REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-651/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužiteljice LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 59, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. studenog 2024., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 23. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredbe Ugovor o kreditu broj: 028-50- 4082890 od 07.05.2007.g. sklopljenog između tužitelja LO, **.**.2009., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, a koja :

- u dijelu čl. 9. glasi ”Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.”

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju LO, **.**.2009., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 158,56 EUR (slovima: stopedesetosameuraipedesetšestcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 22. svibnja 2010. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a od 30. prosinca 2023. zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju LO, **.**.2009., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.317,90 EUR (slovima: tisućutristosedamnaesteuraidevedesetcenti) sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 407,10 EUR (slovima: četristosedameuraidesetcenit) s pripadajućim kamatama kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 7. svibnja 2007. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 028-50-4082890, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.823,09 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 9. predmetnog Ugovora tuženi je propisao da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. IZLAZNA NAKNADA). Nadalje, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1. i st. 2. i čl. 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom su tužitelju nametnute obveze sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknada niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Ujedno ističe kako je u potpunosti u suprotnosti sa zakonom naplaćivanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, a što je potvrdila i sudska praksa u pravomoćnim predmetima. Tuženik je naplatio tužitelju dana 21. svibnja 2010. prilikom prijevremene otplate kredita izlaznu naknadu u iznosu od 1.194,66 kn (158,56 EUR). Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 07. svibnja 2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 028-50-4082890 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 13.823,09 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužiteljice da je odredba koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna. Tuženik se protivi i tvrdnjama tužiteljice da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužiteljica je potpisom Ugovora pristala na sve odredbe i uvjete Ugovora. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovorila spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 10. svibnja 2023. g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka sud je pročitao i izvršio uvid u potvrdu (list 5 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 6-7 spisa), ugovor o kreditu (list 8-12 spisa), zahtjev za kredit (list 18 spisa) te je saslušan tužitelj kao stranka (list 34-35 spisa).

4. Među strankama su sporne sljedeće činjenice i to poslovni odnos između stranaka, je li se pregovaralo o sadržaju ugovora i je li tužitelj potrošač.

5. Među strankama su sporna sljedeća pravna pitanja i to je li nastupila zastara utužene tražbine, je li osporena ugovorna odredba ništetna i pripada li tužitelju status potrošača.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj: 028-50-4082890, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.823,09 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Među strankama je bio sporan osnov utužene tražbine dok je sama visina bila nesporna jer je tuženik na ročištu dana 14. svibnja 2024. učinio nespornim visinu, slijedom čega nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje.

8. Sporno je da li je ugovorna odredba čl. 9. predmetnog ugovora kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade, odnosno je li nepoštena, obzirom je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost, a uslijed ništetnosti predmetne odredbe, pripada li tužitelju pravo na povrat plaćenog iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Iz odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu proizlazi korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

10. Iz iskaza tužiteljice danog na ročištu dana 12. studenog 2024. proizlazi da tužiteljica, nakon što joj je predočen ugovor o kreditu, koji prileži na listovima 8-12 spisa, potvrđuje da je s tuženikom zaključila navedeni ugovor o kreditu. Navedeni kredit otplatila je prije i ne sjeća se je li što platila za zatvaranje kredita. Može reći da je to bilo davno, prije više od deset godina, da su rate bivale sve veće i veće te su htjeli izaći iz tog odnosa i onda su platili nekakvu naknadu. Pretpostavlja da je to bilo da se kazni korisnik kredita. Može reći da su predmetni kredit podigli za osobni automobil marke Citroen C4 koji i dalje voze. Taj automobil im služi za osobne potrebe i ona je sam vlasnik tog automobila. Može izričito navesti da ne koriste taj automobil za obavljanje taxi prijevoza, prijevoza robe, gospodarske potrebe niti ga daje u najam. Koriste ga za osobne potrebe. Htjeli su kupiti automobil u jednom autosalonu u Samoborskoj cesti, više se ne može sjetiti imena, i rekli su joj da oni posluju s tuženikom. Dali su joj obrasce za ispuniti, međutim, oni nisu mogli isporučiti vozilo koje je željela, otišla je u Citroen, odabrala vozilo i tamo su joj rekli da ima sve ispunjene obrasce s odrescima od plaće i to je to. Sve banke su u to vrijeme imale otprilike iste uvjete, a ona uopće nije bila u banci niti su sa kim pregovarali. Nitko joj nije objasnio nikakve uvjete ugovora, to su sve bili ljudi u autokući, a ona je imala povjerenje da je sve po propisima. Na poseban upit pun. tuženika je li tužiteljica zahtijevala da naknada za prijevremenu otplata kredita bude manja, odnosno da je uopće nema, odgovara da nije. Nitko joj nije objasnio da može uopće pregovarati s bankom. Na poseban upit pun. tuženika je li željela mijenjati pojedine odredbe ugovora i na koji način, odgovara da uopće nije bila svjesna da može pregovarati.

11. Sud cijeni iskaz tužitelja kao istinit, logičan i životno uvjerljiv a tuženik nije predložio dokaze kojima bi dokazao neistinitost iskaza tužitelja.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; dalje u tekstu: ZZP-a) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

13. Zakon o zaštiti potrošača u čl. 3. toč. 1. određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, sud zaključuje da je tužiteljica potrošač jer iz iskaza proizlazi da je predmetni kredit podigla za osobni automobil marke Citroen C4 koji i dalje vozi a taj automobil služi za osobne potrebe. Ona je vlasnik tog automobila i izričito navodi da ne koriste taj automobil za obavljanje taxi prijevoza, prijevoza robe, gospodarske potrebe niti ga dajemo u najam već ga koriste ga za osobne potrebe. Ukazuje se da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj predmetnu kuću koristio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da su htjeli kupiti automobil u jednom autosalonu u Samoborskoj cesti, i to su mi rekli da oni posluju s tuženikom. Dali su joj obrasce za ispuniti, međutim, oni nisu mogli isporučiti vozilo koje je željela, pa je otišla u Citroen, odabrala vozilo i tamo su joj rekli, da ima sve ispunjene obrasce s odrescima od plaće i to je to. Tužitelj uopće nije bio u banci i nije ni sa kim pregovarao i nitko mu nije objasnio nikakve uvjete ugovora, to su sve bili ljudi u autokući, te nije zahtijevala da naknada za prijevremenu otplata kredita bude manja, odnosno da je uopće nema, jer joj nitko nije objasnio može uopće pregovarati s bankom i da uopće nije bila svjesna da može pregovarati.

15. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ukazuje se da tuženik nije predložio niti jedan dokazni prijedlog da bi se o prijepornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a sve sukladno čl. 81. st. 4. ZZP.

16. Valja istaknuti da po stavu ovog suda ugovorna odredba kojom je stipulirana naknada za prijevremenu otplatu kredita nije protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a, niti taj zakonski članak isključuje pravo banke na naplatu takve naknade, ukoliko je ista ugovorena. Također takva ugovorna odredba sama po sebi nije ništetna, a što proizlazi iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

17. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (2007.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

18. Odredbom čl. 84. navedenog ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 9. st. 3. koja se odnosi na ugovornu naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva.

20. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba bila razumljiva predniku tužitelja kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP-a.

21. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe iz čl. 9. st. 2. Ugovora kojom je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je prijevremena otplata kredita vezana za odluku tuženika, odnosno za akt tuženika bez navođenja ikakvih uvjeta ili parametara koji bi objektivno uredili predmetnu situaciju. Slijedom navedenog tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije mogao znati koji su uvjeti za prijevremenu otplatu kredita.

22. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede uvjeta za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

23. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a bilo je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača.

24. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

25. Također tijekom postupka nije utvrđeno, niti je tuženik dokazao niti je utvrđeno, da je predmetni obračun naknade sačinjen na transparentan i razumljiv način, kako pri sklapanju ugovora, tako i prilikom prijevremene otplate, a koja činjenica iz Potvrde (list 5 spisa) ne proizlazi, niti ju je moguće utvrditi.

26. Slijedom navedenog, a kako je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako sporna ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku hoće li dozvoliti prijevremenu otplatu kredita i uz koje uvjete, a osobito o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga ništetna u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03.

27. Dakle, ovaj sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kada može dobiti suglasnost za prijevremenu otplatu kredita i uz koje uvjete, a niti mu je prilikom njegovog potpisivanja dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili navedeni parametru sukladno čl. 9. st. 2. ugovora o kreditu. Te okolnosti tuženik nije dokazao.

28. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnom čl. 9. st. 2. Ugovor o kreditu broj: 028-50-4082890 od 07. svibnja 2007. (toč. I izreke).

29. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a, u slučaju ništetnosti (ništavosti) ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

30. Iz potvrde od 28. lipnja 2023. a koju je sastavio tuženik proizlazi da je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.194,66 kuna, a što odgovara visini tužbenog zahtjeva od 158,56 EUR. Navedeno tuženik nije osporio pa sud zaključuje da je to nesporne među strankama.

31. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

32. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem neodređene i nejasne odredbe tuženik je propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je sam primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim stoga je tuženik nepošteni stjecatelj. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio utuženi iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe.

34. Kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita primio kunski iznos od 2.029,47 kn, to je isti temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) dužan tužiteljici vratiti upravo taj iznos koji je primljen primjenom ništetne odredbe uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika.

35. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

36. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Ukazuje se da čl. 328. ZOO određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

37. Ukazuje se na pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. koje glasi:

'' Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti.

U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

38. Naime, tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. S obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o tzv izlaznoj naknadi u konkretnm slučaju čl. 9. st. 2. Ugovora nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19.

39. To znači da zastara zahtjeva za isplatom utužene tražbine nije nastupila jer zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti:

40. Valja reći da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III- 236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

41. Obzirom da je tuženi zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo odbiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu tuženikovih navoda, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

42. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 10. srpnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 5. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 14. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 12. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3 Tarife, odnosno ukupno 900,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (225,00 EUR) iznosi 1.125,00 EUR, zajedno s troškom sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 96,45 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 96,45 EUR ukupno iznosi 1.317,90 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu (toč. III. izreke).

43. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 14. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP-a), budući je tužitelju priznat trošak pristupa na ročište 14. svibnja 2024. te sve navedeno tužitelj mogao iznijeti na nekom od ročišta (pa i na samom ročištu 14. svibnja 2024.). Također, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 103,55 EUR i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 103,55 EUR, budući da sudska pristojba za tužbu iznosi 96,45 EUR te za presudu iznosi 96,45 EUR prema Tbr. 1. toč. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023), a ne kako je zatražen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 200,00 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 200,00 EUR. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 407,10 EUR (toč. IV. Izreke presude).

44. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

45. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 23. prosinca 2024.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- na od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- na od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.