travnja 2024. godine) koju je kupio od RE, bez da je prethodno, formalno, dakle u pisanoj formi, zatražio od faktičnog posjednika, primjerice pod prijetnjom podnošenja tužbe radi predaje nekretnine u posjed (a u kojem sudskom postupku bi stranke iz ove parnice, inače, pokušale dokazati tko od njih ima jače pravo na posjed te nekretnine, dakle tužitelj kao zemljišnoknjižni vlasnik ili tužena, kao potencijalni izvan knjižni vlasnik i posjednik predmetne nekretnine), da mu preda tu predmetnu nekretninu u posjed, svakako govori u prilog nedvojbenom utvrđenju ovoga suda da je tužitelj faktički, ipak stupio u posjed te predmetne nekretnine, činom sadnje kukuruza na njoj (a također i činom obavljanja drugih poljoprivrednih poslova na toj nekretnini koji se mogu okarakterizirati kao priprema za sadnju kukuruza na tom zemljištu), pa nema govora o tome što sugerira tužena u odgovoru na tužbu da tužitelj baš nikada nije bio u posjedu te nekretnine i nema govora o tome da bi bio osnovan prigovor tužene u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. Druga stvar je što po uvjerenju ovoga suda, posjed tužitelja na predmetnoj nekretnini nije postao miran, no o tome će više riječi biti u daljnjem tijeku obrazloženja ove odluke jer ta činjenica nije od značaja za pitanje aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

25. Naime, tužitelj je podnio predmetnu tužbu jer mu je po njegovom mišljenju tužena smetala posjed na predmetnoj nekretnini, na način da je posađeni kukuruz tužitelja bio ubrzo preoran i uništen, a što svakako tužitelju, bez ikakve dileme, daje aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe.

26. Međutim, iako je tužitelj po uvjerenju ovoga suda, nedvojbeno bio aktivno legitimiran za ovu parnicu u opisanim okolnostima slučaja, te nije došlo do prekluzije prava tužitelja da podnese predmetnu tužbu, obzirom da ju je podnio u roku od 30 dana, računajući od dana kada je saznao da mu je kukuruz pooran na predmetnoj nekretnini (sud je u tom dijelu poklonio vjeru iskazu tužitelja, kada tvrdi da je za čin oranja njegovog kukuruza saznao dana 08. lipnja 2024. godine), zbog čega je neosnovan i tuženičin prigovor prekluzije prava tužitelja na podnošenje tužbe radi smetanja posjeda, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi ga tužena osobno smetala u posjedu predmetne nekretnine, ali niti da bi to učinila posredstvom svog zeta, EE.

27. Naime, kako to indirektno ističe i tužena, čl. 27. ZV, propisan je i određen institut samopomoći, a tužena je posredstvom pomoćnika u posjedovanju, EE, pribjegla tom institutu samopomoći, kao dotadašnji posredni posjednik predmetne nekretnine koju je kao neposredni posjednik, koristio zet tužene, bez obzira što se prilikom saslušanja u svojstvu stranke tužena ogradila, navodeći da praktički nije niti znala, da će njezin zet preorati kukuruz koji je bio posađen na predmetnoj nekretnini u proljeće ove godine, niti je zeta nagovarala da taj kukuruz preore. Tu tvrdnju tužene, o tome da nije znala da će njezin zet preorati posađeni kukuruz na predmetnoj nekretnini, sud inače nije prihvatio kao istinitu.

28. Naime, tužena je prilikom saslušanja u svojstvu stranke, između ostalog, tvrdila da se smatra vlasnicom te predmetne nekretnine, a dokaz tome je i tužba koju je podnijela protiv tužitelja iz ove parnice, radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, koja se vodi kod ovoga suda pod brojem P-854/2024, te da joj je dobro poznato gdje se nalazi predmetna nekretnina jer su ju dugi niz godina koristili njezini roditelji, koji su bili zk. vlasnici, odnosno faktički njezin otac ME, dok je to mogao činiti, a kasnije da je njezin otac davao tu nekretninu na obradu LE, koji mu je plaćao naknadu za korištenje tog zemljišta, time da je poslije smrti svojih roditelja, tužena naslijedila od njih i tu nekretninu i pravo na posjed zemljišta, a iako zemljište sama nije nikada obrađivala, tvrdi da je dopustila svom zetu, EE da ga koristi i obrađuje, što svakako traje zadnje 3 godine, time da je navedeni LE, prije njezinog zeta obrađivao tu nekretninu uz plaćanje naknade za obradu i to u razdoblju od 2011. godine, pa sve do prije tri godine. Tužena je priznala da ju je tužitelj usmeno kontaktirao u proljeće 2023. godine, rekavši joj da je vlasnik te predmetne nekretnine i tražeći da se predmetna nekretnina više ne koristi od strane tužene, no istakla je da je još tada rekla tužitelju da se ona smatra vlasnicom te premetne nekretnine i da će to morati rješavati sudski, odnosno da će angažirati odvjetnika za tu svrhu, a istakla je da nikada nije primila od tužitelja neki pisani zahtjev u vezi predaje u posjed predmetne nekretnine.

29. Iako je tužena tvrdila da je njezin zet samoinicijativno poorao kukuruz tužitelja u proljeće, davši neposredno prije oranja do znanja tuženoj da je uočio u proljeće ove godine da je na predmetnoj nekretnini netko posadio kukuruz, te da zeta nije nagovarala da izore taj kukuruz, ali da nije niti znala da će njezin zet preorati taj kukuruz, taj dio iskaza da tužena nije znala da će njezin zet preorati kukuruz tužitelja, sud nije prihvatio kao istinit jer je taj dio iskaza posve neuvjerljiv i nerealan, te je nejasno zašto bi uopće zet tužene govorio tuženoj neposredno prije nego li je preorao taj kukuruz tužitelja sa predmetne nekretnine (što je tužena izričito tvrdila navodeći "Moj zet je meni rekao kada je uočio da je na predmetnoj nekretnini posađen kukuruz u proljeće ove godine, da je to uočio, a to mi je rekao prije tanjuranja kukuruza"), da je uočio da je tamo kukuruz netko posadio, a da ujedno ne bi bar dao do znanja tuženoj da će taj kukuruz preorati ili da ju pita da ga izore, ukoliko se s tuženom uostalom nije upravo o tome dogovorio.

30. Naime, EE je izričito naveo, saslušan kao svjedok, da je 08. lipnja 2024. godine, pretanjurao na predmetnoj nekretnini koju koristi već 5 godina već posađeni kukuruz (a taj datum mu je svakako bio poznat jer se toga dana njegov nećak ženio), samoinicijativno i bez upute i znanja tužene (majke njegove supruge), imajući u vidu da već oko 5 godina koristi i posjeduje tu predmetnu nekretninu, a na tom zemljištu je najčešće imao kamilicu, time da je prošle godine imao zob, a zemljište mu je u zakup dala upravo punica – tužena, iako nije tražila novčanu naknadu za taj zakup. Dotični zet tužene je naveo i da je prije kritičnog događaja, posijao zob u proljeće 2023. godine, na predmetnoj nekretnini, pa je netko kasnije tu zob uništio (nije vidio tko) na način da je pretanjurao zemljište, a on je smatrao da je to učinio tužitelj, odnosno da je za tu svrhu angažirao VE.

31. Iako je EE tvrdio da nikakve posjedovne radnje nije vršio od proljeća 2023. godine, nakon što je posijao zob na cijeloj površini predmetne nekretnine, pa niti nakon što je netko uništio tu posijanu zob, sve do mjeseca lipnja 2024. godine, kada je EE pretanjurao posađeni kukuruz, time da je otprilike tjedan dana prije tanjuranja tog kukuruza tijekom proljeća ove godine, prvi put uočio da je netko na toj predmetnoj nekretnini posadio kukuruz, sud smatra da je EE kao neposredni posjednik predmetne nekretnine iz razdoblja kada je tu nekretninu tužitelj (zajedno sa AE) kupio od RE, poduzeo u otvorenom roku od 30 dana, računajući od dana saznanja za počinjeno smetanje posjeda (što je za tuženika, kao neposrednog posjednika nekretnine predstavljao faktički čin sadnje kukuruza na toj nekretnini od strane VE, koji čin sadnje Halapa nije vidio u trenutku sadnje, ali ga je uočio nekih tjedan dana prije nego li je pretanjurao taj posađeni kukuruz na predmetnoj nekretnini), čin dopuštene samopomoći, a koji čin pravovremene dopuštene samopomoći se zapravo može smatrati da je poduzela i tužena, kao posredna posjednica predmetne nekretnine (obzirom da je sud shvaćanja da je tužena svakako znala da će njezin zet uništiti taj posađeni kukuruz na predmetnoj nekretnini, tanjuranjem i da njezin zet nije tanjurao kukuruz bez znanja i odobrenja tužena, cijeneći okolnost da mu je tužena i dopustila da koristi tu nekretninu i da ju nju tretirao kao vlasnicu nekretnine u vrijeme kada mu je dopustila da ju koristi).

32. Dakle, kako je nedvojbeno utvrđeno iz iskaza saslušanih svjedoka RE, VE i EE da je svjedokinja RE prodala tužitelju i AE predmetnu nekretninu dana 16. prosinca 2022. godine (tužitelj u historijatu tužbe ne spominje da je vršio ikakve posjedovne čini na toj nekretnini prije proljeća 2024. godine, a što je od bitnog značaja kada se raspravlja o tome tko je zapravo bio u posjedu te nekretnine – opaska suca) i to u vrijeme kada je ta nekretnina bila korištena od strane tužene, kao posrednog posjednika, ali i EE, kao neposrednog posjednika, zbog čega RE nije niti mogla predati u posjed tu nekretninu tužitelju jer ju nije niti posjedovala u trenutku prodaje (već mu je samo i isključivo mogla pokazati granice posjeda tog zemljišta, koje je koristila druga osoba u trenutku prodaje), te da je tužitelj tijekom proljeća 2023. godine, bezuspješno i praktički nasilno suprotno volji dotadašnjeg posjednika, pokušao preuzeti posjed na toj predmetnoj nekretnini sadnjom kukuruza posredstvom VE, a koji samo privremeni čin preuzimanja posjeda je tužitelju tužena uskratila, posredstvom pomoćnika u posjedovanju ili neposrednog posjednika, EE, na način da je EE samo tjedan dana nakon što je uočio da je na predmetnoj nekretnini netko, bez njegovog znanja i bez znanja tužene, posadio kukuruz, pretanjurao ili preorao taj kukuruz dana 08. lipnja 2024. godine, taj čin koji se zbio 08. lipnja 2024. godine, a koji je faktički učinio zet tužene, se po uvjerenju ovoga suda ne može drugačije tretirati nego li činom dopuštene samopomoći u smislu čl. 27. ZV i to bilo od strane tužene (kao posrednog posjednika predmetne nekretnine), bilo od strane EE (kao neposrednog posjednika predmetne nekretnine) jer sud smatra da nije realno, niti objektivno (što pokušavaju svojim iskazima prikazati u ovoj parnici tužena i njezin zet s ciljem da si osiguraju uspjeh u postupku, odnosno da ipak bezuspješno pokušaju sud uvjeriti da tužena nije uopće pasivno legitimirana za ovu parnicu), da zet tužene nije dao do znanja tuženoj da će uništiti taj kukuruz na predmetnoj nekretnini, prije nego li ga je uništio, ukoliko se već o tome nisu dogovorili tužena i njezin zet, obzirom da je sama tužena tvrdila da joj je zet prije nego li je uništio taj kukuruz javio (s obzirom da se tužena tada nalazila u inozemstvu) da je uočio da je netko na predmetnoj nekretnini posadio kukuruz (sud u tom dijelu prihvaća kao istinit iskaz tužene), a ukoliko joj je to javio, nerealno je da nisu njih dvoje već tada porazgovarali o tome što će zet tužene učiniti sa tim posađenim kukuruzom, na toj predmetnoj nekretnini.

33. Neposredni posjednik nekretnine – EE, kao i posredni posjednik predmetne nekretnine – tužena, bez svake dvojbe, neovisno o tome tko je upisani zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine i neovisno o tome što si tužena svojata vlasnička prava na predmetnoj nekretnini, imaju pravo u smislu čl. 27. ZV., štitit svoj posjed na predmetnoj nekretnini, dopuštenom samopomoći na način da privremeno oduzeti posjed, vrate u roku od 30 dana od dana kada su saznali da je netko na predmetnoj nekretnini posadio kukuruz, a što su upravo i učinili dana 08. lipnja 2024. godine, na način da je ŽE, praktički oranjem zemljišta tanjuračama, uništio taj kukuruz, te je na taj način ponovo uspostavio svoj neposredni posjed na toj nekretnini, odnosno tužena je posredstvom zeta uspostavila svoj posredni posjed na toj nekretnini, pa se takav faktični čin neposrednog posjednika ili tužene, kao posredne posjednice predmetne nekretnine, ne može po uvjerenju ovoga suda tretirati smetanjem posjeda tužitelja, već samo i jedino dopuštenom samopomoći, pa je zbog toga i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan. Naime, tužitelj nije u ovoj parnici uopće dokazao iznesenu činjenicu koju je tvrdio u historijatu tužbe, da je bio posjednik predmetne nekretnine od trenutka kada ju je kupio tijekom 2022. godine, odnosno da se posjedovno stanje od tada nije mijenjalo, sve do počinjenog smetanja za koje je saznao dana 08. lipnja 2024. godine, a iz izvedenih dokaza proizlazi da tako nešto nema veze sa istinom jer na to upućuju svi personalni dokazi, pa čak i iskaz samog tužitelja. Tužitelj je tijekom ove parnice samo bezuspješno pokušao dokazati da je posjedovao predmetnu nekretninu od 2022. godine, što na žalost tužitelja, ne proizlazi niti iz jednog, jedinog dokaza.

34. Iz iskaza tužitelja i tužene, ali i iskaza saslušanih svjedoka, proizlazi da tužitelj nije bio u posjedu predmetne nekretnine od 2022. godine, pa sve do 08. lipnja 2024. godine.

35. Naime, tužitelj je saslušan u svojstvu stranke, naveo da mu je u trenutku prodaje RE, pokazala na licu mjesta gdje se nalazi predmetna nekretnina, ali i da mu je isto tako dala do znanja da ona ne posjeduje tu nekretninu, da ne koristi i ne obrađuje zemljište koje je bilo predmet prodaje, odnosno da joj nije uopće poznato tko obrađuje predmetnu nekretninu. Tužitelj je također naveo da iako se radilo o zimskom razdoblju u trenutku kupoprodaje, da se vidjelo da netko koristi predmetnu nekretninu, te je saznao da tu nekretninu koristi ĐE (tužena), zbog čega joj je poslao tijekom ljeta 2023. godine, jednu SMS poruku (ta tvrdnja o slanju SMS poruke nije dokazana u ovoj parnici od strane tužitelja) u kojoj joj je napisao da je vlasnik predmetne nekretnine i da ne želi da ju tužena nadalje koristi i obrađuje, te ju je kasnije i telefonski u tom smislu kontaktirao, a tada mu je prilikom telefonskog razgovora, tužena dala do znanja da će angažirati odvjetnika i da će se tek utvrditi čije je to zemljište (na koji način mu je po uvjerenju predmetnog suca jasno dala do znanja i da polaže na toj predmetnoj nekretnini i posjedovna i vlasnička prava i da mu ne želi prepustiti posjed na toj nekretnini – opaska suca). Tužitelj i sam tvrdi da je nakon tog telefonskog razgovora zaključio da mu tužena ne želi prepustiti posjed na predmetnoj nekretnini.

36. Tužitelj je tijekom daljnjih navoda saslušan u svojstvu stranke, istakao da je primijetio da je netko u proljeće 2023. godine, posijao zob na predmetnoj nekretnini (kada se taj dio iskaza tužitelja, dovede u vezu sa dijelom iskaza zeta tužene u pogledu te zobi, jasno je da je upravo zet tužene u proljeće 2023. godine, posijao zob na predmetnoj nekretnini i da tužitelj ni tada nije bio u posjedu te nekretnine – opaska suca), te da u vezi te posijane zobi nije reagirao i zatražio od nekoga da ju poore ili uništi na drugi način, kao i da je tužitelj zapravo prve posjedovne čini na predmetnoj nekretnini poduzeo prvi put tek u proljeće 2024. godine, kada je ovlastio VE, da u ožujku mjesecu pripremi zemljište za sadnju kukuruza, što je VE i učinio kasnije, a potom je i posadio kukuruz (obzirom na ove navode tužitelja, sasvim je jasno da je tužitelj posredstvom odvjetnice u historijatu tužbe sasvim nerealno, nerazumno i netočno tvrdio da se posjedovno stanje nije mijenjalo od 2022. godine, implicirajući da je tužitelj nakon kupnje nekretnine postao i njezin posjednik, a što inače nema veze s istinom – opaska suca). Tužitelj je također potvrdio da mu je dana 08. lipnja 2024. godine, uništen taj cijeli posađeni kukuruz sa predmetne nekretnine jer je zemljište bilo pretanjurano.

37. Tužitelj je priznao da nikada u pisanoj formi nije zatražio od tužene da mu preda posjed predmetne nekretnine, naglasivši da za tako nešto ne vidi niti razloga, premda je bilo sasvim jasno iz telefonske reakcije tužene na poziv tužitelja, da tužena nije bila spremna tužitelju prepustiti posjed na predmetnoj nekretnini, te da si je na njoj svojatala pravo vlasništva, ali i da mu posjed na predmetnoj nekretnini tužena nije nikada niti predala ili prepustila (a i sada je uostalom u tijeku kod ovoga suda parnica između stranka, radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a analogno tome, pravomoćnošću odluke donesene u tom parničnom postupku će se odlučiti koja stranka uostalom ima pravo na posjed predmetne nekretnine, nakon što presuda iz te parnice bude počela proizvoditi pravne učinke), pa je u civiliziranom načinu ophođenja koje poštuje pravnu kulturu, bilo sasvim jasno da je u toj pravnoj situaciji bilo nužno da tužitelj upravo pisanim putem zatraži od tužene da mu u određenom roku preda posjed predmetne nekretnine uz upozorenje da će tužitelj u suprotnom svoje pravo na posjed pokušati realizirati posredstvom suda, a ne da jedna stranka nasilno pokuša preuzeti posjed suprotno volji dotadašnjeg posjednika, sadnjom kukuruza na predmetnoj nekretnini, odnosno da druga strana pribjegne dopuštenoj samopomoći i vrati sebi oduzeti posjed, na način da uništi posađeni kukuruz na predmetnoj nekretnini jer se takvim aktivnim, faktičkim činima na licu mjesta, samo bespotrebno stvaraju troškovi strankama i čini materijalna šteta strankama, a što ujedno dovodi do loših međuljudskih odnosa, pa stvarno pravne zahtjeve stranke svakako trebaju riješiti pred sudom i to sada ne samo kroz jedan postupak (radi predaje u posjed nekretnine, tijekom kojeg postupka je tužena primjerice mogla podnijeti protutužbu radi utvrđenja prava vlasništva), nego očito kroz više postupaka (predmetni postupak radi smetanja posjeda, potencijalno novu parnicu, radi naknade štete, ali i vlasničku parnicu koja je sada u tijeku).

38. Dakle, cijeli sadržaj iskaza tužitelja, ni na koji način ne ukazuje da je tužitelj bio posljedni mirni posjednik predmetne nekretnine na dan 08. lipnja 2024. godine, već iz iskaza saslušanih svjedoka, a podredno i iskaza stranaka, jasno proizlazi da tužena koja je posredstvom zeta bila u posjedu predmetne nekretnine, nije samovoljno prepustila posjed tužitelju na toj nekretnini, da si je posjed na predmetnoj nekretnini tužitelj odlučio nasilno preuzeti (suprotno volji dotadašnjeg posrednog posjednika, koji si na toj nekretnini svojata vlasnička prava), ne našavši shodnim ili potrebnim uopće u pisanoj formi zatražiti od tužene predaju u posjed predmetne nekretnine, nakon čega je tužena kao posredni posjednik, vratila oduzeti posjed nakon sadnje kukuruza na predmetnoj nekretnini, posredstvom zeta, koji je bio neposredni posjednik, na način da je ovaj 08. lipnja 2024. godine (samo tjedan dana, nakon što je uopće uočio da je na tom zemljištu netko posadio kukuruz), uništio taj kukuruz, tanjuranjem ili oranjem zemljišta, a čime je posredstvom dopuštene samopomoći vratio posjed na predmetnoj nekretnini sebi, kao neposrednom posjedniku i tuženoj, kao posrednom posjedniku i osobi koja sebi, kroz institut izvan knjižnog vlasništva, svojata vlasnička prava na toj nekretnini.

39. Zbog ovih utvrđenja je valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

40. Kako je tužitelj izgubio ovu parnicu, sukladno čl. 154.st.1. ZPP, dužan je nadoknaditi tuženoj opravdane parnične troškove.

41. Parnični troškovi tužene su odmjereni prema Tbr. 7.st.2. važeće Odvjetničke tarife, pa je tuženoj po osnovi jednokratne nagrade za zastupanje u ovoj pravnoj stvari u kojoj se raspravlja o smetanju posjedu, priznat iznos od 500,00 eura. Naime, opravdani troškovi tužene u vezi jednokratne nagrade, koji obuhvaćaju samo 4 pravne radnje se odnose na trošak sastavljanja odgovora na tužbu, trošak zastupanja tužene na dva održana ročišta u ovome predmetu, ali i trošak za sastavljanje podneska tužene od 20. rujna 2024. godine.

42. Shodno tome, tuženoj je dosuđen ukupan iznos od 500,00 eura u vezi naknade parničnih troškova, dok je odbijen kao neosnovan preostali zahtjev tužene u pogledu naknade parničnog troška, pri čemu valja naglasiti kako odvjetnik tužene, svojim troškovnikom od 28. studenog 2024. godine, nije niti tražio bilo kakvu naknadu troškova po osnovi poreza na dodanu vrijednost na utvrđeni opravdani parnični trošak. 43. Naime, kako je tužena uspjela u ovoj parnici, nije dužna platiti sudsku pristojbu za odgovor na tužbu, pa je neosnovan zahtjev tužene da joj se nadoknadi parnični trošak u vezi takve pristojbe.

44. Nadalje, tužena je za zastupanje mogla angažirati punomoćnika u osobi odvjetnika koji ima sjedište u [adresa], dakle u gradu u kojem se nalazi sjedište suda pred kojim se vodila ova parnica, pa kako to nije učinila, već je za zastupanje u ovoj parnici sama angažirala odvjetnika sa sjedištem u [adresa], dužna je sama svom odvjetniku nadoknaditi njegove putne troškove, prema Odvjetničkoj tarifi, a tužitelj joj ih nije dužan nadoknađivati.

45. Napokon, podneskom od 12. studenog 2024. godine, tužena je obavijestila sud o novom događaju koji se desio tijekom mjeseca listopada tekuće godine, na predmetnoj nekretnini, pa iako je tada tvrdila da je uočila da je predmetna nekretnina istanjurana, odnosno da je netko istanjurao travu koja se nalazila na predmetnoj nekretnini, ta činjenica nije bila od značaja za ovu parnicu i radi se o potpuno nepotrebnom podnesku u smislu čl. 155. ZPP, zbog čega taj trošak nije priznat tuženoj kao opravdan trošak.

U Bjelovaru, 23. prosinca 2024. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 24. prosinca 2024. godine, a putem ovoga suda.